Skačem i skakat ću koliko god bude potrebno.
Printable View
Skačem i skakat ću koliko god bude potrebno.
Skakala sam na svaki glas svih troje. uvijek, bez iznimke. I kad sam bila premorena, crknuta, na rubu snaga...nikad na te stvari nisam gledala kao na nekakav problem nego kao na moju obavezu prema djeci, jednako kao što sam ih trebala promijeniti kad su šporkali pelene, samo što je ovo "skakanje" ispunjavanje emotivnih potreba. Tebi se možda čini suludo i besmisleno "naučit" je na ruke ali zapravo svo to njinjanje i njonjanje, skakanje na svaki glas, kao što ti kažeš, ima daleko veće značenje od uznemiravanja umorne mame. Time pružaš svojoj bebi sigurnost, osjećaj da nije samo, jačaš joj samopouzdanje, eliminiraš nekakve frustracije i osjećaj nemoći kod nje..ma ima mali milion pozitivnih stvari. Meni su isto babe i neke mame govorile kako sam ih naučila na ruke. To je meni toliko glupa izjava..i ja i muž smo se uvijek čudili tome. Mislim, stvoriš dijete iz ljubavi, rodiš ga i obožavaš da bi ga malo ignorirao kasnije, kad ti se neda nositi ga jer smatraš da plače bezveze. Ne trebaš tražiti da se tema ključa niti se smatrati lošom mamom, na to možeš gledati samo kao jednu od tisuću stavki u kojima se bezbroj različitih mišljenja razlikuju. I ovdje ti svatko piše svoje. Iz toga se može nešto i naučiti a možeš nas i ignorirati.
skakala sam i skačem
skačem i kad zakenjka 5godišnjak, duboko vjerujem da moje dijete nije manipulativno derle, a ja nisam nikakva mater žrtva...
skačem na potrebe drugog kao što sam na potrebe prvoga, mada je to izazvalo podsmijehe i iznenađenja...
što da kažem, slušala sam kad sam rodila prvo te svekrvine bajke kako se dijete ostavi plakati svu noć da te ostavi na miru....i? Misliš da joj se ne stegne srce kad osjeti bliskost među njenim sinom i njegovom djecom, koju možda ne poznaje?
A samo je slijedila nametnute obrasce ponašanja, a ne srce, one koji te navode da treniraš dijete, a ne da živiš život.
Kakva sam ja to bila? Imala sam i ptičjeg mlijeka, sve sto sam pozelila, majka mi je bila uvijek tu, osim onda kada sam je zbilja trebala. Bila sam kako krumpiric kaze "manipulativno derle" koje je duuugo iskoristavalo materijalno i bespotrebno a iznutra sam bila totalno prazna, nesigurna i bez imalo samopouzdanja. Zato i jesam takva kakva jesam, da sam svojih 20 nisam znala doslovno ni jaje ispec, samo zato jer sam cijeli zivot uvjeravana u to da sam glupa, ruzna, jadna i totalno nesposobna za bilo sto. zato se trudim oko svoje bebe, koju kao i svatko obozavam i uvijek sam za nju tu kad joj zaista nesto treba. Ne zelim u vasim ocima ispasti majka koja svoje dijete zapostavlja jer to definitivno nije tako. Ona nikad nece biti tretirana kao ja.
EDIT: Trina jako mi se svida tvoj post!
da te zagrlim i kažem da za sve na svijetu postoji vrijeme...
kad dijete ima 3mj, ne postoji vrijeme za nista osim za mazenje, ispunjavanje potreba, druženje i hrpu ljubavi..
Mi se u biti relativno puno nosamo, plesemo, jako se puno ljubimo mazimo i pricamo, jedino kad se drukcije ponasam je kad joj se spava i kad zaista nemam snage vise je nosati jer ona sa svojih 5mj ima 8 i pol kila a to bogme nije malo.
ja sam isto u toj dobi reagirala na svaki ton naručito s prvim djetetom. uglavnom slažem se s trininim mišljenjem mada bih nadodala da mi je recimo drugo dijete znalo ponekad otplakati kratke runde, ali zato jer nisam fizički uvijek bila u mogućnosti odgovoriti na dvije strane. no sve je to prošlo. stariji se puno više naspavao na meni jer sam imala više vremena dok mlađi recimo nije ni htio zaspati na meni nego samo uz siku i onda nastaviti u svom krevetiću na miru. tako da i nisu sva djeca jednaka. mlađi je obično pred uspavljivanje volio cendrati, malo zaplakati, a i danas je takav. držala ga ja na rukama ili ga nosala svejedno je. on kao da ima taj svoj neki ritual plakanja pred spavanje, kao da ima neku frustraciju u sebi i tako je se želi riješiti. ima različite djece. ti si majka i voliš svoje dijete najviše na svijetu. imaj to stalno na umu, ponašaj se prema njemu s nesebičnom ljubavi i nećeš pogriješiti.
možda netko od nas koji te ovdje savjetujemo postupa u nekim drugim stvarima lošije od tebe, a da tog nije ni svjestan. sve se to na kraju kompenzira. znaj samo da si tvom djetetu ti najbolja majka:love2:
Sad tek mi nije jasno zašto misliš da bi odgovaranjem na djetetove potrebe nešto djetetu naštetila?Citiraj:
BebaBeba prvotno napisa
Mazi ju, pazi ju, nosaj ju, ljubi ju, odgovaraj čim te zove,... gradi s njom takav odnos, pun ljubavi i razumijevanja, vidjeti ćeš, sve će sjesti na mjesto.
Kad će imati cca 2 godine, onda će polako shvatiti da mama treba 5 minuta da otiđe na WC (sama), da mama nešto vruče drži u rukama i da ne može istu sekundu skočiti,... Ali imati će več stečeno povjerenje u teba, znati će da si tu uz nju, kad te treba,...
Mislim da su te jako "oštetili" ti neki nedorečeni i pogrešni odnosi s tvojom mamom, to te je na neki način obilježilo, pokušaj se otrgnuti iz tih okova i postupaj sa srcem.
Nemoj polaziti od toga da će tvoje dijete postati razmaženo derište, jer neče.
Ovako kako sebe opisuješ, ako si stvarno i takva bila, mada nisam skužila iz napisanog u čemu je problem, shvati da nisi ti ta koja je bila za to kriva, krivica je na tvojim roditeljima, ti si bila samo dijete koje se je na problematičnu situaciju prilagođavalo najbolje kako je moglo.
Prihvati to i kreni dalje, imaš novi život, svoje dijete. Shvati prije svega da djeca nisu mali manipulatori koji žele iskorištavati svoje roditelje pod svaku cijenu.
Dijete te nije tražilo da ga rodiš, ti si ga imala iz vlastite želje, ljubavi. I sad kad je tu uči ju ljubavi, sreći, posveti joj punu pažnju, svoje vrijeme, ti si tu radi nje, ne ona radi tebe.
Nikako ne može biti previše ljubavi i pažnje, samo premalo. Ako ti se pojavi osjećaj u glavi da te dijete iskorištava, okreni to na pozitivu. Pa to je njezin "posao", što bi drugo i trebala raditi u toj dobi, nego uživati u pažnji i ljubavi kojom ju obasipaš.
Budi ponosna na sebe i svoje dijete u tim trenucima, jer znaš da ti je teško, naporno, ali i znaš da daješ svojem djetetu najbolje što možeš - ogromnu, neprocjenjivu i nemjerljivu LJUBAV.
Baš me je ova tema zaintrigirala da otvorim neka pitanja u svojoj glavi. Imam prijateljicu kojoj je tako ceo život nametan osećaj krivice za sve što je svojoj mami "napravila" kad je imala 1-2-5-7 godina. I to su priče koje sam i ja prihavtala zdravo za gotovo dok nisam dobila dete. Sećam se tako živo kako njena mama priča "ustanem rano, odem na pijac, kupim blitvu, donesem, operEM, skUVAM, pASIRAM, HLADIM!!!! dam ti, a ti samo pljuneš, nećeš da jedeš!!! " I još gomila takvih priča sa jednom nedvosmislenom porukom: kakvo si ti naporno dete bila, koliko smo se sa tobom namučili, šta si nam radila!!!
I sad kad je pogledam (jako smo dobre prijateljice i bliske) ona je stalno opterećena nekom grižom savesti, ona se večito zbog svojih postupaka izvinjava. Divna je osoba, vesela, društvena, u njihovoj sam kući provela tolike dane, i sad mi je tek jasno koji je njena mama terorista.
I sad ta moja prijateljica planira bebu, i ona se već unapred sprema da će nju to njeno dete isto tako da "maltretira kao i ja moju mamu", i već unapred smišlja taktike da se odbrani od tog svog nerođenog deteta.
Kako veliki teret nekad mogu da nam ostave roditelji.
napravila sam gresku i par puta ne odgovorila na kme. kad mi je prvo dijete bilo jako, jako maleno - poucena "tradicijskom" pameti i "uvazenim" savjetima :-(
a onda odlucila da cu poslusat srce i prihvacat onu pamet i savjete koji tom srcu ne budu stetili...
od onda (a to je preko deset punih godina i cetvero djece - i, ako cemo o kilama - svo cetvero rodjeno s preko cetiri kile ;-)) do danas - odgovaram i provjeravam svaki kme. ako ga ima - nesto znaci. moj posao je da saznam sto. i dok nisu naucili reci sto je i u cemu je problem - svaki kme je zavrsio na mojim rukama. kasnije se vec mozemo dogovoriti moze li se kme rijesiti u prolazu ili treba "tretman" ;-) :-)
ja u načelu nemam ništa protiv neodgovaranja na kme . jedini je problem što se ignorirani kme pretvori brzo u neizdrživo aaaaaa, u roku sekunde. :mrgreen:
to me podsjetilo na onu anegdotu kad frend bez djece dolazi kod svog frenda s bebom, i nakon pola sata ga pita - pa kako se čovjek uopće može naviknuti na ovo drečanje.
na što mu frend odgovara - pa priroda je tako postavila stvari da taj zvuk bebinog plača ima valjda neku čudnu frekvenciju, iako nije glasan, da se nikako ne možeš naviknuti, oćeš nećeš - moraš nekako reagirati da prestane.:mrgreen:
a što je najbolje, stvarno im dok su tako mali, uglavnom ne treba puno da budu zadovoljni. :-)
mozda sam ja glupa, sorry na iskrenosti, al ovo dvoje mi nikak ne ide zajedno?.Citiraj:
BebaBeba prvotno napisa
ne kuzim?
al sigurna sam da najveca paznja u dobi od 5 mj nemre nastetit djetetu.
moj mihi je oduvjek mazen, pazen, i taj vec sa 2 godine misli da sve moze sam. nikad ga nitko osim mene i tate nije cuvao, pa sam se naslusala komentara da cemo imat problema s vrticem, ovim onim, i gle cuda, prilagodba u vrticu trajala ne znam 2 tjedna, i sad kad se probudi kaze odma " ja bi jetić ( vrtić ) ", al za sad je samo po 3 - 4 sata da bude sa ekipom malo. pedijatrica nas svaki put pita , i jeste ga konacno malo dali baki na cuvanje, ne nismo ".
a i te price vlastitoj djeci kakva su cudovista bila, necu komentirat, al sumnjam da cu ih nabrajat, sve kaj radim radim zato sto sam ih htjela i jako mi je jasno da se moram brinut o njima i bit uvijek tu.
al dobro, mene stvarno zanima ovo kaj sam pitala prvo jer ne kuzim.
Imala sam sve materijalno, ali nikad nista emocionalno, nikakvu komunikaciju, razgovor, samo uvrede i takve rijeci koje sam gore napisala. I jos uvijek ih slusam - takoder od svoje majke. Za nju cu vjerojatno uvijek biti glupa, nesbosobna i grozna majka.
Pa onda svojoj Gabici pruzi puuuuuuuno emocionalnog- skaci na svaki kme! ;-)
Sve si joj rekla , Mimah!Citiraj:
Mimah prvotno napisa
Već sam par puta pročitala i mada sam rekla sama sebi da neću odgovarat na ovu temu ipak moram jer mislim da ti već sada radiš istu stvar svom djetetu uime nekog osamostaljivanja,beba ti je 5 mjeseci,ONA SE NE INATI,to su priče koje ti vjerovatno okolina priča koja nema pojma o odgoju stabilne i normalne osobe.Stvarno nije na meni da sudim o ikakvim odnosima u tvojoj obitelji ali da ja imam takvu majku vjerovatno bi je frknula kroz prozor(karikiram),ti si tu da naučiš svoje dijete da ima sigurnost u tebi,da je voliš i da nije zahtjevna(ne znam da li takva djeca uopće postoje po mojem mjerilu samo radoznala i hiperaktivna).Moje mišljenje je da ti svakako ideš stopama svoje majke(oprosti ne želim te time povrijediti),ali ova tema nema nikakve veze sa temom koju načinješ a koja je zapravo prava tema.Moje je dijete staro isto pet mjeseci i većinu vremena ja na rukama,malo tata,malo ja, jer je ona radoznala i želi sve vidjeti i kenjka svaki put kad je spustimo,pa je opet nosimo i gnjavimo je ,jer znamo iz iskustva da će to vrijeme jako brzo proći a kad propuže i prohoda najmanje će se htjeti nositi i gnjaviti,na kraju ti ta ovisnost zapravo nedostaje.Moj savjet ti je :ukloni nepoželjnu obitelj,bila mama,svekrva,brat,tata...i gledaj svoju malu bucku(preslatka je)srcem i udovolji joj dok ona to želi,nemoj dopustiti da se povijest ponovi i da ona bude tebi zamjerala kao što ti zamjeraš svojoj majci.Što se tiče odnosa tebe i tvoje majke,odrasti i prebrodi to,budi bolja osoba i ne zamjeraj joj,da je znala što ti radi,radila bi drugačije,oprosti joj da ti možeš dalje sa svojim životom.I glavu gore vjerujem da te svašta muči ali imaš jedno predivno čudo u životu koje te može dignuti iz svakog dna života,samo je voli i dozvoli njoj da te voli bez trunke razmišljanja da si je mogla bolje odgojiti i bez tih bezpotrebnih tzv. lekcija kako bi se petomjesečno dijete trebalo naučiti poslušnosti.
Nisam se uvrijedila, bez brige, naprotiv! Da stvari budu jasnije - moja majka je alkoholičarka i to nikako ne priznaje i ni u kojem se slucaju ne zeli lijeciti. a od nje se nazalost nemogu nikako maknuti nit je izbjeci posto zivimo u istoj kuci, mada oni zive na katu a mi u prizemlju. Kriza je a mi nemamo para za placanje stanarine. I pitaj Boga do kad ce tako biti.
Hvala na komplimentu za bebicu :smile:
I da, nakon sto sam po neznam koliko puta procitala sve komentare, kojih je sve vise, mogu vam se iskreno zahvaliti jer nalazim sve vise snage da promijenim sebe i svoj nacin odgoja za koji sam sve vise sigurna da je kriv!
Ako imas vremena, procitaj tekstove na portalu http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=157 o povezujucem roditeljstvu. Bit ce ti jos lakse odvaziti se na neke promjene, Gabi ce ti biti zahvalna! :-)
:love2:
a nebi ti bilo lose procitati knjigu Otrovni roditelji, da rijesis sa sobom neke probleme iz djetinjstva...
mali OT - BebaBeba - gleda MM u prolazu ekran dok ja citam ovu temu i za sliku tvoje male pita: Kaj to Lorena (nasa mrvica)? I kad sam malo bolje pogledala, iste su:lol:
a da se vratimo na temu - kao sto su cure rekle, odgovorom na svaki kme ces puno vise dati djetetu nego ignoriranjem, dok god se ti oko toga dobro osjecas. ako ti to nije instinktivno, nego reagiras s napetoscu, zurbom, "ja sad to moram, a ne da mi se", dijete ce to osjetiti i nece se bas lako smiriti (tako bar moja Lorena, kad joj smireno dodjem, umiri se taj tren, a kad me npr.prekine usred pravljenja rucka koji mora biti na vrijeme gotov za starijeg sina,onda nikako da se smiri i samo mi duze treba).
ja skačem na svaki sinov mig. jako me se dojmilo što sam bila pročitala u knjizi (neću reklamirati) a to je da zamisliš da imaš 3 mj i da zoveš mamu, nije uopće bitno zašto, a ona ne dolazi. koja je poruka tom malom biću? ja skačem na svaki sinov kme. dođem pomazim, poljubim ili što već i onda, ako je npr u krevetiću i vrijeme je spavanja odem. odgovorila sam na njegov poziv ali sam mu i dala do znanja, s puno ljubavi, da je vrijeme spavanja. ako treba ponovim i 10 puta.
ja sam tina nosila u marami ili na ruke kad je bio mali. rekli su mi da ću ga naviknuti. sad ima 7,5 mj i neće više na ruke. on bi na pod. tako je brzo prošlo....
nakon 7,5 mj znam prepoznati sve njegove kme (jednom sam s trećeg kata čula sina gdje kenjka u kolicima i zvala sam prijateljicu koja je bila s njim da mu makne kapu s lica, ona se šokirala ali to je bio taj kme) i reagiram na njih. nisam primjetila da je prefrigan. želi moju pažnju, to mi je skroz ok.
ti si sama rekla da je tvoja mama bila uz tebe stalno osim onda kada si ju zaista trebala,a sada ti to isto radiš svom djetetu.
vidim da si počela shvaćati da griješiš, jer je tako. djeca su nam podjednake dobi pa te donekle razumijem. ja skačem na svaki kme i masu puta mi je teško ali sad je on već malo počeo shvaćati da kad ga polegnem i naslonim pelenu - idemo papati, smjestim ga u AS i napravim par koraka - krećemo se i tako malo pomalo postaje sve strpljiviji. ionako će prebrzo odrasti.
nekidan me prijateljica gleda dok ga uspavljujem, leđa otpadaju i kaže: meni je P samo par puta tako zaspao na rukama, baš sam bila sretna! i ne bih se s njom mjenjala...
Prvo sto mi je palo na pamet kada sam procitala tvoj prvi post bile su babe,tetke, okolina i svi oni pametnjakovici koji su nas od rodjenja hranili i pojili svim i svacim, pa nam sad sole pamet kako joj ne dajes da pije vodu, i sl. sve znate...I mislila sam da si podlegla njihovom uticaju "nemoj je nositi, posle ce stalno hteti...", bla, bla.
Kasnije sam uvidela da su tvoji problemi pored ovih(verovatno), jos neki, mnogo tezi, mnogo dublji, i da ih nije tako lako ignorisati i osloboditi ih se kao sto ignorisemo savete baka.
Ali mislim da ti je Bog poslao najbolji moguci dar za isceljenje,jer bebina cista i neiskvarena dusa je verujem najbolji moguci stimulus da se oslobodis svih frustarcija za koje nisi ti kriva, i da krenes u novi zivot kao slobodan covek, sa samo jednim ciljem da tvoja beba bude najvoljenije i najsretnije bice na svetu, a ti si jedina osoba koja joj to moze omoguciti.
Zelim ti da nadjes snage i vere.
Meni su moje devojcice dale snagu da pomeram planine...sve za njih....
Draga, postupi onako kako ti instinkt govori...
Ne slušaj nikoga, pa ni nas.
Mi ne poznajemo tvoje malo zlato, ti si njezin svijet i ona je tvoj.
Glavu gore i možeš ti to!
Nezamislivo mi je da plače, a da ga ja ostavim da se "ispuše". Naježila sam se i na samu pomisao. Nekad ga znam možda minutu ostaviti, ako ne mogu istog trena doći do njega. Inače, ne uzmem ga svaki put, nekad legnem pokraj njega pa se igramo i trudim se nekako ga zabaviti. Što sam tu pročitala više puta - brzo će doći vrijeme kad neće dati ni da ga cmačem ni da ga nosim... :) Nije mi lijeno držati ga, jedino mi ga je teško držati, ali i to ćemo uskoro riješiti maramama ili slično... Ni ja ne mislim da me dijete iskorištava ili da zloupotrebljava moju pažnju. Uživam kad me treba i uživam ga nositi...
moram nešto priznati. s drugim djetetom ne skačem na kme dok se vozimo. s prvom bebom znali smo putovati iz zg u karlovac par sati jer bi ja stajala puno puta i pokušavala ga umiriti. sad krenem kad mi se čini da bi trebala spavati, povedem i starijeg sina da joj pjeva, a ako plače, ne stajem više od jednom ili dvaput. nekako sam bezosjećajnija, mislim da jednom mjesečno plakanje nije smrt.
Sudeći po prvom postu koji je napisala BebaBeba, mislim da i ona postupa tako. Nekako mi se to čini ispravan način. Ali tko sam ja da sudim o tuđem životu:-).Citiraj:
mamitzi prvotno napisa
nisam baš sve prepažljivo čitala
umorila me pusta svjedočanstva o savršenom majčinstvu
Bebabeba, ja pretpostavljam da voliš svoje dijete, da si brižna
i da ga ne bi pustila plakati
ovo što si opisala se meni prije čine zvukovi djeteta koje bi zaspalo,
ali ne zna kako
ako dijete do 6 mjeseci 5, max 10 minuta tako poluglasno keknjka
(a zadovoljenih je potreba) i štoviše ne bi se smirilo u naručju,
onda se meni čini ok pustiti ga samog da zaspi
jedan kratki period je moj sin pokazivao takvu nesposobnost da zaspe uz drugoga
ali ja nisam mogla slušati kako on ispušta nijedan meni nemio zvuk,
i ulijetala sam mu sa svojom prisutnošću i sisom,
u možda mu i sabotirala na taj način da zaspi...
nikad neću znati,
isto kao što nitko ne može znati kakvo je uistinu tuđe dijete
i što mu u kojem trenutku treba
ponavljam: ne govorim o puštanju djeteta da plaču,
ali mislim da ni začetnica teme nije o tome govorila
CHERRY tocno tako, moja kad joj se spava apsolutno ne zeli da ju se drzi, a bome ni mazi ni ljubi ni nista! Cak joj i smeta kad je netko u prostoriji! I tocno tako, to sam i sama shvatila da joj se spava a nezna ni sama kako bi. Jedino kad zaista "zove" je ako joj slucajno ispadne duda prije nego zaspi.
A razliku glasova izmedu toga i kad je gladna, kad joj je dosadno ili kad joj je puna pelena uopce nije tesko prepoznati.
U principu se vjerojatno večina nas slaže s tobom, jedina je razlika što je začetnica teme govorila da je skužila kak joj je dijete (staro 3 mjeseca) prefrigano i da ju iskorištava,...Citiraj:
cherry prvotno napisa
To je trebalo bit pod navodnicima, poslije sam vidjela koliko se krivo protumacilo ovako napisano!
Whatever, sto je tu je.
I nije 3 nego 5, nemoja tako, beba ce mi se uvrijediti ;) :D
Ajde kad več skačem na svaku riječ, znam da ti je beba stara 5 mjeseci, ali ako se ne varam napisala si da ste do njezinih 3 mjeseca starosti skakali na svaki mig, kao svaki mladi roditelj, ali da ste onda skužili da vas iskorištava. Dakle, prije 2 mjeseca.:mrgreen:Citiraj:
BebaBeba prvotno napisa
ma, moramo svi sebi i drugima malo oprostiti te neke društvene 'naučenosti'
zaista grubo zvuči kad se malom, nevinom biću pridaju ti neki strašni epiteti
ali mislim da ljudi na taj način pokušavaju reći kako je dijete pametno
i kako se već naučilo ponašati na određeni način, i to ljude u stvari fascinira
mnogo sam blagonaklona danas ;)
i
Ma slažem se, ali BebaBeba je imala 100 puta priliku pojasniti u kasnijoj raspravi da se krivo izrazila, ali nije. I od tud svi ovi "krivi" zaključci.Citiraj:
cherry prvotno napisa
BebaBeba je jaaaaaako brzopleta i jaaaako smotana, treba napomenuti ;)
Anemona oba posta potpisujem ko i onaj od cherry ;)
Nebi to nazvala skakanjem nego reagiranjem na potrebe djeteta... ono ih nezna drugačije izraziti nego "kenjanjem" ili plačem. Kad djeca narastu veća mogu se i korisno je postavljati granice. Ovak mali to ne mogu shvatiti i nije im od nikakve koristi.
BebaBeba nemam vremena za opće razlaganje, možda se netko nađe da objasni, ili možeš pronaći u psihološkoj literaturi o toj ideji da ćeš stvoriti nekoga da NE BUDE KAO JA. Upravo tako stvaraš nekoga - kao ti. Ono što nećemo, negiramo postaje istina. Stvar je u tome da ne misliš o tome kakva da ne bude, nego kakva da bude. I kakva da budeš ti. Želiš samostalnu, dragu bebicu. Super. Ljubi je, pomozi joj, budi uz nju kadgod možeš. Sad je ta sezona njezinog života.Citiraj:
BebaBeba prvotno napisa
Bit će vremena i da je učiš peć jaje i oprat pod. Sad joj treba samo to da zna da nije sama, da netko tu uz nju, da joj olakša, da joj pomogne, da joj odgovorom na svako kme pokaže da je važna.
E, i ja sam skakala na svako kme svoje djece. Naravno, ponekad bih samo rekla nešto bebi, ponekad bih je nosila, ponekad dojila, ali uvijek sam dala na znanje da je mama tu i da je gđa beba uvažena. Kako rastu, tako manje kmeče, a i više puta procijeniš da ne trebaš skočiti na svaki protest npr. petogodišnjeg djeteta :)
Usput, skakala sam kad god sam mogla... ako sam baš bila na zahodu ili radila nešto hitno i bitno - onda naravno nisam odmah skočila. Bez ekstrema. :)
U potpunosti se slažem. Imam dvoje klinaca i najsretnija sam kad oboje, svaki na svoj način mogu i žele "koristiti" moju pažnju.Citiraj:
Anemona prvotno napisa