Printable View
Zdenka, hvala na postu :heart:
Mene je prvenstveno interesirala odluka majke koja napušta dijete NAKON što je godinama (u svakom slučaju, dulje vrijeme) živjela s njim...
Nadam se da sam spomenula u nekom od gornjih postova da uopće ne smatram trudnoću i porod nužnima za razvoj majčinskog osjećaja, tj. ne vidim ih kao neizostavnu podlogu
Iako sam o toj temi mnogo razmišljala (i prije posvojenja) knjiga Gesta ljubavi otvorila mi je oči, pojasnila neke do tad zbunjujuće postupke. Naime, shvaćala sam i prihvaćala da se netko u neke vrste bezizlaznoj situaciji odriče djeteta, a ova knjiga mi je pojasnila da meni naizgled ne jako zahtjevna situacija onome tko se u njoj nalazi izgleda bezizlazna.
U vezi s odlaženjem žene od obitelji, muža i djece, moram priznati da na to ne gledam drugim očima nego kad muškarac odlazi. Ponekad je dobar odlazak bolji od lošeg ostanka, a kad se radi o napuštanju bez osvrtanja, bez posjeta i praznika, onda pretpostavljam da ta osoba od nečeg bježi. Od njoj neizdržive situacije, od toga kakva je bila/postala...
Žao mi je djece kao kolateralnih žrtava, ali ne mogu o djeci čije su majke otišle misliti drugačije nego o onoj čiji su očevi otišli. Uz dodatak da je njima ponekad teže jer mnogi misle da je bitno roditelj kojeg spola je otišao.
Pred dosta godina prisustvovala sam raspravi i zgražanju na temu majke koja pušta svoje dijete da sa svojim ocem, a njenim mužem, ode na godinu dana u inozemstvo. Ja sam u tome vidjela priliku za iskustvo kakvo se malo kome pruža, a zbor je uzdisao: Ali majka je majka. Ništa sporno po njima ne bi bilo da je majka dobila posao i otišla s djetetom, dok otac, od kojeg se očekuje da ne umre slomljena srca, ostaje sam u domaji.
ne shvaćam da netko može napustiti svoje dijete bio muškog ili ženskog spola. Meni je to nezamislivo - takve ljude ne poštujem i mogu samo reći jadna djeca, njima su najgore napravili.
Ja sad ne kužim to napuštanje...Odnosi li se taj termin na slučaj kada roditelj ode i nikad više ni ne pita za dijete ili je to i za slučaj rastave braka? Ovaj prvi slučaj nikako niti ja ne shvaćam, ali smatram da je ponekad zdravije za dijete da se jedan od roditelja "makne" ukoliko je brak bolestan.Citiraj:
elin prvotno napisa
Evo, yaya, ja recimo mislim na prvi slučaj, nikako na rastavu
Pitam se da li bih (nedajbože) bila spremna napraviti tako nešto da živim negdje u bespuću i da svom djetetu ne mogu osigurati ni nužni minimum, a kamo li pristojan život. Ili da se slučajno nađem u nekoj takvoj situaciji...
S tog stanovišta stvari izgledaju drugačije.
Zdenka2 - hvala na krasnom postu, mnogima će otvoriti oči (meni, na primjer).
Gledala sam davno (mislim u Latinici) jedan intervju s majkom koja je, još dok je bila u Caritasovoj kući za trudnice, odlučila dati dijete na posvajanje. I potpisala je sve potrebne papire čim je to zakonski bilo moguće.
Novinar ju je razapeo ne križ s pitanjima kako je mogla i sl., a svi njeni odgovori su, zapravo, bili puni ljubavi prema tom djetetu.
Roditelji su je odbacili, dečko također, nije imala školu, posao, stan novac.... Nije htjela pobaciti jer je osjećala život u sebi, nije htjela zadržati dijete jer mu ne bi mogla pružiti život dostojan djeteta....
Čak su joj u dozvolili sudjelovanje u odabiru pravih roditelja (ne znam na koji način).... njen jedini uvjet (više zamolba) je bio da dobije sliku djeteta za svaki rođendan....
Mislim da je postupila i više nego ispravno jer je dijete dobilo šansu da raste u toplom domu s ljudima koji se mogu skrbiti o njemu..... a mogla je kao i dosta drugih roditelja.... ne dopustiti posvajanje iz sebičnih razloga i povlačiti dijete po domovima (i ona je bila dio djetinjstva u domu) i ponekad ga vraćati sebi.... i tako u krug.... dok dijete ne "preraste godine za usvajanje" pa ga se onda odreći i zapečatiti mu sudbinu.... na žalost, tako najčešće završi....
ne želim ulaziti u ljudske tragedije i stvarno mi je teško reći ja bi učinila ovo ili ono. Nikad zapravo ne znaš što bi učinio dok se ne sretneš sa time. Napuštanje djeteta je meni nekaj grozno i da nemam nikakvih sredstava bila bi gladna ali svoje dijete nikud ne bi dala od sebe. Isto gledam i na napuštanje psa.
Hoću reći, meni je dijete i životinja (znači onaj tko si ne može sam pomoći i ja mu trebam) svetinja. Ako sam uzela psa ili rodila dijete onda sam se, k vragu, na nekaj obavezala. Ne mogu i ne želim i savjest mi ne dopušta da takvo što olako shvatim tipa: o.k. zekala sam se malo, ipak ja to ne mogu.
Dakle, meni je razvod braka kada su djeca u pitanju, napuštanje djeteta tipa odeš i ne vratiš se više, kao i davanje djeteta na usvajanje ista stvar. Ne pravim razliku jer niti je djeca ne prave - u njihovim očima onaj tko je trebao biti uz njih to nije učinio.
Meni je uvijek na pameti jedan super film u kojem sin pita oca što si ti napravio za mene, a otac odgovori ostao sam. Sin mu je tada rekao jednu super rečenicu: Big deal, that's what you supposed to do. I to je poanta cijele priče.
U ovoj jednoj recenici receno je sve.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Zdenka ,hvala. :heart:
iz usta pojedine tako napuštene djece možeš čuti i drugačije, ali ne i izjavu da su im najgore napravili. neki čak kažu kako bi bili sretni da ih je i drugi roditelj ostavio jer bi se bolje snašli u životu. ovako su se oslanjali na roditelja koji je ostao s njima, a ostao je iz svoje nemoći i egoizma i silne želje za sažaljenjem okoline.Citiraj:
elin prvotno napisa
a tijekom života i nije baš mrdnio onom stvari za osigurat pristojan život djetetu / djeci s kojom je ostao. djeca se za sve snalazila sama. i sa svojih 10 prstiju.
x :)Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
vidim da ste se raspisale!
ma nad nikim se ja osobno ne zgražavam, nisam takav tip, mene više takve situacije žaloste i ne daju mi mira, niti spavati, valjda sam takva osoba, pogotovo kada su djeca u pitanju.
netko je tu pitao, rekao, da ne razumije je li riječ o napuštenoj djeci nakon razvoda ili onako, jednostavno je netko otišao!
ja sam mislila na ovu dr situaciju. na ovu kada majka jednostavno ode.
evo situacije koju vam ja prepričavam, znači onako kako sam je ja čula od meni vrlo drage nepristrane osobe - a to se desilo u njenoj obitelji.
majka i otac, muž i žena, su iz malenoga mjesta, znaju se od kada su bili djeca. u jednom životnoj fazi, razdoblju, rodila se ona srednjoškolska ljubav, u ludim god, koja je iza nakog vremena prešla u naviku.
oženili se, zašto ne znam, valjda jer su iz maloga mjesta pa kako bi to bilo da nisu, a zajedno su bili 10 god.
dobili su 2 djece, kćer i sina, ona je tada kada je rodila prvo dijete imala 27 god, on 29.
ona nesretna, jer tada spoznaje da ga ne voli, tj poštuje ga, ali strasti nema odavno, zaljubljuje se u dr čovjeka kojega je upoznala na poslu.
nakon 3 god veze s tim čovjekom, ona odlazi s njim na dr kraj lijepe naše.
tada je kćer imala 5 god a sin 3 god.
da se razumijemo iz priče te neutralne osobe, otac, njezin muž je sasvim ok, radišan, voli djecu, brine o njima, nije pijanica, kockar i ništa sl.
znači ona odlazi s dr čovjekom, djecu ostavlja ocu i sredini iz koje su, 15 god se nikome ne javlja, tako tvrde u obitelji, premda moja kolegica vjeruje da se javila vlastitoj mami.
nakon 15 god saznaje se da s tim dr. čovjekom ima 2 djece, da je sretna i zadovoljna, a 15 god nije nazvala svoje prvo 2 djece.
e sada to dvoje danas već odraslih ljudi, jako su teško prihvatili njezin odlazak, ne žele je čuti niti vidjeti jer su još uvijek ljuti što je razumljivo, ali jednim djelom svog bića žele tu mamu i nakon 15 god bar čuti.... što je isto razumljivo.
e meni takve sutuacije nisu jasne, kada žena rodi, oženi se, skuži on nije za mene i ne znam ti što još, i ode sa drugim i njemu rodi djecu, a za ovo dvoje ne mari!
pa kako je to moguće, kako?!
sada će netko reći pa ima i takvih očeva šta se čudiš!
čudim se je, jer kako je netko rekao, mama je mama i jednostavno ne razumijem niti nju niti oca kojem jednostavno pukne neka luna u glavi i tako postupi.
rado bi ti pomogla maremama, ali ja zbilja niti znam niti razumijem. Pa onda puštam da se javi cura koja i zna i razumije.
Moja ljubav prema mom djetetu, da se razumijemo, se ne sastoji od moje potvrde, niti od toga da nisam sama. Ona je čista: prvo moje dijete, pa ja. Ne mislim da ništa propuštam, jednostavno tako je. Nije da je volim više od sebe, ne znam zašto je tako, tako je.
maremama, sto te konkretno muci, zbog cega ne spavas? zbog ovih dvoje djece koje je mama ostavila prije 15 godina ili nekih drugih. ako je zbog ovih dvoje vec odraslih, ma kako da im je tesko, mislim da su naucili nositi svoju bol, naucil zivjeti s njom.
sto bi ti htjela napraviti? vrijeme i mamu im ne mozes vratiti niti zamijeniti. koliko si bliska s njima?
ni ja ne razumijem roditelja koji napusti dijete.
kao prvo, ne valja moralizirati previse, i ne sazaljevati previse i ne osudjivati previse...
nema razlike po meni da li muskarac ili zena ostavi dijete. ne odobravam taj postupak, ali racunam da su ljudi imali svoje razologe za to... nekim ljudima je teret roditeljstva, zahtjevi ili ne znam sto jednostavno prevelik u tom trenutku da bi mogli biti ok prema djetetu, i onda mislim da je i bolje da nisu prisutni.
ne valja ni preuvelicavati znacajnost 'roditelja', po meni, djetetu ja vazno da ima briznog skrbnika(e) na koje se mze osloniti na duzustazu, pa tko god to bio.
i samo radi toga ne znaci da djeci mora neophodno biti lose. postoji drugi roditelj koji se rine za dijete, postoje bake, djedovi, i sve dok oni imaju istinsku namjeru da se pobrinu za dijete iz ljubavi, djetetu ce biti ok, a narocito je vazno ne sazalijevati djete zbog napustanja, i dati da se to odrazi na odgoju, ako pita ne ulaziti u emocionalna proljevanja...
dakle, oni koji ostaju s djetetom odredjuju kako ce djetetu biti...
nedavno sam svjedočila ostavljanju djeteta od strane majke. Mislim da se sad kao vratila, ali nije je bilo dobrih pola godine.
Radi se o nekoj rodici mm-a tamo u selu odakle je on. Uglavnom cijelo selo se zgražalo. A ja ko veliki humanista vikala na mm-a "Kakvi ste vi pravednici, šta vi znate, zašto je ona otišla itd"
Kao, tolerantna sam. I ne osuđujem.
I onda sam vidjela tu djevojčicu od 3 godine koju je mater ostavila i pošla, ne za boljim životom i daleko od muža ili sa ljubavnikom ili zato što su je roditelji odbacili, nego cijelih 15 km dalje (promjenila je posao, da, sad više ne radi u kafiću X nego u kafiću Y). Tu (jadnu) djevojčicu sam vidjela jednom u prolazu, dok ju je otac vozio valjda 80 km/h kroz selo a ona skakutala po prednjem sjedištu. I još jednom sam je vidila, baba je čuvala (i usput kriomice praznila flaše) svu prljavu i da prostite popišanu.
I nekako sam prestala imat razmjevanja i baš sam je nekako reklo bi se osuđivala...
djeca se mogu dobro osjecati premda su prljava...
nista ne kaze da bi ista bilo drugacije sto se tice higijene da je i majka kod kuce, to se ne zna, ali opet bi majka bila kriva za to...
premda da je otac ostavio dijete, i dijete je prljavo, ne bi se to nikad prebacilo na savjest oca, nego ope na savjest majke koja je s djetetom. znaci majka je odgovorna za to kako je djetetu bez obzira da li je s djetetom ili nije, a nikad oni koji se brinu za dijete...
to kako mi sudimo da li je zena napravila veliku ili malu promjenu, to je iz ociju promatraca,to ide na njezinu savjest...
dakle, ja mislim da je za p.... ako bilo tko od roditelja ostavi dijete, ali kako god da je djetetu, samo je majka kriva za to...