XCitiraj:
maria71 prvotno napisa
A s mužem porazgovaraj ozbiljno, dvoje odraslih, BEZ publike (nikako pred djetetom, a ni drugim ljudima).
Printable View
XCitiraj:
maria71 prvotno napisa
A s mužem porazgovaraj ozbiljno, dvoje odraslih, BEZ publike (nikako pred djetetom, a ni drugim ljudima).
Meni je najbolje kad se javi netko tko uopće nema svoje dijete i krene dijeliti savjete ...
Ili mame koje imaju male bebice...
Sorry na iskrenosti ali baš mi je to onak...
Citiraj:
ana.m prvotno napisa
X
I onda kad dođe to toga da to treba primjeniti baš i neide tak lako.....
prvo ti i TM morate razgovarat i dogovorit se sto zelite a ne da ti budes azdaja a on pusta sve samo da mali bude tiho
jet to nije rjesenje sto ce biti kroz par godina
Ah, nije tu pitanje smijem li, jer očito se radi o meni, ili ne, već je pitanje jesam li u pravu ili ne...Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Postoje majke s djecom (4 godišnjacima, da budem precizna) koje govore isto kao i ja, ili obrnuto, dakle, ipak je moguće, ipak imam pravo i radi toga mi je drago.
Drugo, očito da se samnom ne slažu oni koji svojoj djeci daju dgugačiji odgoj, što mi je svejedno, jer svatko ODGAJA svoje dijete kako želi i na to ima apsolutno pravo.
Treće, nemrem odoliti i reći kako je u školu u kojoj radim došao roditelj jaaako problematičnog djeteta kod psihologice, koja, začudo, također nema djece. Kada je počela razgovarati s njim, on ju je pitao ima li ona dijete, kada je rekla - nemam, on je rekao, onda vi nita neznate. Onda je ona prekinula razgovor jer je znala kamo je išeo...njene riječi - da sam rekla da imam, on bi rekao, ali nije muško; da sam rekla da je muško, on bi rekao ali nema 13 godina; da sam rekla da ima 13 godina, on bi rekao, ali ne ide u 5. b!!!
Toliko o komentiranju i savijetima!
Gle Vinalina, ali toliko nas ima i stvarno znaaaamo što govorimo. Teško je to tebi objasniti, vidjet ćeš.
Ja i dan danas kažem ma imati djete, na to te ništa u životu ne može pripremiti, nitko predočiti, to treba doživjeti.
I k svemu tome pitanje je kakvo će ti biti djete. Ako je med i mlijeko, ti opet ne možeš znati kako je onima koji imaju teško odgojivo djete... itd...
Nije istina da mi odgajamo na neki loši način djecu ili drugačije kako ti to nazivaš zato jer te kometiramo, ta izjava mi je uh da ne velim kaj. Dal tučem, ne. Dal vičem, ponekad poleti, ali se pokušavam kontrolirati, ja ih usmjeravam, odgajam i dajem sve od sebe....
Kad su mi dok sam imala prvo i bila trudna govorili kako će mi biti teško, nisam vjerovala. PA ja to sve hendlam dobro, nema gubljenja živaca sve izduramo kako treba, jeee sad itekako znam na što su mislili :mrgreen:
Tako da o odoju četverogodišnjaka ne mogu pisati oni koji imaju dvogodišnjaka il netko ko uopće nema djece. Kak da ja sad dajem savjete nekome ko ima šestogodišnjaka ili djecu u pubertetu. Ne pada mi na pamet jer to definitivno nikako nije isto.
:heart:Citiraj:
vinalina prvotno napisa
sorry na offtopicarenju, morala sam
Čuj, slažem se da teorija i praksa nije isto, ali mene ni rođenje prvog sina nije baš bogznakak pripremilo na izazov drugog djeteta.... DakleM, i to treba uzeti s rezervom.Citiraj:
oka prvotno napisa
Malo si pomiješala kruške i jabuke.Citiraj:
vinalina prvotno napisa
Psiholog je stručnjak koji dijeli stručne savjete za što je školovan i apsolutno nema veze ima li ili nema dijete. Tako da je komentar roditelja grozan.
BIla sam odgajatelj bez djece i apsolutno sam se osjećala kompetetnom davati savjete roditeljima što se tiče odgoja djece jer mi je to struka.
S druge strane niti sada kada imam svoje dvoje vlastite ne dijelim savjete roditeljima kada je u pitanju njihov odnos sa djetetom. Možemo razgovarati o svemu šta se tiče vrtića, o odgoju, ali govorim kao odgajatelj, a ne kao roditelj.
Što se tiče odnosa sa vlastitim dijetetom na to te nikakve škole ne mogu pripremiti i sve učiš putem iskustva.
Moram priznati da sad imam puno više razumjevanja za roditelje i tu se puno toga promjenilo. Rad s djecom je isti, ali moje majčinstvo je mene jako promjenilo (kao i svakoga) i drugačije doživljavam neke stvari.
No, a kaj sam ja drugo napisala?Citiraj:
Čuj, slažem se da teorija i praksa nije isto, ali mene ni rođenje prvog sina nije baš bogznakak pripremilo na izazov drugog djeteta.... DakleM, i to treba uzeti s rezervom.
Ne kužim te Peterlin.
Da me nitko nije mogao pripremiti na drugo dijete i da tek sad znam na što su drugi mislili dok su mi govorili kako će mi biti teško sa dva, a ja ih nisam nikako mogla shvatiti.
I objašnjavam Vinalini da ju shvaćam da ne kuži, ali da će jednom možda shvatiti što to znači četverogodišnjak ii da je razlika imati jedno i dva djeteta.........
Uopće ne razumijem što ne valja s Vinalinim savjetom. Evo, ja sam mama četverogodišnjaka pa možda smijem napisati isto - probati bez kazne kad ovo što frogica provodi (što ja ne bih nazvala kaznom nego nekim puno težim izrazom, ali nije konstruktivno) ionako ne pomaže. Jedino se ne bih složila s ovim "kazna nikad ne pomaže", mislim da ima djece koja funkcioniraju s kaznama. I mogu se složiti da ne možemo znati unaprijed kakvi ćemo roditelji biti, ali jednako kako Vinalina ne može 100% znati da nikad neće kažnjavati dijete, ne možemo ni mi svi ostali baš tako sigurno tvrditi da hoće i od sveg srca joj želim da uspije.Citiraj:
vinalina prvotno napisa
A da budem malo on topic, potpisala bih ovo:
Frogice, okrutno ću - mene tako frustriraju tvoji postovi, rade mi čvor negdje unutra, u njima uvijek iščitavam toliku pogubljenost i nezadovoljstvo i tebe i supruga da nije nikakvo čudo da je i maleni takav, pogubljen, nezadovoljan, ljut. Očito je da vidiš da vam ne ide dobro, da razmišljaš o tome, da ulažeš neko vrijeme da barem napišeš post - uloži ga onda u nešto konkretno, u pravu pomoć. I vodi računa da on ima već 4 godine, a vas dvoje puno, puno više i da to sigurno neće ići brzo. Želim vam puno sreće.Citiraj:
meda prvotno napisa
Slažem se s Balarosinim zadnjim postom.
Čuj, ovdje imamo DVIJE različite stvari koje su ugurane u jedan topic.Citiraj:
oka prvotno napisa
Jedno je problem odnosa (oko odgoja) između roditelja - roditelji su vlasnici tog problema i jedino oni ga mogu riješiti, nikako svatko od njih sam u interakciji s djetetom. Oni su odrasli, oni se moraju dogovoriti što i kako s djetetom, moraju naći zajednički jezik, inače će se problemi nastaviti i povećavati. Mnoge su osobe (sa i bez djece) to zapazile i ovdje rekle.
Drugo je problem kompetencije osobe koja nema djece - e, tu se slažem s Veki - roditeljstvo "izbrusi" neke stavove u praksi, ali teoriju svejedno treba znati. Da bismo mogli odgajati djecu, prvo moramo odgojiti SEBE. A situacija se mijenja (u praksi) kad imaš jedno ili više djece. Uostalom, Veki je to lijepo objasnila pa ne moram ja ponovno.
Tako je i u potpunosti se slažem sa tobom, ne kužim što sam krivo napisala da si me kvotala, ok nema veze.
Naravno da treba biti sam prvo dovoljno pametan i educiran da možeš djetetu dati pravi i odgovoran odgoj.
Govorila sam o nečem drugom, a da su vlastiti odgoj i edukacija najvažnija to se kod mene podrazumijeva.
"Dakle hoću reći da kazna nikad ne pomaže.." (nemogu quotat vinalinu)
Kako ne pomaže?
Kod nas savršeno fukncionira! (I fakat mislim da nebudu istramatizirani kaznom, jer vidim da shvaća da neradi dobro)
Eto situacije od jučer....
Igraju se moji 3,5godišnjakinja i dvogodišnjak, vani u vrtu svaki sa svojom igračkom, on nekim tarktorem, ona ponijem...
Odjednom počne on njoj uzima tog konjića, al neda svoj traktor njoj...:roll:
I kaj sad?
Velim mu lijepo vrati joj njezinu igračku ili zamijenite, ali ne on bi oboje.....:-x
Eh, onda sam mu sve uzela, vratila seki njenu igračku, posjela ga u kolica, rekla mu da je u kazni, i "pet minuta" nema igračaka i dizanja iz kolica jer je bio zločest...
Nakon tih par minuta provedenih u kolicima/kazni dalje je bilo super, igrali se i mijenjali igračke, bez cike, vike i naguravanja.....
Pa eto, konkretnog primjera da funkcionira....:-D
Jer ipak roditelji su tu da odgajaju djecu,a ne djeca roditelje, jel?!
Ja mislim da bi trebalo otvoriti drugi topic o kaznama i načinu kažnjavanja.
Evo ja bih recimo drugačije postupila u toj situaciji tj. ne kažnjavam u takvim situacijama već to rješavam na pozitivan i njima prihvatljiv način i kazna u mojem slučaju dolazi kao zadnja solucija u nekoj određenoj situaciji, a upotrebljavam ju najmanje moguće.
Pokušavam odgajati na drugačiji način, neću sad pisati o tome, samo sam htjela napomenuti da se sve to razlikuje od osoba do osoba, od odgoja do odgoja.
Meni je bilo tužno čitati frogičin post jer je tako jasno da nisu sretni. Nekako mislim da je život tako kratak da moramo naći sreću u njemu. To mišljenje mi je donio život. Iskusna sam mama sa 3 djece do kojih sam teško došla. Uvijek sam željela da im je dobro jer život je okrutan.
Pokušaj djetetu pokazati svoju neograničenu ljubav, ali naravno ne mu kupujući stvari nego mu daj svoje vrijeme. Posveti mu se tako da on ne vidi da tebe čeka čišćenje, kuhanje, posao i milion stvari. Kad dijete zna da je njegova mama tu baš za njega kad ju treba i koliko ju treba, bit će puno zadovoljnije. O, kako je lako otresti se i reći : Nemam vremena!. I što djetetu preostaje nego napraviti ono za što zna da će njegova mama ili tata odmah zapaziti i naći vremena za njega - pa bilo to i najgora stvar što ono zna učiniti.
Ovo govorim iz godina iskustva. Dijete mora znati da može doći mami i s teškim problem. Jer- točna je izreka : " Mala djeca, mala briga ". Vidjeti će to svi. Dok je samo igračka ili sladoled u pitanju vrlo je lako. A 4.godišnjaku se može skrenuti pažnja. Meni je pomagalo npr. da mi pomognu tobož popraviti nešto : držat ladicu dok zašarafim vijak ili s tatom provjeriti ulje u autu. Nešto što nije svaki dan a osjećaju se važni i potrebni. Svi mi volimo pohvale a " naše dijete je ličnost" pa ma kako malo bilo.
I bez fizičkih kazni i uskraćivanja igre moji su ispali sasvim OK. Valjda će tako i ostati. Samosvjesni i sigurni u sebe i u svoje roditelje. Naravno da se roditelji apsolutno moraju usuglasiti i to daleko od dječjih ušiju.
Ljubav je u obitelji najvažnija i ako je ona na djelu i ostalo će ići. To je moje mišljenje i želim frogici i njenoj obitelji da budu što sretniji , dan po dan i smiju se zajedno kad god mogu.
Ovo je i "naš način" i nadam se da ću i ja kroz nekoliko godina napisati da smo dobro napravili, da su odluke bile ispravne, za sad smatram da smo na dobrom putu.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
čudne su mi te metode.....
ali evo mislim da djetetu nikada, ali NIKADA ne smijemo reći "ne razgovaram s tobom, ne volim te...." ili slično
zamislite kak bi se mi, vi ili netko, sam osjećao da nam to govore svaki dan
kažnjavanje djece - pohvalit ću se da sam pohađala UNICEFovu školu i da
se sugerira recimo, da dijete sjedi mirno toliko minuta koliko ima godina, znači ako ima 5 godina, neka posjedi 3 minute- dovoljno
i razgovor, razgovor, važno je naglasiti sljedeće, "mama i tata te vole, ti se dobar, ti si velik i pametan ali tvoje ponašanje nije baš u redu, pa reci zašto si ljut?da, razumijem da si ljut....."
a fizičko kažanjavanje apsolutno ne dolazi u obzir!!!!zatvaranje djece u sobu i držanje kvake jer vrata nema ključ...??! nemojte to.....
Imam potrebu podijeliti svoje razmišljanje na temu, ali odmah da napišem da nisam stručnjak i imam samo jedno dijete, koje još nema ni tri godine. Pa oni koji smatraju da me to diskvalificira za sudjelovanje u raspravi, da ne čitaju dalje.
frogica,
ja bih rekla da vam nije (primarni) problem kakvu kaznu dodijeliti djetetu. Razmisli o tome da svojim ponašanjem dijete možda komunicira da mu nešto nedostaje, da mu neke potrebe nisu ispunjene. Moguće da su ostali, njemu poznati kanali komunikacije zakazali.
Mene ne bi toliko brinulo kako će se ponašati za 10-ak godina ("ako se već sada ponaša tako"), nego bih svu pažnju usmijerila na ovo što se događa sada. To dijete je čovjek sada, ima problem, ne osjeća se sigurno. A to je ono iz čega proizlazi ovakvo ponašanje, a ne nedostatak djelotvornih kazni. Budi zahvalna što se dijete nije povuklo u sebe i počelo šutke surađivati na svoju štetu, nego ti glasno daje do znanja da mu je potreban drugačiji pristup. Ti si ta koja mu to može pružiti.
vinalina,
naravno da ima ljudi koji djecu odgajaju bez kazni. I naravno da će iskustvo tvojoj slici dati nove dimenzije. Kao i svima nama koji još živimo. Ali nitko ne može znati hoćemo li s izazovima napustiti ono u što vjerujemo ili ćemo to produbiti i živjeti.
Imaš pp.
Na temu kazni, jedan citat (Barbare Coloroso) za razmišljanje:
'Djelotvornost neke tehnike ne dokazuje nužno da se radi o dobroj tehnici. Tehnika je dobra tek ako nimalo ne narušava dostojanstvo djeteta i roditelja.'
Ms. Mar - lijepo, slažem se! A i djeca su nam iste dobi! :)
Citiraj:
frogica prvotno napisa
Moje je mišljenje da se dijete tako ponaša jer je ajmo reći izgubljeno,
mama nešto nedozvoli, tata da, pa onda dijete histerizira jer nezna sam što bi....
Prvo i osnovno dogovorit s mužem kako dalje.....
Eto, kratko i jasno, i ne odstupa od teme!
predlažem da se obratiš http://www.centar-sirius.hr/index.ph...e-za-roditelje
jer su besplatni,ali ima i drugih kvalitetnih radionica/škola za roditelje koje se plaćaju pa su time možda malo manje pogodne.pročitaj si i od penelope leach knjigu "što društvo ne čini, a trebalo bi, za današnju djecu".posebno mi se svidjelo u poglavlju o discplini ovo: "naučiti dijete kako se dobro ponašati više ovisi o toplini odnosa sa roditeljima nego o jasnoći naredbi i kazni koje oni izdaju." sretno!
frogica, poradite na zajedništvu u obitelji...dijete pati ovak..a i vi s njim...ova mala banda od 4 godine jako dobro kuži svijet oko sebe :-)
iako temeljim sve na ljubavi i razumjevanju ,ja osobno ne vjerujem (sada nakon 2 djece i iskustva u prosvjeti) u odgoj bez kazne..ne mislim na batine...
kazna je i kad dijete dobije 2,3,4 u školi... cijeli sustav se bazira na sustavu vrijednosti i nekakvih sankcija (istina naša lijepa domovina je čudnovati svat)...
granice se moraju znati, autoriteti se moraju poštivati, inače nastaje totalna anarhija
a kod tebe frogice vlada represivna anarhija
pročitala sam danas od a do ž temu i suzdržala se komentara.
nakon toga sam sa svojom trogodišnjakinjom izašla u šetnju i ona je po stazi uz prometnu cestu trčala.
Dogovor je da otrči nekoliko koraka, ja kažem stop (ledena kraljica jedan dva tri, stop i onda se ona ukipi...sjećate se te igre iz djetinjstva?) i ona čeka da dođem do nje i tek onda smije nastaviti, ponovo do slijedećeg stop.
U jednom trenutku je prestala slušati i jurila naprijed.
Nakon što sam joj barem 10 puta rekla stop i stani, ništa. smije se i trči ispred mene.
Nakon toga sam rekla ići ćeš u kaznu kad dođemo doma ako ne staneš- nije.
Potrčala sam za njom, uzela ju u ruke i odnijela gore u stan u kaznu.
Stajala je u kazni (na stepenici prema gornejm katu, to nam je mjesto za kaznu) minutu, dvije. Počela je plakati čim je stala u kaznu, jer kaznu koristimo rijetko pa ju stajanje iza zidića na stepenici pogodi. Kad se smirila (nakon minutu otprilike) mogla je van iz kazne.
Nakon toga je morala tati (koji je bio doma) reć zašto je u kazni, zašto se ne smije trčati kraj ceste i obećala nam je da to u buduće neće ponoviti.
kad sam ju vani ulovila, sjetila sam se teme i diskusije o kažnjavanju.
Baš me zanima bi li "nekažnjivači" djece i na ovako opasnu radnju ostali pri svom stavu?
kako vi rješavate situacije koje su naočigled opasne za djecu?
ili situacija- baca igračke jer joj je tako došlo.
dogovor- ako ih bacaš znaći da ih ne trebaš.
dakle, pospremit ćemo ih i poklonit drugoj djeci ili ćemo ih baciti u smeće.
Nakon jednog bezazlenog i zamjenjivog plastelina u smeću više na baca svoje stvari.
Frogice, svaki put kad napravi scenu dok si posvećena seki, MORAŠ ga pomaziti, blago reći da ne možeš sad, ponuditi alternativu. Ako nastavi, moraš stati, staviti seku na sigurno i pitati ga da li mu fali pažnja, što želi i sl.
Meni je kćer bez pelena zapišavala krevet, ali je sin dobio pažnju kad je tražio na takav "zločesti način". To mi je bio znak da nisam na vrijeme primjetila da nešto treba, da ga nisam dovoljno pomazila taj dan, da nije dobio potrebnu pažnju. Sad (26 i 11 mj) su super jedan prema drugome, dobro se slažu, čak i zaigraju zajedno.
Sin mora znati da nije zamjenjen, da je i dalje voljen i jednako važan.
To je proces i nemoj očekivati promjene u jednom danu.
Također, nemoj sebi postaviti previsoke ciljeve. Prozorima se neće ništa dogoditi ako ne budu oprani i po 6 mjeseci. Eno moji stoje na mjestu i ne mrdaju :)
TM i ti trebate ići na roditeljske radionice. Odlazak tamo ne znači da ste nesposobni, nego da ste roditelji koji vole svoju djecu.
Iz mog kuta; nisi ju ti spasila opasne situacije tako što si ju kaznila. Spasila si ju tako što si bila uz nju, primila ju za ruku ili nosila. A s kaznom si htjela vjerojatno postići da više ne trči kraj ceste i moguće je da si to i postigla.Citiraj:
ivaa prvotno napisa
Meni ('nekažnjivaču') je također važno da mi dijete ne završi pod autom. Zato uz prometnicu ne ide sam (niti će ići još dugo vremena). A to vrijeme koje hodamo skupa pričamo svašta pa i o prometu. Isto tako doživimo svašta - vidjeli smo dečka koji je na cestu izjurio na biciklu, ne gledajući; vidjeli smo psa koji je pobjegao iz dvorišta i skoro završio pod autom; vidjeli smo dijete koje je trčalo za loptom... I nama je lopta 'pobjegla' na cestu pa smo imali priliku učiti da ne treba trčati za njom. Čak smo i vježbali takvu situaciju, da u mozgu ostane zapisana - kroz igru, naravno.
Nešto vrlo važno - odgoj bez kazni nije odgoj bez strukture i posljedica. Takav odgoj se još više oslanja na njih. Kad je B jurio na biciklu bez pedala i nije stao na moj poziv, trčala sam za njim, fizički ga zaustavila i uzela bicikl. Ne zato što sam ga htjela kazniti, nego zato što jednostavno nije sigurno da vozi takav bicikl, ako ne stane kad ga upozoravam na opasnost. Tako sam mu i objasnila i onda smo malo više radili na tome da reagira na moja upozorenja i kad sam vidjela da smo dogurali do negdje, opet je sjeo na bicikl.
Lijepom odnosu prema stvarima ga također učim. Na pozitivan način. Svojim primjerom prvenstveno. Naše stvari mogu govoriti pa ga znaju zamoliti da ih lijepo pospremi, mogu mu same reći da su tužne kad ih baca. Najljepše je kad zajedno pospremamo igračke po završetku neke igre i divimo se tome kako nam je lijepo uredno prije nego započnemo sa novom igrom. Jučer smo npr. pustili pjesmu za pospremanje, ja sam pospremila suđe, a on igračke. A onda je on meni došao pomoći u kuhinju jer je bio brži. A bilo je i trenutaka (i još će ih sigurno biti) kad se ne igra baš lijepo sa igračkom. Ako vidim da će je uništiti uglavnom pustim, a zatim ide u smeće jer potrgana nije sigurna za igru. Ako vidim da će uništiti nešto drugo s njom, uzmem ju da ga spriječim. I razmišljam o tome zašto to radi pa najčešće zaključim da mu fali nečeg. Ponekad mu fali bučne igre, ponekad je to potreba za istraživanjem, ponekad treba više moje pažnje. Nekad je samo gladan, žedan, umoran, prestimuliran... Kad mu to nadoknadim, najčešće neželjeno ponašanje prestaje.
Sad, ako ovo oduzimanje igračke ti nazivaš kaznom, onda mislimo na iste stvari, ali ih drugačije zovemo. Doduše, bitan je i način na koji se nešto provodi.
A ako netko misli da ovo nije dovoljno, nego na to treba dodati kaznu, onda se tu ne slažemo.
Ali prisilno stajanje na stepenici, sjedenje na stolcu i sl. ja smatram ponižavajućim i nadam se da to svom djetetu neću priuštiti samo zato što će mi to biti možda drugo ili treće dijete pa će mi stvarnost otvoriti oči. Najiskrenije se nadam da ću uvijek moći naći kreativnije načine.
MS.Mar slažem se s tobom i ja upravo tako postupam. I po mom mišljenju to je pravilan postupak. Spriječiti, a ne liječiti.
No ni sve mame ni sva djeca nisu isti , pa tko smatra da je kazna potrebna neka radi po svom. Ja kaznu ne želim ni davati ni primati.
A kako takav odgoj bez kazne djeluje, to ne mogu sama suditi. Meni paše, a što drugi misle o mom načinu baš me i nije briga. (MM se ne slaže uvijek, ali njega mogu okrenuti na svoj mlin ). A djeca su OK .
govorimo gotovo o istim stvarima ali ih drukčije zovemo.
kazne,
stajanje u kutu, sjedenje u određenoj fotelji ili na određenom mjestu za " razmišljanje" kod trogodišnjaka i starijim mislim da može djelovati stimulativno.
smatram da već u toj dobi moraju shvatiti da loše ili opasno ponašanje ima i poslijedicu.
Nakon "odguljene" kazne i mi razgovaramo, ustvari razgovavaramo i za vrijeme kazne,
ali smatram da su nekada jednostavno premali za sva naša objašnjenja i upozorenja ili da im nedostaje koncentracije i volje u određenom trenutku slušati naša "naklapanja" koliko god bila kratka i odrješita.
Ja ću ju radije smireno staviti u kaznu nego vikati. Kad se smiri, razgovaramo. Kod nas to pali. I ne vidim negativne posljedice.
Ja vjerujem da djeca od samog početka uče da svako ponašanje ima posljedicu. Uglavnom su to prirodne i logične posljedice. Prisilno sjedenje u kazni potiče poslušnost, ali nisam sigurna koliko približava samu posljedicu određenog ponašanja.Citiraj:
ivaa prvotno napisa
I vjerujem da se svako dijete voli osjećati dobro, a da se osjeća dobro kad se ponaša dobro i da se ponaša dobro, onda kad se osjeća dobro.
Ali dobro :-), nije mi cilj druge uvjeravati da rade krivo. Ja sam se javila da kažem da nas ima koji odgajamo i drugačije, da ne ostane vinalina naivka koja ne vjeruje u kaznu samo zato što još nije rodila. Ovo dalje htjedoh odgovoriti na pitanja. A naravno da mi je drago da nas ima još koji odgajamo bez kazni. A kako sam slučajno naletjela na jedan predivan tekst koji ima puno veze sa ovim o čem pričamo (i sa samim uvodnim pitanjem), ne mogu odolijeti da dio ne citiram:
"By condoning punishment as a disciplinary tool, we perpetuate the acceptability of the use of force and power to control others. At the same time we perpetuate our ignorance and our fear. We use punishment in order to stop behavior rather than having the courage to confront and understand it. By openly dealing with the underlying causes of the child's behavior, both parent and child have the opportunity to get a better and more realistic view of the child's actions, and any potential danger to the child and/or to the parent. We evolved to protect children from harm, not to harm them."
James Kimmel, Ph.D.,
"By condoning punishment as a disciplinary tool, we perpetuate the acceptability of the use of force and power to control others. At the same time we perpetuate our ignorance and our fear. We use punishment in order to stop behavior rather than having the courage to confront and understand it. By openly dealing with the underlying causes of the child's behavior, both parent and child have the opportunity to get a better and more realistic view of the child's actions, and any potential danger to the child and/or to the parent. We evolved to protect children from harm, not to harm them."
Ovo je upravo to. Jako lijepo napisano.
Kao što je netko rekao, blesavo je govoriti o kažnjavanju dok imaš malu bebicu. Tko zna što me čeka...
Ja sam u djetinjstvu kažnjavana, batinama, ponižavanjem, klečanjem... Nije me ubilo, nije me ojačalo... dapače, bojim se da ću biti prepopustljiva iako već sada u glavi znam kako bih trebala odgojiti dijete (primjer, teta koja me odgajala se nikada sa mnom nije igrala, ono, na travi, s loptom ili se ja ne sjećam zato sad imam fobije da se s M. dovoljno ne igram, čak i kada ju ostavljam s MM-om, ljutim se dok on zjaka okolo (ponekad gleda TV ili muli) umjesto da joj se posveti 100 posto, čak imam grižnju savjesti jer ja nisam s njom.
Frogice, ne znam shvaćaš li veličinu svog, muževog i ponajviše djetetovog problema jer vi imate velik, velik problem. Nedopustivo je odgajati dijete dvjema krajnostima. Zaista, najbolje bi bilo obratiti se stručnoj osobi koja će vam pomoći.
Molim te, nemoj ignorirati svog dječaćića i šutjeti od njega. Meni osobno je to bila najgora kazna. Znala sam reći teti, izmlati me, ali pričaj sa mnom. S tim da sam ja bila starija od njega. Što zna što se događa u njegovoj maloj glavici dok ti tako šutiš. On tebe treba, a ovakvo njegovo ponašanje koje ti doživljavaš kao zločestoću je njegov vapaj za pažnjom pa i disciplinom, autoritetom, odmjerenošću. Ali ne disciplinom u smislu kazni, vikanja ili čega već. Molim te, sjedite s nekom stručnom osobom i posavjetujte se, nemojte pusiti da život male osobe, vašeg djeteta ode u krivom smjeru.
E sad, što se tiče sjedenja na foteljici, uskraćivanja igračke, bacanja igračke... ne znam, ne mogu ocijeniti. Mislim da nikada djetetu ne bih mogla baciti igračku u smislu, uništavaš ju, ne treba ti, bacam ju. Kažem, mislim da ne bih... tko zna.
Foteljica za razmišljanje mi se čini ok, ono kao, uzmi si time out, malo razmisli pa ćemo dalje.
Ms.Mar je spomenula vježbanje "opasnih" situacija. O tome sam čitala u knjizi W. Searsa Disciplina koja mi se inače čini kao sjajna knjiga. Je li tko čitao? Kakva su vaša mišljenja o toj knjizi. Imate li kakve preporuke?
Irena Bajrić, spominjala si Unicefovu školu, imaš li kakav link?
lasica, knjiga Penelope Leach me zaintrigirala.
Iako, nema te knjige do našeg vlastitog djeteta koje nam pokazuje što mu zaista treba.
Knjiga Penelope Leach zove se PRVO DJECA - evo linka: http://www.profil.hr/knjiga/prvo-djeca/4661/
To nije (samo) knjiga o odgoju djece. To je prava sociološka studija. I kad ju pročitate, dođete do zaključka da ima zemalja u kojima je puno, puno gore nego ovdje u Hrvatskoj. Ali da bi moglo biti bolje - bi. Da mi sami tome možemo pridonijeti, svatko u svom domu i sa svojom djecom - možemo.
Uživajte u čitanju!
ova tema me podsjetila na jednu od prije puno godina zbog koje sam otišla s foruma u suzama i zabrinuta za svoj život i budućnost svog sina. tamo su mame govorile koliko se ne žele odvajati od svog djeteta i kako im ono nedostaje dok su pod tušem (a ja sam htjela da mi netko odvede filipa na par sati da odahnem) a sad mame govore kako odgajaju svoju djecu bez kazne.
da se razumijemo, frogica nisi jedina koja ima problema s odgojem djeteta i ja sam tu. ne samo da stavljam sina u kaznu nego i vičem na njega, prijetim mu i potkupljujem ga. isto tako u našoj kući postoje stvri koje smije kad je sam samnom ili kad je sam s mužem i to nam je ok. mi smo se oženili a nismo se klonirali da imamo isto mišljenje o svemu.
a ja recimo radije vičem. jer ako sam ljuta, onda mi je prirodno da vičem, a nije mi prirodno da sam smirena i sabrana LOLCitiraj:
Ja ću ju radije smireno staviti u kaznu nego vikati.
a usiljena smirenost je, u mom slučaju, 10 puta gora nego jedan kratkotrajni nalet bijesa, i za mene, i za djecu
sve više mislim da svi trebamo biti ono što jesmo, i da je to najbolje za djecu. ne govorim tu o ekstremima (udaranje je npr. za mene ekstrem), nego ono, ako ja podivljam kad sam ljuta, to je ok, ja sam takva, cure me poznaju takvu i to je to.
također, sposobnost smirenog reagiranja kod mene opada s brojem djece i njihovim rastom. na zaru se mislim nijednom nisam zaderala u njene prve tri godine, niti sam je kaznila na bilo koji način, baš ništa, sve je bilo tako cool i smireno dok je bila samo ona, puno vremena za sjedenje i objašnjavanje i razgovaranje i sve laganini. a margita me već čula bezbroj puta, a tek joj je 3.
i istina je ono što kaže ms.mar, djeca se dobro osjećaju kad su dobra i dobra su kad se dobro osjećaju. ali ja sam ta koja ne uspjeva stalno biti dobra i dobro se osjećati LOL
Super rečeno bez puno filozofiranja. Dal češ ga kažnjavati ili ne je tvoja osobna stvar. Ali najprije ti i tm rješite tu neodlučnost. Najvažnije je da podupirete jedno drugo, jer na taj način pokazujete djetetu da vjerujete jedno drugom, da ste ujedinjeni i da je vaš način jedini način kojim će stvari proći bez kazne odnosno jedini kjim stvari mogu ići - ipak je vaše dijete i ono treba slušati vas (al najprije se dogovorite, jer na ovaj način i ja bi lupala, bacala stvari i vikala).Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Važno je isto ne postupati ishitreno. Bolje je kaznu, ako ga namjeravaš kazniti, ostaviti za kasnije, do tad ga pošalješ u sobu i pustiš nek čeka. Onda kad se smiriš i "ohladiš" odlučiš koje češ mjere tako reći poduzeti , oće li to biti zabrana gledanja TV-a i igranja na komp ili što god već. Al definitivno moraš djelovati brže, dijete več ima 4 godine, a sa 4-5 godina se dijeca krenu, amo reći buniti protiv roditelja - to najbolje vidiš u ponašanju dijece koja urliču u dučanima i apsolutno zanemaruju ono što im roditelji govore - po meni je to čisti neposluh i nema opravdanja, ako ga sad ne dovedete u red i ne naučite osnove ponašanja - a to je da nije u redu bacati stvari, vikati, udarati mamu itd. kasnije će biti jako teško.
:) e da, tog se i ja bojim kad Š odraste...I'm only human!Citiraj:
Lutonjica prvotno napisa
Frogice, zašto muža ne kazniš tako da ne razgovaraš sa njim dva dana? Mislim i muž je nerazuman i ne surađuje sa tobom.
Ja osobno nemam ništa protiv dječje ljutnje pa i ispada bjesa, osim što me to živcira, ali to je nekakav prirodan proces odrastanja i nošenja sa frustracijam.
Da kad je to opravdano i kad ne prelazi one neke granice tolerancije. Npr. imam frendove čiji sin od 5 godina šakom zdimi mamu u trbuh kad god ga ona oblaći, i urliće iz petnih žila! A klinac ima apsolutno sve što poželi, "starci" plešu kako on svira.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Te neke ispade bijesa ne mogu baš željeti od svog dijeteta. A one neke zdrave normalne koji mi pokazuju da moje dijete nije ameba koja radi apsolutno sve što mu ja naredim, mi je zapravo i drago da ima.
Roza, male su šanse da se to dogodi tebi... Ovo opisano dijete vapi za postavljanjem granica. To će teže ići sada nego ako se počne od prvog dana, a ti si dobro krenula... Granice su važne djetetu jednako kao i nama. Ne možemo ih pustiti da rastu kao divlja loza jer je to za njih loše. Znat ćeš sama što sve treba, a ima ovdje ljudi koji će s voljom pomoći ako slučajno bude trebalo. Sretno!Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa