Kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba MPO?

Pošto sam znala da imam PCOS pretpostavljala sam da bi moglo biti problema sa T, no kako mi je gin. nakon UZV govorio da vidi ovulacije, 6 godina smo se štitili da nam se ne "zalomi"( :lol: danas nam je to jakooo smiješno).
Kad smo počeli raditi na bebici , kako nakon 4-5 mjeseci nije bilo ništa, odmah sam krenula kod ginekologa, privatnika da se ne mučim po bolnicama. "Ooo pa nije to neki problem, klomifeni, ciljani odnosi i vi ćete biti trudni", reće doc. i mi presretni, kod svakog UZV -500 kn, no nema veze sve za našu bebu. I tako 4 mjeseca, rezultata nema, novac potrošen, živci rade,..... Shvaćamo da je vrijeme da krenemo kod ozbiljnog MPO doktora i u kliniku, dolazimo na VV,radim HSG,pauza, ... ostalo se vidi u potpisu.
Kako smo se osjećali? Mislili smo da ćemo to lako i brzo riješiti, da to nije veliki problem, nije bilo onih pitanja pa zašto baš mi?
Nakon 3 godine borbe(od toga 1,5 god. na VV) nismo baš puno odradili, zakačio nas je novi zakon i sad se pitamo zašto baš mi?
No, iz ove kože ne možemo, biti ćemo uporni i strpljivi.

Došlo je kao "normalna" posljedica nakon što nisam ostala u drugom stanju nakon dužeg vremena. Bez tuge ili nešto slično krenuli smo u maratonska čekanja svega i svačega.

Tuga je prisutna zato što nemamo našeg bebača. Više su me pogodili neuspjesi nakon postupaka.

Jednostavno nemogu shvatiti da je mrivca (mrvice) bila, dijelila se je i nije nam ostala. To boli!

Jako me je bilo strah igala a sada je to daleko iza mene.

Od sveg srca želim naše dijete i neće mi biti ništa teško da ga dobijemo.

Evo još jedne koja je rekla "Znala sam"..
Od malena imam problema s bubrezima i mjehurom, tako kad su mi na redovnom ultrazvuku abdomena rekli imate vjerojatno PCOS, moram reći da se nisam iznenadila..probala sam to riješiti prije braka, al nije bilo baš nikakvih pomaka..
Prošlo ljeto nakon gotovo dvije god. braka smo krenuli na VV..Otkrili smo puno toga..MM je svoju diagnozu jako dobro primio..Stojećki što bi rekli !!
A ja sam zadnjih dana u komi i ne znam što da mislim.. ni jedan nalaz mi nije dobar :/ svaki odlazak dr. je otkriće mogućeg problema..i došla sam do tud da mi se po glavi mota činjenica "da ja možda stvarno NIKADA neću imati djecu" i beskrajno sam tužna.. Nadam se da ću se ipak uskoro sabrati i krenuti dalje..
U 10 mj. sam trebala na svoj prvi IVF.. a sad samo dragi Bog zna kad će to biti.. još će me proglasiti psihički nestabilnom :mrgreen:

Citiraj:

---

martina123 prvotno napisa

Kad sam vidjela tvoje pitanje htjedoh ti kratko i jasno odgovoriti: kao g...v..n..o ! ... 8)
Sory ali to mi je bila prva recenica na pameti...

Moj prvi susret sa tom cinjenicom bio je jos kad sam imala 19god. i kada su mi izvadili jedan jajnik.
Sjecam se doca u sok sobi: Martina, ukoliko ikada zelis bebu, ovaj desni jajnik moras cuvati kao da je sam Bog!...
Pa su pocele komplikacije i onda opet bolnice, pa su pocele nocne more i tihe frustracije (ipak sam bila jaaako mlada)..
Pa mi je jedan pokojni doktor sa 19god. preporucio da odmah postanem mama, jer kasnije..hm, tesko.... :shock: Pa jos idem u skoooooluuuu...

Uglavnom, mnogo godina kasnije, kada sam se udala (jos nismo planirali bebu) kod mog sadasnjeg ginekologa u ordinaciji, pita doktor mene: I kada cete onda vas dvoje na bebicu?
A ja, kao da me grom udario, tamo iza zastora gdje sam se oblacila... Opet nakon dosta godina, pitanje koje mi nije dalo mira...
Doktor je samo u jednom trenu iz garderobe cuo moje jecaje..
Tada smo pricali ozbiljnije i on mi je rekao da odkuda mi takva pomisao da sigurno necu imati bebice jer sad je vec dosta kasno...?!
I onda, koji mjesec kasnije, poceli smo raditi na bebici...
I NISTA, NISTA, NISTA....
Nista..........
Po preporuci istog doktora otisli smo provjeriti mm i kada smo shvatili da i on ima problem.......
E to me ubilo...
Pa kakve su nam sada sanse?????!!!
Sjecam se, gledala sam u taj nalaz u tisini, satima.....
Bez suza.
Sve dok nisam vidjela supruga...
I onda sam plakala u tisni jer nisam htjela da me cuje, nisam htjela da odmah postane svjesan da ce nasa borba trajati duuugo, dugo...
Taj dan nisam izasla iz kreveta...
A drugi dan, bio je prvi dan nase borbe, hvatanje u kostac sa stoglavim zmajem, sa zbrkanim osjecajima i zeljama, u stalnoj potrazi za snagom koja dode pa prode, u kostac sa negativnim rezultatima pa ponovnom nadom pa.....
Sve ostale znate...

:love:

---

Morala sam se cijela citirati... htjedoh reci da je i mene najvise bolilo kada se desio spontani i kada sam izgubila svoju prvu trudnocu....

Takoder.... cinjenica da nemam djece nije tako strasna, ali mi je svaki neuspjeh nakon postupka bolan, i onda cekam da prode vrijeme da opet osnazim i krenem dalje...

Čitam ja vaše priče i šmrcam tu na poslu zadnji dan prije zasluženog godišnjeg....

Kada smo se MM i ja vjenčali nismo htjeli djete odmah pa smo se čuvali. Kao, bit će vremena jer smo mladi :mrgreen: , treba prvo nešto steći da djeci i nešto pružimo u životu.... :love:

Ali kada smo shavtili da je najpotrebnije da im pružimo ljubavi i pažnje prolazili su mjeseci a vještica je dolazila.

Bilo je tu držanja nogu na zidu dok mi se krv ne bi slila u glavu da mi dođe slabo i ništa...
Nakon mojih pretraga koje su bile OK bio je na redu MM. Nismo ništa očekivali...jednostavno smo htjeli znati da li je sve ok sa našim zdravljem pa da se malo više trudimo... :lol: , idemo na godišnji ili sl.

Ali njegov izraz lica dok je išao prema autu u kojem sam ga čekala dok je podizao nalaze je najgora slika koju ću pamtiti cijeli život... :(

Danima smo plakali, tugovali, padali i podizali se.... užas...

nismo rekli dugo nikome jer je to za nas bilo jako bolno...

ali danas, to mi daje snagu za nova jutra, pričam o tome i ljudima koji su zatvoreniji dajem do znanja da je to naša borba i da se mi toga ne stidimo... :*

I danas, nakon jednog neuspjelog pokušaja MPO, mi se radujemo ljetu i godišnjem, jer možda MM nešto i napravi sam :D , a ja sam tu da mu pomognem :oops: ...

ali smo si i dalje ostavili prostora u našim planovima da na jesen idemo opet po naše smotuljke čekajući u redu sa svim onim parovima u čijim očima tinja ista nada kao kod mog MM-a i mene..... :shykiss:

neke vaše priče baš su me dirnule, zapravo, podsjetile na moju....

kada sam upoznala mog muža , udovca sa već velikim sinom, mislila sam on je taj sa kojim zelim dijete, jedino ce nam moji pcos jajnici malo zadavati glavobolju.....

nakon pokusavanja od godinu i malo preko, izvadio je i mm nalaze, da budemo sa njegove strani mirni....sportas, ne pije, nikad cigaretu zapalio....
nalazi uzasni! malo ih ima, spori nikakvi.... mjesec dana nisam htjela da me dotakne.... dakle, strašan šok, ali kada se covjek suoci sa problemom i kada dopusti da ga taj problem šokira a potom odšokira, krene dalje...

prva potpomognuta, neuspjela. zapravo, ne znam je li tako samo meni jer kod drugih primjecujem neopisivu zelju za borbom, meni je bila toliko psihicki i fizicki bolna da me je slomila i da me druga ceka nakon godinu i pol.... sa ovakvim novim zakonom ne vjerujem da cu ici na svakodnevne injekcije, moram vidjeti sto dr kaze...

i uz svu tu pricu o problemima sa (ne)trudnocom, tu je jos i nezaposlenost, od mog muza a sada jos i mene....

pa kazem ponekad: boze, vise nije ni malo smijesno!

ne mogu vam opisati kakav se autsajder osjecam kraj svih koji rade ili imaju djecu....moji kontakti sa ljudima oko sebe sveli su se na bok bok....

drugima ne pricam o svojim problemima, ne zato jer se sramim vec mi je u sadasnjoj situaciji najmanje potrebno necije sazaljevanje ili nerazumijevanje....

i vjerujte mi, ponekad ne znam kako dalje....

Bak, svi se mi ponekad tako osjećamo. Mi smo zahvaljujući pustim pretragama u vezi s (ne)plodnosti i prije IVF-a slučajno otkrili težu dijagnozu MM (nema veze sa spermiogramom), nakon čega su nam čak i govorili (i neki prijatelji i neki liječnici) da što će nam dijete (ili meni s njim), kad je on teško bolestan. I ja se to katkad pitam, no još nismo odustali (definitivno), možda samo manje forsiramo prirodu i postupke, i polako se navikavamo na činjenicu da ne možemo baš sve imati (što ne znači da smo manje tužni zbog toga).

Ne mogu reći da nisam ni malo sumnjala da ćemo imati problema, ali da ćemo imati tolikih problema- mislim da se niko ne može pripremiti na to. Ja imam jedan policističan jajnik i uvijek sam mislila da će to biti kamen spoticanja, ali smo se uvijek strogo čuvali i mislili da bi nam se moglo "omaći" a to nismo htjeli (kao da je to najgora stvar koja nam se mogla dogoditi).
Međutim, kad smo dobili nalaz MM sa svim nulama bez ikakve dijagnoze i objašnjenja- nismo razumjeli šta je to. Nije nam bilo ni malo jasno... Kao možda je greška. Onda ponovljeni nalazi i ista priča. Već tada sam uveliko bila na ovom forumu u Prije začeća pa sam se odmah prešaltala na ovaj pdf. Tu nam je forumašica miggullyy spasila mnogo vremena i živaca i odgovorila me od predložene isključivo dijagnostičke biopsije (ne samo da ne zamrzavaju, već tada nisu ni radili ICSI). Mislim da ću joj biti doživotno zahvalna za to. Onda jos konsultacija, sve više doktora nas je upućivalo na usvajanje ili donora i polako smo shvatili koliko je ozbiljna situacija. O čajevima, prirodnim ljekovima, i sl. da ne govorim...
Onda je MM rekao da bi me razumio ako ga ostavim zbog toga, na šta sam ja počela plakati (prvi put pred njim zbog neplodnosti) i rekla nikad zbog toga...
Međutim, najveći udarac mi je bila biopsija kod Reša, to je bilo crno na bijelo. A nije ni pomoglo to što sam gledala samu biopsiju i shvatila kroz šta smo oboje spremni proći a da nema nikakvih garancija. Zakon brojeva je zakon za nas, ali sam odustala od procenata jer su me samo ubijali u pojam. Kako ući u 2 ili 10%? Na kraju te biopsije, bila i ostala nula za nas.
Ja sam tad bila očajna. MM nije htio da govori o tome jedno vrijeme, a ja sam ludila. I onda mi je jednog dana rekao da je u redu, da idemo dalje pa makar i sa donorom. Nije htio meni da uskrati biološko roditeljstvo...
Srećom, naša borba je kraće trajala ali smo prošli kroz sve faze...
Ovo je bio naš posljednji pokušaj, i hvala Bogu, uspješan. Ipak smo upali u malecki postotak nasuprot svim očekivanjima.
Nisam ranije imala razumijevanja tj. nisam imala pojma s čim se ljudi bore kad se bore s neplodnošću. Sad se trudim da informišem "mlade i lude" i one koji nisu tako mladi ali su "ludi", i često se pozitivno iznenadim.
Eto, odužih, ali nijedna naša priča nije kratka...

super tema.
kako sam se osjecala? - jos uvijek to ne mogu da opisem, vjerovatno cu sa neke vremenske distance od nekoliko godina bolje moci da govorim o dogadjanjima koji su mi se prosle godine srucili na glavu...
kada sam saznala (na rutinskoj pretrazi, prije nego sto je i bilo razloga dizati paniku) da imam povisen fsh, prva reakcija je naravno bio sok, ma ne desava se to meni :shock:
sto kaze pino u prvom postu - hajde sto te neko napadne, ali odmah teskom artiljerijom...
nije prosla ni koja sedmica, taman sam pocela da smisljam izlazne strategije, kad stize spermiogram od MM - nije ni on bas sjajan, opet sok :shock:
i tu ja kazem sebi - valjda mora tako da bude, cim mislis nema gore, ono se desi jos nesto da te porekne...
nismo se nas dvoje ni oporavili i poceli da pricamo o tome, kad stigose kroz koji dan jos i neki zakasnjeli nalazi - good luck, pronasli nam jos i antispermalna antitijela!
i tako.

sto kaze moja doktorica - vi ste kao par u 'sivoj zoni', vama trudnoca moze da se desi sutra, a ne mora nikada u zivotu (zasad smo u inseminacijama, uskoro cemo na ivf).

sta da kazem, na analize sam prestala da idem - ne zelim da znam nikakve brojeve, ne interesuju me, tj, pogadjaju me i unose strasan nemir u zivot. premda je rekla doktorica da se FSH kao spustio, kao i antitijela, a i MM se dopinguje vitaminima...
gledam da se bavim sto vise mogu samo stvarima koe mi donose zadovoljstvo, i sve mislim, nek smo zivi i zdravi :oops: sto balasevic kaze, ostaje mi to sto se volimo :heart:

gledam da se bavim sto vise mogu samo stvarima koe mi donose zadovoljstvo, i sve mislim, nek smo zivi i zdravi :oops: sto balasevic kaze, ostaje mi to sto se volimo :heart:[/quote]
Vjerujem da se svi tako držimo-ljubav, veselje i zadovoljstvo u drugim stvarima, al ja osjećam da ostaje tuga, tuga zbog praznine, tuga zbog potrganih očekivanja, tuga jer se ljubav neće množiti tako da se dijeli, tuga što će mojom "krivnjom" MM ostati uskraćen, e da i tuga jer nikad neću obući jednu preslatku trudničku košulju (ipak je nisam kupila da se ne ureknem), show must go on.

Zar je moguće da sam zaboravila na tugu zbog novog zakona, brzo mi se pamćenje vratilo :)

Citiraj:

---

mare41 prvotno napisa

[size=9]ja osjećam da ostaje tuga, tuga zbog praznine, tuga zbog potrganih očekivanja, tuga jer se ljubav neće množiti tako da se dijeli, tuga što će mojom "krivnjom" MM ostati uskraćen

---

mare draga, NEMOJ, yebes tugu!
razumijem ja tebe totalno - i sama se ponekad osjecam kao opsjednuta demonima...narocito na pocetku ove MPO price je bilo tesko - svaka misao vodi samo u jednom pravcu, veza sa partnerom je odjednom na probi, budjenje u znoju pred zoru i borba sa tugom...i tako stalno, dok borba za T ne postane pitanje opstanka...

ali sto vrijeme vise odmice, stvarno sam ubijedjena da se mi cure dosta tripujemo na sve ovo i da situacija i nije bas tako crna!!!

ufuravamo se na izraze 'prazna materica', 'lose jajne celije', prebrojavamo muzevima spermatozoide, i ostale boze-me-sacuvaj gluposti, i time unistavamo i omalovazavamo sistematski same sebe!
a sve uz svesrdnu pomoc drustva, koje je prvo smislilo pritisak na zenu da se obrazuje i bavi karijerom, ali nije zaboravilo da joj sisa krv na slamku ako u pet do dvanaest po bioloskom satu ne postane i super-majka :evil:

sigurno djeca JESU vazan i prevazan aspekat u zivotu, ali od vlastitog emotivnog i mentalnog integriteta NEMA nista vaznije.
i zato sam ja odlucila da se borim protiv malodusnih postova i molim za pomoc na ovu temu :heart:

a kako vidim ti si na pocetku MPO price i postupaka, bas kao i ja, tako da su sanse sasvim dobre da se umjesto visokih ocekivanja koja ubijaju jednog dana dese pozitivna iznenadjenja koja beskonacno raduju :)
zelim i znam da ce da bude tako.
hug

evo bas juce kod nas u novinama osvanuo clanak o jednoj popularnoj voditeljki, koja je sa 44godine sada trudna i osjeca se super!
dakle, samo glavu gore :love:

Baš mi se sviđa tvoj post, hanumice, good for you. Ja sam nekako pokušala dati svoj obol tome u Izlaznoj strategiji, taj je super topic otvorila jedna krasna cura, ne javlja se više baš puno, ali sukus je ovo što si ti rekla - pozitivna iznenađenja i očuvat sebe i nekako se nadam da bi taj topic mogao postat utočište za slične misli :love: .

dakle, samo glavu gore

Super ste podizači :D , jednostavno ima lošijih dana, možda ih treba odšutiti, sad idu bolji dani jer idemo u fight! :)

hm, kad mi je gink rekao da imam PCOS bila sam posve van sebe, a nismo ni počeli raditi na bebi. to me pripremilo da će biti problema. bial sam 10 mj kod jednog ginekologa i onda sam zbog "ma sve će bit ok, čim se vi opustite.... " prešla u drugog. ispalo je da nemam PCOS već neprohodne jajnike a mm ima oligoastenozoospermiju. što je izazvalo drugi val očaja i to kod njega jer smo mislili da znamo u čemu je problem i kako da se s njim nosimo.
najbolje i najiskrenije je reći da sam u početku visila na netu i tražila sve informacije o tome te punooo plakala.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Baš mi se sviđa tvoj post, hanumice, good for you. :love: .

---

thanx, ina33!
ja cesto razmisljam na temu velikih ocekivanja spram sebe i svog tijela i koliko ona smetaju onoj obicnoj, svakodnevnoj sreci...

evo jedan link (sorry za offtopic!) na cuveni talk od barry schwarz, gdje covjek vrlo dohvatljivo govori o ocekivanjima (u kontekstu prevelikog izbora) i to utice na osjecaj srece :*

http://www.ted.com/talks/barry_schwa...of_choice.html

Ušla sam u ginekološku ordinaciju s nadom da će mi dr potvrditi trudnoću, a izašla sam van kao da me netko pogodio strijelom u srce. Nisam bila trudna niti mi se trudnoća smiješila u izglednom roku, policistični jajnici. Nakon toga 5 mjeseci klomifena, ni jedan folikul, očigledno da je moj dr ipak bio u pravu, koliko god ja to pokušavala negirati. Zatim šok spermiograma, asthenoteratozoospermija, pokretnih 0%. Kako sam se osjećala; kao da je u meni sve zamrlo a nisam smjela pokazati, već sam samo nasmiješila i zagrlila dragog i rekla da će sve biti u redu, jaki smo mi. S tim osmijehom i dan danas hodam i svoje osjećaje držim u sebi, a kad sam sama u autu na autocesti Varaždin- Zagreb, na jednom od svojih pohoda na W, tada sve suze svijeta liju iz mene, tada sam najslabija na svijetu...

spoznaja je stizala u fazama.
ne znam zasto, cijelog sam zivota razmisljala "Ako budem imala djece" - umjesto Kad...
onda, kad smo odlucili poceti se truditi - nakon godinu i po braka, nije islo. pa smo nasli da mi je prolaktin povisen. sto je opet izgledalo kao potvrda one "ma ti si previse u tome, opusti se, ne moze ni uspjeti ako si u grcu, sve ti je islo kao po spagi, mora nekad negdje i zapeti..." guilt trip svakog trena.
a onda je MM odlucio uraditi nalaz i eto ga sok - on ni ne shvata sta znaci onih tadasnjih 7 mil/ml, losa pokretljivost. pa onda pitanje otkud to?!
nisam htjela vjerovati da je ICSI za nas, nadala sam se da cemo ih skupiti dovoljno za AIH - jer nam tad ne treba viza za dijete, mozemo imati i domace... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.
MM se poslije toga nije vise ni skupljao do kraja, a ja - ja sam htjela ICSI - da vidim kako to izgleda. pa vidjela. eto, sad jos Mb, a poslije ko zna - mozda s bebom po bracu, mozda vise nikad preko granice po bebu, mozda ostarimo sami... zasad znam da sam radila najvise sto se moze. a Bog dragi ce dati ono sto nam je sudjeno - a i sigurno dobro za nas.

kako gledam na one sto ne znaju sta je MPO - ne zelim im da saznaju. ne zelim im da vrijeme, emotivnu snagu, zdravlje, novac trose na pokusaje. zelim im da uspiju i da uz roditeljstvo steknu i neogranicenu empatiju za nas s drugacijim putem.

Kad smo oboje jako poželjeli bebicu, godinu dana nismo preskočili ni jedan plodan period, zapravo dan-dva jer kroz tjedan zbog posla ne živimo u istom gradu. Bili smo malo žalosni jer nam nije uspijevalo. Ali nakon razgovora s dr. rečeno mi je da imam 75% šanse zatrudnjeti od ukupno 3 postupka. Bila sam uvjerena da će to tako i biti. I bila sam sretna (lude li glave!) što ću imati "dijete iz epruvete", baš svemirski :D . Ali na žalost još uvijek lutamo u tom svemiru...

sjetih se jos necega vezanog za zadatu temu:

naime - iako je kod mene vijest da smo MM i ja kao par zreli za MPO relativno nova (nema jos ni godinu dana), zanimljivo mi je to da svog prethodnog sexualnog zivota vise ne mogu jasno da se sjetim :shock:

paradoxalan osjecaj - kao da se lose MPO vijesti ne desavaju tebi, a istovremeno kao da nikad ni jedna druga realnost nije postojala.

svo ono opsesivno pazenje da se trudnoca ne daj boze ne dogodi, sve godine koje su prosle u prebrojavanju dana i drhtanju da li ce doci M, osjecaj SPOKOJSTVA i lagan san kada M napokon dodje...

kao da se sve to desilo u nekom filmu, kojeg sam gledala davno i ne sjecam se vise dobro ni lica, ni dijaloga...

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

kako gledam na one sto ne znaju sta je MPO - ne zelim im da saznaju. ne zelim im da vrijeme, emotivnu snagu, zdravlje, novac trose na pokusaje. zelim im da uspiju i da uz roditeljstvo steknu i neogranicenu empatiju za nas s drugacijim putem.

---

Wewa :* i sretno u Mb.....

wewa ići ćeš ti nama draga opet preko grane sa svojom mrvicom po bracu ili seku. :* :* :* :love:

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.

---

wewa draga, jedan AIH i ISCI nije jos nikakva statistika...
nego ima li nade da sarajevo dobije neku dobru MPO kliniku?
kod jedne moje rodice u bosni pomalo zapinje, i ona se sprema na MPO...ali gdje se u sarajevu najbolje obratiti?

drzim ti palceve! samo se drzi cura sa foruma, lakse je zajedno :heart:

Kako sam se osjećala? Pa, ustvari, i prije braka mi je MM rekao da mi vjerovatno neće moći napraviti dijete. Bez pretraga i nalaza, imao je takav osjećaj. Ja mu uvijek kažem da si je to narekao.

Pa sam si ja mislila, joj, kako će se iznenaditi. A iznenadila sam se ja kad nam je nakon prve godine braka stigao njegov nalaz - astenozospermija. I nisam ni u jednom trenutku mislila da će se ta priča razvući na evo, već osmu godinu.

Znate kako kažu kad si u bolnici, imaš osječaj da je cijeli svijet bolestan, puna čekaona žena, djevojaka, svaka nosi hrpicu papira, muževi sjede najčešće svako u svojim mislima..., tišina, čekanje...

Pa oni ranojutarnji ultrazvuci i svi oni parovi, neki po prvi put, neki tek im je prvi dan pa neznaju kud sa uputnicom, neki sa putnim torbama...spremni za odlazak na prvi kat... nada u očima, a istovremeno tjeskoba...

Sjećam se kad sam došla prvi put u Petrovoj u sobu na aspiraciju, i očekivala da ću biti jedina čiji M ima problem, a kad tamo od nas 6, sve smo bile zbog NM. E, to mi je bio šok. Od 7 stanica vratili su mi jednu i nekako nisam imala baš dobar osječaj od početka, ti dani mirovanja su mi protekli u užasnom strahu i stalnom trčanju na wc. I kad sam prokrvarila nisam ni stigla do bete. MM plače za sebe, ja za sebe. Mislim da je to prvi puta da sam zaista posumnjala u naš spoj i da ćemo ikad imati bebicu.

U međuvremenu generacija se poudala i tri bliske prijateljice čekaju svoje juniore. Pred njima nabacimo masku, ma to je super, a svaku izgovorenu rečenicu dopunjavamo u sebi ... zašto mi ne možemo...

Za drugi IVF sam spremnija, iskustvo me čini spremnijom, znam da me neće boljeti, što mi je jako važno i od 5 stanica tri kvalitetne mi vračaju i ja lagano u brizi zašto tri? Pojma nemam o mogučnostima zamrzavanja, dr. propustio pričati o tome, a mi neupučeni pa nismo ni pitali prije. Mirovanje i utrogestani, i 11 dpt lagano krvarenje. Zovem Petrovu, dali da prekinem utriće, dr. kaže izvadit betu i doći. 12 dpt vadim betu, već krvarim pristojno, i očekujem 00. Zovem laboratorij i žena kaže 30, po mome to je trudnoća ali dođite po nalaz pa odite svom dr. Počele su mi se ruke tresti i panika hvatati jer sam već naprevila izlaznu strategiju, i sad to...

Na ultrazvuku dr. samo pogleda nalaz i kaže ponoviti za 2 dana i doći opet. MM bez puno komentara, jadan neupučen, nema pojma o čemu se priča, šta koja vrijednost znači, koji su mogući ishodi, a i ja bez strpljenja...

Za 2 dana beta 17 i dr. kaže opet ponoviti, ali najvjetovatnije ništa i tako bi.

Najgore u cijeloj priči mi je ta nesigurnost u ishod. Nema garancije, svaki razgovor ništa ne definira, sve solucije su stalno u igri, varijable se mijenjaju - MM od asteno, preko normo se vraća na astenoteratozo..., kao da smo svako malo u kladionici pa biramo parove i pogađamo koeficijente.

I ta situacija kad u tebe stave zdrave zametke, a ti s toliko strepnje silaziš sa stola, voziš se kući, bdiješ noću, moliš se i nadaš, tražiš svoj modus da pomogneš svom tijelu, kao, ne misliš na to... a svaka misao svjesna i nesvjesna je unutra sa njima, vizualiziraš i misliš pozitivno da ne urekneš... i gledaš dane na kalendaru koji su dugi kao mjeseci...

Odužilo se, oprostite... svima šaljem :love:

Citiraj:

---

hanumica fata prvotno napisa

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.

---

wewa draga, jedan AIH i ISCI nije jos nikakva statistika...
nego ima li nade da sarajevo dobije neku dobru MPO kliniku?
kod jedne moje rodice u bosni pomalo zapinje, i ona se sprema na MPO...ali gdje se u sarajevu najbolje obratiti?

drzim ti palceve! samo se drzi cura sa foruma, lakse je zajedno :heart:

---

ne u sarajevu, nego u BiH se nema kome obratiti. zato je nasih 1 aih i 1 icsi kao njih 10 za zagrepcanke.... evo, drzim se foruma vec 6. godinu, da mi ga nije, posizila bih dosad.

cure moje drage :*

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

ne u sarajevu, nego u BiH se nema kome obratiti. zato je nasih 1 aih i 1 icsi kao njih 10 za zagrepcanke.... evo, drzim se foruma vec 6. godinu, da mi ga nije, posizila bih dosad.

---

joj wewa draga, bas mi je zao.
uzasno je da u sarajevu stalno mogu da se izmisljaju nova ministarstva, ali niko da osnuje postenu MPO kliniku :evil:

ne znam da li cure uspijevaju bar ne nekim forumima da se organizuju i razmjenjuju informacije? mozda ovdje na rodi moze da se odvoji neki cosak ili napravi maleni podforum za cure iz bosne?

ako je neka utjeha, barem ovdje na rodi ste u dobrom drustvu. ja evo imam priliku na stranim forumima da ucestvujem i da poredim...situacija je takva da ima stvarno odlicnih US foruma (ali njihove MPO strategije su uglavnom malo drugacije). sa druge strane, kod mene u njemackoj ima jedan ogroman kinderwunsch-forum, ali ja se svaki put nanovo iznenadim kako cure koje su na njemu o mnogim stvarima veze nemaju...ovdje na rodi postoji puno veci stepen poznavanja vlastitih rezultata i dijagnoza, veci stepen razmisljanja uopste...

mozda mozes ti sa svoje strane da poguras barem neka mjesecna okupljanja u sarajevu ili slicno?

E moja hanumice, da znaš ti kakvo je ovo glupost od države, dođe ti da vrištiš od tuge gdje živiš. Recimo ja sam prije par mjeseci bila na pregledu kod jednog ginekologa u Mostaru, koja je tek startovo sa MPO i kaže on meni njihovu cijenu postupka (6.000 KM ili 3.000 EUR) i pita mene koliko si plaćala postupak u Splitu ja kažem ICSI 9.000 KN a on meni kaže nemoguće, poslat će on jednu prijateljicu da vidi cijenu, to je kaže nemoguće a onda pita mene kolika će biti cijena u Mariboru postupka bez injekcija a ja kažem oko 2.500 EUR a on meni opet nemoguće. Ko u Gradčcu je 10.000 KM (5.000 EUR) pa je onda kod njih super cijena. A tek počinje sa MPO i tolike cijene, možete misliti. A usput poredi neki Gradačac za koji ljudi nemaju pojma i lupa sa cijenama, nasuprot klinikama koje su veterani na polju MPO pa nemaju takve cijene.

E tako vam je to kod nas u BiH, najlakše je zarađivati na tuđoj nevolji. Mislim da se dobro skršio kada sam ja izašla iz ordinacije, srušili su se njegovi snovi o brzoj zaradi, jer sam ja rekla zašto bi dolazila kod vas kada u mnogim uspiješnijim klinikama mogu platiti manje a očekivati bolje rezultate. Neće mene tako lako preveslati.

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

spoznaja je stizala u fazama.
ne znam zasto, cijelog sam zivota razmisljala "Ako budem imala djece" - umjesto Kad...
onda, kad smo odlucili poceti se truditi - nakon godinu i po braka, nije islo. pa smo nasli da mi je prolaktin povisen. sto je opet izgledalo kao potvrda one "ma ti si previse u tome, opusti se, ne moze ni uspjeti ako si u grcu, sve ti je islo kao po spagi, mora nekad negdje i zapeti..." guilt trip svakog trena.
a onda je MM odlucio uraditi nalaz i eto ga sok - on ni ne shvata sta znaci onih tadasnjih 7 mil/ml, losa pokretljivost. pa onda pitanje otkud to?!
nisam htjela vjerovati da je ICSI za nas, nadala sam se da cemo ih skupiti dovoljno za AIH - jer nam tad ne treba viza za dijete, mozemo imati i domace... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.
MM se poslije toga nije vise ni skupljao do kraja, a ja - ja sam htjela ICSI - da vidim kako to izgleda. pa vidjela. eto, sad jos Mb, a poslije ko zna - mozda s bebom po bracu, mozda vise nikad preko granice po bebu, mozda ostarimo sami... zasad znam da sam radila najvise sto se moze. a Bog dragi ce dati ono sto nam je sudjeno - a i sigurno dobro za nas.

kako gledam na one sto ne znaju sta je MPO - ne zelim im da saznaju. ne zelim im da vrijeme, emotivnu snagu, zdravlje, novac trose na pokusaje. zelim im da uspiju i da uz roditeljstvo steknu i neogranicenu empatiju za nas s drugacijim putem.

---

Mojoj dragoj prijateljici je Mb donio bebu iz 4.tog pokušaja... ali stigla je, sada planiraju po drugu :heart:

Meni je gin zbog pcos kada sam imala 17 godina rekao da nikada neću imati djece, bila sam na pregledu sa mamom, obična klinka na pregledu, moja ga je mama skoro ubila :evil:
Bila sam jako tužna zbog toga, dugo je trajala naša borba, sada imam dvoje djece i nagovaram muža za treće :lol:
Nije lako, meni je bilo i nepodnošljivo i beskrajno tužno, ali najgori mi je bio osjećaj bespomoćnosti, da nema garancije, da se mogu samo truditi i truditi, ali nije izvjesno hoću li uspjeti. Pa ipak, uspjela sam i USPJETI ćete i vi sve HRABRE žene!

Citiraj:

---

rozalija prvotno napisa

Ko u Gradčcu je 10.000 KM (5.000 EUR) pa je onda kod njih super cijena.

---

Džizs, to je kao za Fellinija... Što ti dr-ovi misle, da smo u srednjem vijeku i žene/parovi nemaju pristup informacijama. Boga mi, ako je u Bruxellesu toliko koliko u Gradčcu (sori, ne znam ni di je to točno). Koja tuga :(!

Citiraj:

---

hanumica fata prvotno napisa

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

ne u sarajevu, nego u BiH se nema kome obratiti. zato je nasih 1 aih i 1 icsi kao njih 10 za zagrepcanke.... evo, drzim se foruma vec 6. godinu, da mi ga nije, posizila bih dosad.

---

joj wewa draga, bas mi je zao.
uzasno je da u sarajevu stalno mogu da se izmisljaju nova ministarstva, ali niko da osnuje postenu MPO kliniku :evil:

ne znam da li cure uspijevaju bar ne nekim forumima da se organizuju i razmjenjuju informacije? mozda ovdje na rodi moze da se odvoji neki cosak ili napravi maleni podforum za cure iz bosne?

ako je neka utjeha, barem ovdje na rodi ste u dobrom drustvu. ja evo imam priliku na stranim forumima da ucestvujem i da poredim...situacija je takva da ima stvarno odlicnih US foruma (ali njihove MPO strategije su uglavnom malo drugacije). sa druge strane, kod mene u njemackoj ima jedan ogroman kinderwunsch-forum, ali ja se svaki put nanovo iznenadim kako cure koje su na njemu o mnogim stvarima veze nemaju...ovdje na rodi postoji puno veci stepen poznavanja vlastitih rezultata i dijagnoza, veci stepen razmisljanja uopste...

mozda mozes ti sa svoje strane da poguras barem neka mjesecna okupljanja u sarajevu ili slicno?

---

na rodi ima puno cura iz BiH, narocito iz sarajeva, u razlicitim fazama. meni su sarajevske kafice sacuvale puno mentalnog zdravlja i donijele pregrst informacija - tako da ta opcija postoji.

a osnivanje MPO klinike nije u interesu drzave, samo privatnika, takvih klinika (bar 2, svaka u jednom entitetu) vec ima, samo sto im je uspjesnost ravna nuli, pa je inostranstvo za nas jedina opcija.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Citiraj:

---

rozalija prvotno napisa

Ko u Gradčcu je 10.000 KM (5.000 EUR) pa je onda kod njih super cijena.

---

Džizs, to je kao za Fellinija... Što ti dr-ovi misle, da smo u srednjem vijeku i žene/parovi nemaju pristup informacijama. Boga mi, ako je u Bruxellesu toliko koliko u Gradčcu (sori, ne znam ni di je to točno). Koja tuga :(!

---

Vjeruj mi živim ja u BiH ali pojma nemam gdje je Gradačac i kako doći do njega a kamoli da im platim 5.000 EUR-a za postupak. Ni u ludilu.

Ja sam uvjek znala duboko u sebi da kod nas nece ici lako...kad me je moj ginekolog ubedjivao da idemo na inseminacije bunila sam se sto on uopce ne pomislja da je mozda MM u pitanju i kada sam isla da uzmem rezultate spermograma znala sam da ce biti nalaz los....6 culo ili ne znam sta ali tako se dogodilo, dijagnoza prokletla azoospermia. Nakon tuge, nevjerice i sok uhvatili smo se u kostac...krivo mi je sto nismo novcano lagani pa da mozemo u tu borbu uci lakse, jer je sve lakse kad ti je dzeb pun....ovako :/

ja sam prije 3 i pol godine mjesec i pol dana trcala s hitne u petrovoj do hitne na rebru pokusavajuci objasniti cijenjenim strucnjacima, primarijusima i stazistima da sa mnom nesto gadno ne valja i da ne puzim po podu od bolova bez veze... oni su tupili da mi nije nista i cak me slali psihijatru jer je to bilo ocito jednostavnije i lakse nego poslati me na ct ili mr trbuha ili mi bar reci da obavim to privatno... nakon mj i pol, moj dragi ginekolog kojeg ne bi mijenjala za sve na svijetu poslao me na merkur gdje me uskoro operirao jedan isto tako fantastican lijecnik. ukratko - trbuh mi je bio pun gnoja koji se zbog tolikog cekanja prosirio zbog cega sam ostala bez jednog jajnika i oba jajovoda... a preostali jajnik je postao policistican i vjerovatno donekle ostecen te mi skoro svaki mjesec izraste cista zutog tijela. sto je najtuznije u citavoj prici - da su me odmah operirali, ovaj jajnik i jajovod najvjerovatnije bi bili zdravi.. sto vise reci nego da mi je nakon toga stvarno trebao psihijatar... nikad nisam bila ambiciozna ni u kojem smislu osim u smislu obitelji i saznanje da prirodnim putem nikako necu moci dobiti dijete me dotuklo. i tako ja nakon toliko teske operacije i ne znam koliko transfuzija lezim u bolnickom krevetu i ronim u suzama... tako se i nastavilo sve do sad.. toliko izmijesanih osjecaja da ih ne mogu niti pokusati prenijeti nekome tko nije u ovakvoj situaciji.. i konstantan strah.. konstantno preispitivanje svake boli koja se javi, a, nazalost, javlja se cesto... mi smo tek na pocetku borbe za koju se nadam da nece potrajati (prvi postupak nam je trebao biti u 9. mj.), a ja svejedno vec sad imam osjecaj da traje stoljecima.. i uz to se javlja jos milijun drugih strepnji i strahova - u kakvom mi je stanju jajnik i koliko je ostecen, da li uopce proizvodi kvalitetne js, hoce li zbog mene osoba koju volim najvise na svijetu ostati bez toliko zeljenog djeteta... a to mislim da ne bih podnijela...
tesko je opisati taj grozan osjecaj kad sam shvatila da spontano nece doci do trenutka u kojem cu shvatiti da sam trudna i podijeliti to s onima koje volim... tako da, uz borbu koju prolazimo s neplodnoscu, vjerujem da svi mi ovdje prolazimo i kroz borbu sami sa sobom, a ta je borba mozda i najteza jer je puno lakse prebroditi fizicku bol od one psihicke i konstantnih preispitivanja i razbijanja glave zbog svake sitnice vezane uz nas cilj koji nam na koncu i odredjuje zivot.. i uz toliko patnje, straha i problema, svi mi nalazimo snagu za suocavanje i borbu s tim problemima... to je i najzalosniji dio donosenja ovog zakona jer, uz uskracivanja temeljnih ljuskih prava kako i nama tako i nasim lijecnicima, pokazuje neizmjernu netoleraciju i apsolutni izostanak suosjecanja i razumijevanja prema onima kojima bi svaka podrska trebala biti ne samo potrebna vec i logicna.
ali svjesna sam da je za nas sve jedino bitno da do tog trenutka trudnoce i rodjenja nase djece dodje, bilo spontano ili ne, tako da nam jedino preostaje i dalje se boriti svim raspolozivim sredstvima kako protiv neplodnosti, tako i protiv golemog licemjerja, nerazumijevanja i nepravde za koju je, za razliku od nase neplodnosti, netko uistinu odgovoran…
malo sam oduzila i skrenula s teme, ali drugacije nije moglo… ovo je tek sitnica naspram onog sto se odvija u mojoj glavi, a mogu tek zamisliti sto je u glavama onih koji su vec prosli brojne postupke...

pozdrav svim suborcima!

sjećam se da sam nakon nalaza spermiograma (teška oligoastenoteratozoospermija) prvo pomislila "hvala Bogu, ima nade, barem možemo na MPO". Do tada nisam bila sigurna, nakon toga sam znala da cemo kad-tad uspjeti. I eto curka uskoro stiže :heart:

Nikada, ni u snu svih snova nisam pomislila da ću imati problema sa začećem. Ciklusi su mi bili uredni, nikad nikakvih upala, boli, infekcija... ništa.
Kad je prošla godina dana braka (u kojoj se nismo opće brinuli, bili smo opušteni, uživali u životu...) i ništa se nije desilo, MM je napravio spermiogram koji je glasio normozospermija. Pa naravno, sve je i dalje u redu, nema panike, doći će beba... ali nije.
Trebala je proći još jedna godina i nekoliko trudnoća mojih prijateljica da shvatim kako kod mene "sve je u redu" ne znači isto što i kod drugih i konačno se uvukao taj crv sumnje kako možda ipak postoji problem. I počeli smo kopati dublje.
I naravno, po sistemu "traži, traži pa ćeš naći" baš u to vrijeme mi se u maternici čudnovato pojavilo miom od 4 cm, prolaktin je otišao nebu pod oblake, a a mužev spermiogram je zbog napornog posla naglo pao na asthenozospermiju trećeg stupnja. Koliko god to sad zvučasu glupo, ja sam sva sretna uzela nalaz prolaktina na kojem je pisalo 2.100 i odjurila svom doktoru: "Evo ga! Našli smo problem!"...
Od tada je prošlo skoro tri godine - tri inseminacije, bezbroj pretraga, HSG, operacija mioma i polipa, brdo čajeva, vitamina.... I svjesna sam da će trajati još, da me vjerojatno čeka IVF, možda i više njih... I osjećam se ko u zaćaranom krugu iz kojeg ne vidim izlaz, samo sam svaki dan sve tužnija i skupljam snagu za dalje iz ovakvih predivnih priča vas koje ste uspjele. Možda se i nama dogodi čudo budemo li dovoljno strpljivi i uporni kao vi. :*

Znate drage cure šta mi je najgore što taj osjećaj koji se javio nakon saznanja je još u meni i nije poustio,stalno se osjećam obilježena i izuzeta od drugih(tako je od samog početka).Ima dana kad sam jaka i mogu sve a ima i dana(sve češće) kad bi se zavukla u rupu i ne izlazila nikako!!!!!

Citiraj:

---

ici prvotno napisa

Znate drage cure šta mi je najgore što taj osjećaj koji se javio nakon saznanja je još u meni i nije poustio,stalno se osjećam obilježena i izuzeta od drugih(tako je od samog početka).Ima dana kad sam jaka i mogu sve a ima i dana(sve češće) kad bi se zavukla u rupu i ne izlazila nikako!!!!!

---

ici razumijem te potpuno! i meni je bilo tako - taj osjecaj izolacije koji se uselio u srce, da u njemu i ostane...
nista vise nije kao sto je nekada bilo,
odjednom je covjeku draza komunikacija sa nepoznatim ljudima sa kojima dijelis ISTE probleme, nego sa najblizim prijateljima!
emailovi od clanova familije stoje danima neodgovoreni, ali zato se odmah skace da se odgovori poruka sa rode!

ali ici, najvaznije je ne biti sam, dakle nije ni ta izolacija tako strasna kako se cini! bez obzira da li su cure stvarne ili virtuelne, one su tu i utjesice te i dace ti savjet!
samo glavu gore i gledaj da se bavis stvarima koje te cine zadovoljnom (tj. to je moja strategija)
:love: :heart:

Kako sam se osjećala? Iskreno cijeli svijet mi se srušio! Priča počinje ovako: nakon 2 godine veze ja i moj dragi smo odlučili prestati sa čuvanjem i ja sam nakon 2 mjeseca prvi put ostala trudna nitko sretniji od nas ali imala sam spontani, nakon nekih godinu dana od spontanog druga trudnoća test pozitivan ja kod dr. no u maternici se ništa ne vidi doktor me uvjerava da je još rano ali ja jednostavno znam da nešto nije u redu ali on me naručuje za slijedeći uzv za dva tjedna. Tri dana nakon toga ja završim na hitnoj vanmaternična unutarnje krvarenje i kako se kaže jedva mi spase glavu no ostajem bez jednog jajovoda. Nakon toga prolaze 4 godine praćenja ciklusa, mjerenja temperatura i neznam čega više, a da ne pričam o čajevima travam i sl. Ja redovno odlazim ginekologu kao desiće sve je ok, njegov spermogram uredan. I ove godine u 2 mjesecu odem na taj famozni hgs s kojim mi je utvrđeno neprohodnost tog jednog jajovoda i preporučeno IVF.
Odmah s obzirom kao na našu dijagnozu dr. mi preporučuje da probamo sa prirodnim IVF i evo sad već imam dva neuspješna iza sebe jedan u 5, a drugi u friški sad u 8 mjesecu. Kako se osjećam pa ne baš dobro bojim se novog neuspjeha, bojim se svega, a najviše toga da li ću dočekati ikad tu pozitivnu betu. Trenutno sam ljuta na cijeli svijet, jer tko nema probleme kao mi ne razumije našu bol! Teško mi je gledati mm kako tužnim pogledom gleda u svako dijete jer to me najviše zaboli! :love: :heart: