Volim pričati o djeci.
Meni to pričanje o djeci (razmjenjivanje iskustva) došlo je nekako kao psihoterapija. Vodila sam se time da o djeci pričam s sugovornicima koji isto tako imaju djecu.
U to vrijeme moja prijateljica nije još imala dijete, a ja sam njoj verglala o svojem non stop, a kad je ona meni počela o poslu, za čas mi nije bilo zanimljivo. Onda mi je kliknulo, da i njoj vjerojatno nije zanimljiva ta moja priča o djetetu, ali me pozorno sluša, jer mi je prijateljica i jer je to meni bitno.
Danas je ona mama malog djeteta i zovem ju skoro svaki dan i napričamo se o njezinom djetetu, nije mi problem slušati, zanima me kako su, a znam da to sad njoj dođe kao neka vrsta ispušnog ventila. U ovom slučaju se čak ni ne trudim spominjati moje dijete, jer mi je jasno da je ona sad fokusirana samo na svoje. Uskoro će doči vrijeme kad ćemo razmjenjivati priče.
Što se tiče potrebe o prepričavanju poroda, isto mi se čini da je i to potrebno da bi "rane zacijelile".
Pa ako mi netko želi pričati ja slušam, jer su isto tako slušali i mene dok sam ja imala potrebu o tome pričati.
