Draga, da isplaniramo vikend

Meni su svi moji vikendi prelijepi, jer to znači 2 puna dana samo s djecom, i MM ako se poklopi. Nema ljepšeg od toga kad znam da se ne moram dići u 5,30, već si mogu priuštiti duže spavanje, do trenutka kad mi u sobu ulete sin i kćer i počnu skakat po krevetu i po meni. Trenuci kad zajedno doručkujemo, ručamo..ili odemo van makar na dvorište, sad kad je lijepo vrijeme pa čeprkamo po cvjetnjaku, igramo se u pijesku. Često odemo nekud s njima, ali to je opet u prirodu (klinci obožavaju ići u šumu, npr.).
Uglavnom, vrijeme provedeno s mm i djecom je uvijek dragocjeno. Uživam u tim trenucima, a to ne može pokvarit ni misao da se od pon. opet moram budit u 5,30 i da neću vidjet klince prije 16,30, da ću svaki dan barem pol sata peglati i kuhati ručak za sutradan (da se odmah malo i pojadam :P ).

bit ću slobodna opet predložiti da se za ventiliranje otvaraju blogovi, a ne topici na (pod)forumu koji ima drugačiju svrhu. :trep:

Ispričavam se moderatorima, i ostalim forumašicama i forumašima, zbog ovog topica; blog imam, ali mislila sam da sam postavila topic koji može doprinijeti životu na forumu, i mogu živjeti s time da sam - pogriješila...
Stoga je moja isprika iskrena.

Ako mogu elaborirati, radi se tome da svoje roditeljstvo i život držim prilično širokim projektom, u kojem su i tijelo, i duša, i srce i pamet, dakle sve što jesam, a jesam i biće razmišljanja, čežnje, potreba, umora, veselja, humora, nejasnih motiva, pokoje devijacije (npr. perfekcionizma) i da sve to čini naše roditeljstvo.
Željela sam postaviti topic o nemogućim situacijama, o teškim trenutcima, o trenutcima kad ti nedostaje inspiracije, o trenutcima kad samo humor radi, o premoru, o osjećaju prezasićenosti svime, o čežnji za izbavljenjem :mrgreen: iz rutine i tako tim nekim stvarima. I znam - o svemu tome se piše. Kao i o trudovima (je li to to), o dohrani, o dojenju na sto načina - sve se to da svesti na tri osnovna pitanja o djeci, međutim smatrala sam kako je razgovarati dobro, kako je lamentirati dobro, kako je dobro podijeliti ono što ti se zbiva, a roditeljstvo je, i svagdan je roditeljski.

Opet sam zakomplicirala... ja ne znam što je sa mnom - odnedavno gotovo svaki moj topic nije umjesan...

Dobila sam ne jedan savjet da se vratim na posao i onda budem sretna u svom vikendu s djecom; dobila sam i dijagnoza različitih, i kritika... i sve ću to uzeti u obzir i pokušati se ponašati nekako adekvatnije ovom forumu, odnosno njegovim očekivanjima. Stvarno hoću... a hoću li uspjeti - ne znam... nemojte me prejako suditi...

Eto, da znate da ne radim ovo namjerno, niti mi je cilj ventilirati se ovdje. Ovdje dođem razgovarati... pa sad kako mogu, kako znam - tako se i razgovaram...

ja te ne sudim
samo te ne razumijem

Ne znam zašto sad tvoja isprika. Pa nema nikakve potrebe za njom. Meni je tvoj način pisanja baš zanimljiv i sama se ponekad nastojim poloviti u svim događajima, u svim sferama života,...
Nisam post shvatila kao traženje psihološke pomoči, pa takve savjete nisam niti davala, nego jednostavno kao promišljanje o jednom životnom trenutku, u ovom slučaju o vikendu, pa sam i ja tako napisala svoj doživljaj, svojeg vikenda.

Nema razloga za tvoje izvinjenje, tema je odlična tvoj način pisanja još bolji :).....netko ga razumije, netko ne....različiti smo ali ja osobno volim čitati ono što napišeš....

Joj, sad sam nefer prema onima koji su lijepo pisali na ovoj temi... Hvala svima!

No, nakon što se zazvalo moju majku, reklo mi se da sam perfekcionist, da sam pretenciozna, da prežvakavam jedno te isto, da sam dosadna sama sebi i da trebam ići na posao, pa se par forumašica slasno potpisalo osjetila sam se baš glupavo, i pitala sam se zašto si to radim pišem, pa onda skupljam hračke (to je išlo one psihoanalize)... pa sam odrapila među retcima onima koji su meni tako (jesam sitna duša, ha!), pa sam naljutila i uvrijedila drage ljude kojima sam zapravo htjela napisati nešto lijepo... i tako, sve naopako.

Pa sam odlučila prihvatiti kritike, i malo se povući... a onda ispadne da sam i to krivo procijenila, i da zapravo nema potrebe za dramom. Uf...

Ma, valjda sam tako osjetljiva bila da su me određeni nastupi i istupi pogodili pa nisam vidjela ono lijepo i dobro što ste pisale... sori.

:love:

proljetni umor, a?

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

proljetni umor, a?

---

Štogod ti kažeš - bit će da je to.
Važno da se svede na prostu rečenicu. Kompletno ljudsko iskustvo.

Pa gledaj, neke su skontale temu, ja očito nisam... i baš sam ustvari, kako sam i napisala, razmišljala o tebi, jer eto JA trenutno imam problema, pa onda znam kako je drugima u problemu i mislila sam da si i ti. I htjedoh pomoći... ispade da nemaš para da platiš račun :mrgreen: , a ti ga ne mogu ispostaviti.

I nisam htjela da se vraćam na ovu temu, jer sam ustvari previše ispričala o sebi i to dosta negativnih stvari da bi ti to na kraju shvatila kao uzimanje mog prava da te psihoanaliziram i sad na kraju se ti osjećaš glupavo, a boga mi i ja.
I mislila sam tražiti da se izbiriše što sam napisala, ali kad sam već napisala, a niko me nije tjerao, pa nek pojedem g...no... svoje :mrgreen:

I ustvari, primjetila sam da dosta rjeđe pišeš nego prije... i sada kada si objasnila ono što si htjela reći u biti mi je drago da se ne osjećaš onako kako sam ja mislila da se osjećaš! :love:
I razumijem zašto bi se na neke postove uvrijedila/povukla/naljutila...i ustvari kako si rekla stvarno nema potrebe za dramom, jer i u RL ovakve ili slične stvari se mogu desiti - nismo se baš najbolje razumjeli.... neki jesu - ja nisam...

Maslačkica, tvoj odgovor me nije "naljutio". Sve pet

nisam mislila ništa loše time što sam spomenula tvoju mamu,
ali kako je jedna od forumašica prije mene primjetila,
između ovog i onog zadnjeg topica kojeg si otvorila postoje jasne paralele
(jasne nama koji možemo tvoju priču sagledati s odmakom,
zato si je valjda i ispričala, da dobiješ drugo mišljenje, ili?
stil pisanja ti je pišem-tek-tolko-da-pišem-i-olakšam-si-dušu,
samo što to ponekad zna ispasti pretenciozno,
pogotovo ako se koristi na forumu - koji služi za razmjenu mišljenja i iskustava.)

na prošlom topicu si pisala o neredu u kući i kako te to umara i opterećuje,
i onda si usput samo spomenula kako ti je to ostalo od mame koja je bila nepopravljivi perfekcionist, i da ti je to jasno, ali svejedno, kako da ti kuća bude urednija. takav pristup problemu je malo kontradiktoran, ako je uopće pristup, a ne samo jadanje, kao što je uvodan post na ovu temu izgledao.

svakome je njegov križ najteži i svakome je trava zelenija u susjednom dvorištu, ja ne negiram tvoj umor i iscrpljenost, ali da li ih je moguće umanjiti, ne mijenjanjem muža i djece nego sebe, svojih (previsokih?) očekivanja, svog stava, rješavanjem svojih duhova iz prošlosti?

i oprosti ako sad i ovo zvuči kao psihoanaliza svisoka,
možda griješim, ali namjere mi zbilja nisu loše :)

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

proljetni umor, a?

---

Štogod ti kažeš - bit će da je to.
Važno da se svede na prostu rečenicu. Kompletno ljudsko iskustvo.

---

neš ti iskustva
to ti je običan život, niš posebno

ostavila si podugi post, trebaš očekivati minimalno
- 2% pokude
-20% podpitanja - psihoanaliza
- 5% pohvala
- 10% indiferentosti

kod foruma postoji dijalog, ako hoćeš monologe imaš blog

Citiraj:

---

nana prvotno napisa

Nema razloga za tvoje izvinjenje, tema je odlična tvoj način pisanja još bolji :).....netko ga razumije, netko ne....različiti smo ali ja osobno volim čitati ono što napišeš....

---

x
Višak stila i manjak jednoznačnosti nikad nije bio masovno popularan, ali zato samo ima veću cijenu.
Pusti rješavače da rješavaju život, ako uspiju nek jave. 8)

Citiraj:

---

Kad sam ovo pročitala, shvatila sam da je onaj moj zadnji nesretni topic bio upravo ovo što je ta priča. Naravno, itekako ima veze koliko truda uložiš u pisanje, tako da bravo za Romana jer je napisao - a ne nabacao što i ja... dakle, meni minus jer mučim forumašice, Romanu plus, sjedni, pet.

---

Ako ti išta znači, meni je tvoja priča bliža od Romanove. Iako su slične, on mi je malo previše karikiran i negativan (čisto moj doživljaj, ništa objektivno), a kada sam tebe čitala navrla su mi sječanja, osjećaji, želje, maštanja od prije 12 - 14 godina. Jako realno, živo i duhovito.

Rijetko sam na forumu posljednjih mjeseci, pa proletim u nadi da ću pročitati nešto zanimljivo i iskreno. I to se dogodilo!

Ifigenijin post/priča mi je predivan i tako je divno opisala svoju potrebu za mirom, ali sasvim je jasno da ga želi zaslužiti, tj. da ga želi onda kada će mu istinski doći vrijeme, a za to nitko neće platiti cijenu (osim nje).

Isto tako, čitajući njen post može svatko vrlo realno vidjeti koliko jednostavne stvari tražimo kad smo u ulozi davanja godinama i kad smo beskrajno iscrpljeni.....i sve što možemo je maštati o (nadamo se) sigurnom trenutku kada će sve malo utihnuti, a mi moći raditi jednostavne stvari koje ne bismo nikada cjenili da ih si nismo oduzeli na koju godinu i shvatili koliko su vrijedne i važne.

Svatko tko želi djecu, a ne zna da se ne radi o manjku velikih, koliko o manjku malih stvari, kad ih imaš (djecu), trebao bi pročitati njen post.

____________

No, unatoč poetičnosti, vrijedi ponekad preći na praktičnost i ozbiljno shvatiti tu potrebu koja je vrlo, vrlo jaka i apsolutno sam sigurna da nam je svima, manje više poznata, zato ne razumijem silne napade i analize.

Meni je dugo trebalo da se "oslobodim" okova obitelji. Da shvatim da je to jako, jako važno i nužno učiniti. Prodisati i ponovno pronaći djeliće života koji su samo naši i radi kojih smo se (MI) rodili. Već sam mislila da sam izgubila svoju urođenu radost, vrckavost i dječji entuzijazam..... Ali sve se vraća kad prodišemo.

I ne, ne volim vikende. Napeto je i često se svađamo. Osim kad negdje idemo i puno se toga događa. Pokušaj mirnog kućnog dana završi katastrofom u 70% slučajeva. Upravo me zato privukao naslov. :mrgreen: Da vidim, postoji li kakvo rješenje za te vražje vikende.

Anita-AZ, da i ti razmisliš pa počneš nešto pisat? Krasan post :)

Evo konačno post koji odgovara na početni :) Anita AZ falila si :love: :*
Da, a što ako si tvrdoglava, kao ja i ne želiš odustati dok tu radost ne nađeš unutar te male obiteljčice i ako mi veselje što sam "vani" samo još više naglasi koliko se ponekad zatočeno osjećam, što ako sam si uzela za misiju da postoje obiteljska veselja i da ti vikendi, ali i popodneva pune baterije umjesto da ih cijede. Odnosno oboje. Znam da kad god uspijem u tome ili se tako poklopi da je sreća neizmjerna, puno temeljnija nego "opuštanja" i "zabavljanja" zapravo jednaka onom ispunjenju koje sam imala kroz posao dok sam ga radila po svojim kriterijima. Možda sam zakomplicirala, ali i mene zapravo zanima isto - kako da se na to zajedničko vrijeme kod kuće postane naše, domaće, opušteno, a opet vrijeme za rast i upoznavanje.

Ifigenija, jako volim tvoje topike (i da, odlično pišeš), često mi "čitaš misli"... I ja sam perfekcionist i, iako shvaćam da mi to uopće nije pametno, često si ne mogu pomoći. Volim da je sve čisto (ne nužno i super uredno), da je ručak fin i skuhan na vrijeme, da su djeca zadovoljna i da im nije dosadno. Ali naravno da mi nikad još nije uspjelo pomiriti sva tri zahtjeva. Pa malo šizim, pa se onda skuliram... i tako ukrug. Voljela bih da nisam takva, svima bi nam bilo bolje. Radim na tome stalno, no nije lako protiv sebe.

A vikendi - hm, nekad se MM i ja posvađamo već u subotu ujutro pa nam bude svakako, a nekad provedemo prekrasan vikend. Najvažnije mi je da smo svi zajedno i da se puno igramo s klincima. Voljela bih da češće idemo na izlete (znači, nešto više od šetnje po Jarunu npr.), al MM-a nije lako uvijek pokrenuti. On se preko tjedna naskače okolo pa bi vikendom malo ljenčario.
Tješim se da ćemo više landrati okolo sad kad još malo zatopli, a i klinci su veći... Kod nas je jedino problem naći aktivnost koja će odgovarati svim klincima - sin nam ima malo "čudne" sklonosti: odemo na sanjkanje, cure uživaju, a on se ne bi sanjkao, nego bi samo vozio sanjke gore dolje po spustu i onda MM trči za njim da ga netko ne pokupi sa sanjkama... I tako slično u bilo kojoj drugoj prilici.

Ifigenija- kao da sam ja ovo pisala, samo 100 puta bolje napisano :love:

I meni se sviđa Ifigenijin post i nisam ga shvatila kao žalopojku ni potrebu za tješenjem i sl. nego čisto kao razmjenu iskustava i misli vezanih za naše male srećice i život koji se vrti oko njih.
Nisam u istoj situaciji, imamo roditelje koji nam pomognu oko malene tako da imam trenutaka za sebe. No, kao i svaki drugi roditelj, imam trenutaka kad mi se ne da, kad mi je svega dosta, kad bi podigla glas...na sreću rijetkih.

Za savršeni vikend dovoljna mi je ova formula: da je MM doma (rijetkost), da je malena zdrava (hm, ne baš često) i po mogućnosti da je lijepo vrijeme da možemo izaći van i to je to.
Volim da mi je stan uredan, ali neću tom cilju žrtvovati ni trenutka našeg "savršenog" vikenda. Sva sreća da imamo maleni stan pa ga uspijem očistiti za sat vremena :mrgreen:

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

Rijetko sam na forumu posljednjih mjeseci, pa proletim u nadi da ću pročitati nešto zanimljivo i iskreno. I to se dogodilo!

Ifigenijin post/priča mi je predivan i tako je divno opisala svoju potrebu za mirom, ali sasvim je jasno da ga želi zaslužiti, tj. da ga želi onda kada će mu istinski doći vrijeme, a za to nitko neće platiti cijenu (osim nje).

Isto tako, čitajući njen post može svatko vrlo realno vidjeti koliko jednostavne stvari tražimo kad smo u ulozi davanja godinama i kad smo beskrajno iscrpljeni.....i sve što možemo je maštati o (nadamo se) sigurnom trenutku kada će sve malo utihnuti, a mi moći raditi jednostavne stvari koje ne bismo nikada cjenili da ih si nismo oduzeli na koju godinu i shvatili koliko su vrijedne i važne.

Svatko tko želi djecu, a ne zna da se ne radi o manjku velikih, koliko o manjku malih stvari, kad ih imaš (djecu), trebao bi pročitati njen post.

____________

No, unatoč poetičnosti, vrijedi ponekad preći na praktičnost i ozbiljno shvatiti tu potrebu koja je vrlo, vrlo jaka i apsolutno sam sigurna da nam je svima, manje više poznata, zato ne razumijem silne napade i analize.

Meni je dugo trebalo da se "oslobodim" okova obitelji. Da shvatim da je to jako, jako važno i nužno učiniti. Prodisati i ponovno pronaći djeliće života koji su samo naši i radi kojih smo se (MI) rodili. Već sam mislila da sam izgubila svoju urođenu radost, vrckavost i dječji entuzijazam..... Ali sve se vraća kad prodišemo.

I ne, ne volim vikende. Napeto je i često se svađamo. Osim kad negdje idemo i puno se toga događa. Pokušaj mirnog kućnog dana završi katastrofom u 70% slučajeva. Upravo me zato privukao naslov. :mrgreen: Da vidim, postoji li kakvo rješenje za te vražje vikende.

---

ČItam ovaj post i imam subjektivan osjećaj da me draga ljetni maestralčić; i donosi ono ljupko, fino osvježenje; pluća se napušu, zatvoriš oči, i prepustiš se ćarlijanju.
:love:
Hvala ti!

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Evo konačno post koji odgovara na početni :) Anita AZ falila si :love: :*
Da, a što ako si tvrdoglava, kao ja i ne želiš odustati dok tu radost ne nađeš unutar te male obiteljčice i ako mi veselje što sam "vani" samo još više naglasi koliko se ponekad zatočeno osjećam, što ako sam si uzela za misiju da postoje obiteljska veselja i da ti vikendi, ali i popodneva pune baterije umjesto da ih cijede. Odnosno oboje. Znam da kad god uspijem u tome ili se tako poklopi da je sreća neizmjerna, puno temeljnija nego "opuštanja" i "zabavljanja" zapravo jednaka onom ispunjenju koje sam imala kroz posao dok sam ga radila po svojim kriterijima. Možda sam zakomplicirala, ali i mene zapravo zanima isto - kako da se na to zajedničko vrijeme kod kuće postane naše, domaće, opušteno, a opet vrijeme za rast i upoznavanje.

---

Potpisujem ovo!
Sad navire stotinu pojašnjenja, i stotinu ideja, i značenja, i primjera, i pitanja, al mislim da bi to sve pokvarilo. Ovako, kondenzirano, govori svakome, i podsjeća me na to da nam je cilj, ipak, graditi zajedništvo, i nalaziti utjehu, mir, sreću jedni u drugima.

Huh, koji zadatak! A vrijedi svakog trenutka truda!

Sv. Josemaria je to nazivao - svijetli i vedri domovi... to nam treba...

Citiraj:

---

tibica prvotno napisa

I meni se sviđa Ifigenijin post i nisam ga shvatila kao žalopojku ni potrebu za tješenjem i sl. nego čisto kao razmjenu iskustava i misli vezanih za naše male srećice i život koji se vrti oko njih.
Nisam u istoj situaciji, imamo roditelje koji nam pomognu oko malene tako da imam trenutaka za sebe. No, kao i svaki drugi roditelj, imam trenutaka kad mi se ne da, kad mi je svega dosta, kad bi podigla glas...na sreću rijetkih.

Za savršeni vikend dovoljna mi je ova formula: da je MM doma (rijetkost), da je malena zdrava (hm, ne baš često) i po mogućnosti da je lijepo vrijeme da možemo izaći van i to je to.
Volim da mi je stan uredan, ali neću tom cilju žrtvovati ni trenutka našeg "savršenog" vikenda. Sva sreća da imamo maleni stan pa ga uspijem očistiti za sat vremena :mrgreen:

---

E, upravo tako! Treba tako malo - a i to malo je nemoguće... mm-ovi rade, djeca su prečesto bolesna (pa i mame zakače), mlade obitelji se često još gnjave s gradnjama kuće i majstorima (vidi moju obitelj, npr.) koji dolaze vikendom jer il uzimamo fušere :) il dolaze vikendom da ipak budu pod kontrolom mm-a, a ne žene s dvoje male djece koju se tako lako mimoiđe...
Ali, sve su to iskušenja koja moramo nadvladati.
Kako?
Nemam blage.
Mjesec dana vikendi su nam ili u poslu, ili u bolesti....

Citiraj:

---

laumi prvotno napisa

Ifigenija, jako volim tvoje topike (i da, odlično pišeš), često mi "čitaš misli"... I ja sam perfekcionist i, iako shvaćam da mi to uopće nije pametno, često si ne mogu pomoći. Volim da je sve čisto (ne nužno i super uredno), da je ručak fin i skuhan na vrijeme, da su djeca zadovoljna i da im nije dosadno. Ali naravno da mi nikad još nije uspjelo pomiriti sva tri zahtjeva. Pa malo šizim, pa se onda skuliram... i tako ukrug. Voljela bih da nisam takva, svima bi nam bilo bolje. Radim na tome stalno, no nije lako protiv sebe.

A vikendi - hm, nekad se MM i ja posvađamo već u subotu ujutro pa nam bude svakako, a nekad provedemo prekrasan vikend. Najvažnije mi je da smo svi zajedno i da se puno igramo s klincima. Voljela bih da češće idemo na izlete (znači, nešto više od šetnje po Jarunu npr.), al MM-a nije lako uvijek pokrenuti. On se preko tjedna naskače okolo pa bi vikendom malo ljenčario.
Tješim se da ćemo više landrati okolo sad kad još malo zatopli, a i klinci su veći... Kod nas je jedino problem naći aktivnost koja će odgovarati svim klincima - sin nam ima malo "čudne" sklonosti: odemo na sanjkanje, cure uživaju, a on se ne bi sanjkao, nego bi samo vozio sanjke gore dolje po spustu i onda MM trči za njim da ga netko ne pokupi sa sanjkama... I tako slično u bilo kojoj drugoj prilici.

---

I kod mene je više manje kao kod tebe. Dobro si pobrojala okolnosti, navade, potrebe i realnosti s kojima se svi skupa borimo :)

Evo vikend je- ja sam ujutro radila sa Di, a MM s Do po parkićima. Ručak. Di otperjala s mojima na neki ročkas, Do i frend,MM i ja u kazalište, na kolače i sad po doma robica i sl...Sutra rulak kod sveki, misa i luftanje. Tak se već može živjeti. Hoću reći da je puno lakše kad je samo jedan kikač, pa tek kad se troši i rajza. Divota.

evo sasvim slučajno nabasah ja na tvoju temu i neću komentirati temu ( koju u potpunosti razumijem i podržavam) ali bih htijela prokomentirati ovo:drage forumašice kojima je život "savršen" prihvatite napokon činjenicu da postoje ljudi koji ŽIVE realnim životom i nije im sve divno i nije im sve krasno i nisu zbog toga ludi, manje vrijedni, niti trebaju pomoć psihijatra, psihologa niti šaku antidepresiva. i ja se duboko ispričavam ako sam pogrešno shvatila ćemu služi ovaj forum, ako služi samo zato da bi se napisala samo predivna, pozitivna iskustva, obećajem svečano više se ne javljam.

Citiraj:

---

sunčica vk prvotno napisa

evo sasvim slučajno nabasah ja na tvoju temu i neću komentirati temu ( koju u potpunosti razumijem i podržavam) ali bih htijela prokomentirati ovo:drage forumašice kojima je život "savršen" prihvatite napokon činjenicu da postoje ljudi koji ŽIVE realnim životom i nije im sve divno i nije im sve krasno i nisu zbog toga ludi, manje vrijedni, niti trebaju pomoć psihijatra, psihologa niti šaku antidepresiva. i ja se duboko ispričavam ako sam pogrešno shvatila ćemu služi ovaj forum, ako služi samo zato da bi se napisala samo predivna, pozitivna iskustva, obećajem svečano više se ne javljam.

---

Da li treba odgovoriti na ovo? Mislim...

molim - bez odgovora :)

Išla sam čitati topic ispočetka, i bome mi je zasuzilo oko, pogotovo na ovaj dio

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Ali, mislim si ja... da bih IKAD došla bar blizu onom prvom scenariju treba ovaj dio dobro odradit. Te malene dušice i mala nemoćna tijela još dugo trebaju mene da im služim, da se s njima uskladim, trebaju moje odricanje, moje spuštanje na njihovu razinu, trebaju pravu njegu i brigu, trebaju blizinu SAD... da bismo je imali i ONDA... jer eto... sad je ključno vrijeme i ma koliko bilo teško (nemojte se NIKAD udat i nastanit u tuđini, gdje nemate nikog svog...osim tuljana... ovo govorim iz vlastitog bolnog iskustva) trebam dati sve od sebe da u djecu utisnem nježnost, ljubav, brigu, da slušam ta povremeno nesnosna lupetanja o vatrogascima i ledolomcima koji su gliseri i slično... Nije bilo tako davno kad sam, kao malo dijete, pročitala u knjizi o djeci da treba djecu slušat ma kakva njihova lupetanja bila jer se tako gradi povjerenje, i mislila sam - aha, tako treba, a ne ko moja mama... i znam koliko njima, koji nemaju nikog osim nas, i nemoćni su, i ograničeni svojim djetinjstvom, znači ta čista nepodijeljena roditeljska pažnja...

---

Ifigenija, ma predivan post. I bila ti perfekcionist ili ne, zaslužuješ to vrijeme za sebe koje želiš, i zaslužuješ ga provesti baš onako kako ti to želiš.

Ne moram reći koliko sam se pronašla u tvojoj priči, dovoljno je vidjeti potpis, a usto smo također u gradnji...

Anita AZ, tako te je lijepo ponovno čitati...

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

.....

---

ČItam ovaj post i imam subjektivan osjećaj da me draga ljetni maestralčić; i donosi ono ljupko, fino osvježenje; pluća se napušu, zatvoriš oči, i prepustiš se ćarlijanju.
:love:
Hvala ti!

---

Hahaha, stvarno znaš slikovito opisati svoje osjećaje. :love:

[quote="Anita-AZ"]Rijetko sam na forumu posljednjih mjeseci, pa proletim u nadi da ću pročitati nešto zanimljivo i iskreno. I to se dogodilo!

Ifigenijin post/priča mi je predivan i tako je divno opisala svoju potrebu za mirom, ali sasvim je jasno da ga želi zaslužiti, tj. da ga želi onda kada će mu istinski doći vrijeme, a za to nitko neće platiti cijenu (osim nje).

Isto tako, čitajući njen post može svatko vrlo realno vidjeti koliko jednostavne stvari tražimo kad smo u ulozi davanja godinama i kad smo beskrajno iscrpljeni.....i sve što možemo je maštati o (nadamo se) sigurnom trenutku kada će sve malo utihnuti, a mi moći raditi jednostavne stvari koje ne bismo nikada cjenili da ih si nismo oduzeli na koju godinu i shvatili koliko su vrijedne i važne.

Svatko tko želi djecu, a ne zna da se ne radi o manjku velikih, koliko o manjku malih stvari, kad ih imaš (djecu), trebao bi pročitati njen post.

____________

No, unatoč poetičnosti, vrijedi ponekad preći na praktičnost i ozbiljno shvatiti tu potrebu koja je vrlo, vrlo jaka i apsolutno sam sigurna da nam je svima, manje više poznata, zato ne razumijem silne napade i analize.

Meni je dugo trebalo da se "oslobodim" okova obitelji. Da shvatim da je to jako, jako važno i nužno učiniti. Prodisati i ponovno pronaći djeliće života koji su samo naši i radi kojih smo se (MI) rodili. Već sam mislila da sam izgubila svoju urođenu radost, vrckavost i dječji entuzijazam..... Ali sve se vraća kad prodišemo.

I ne, ne volim vikende. Napeto je i često se svađamo. Osim kad negdje idemo i puno se toga događa. Pokušaj mirnog kućnog dana završi katastrofom u 70% slučajeva. Upravo me zato privukao naslov. :mrgreen: Da vidim, postoji li kakvo rješenje za te vražje vikende.[/quote]

potpisujem. :)
i evo sjedim i razmisljam kako da iskoristimo nedjelju. ako odemo negdje na neko jezero, znam da ce tokom cijelog putovanja biti "Djeco smirite se, tata vozi", "Edita spusti nogu sa naslona", "Sami, nema soka " :roll: :roll: :roll: :roll:
Onda cu ja ko radar pratit gdje se krecu (majke mi postat cu razroka, jer obavezno jedno trci na jednu stranu, a drugo na drugu :roll: ) Potom ce mm komentirat kako se ja ne znam opustit itd, itd :/

sto bi mi Bosanci rekli "Skocio mi vikend na na nos" :mrgreen: a fakat ne mogu ni ovog kucnog metiljanja :mrgreen: ko cetiri libade, sa kompa na kauc, sa kauca za stol, a od djece mm i ja ne mozemo progovorit.

btw, podjesti me ova tema i moj post na onu pricu iz Vecernjaka u kojoj stoji "Ne trebaju nam razgovori o Kinezima, vec vikendi bez incidenata" :lol:

auu, ja sam htjela kvotat cijeli Anitin post. nema veze, sve potpisujem :*


moram dodat i ovo.

sinoc sam zakljucila da sam u svemu stala negdje tamo gdje sam bila kada sam imala 27,5 godina (znaci, kada sam pocela radjati djecu)
i dan danas (pet godina poslije), slusam istu muziku (mislim, kad me zapadne od crtica), citam iste pisce, posznajem samo mjesta za izaslke koja su bila atraktivna u to vrijeme. :/
stagniram :lol:

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, vec je poceloooooooooo

ostavi, ne diraj to, pusti, sta si meni kupio

flower maknula tudje smajlice

Ne smiju se koristiti tuđi smajliji mimo rodinih ;)

MI smo jucer, poslije dorucka, otisli u setnju po sumi i tamo se zadrzali citavi dan. Malo pjesacenja, malo zezancije, malo jedenja, malo igranja loptom itd.
Naravno da je bilo zanovijetanja...pa malo se nekome piski, pa nekoga bole noge, pa nekome smetaju bube po podu, netko je zedan, tko je prvi pitao flasu, tko je prvi uzeo itd.
Medjutim, situaciju je pod kontrolu doveo mm kad je rekao da je svejedno gdje smo, vazno je kako se postavimo prema situaciji. I, u tom trenutku je stvarno postalo super. :mrgreen:
Pa sam onda shvatila da ne moram provesti svoje vrijeme u zudnji za djelicima zivota koji su samo moji, kako je to Anita napisala. Shvatila sam da je svaki trenutak koji zivim, trenutak radi kojeg sam se rodila.
I necu dozvoliti da urodjenu radost i vrckavost moram traziti u oslobodjenju od okova svoje obitelji jer su to okovi koje sam si sama nametnula.
Svaki trenutak mi se nudi kao poklon, a na meni je sto cu s njim uraditi. Smatram da, kad jednom pronadjemo ponovo unutarnju radost, ona je uvijek s nama, neovisno o tome gdje bili ili sta radili. A svaki vikend onda moze biti savrsen, neopterecen ocekivanjima ili traganjem za onim radi cega smo ustvari rodjeni. Jer, ono radi cega smo rodjeni, upravo i zivimo.

Ja imam upravo takve idealne vikende.... nikome ne pričam o Sunčici, Nikome nisam austronaut, nitko mi ne triči po kući, svaka stvar na svome mjestu, a kada god poželim nađem se u planini, izletu, nekom ručku....

I baš zbog toga moj život nije potpun, želim da mi stvari nisu na mjestu, da tražim sekundu za sebe koju možda neću imati.

Nos,noga, uho, buba, daj, neću, vaaaa, ja bi, ajde..... TO želim.

Uživajte u ovome što imate, u svakom trenutku.... pomislite samo koliko brzo prolazi život.

Šteta je ne uživati.

Dodirko :heart: :love:

Citiraj:

---

Dodirko prvotno napisa

Ja imam upravo takve idealne vikende.... nikome ne pričam o Sunčici, Nikome nisam austronaut, nitko mi ne triči po kući, svaka stvar na svome mjestu, a kada god poželim nađem se u planini, izletu, nekom ručku....

I baš zbog toga moj život nije potpun, želim da mi stvari nisu na mjestu, da tražim sekundu za sebe koju možda neću imati.

Nos,noga, uho, buba, daj, neću, vaaaa, ja bi, ajde..... TO želim.

Uživajte u ovome što imate, u svakom trenutku.... pomislite samo koliko brzo prolazi život.

Šteta je ne uživati.

---

:heart:

svaki put (to bi bilo bar tri-cetiri puta tjedno :)) kad nam se planovi, raspored, pa i cijeli dan - raspadnu na sastavne dijelove pod naletom ove cetverostruke mecave - mm i ja se pogledamo, izmijenimo sazalne i umorne, iscpljene poglede, svratimo ponovno pogled na ostatke dnevnog boravka, auta, kuce, dvorista, vikenda...

i zahvalimo (i opet i opet) na tome sto ih imamo, sto su tu, takvi kakvi jesu, sto su nam zivoti puni (cesto i pre-puni ;))

i svaki put mm pita isto pitanje: boze, kako bi zivjeli da ih nemamo?? umrli bi od tuge... :love:



i kad se (rijetke petke) dogodi da ovi najstariji ostanu kod nekog (pa mozda i prespavaju) - on opet ima svoj uvijek isti repertoar: ajme, gluha kuca sa samo dvoje djece... 8)






zelju za savrsenim vikendom imam cesto. da sam je uspjela realizirat - mozda nekoliko puta u ovih preko devet godina. mislim - da je sve na kraju ispalo "savrseno" - i vrijeme, i ponasanje, i zivci i sve ostale varijable... naravno da uvijek nesto krene na suprotnu stranu od zamisljene... pa to je zivot, to je i za ocekivat... i naravno da sam bar skoro svaki put pozeljela, pomislila, ma i viknula - da zelim svojih pet minuta, svojih pola sata, svojih pola dana... viknula - pa sta? nisam dobila, a i da jesam - ko da bi mi icemu koristilo? sjedila bi u tom "svom" vremenu i - mislila na - njih... mislila na to kamo cemo, kako cemo, sto cemo... sto sve treba ponijet ;) :lol:

na kraju sam se pomirila s time da je ta moja teznja za savrsenim vikendom, danom ili cimevec, samo plod tog vjecitog i kronicnog umora, koji nikako ne mogu dovest na minimum i svakog dana samo nadodajem jos malo na njega... a on je proizvod toga sto jesam - majka cetvero djece u dobi do skoro dvije do devet godina - ne mogu ga samo tako eliminirat, tu je i tu ce ostat dok god netko od njih bude imao potrebu da ga cesto nosam, da samnom spava, da puno i cesto doji (danju i nocu)... i ne pomaze ni sto sam svjesna toga i sto znam da je to moj "danak" ovakvoj obitelji - ono sto mene izbaci iz cipela je to sto od umora moji fitilji postaju kratki - i to si zamjeram...

al gledam to s "matematicke" strane ;) jos samo jedna doji cesto i trazi da je cesto nosam, jos samo njih dvoje spavaju samnom (jedan samo dio noci), jos samo jedne pelene mijenjam (i to jos samo par mjeseci), samo jednu guzicu brisem (a i to jos par mjeseci)... :mrgreen:

i eto sam se odmah "razbahatila" i otisla u knjiznicu i posudila pet knjiga :lol: :lol: