kako prepoznati kraj???

meni ta isprika stvarno nema nikakvu težinu osim formalne, da nisi željela offtopičarit, ne bi to ni činila. besmisleno je poslije opravdavat se i ispričavat, kad se iz aviona vidi da je namjera bila ciljana.

ako smatraš da moji "citati" imaju neosnovanu podlogu, prijavi administraciji i ne razračunavaj se ovdje! to je civilizirani način ophođenja. ja iza svake svoje riječi i izrečenog stava (koje si uredno i popisala), itekako argumentirano stojim i ne vidim razloge uzuđenju niti nalazim temelje ikakvoj provokativnosti.

za javljanje na ovu temu su me potakla dva jako zrela dubinska i posložena razmišljanja - bananie i ifigenije. banania je jako lijepo izanalizirala svoje privatno stanje i naprosto iznijela sažetak dvojbi, u stvari kao da se obraća svom osobnom "dnevniku". U toj zanimljivoj i životnoj analizi, zapravo je sama sebi dala više nego jasan odgovor. Tako da sam njeno obraćanje doživio tek kao osobnu pomoć samoj sebi izbacivanjem misli na "papir". Neminovno se otvorila diskusija na tu temu, iako se uopće ne bojim da banania neće odabrat najispravniju soluciju - obitelj i da joj uopće treba ičije mišljenje sa strane do te odluke. Vrlo sam oduševljeno iščitao njeno uvodno izlaganje, svjestan zrelosti i obzirnosti kojom je posložila stvari u svojoj glavi.

Jednako tako Ifigenija je svojim doprinosom vrlo dojmljivo i gotovo besprijekorno životno dočarala smisao funkcioniranja u zajednici. Bilo mi je užitak čitati.

Zajednica je na ovim jednoroditeljskim stranicama, nažalost poražavajuće izgubila smisao, stoga mi je njena vizija prekrasno osvježenje koje itekako pozdravljam. Bilo koji oblik potkopavanja zajednice, isticanja netrpeljivosti prema obiteljstvu i zagovaranja jednoroditeljstva kao sasvim "lijepog" i dovoljnog nadomjestka obiteljstvu, ne ide mi nikako s potpisom foruma i udruge, stoga sam sasvim spontano reagirao.

obezvrijeđivanje ustrajanja u zajednici komentarom "nemoj da ti život prođe u davanju druge šanse", je apsolutno bacio pepeo u oči i otvorio negativnu stranu, te me potaknuo na reakciju. Meni je to izazvalo eksploziju u emocijama, naprosto ko Rodašicama nečije naizust hvaljenje adaptivnog mlijeka. S tom razlikom što se ovaj forum ipak ne zove DOJA nego RODA!

Nadam se da su sve "provokativnosti" sada kristalno jasne.

Banania pokušao sam ti slati PM ali mi nije uspjelo, pa ti želim ovim putem prije svega poželjeti mudrost i ustrajnost na putu koji si započela sa svojim partnerom. Sve što spominješ su neke najbezazlenije i najuobičajnije sitnice koje svakodnevno pogađaju svaku vezu i zajednicu. I budi uvjerena da ništa nije idealno ni savršeno, osim onog divnog osjećaja topline koji te prožme spoznajom da jedna osoba svaki dan diše samo za tebe! Čuvajte tu spoznaju!!!

GentleMan, ja se zahvaljujem na razumijevanju! Svatko od nas želi da nas netko shvati, a osobito kad je riječ o nečem što je važno. Ja se s tobom slažem da se ovdje na forumu olako shvaća obitelj, i da se prebrzo dobiju besmisleni savjeti, od toga - nemoj da ti život prođe, preko - traži, uvjeri ga, inzistiraj - sve nešto iz jeftine popularne pshilogogije koja podilazi našoj želji za jednostavnim rješenjima koja od nas u osnovi ništa ne traže.
Ali nismo strojevi, pa da ubacimo skript, ovaj drugi svoj skript pa izađe geometrijska sredina. Obitelj traži puno više srca, puno više topline i odricanja nego što je popularno u našem društvu; ispadne da si budala ako prihvaćaš čovjeka kakav jest. Ali nije tako.
Što djeca više rastu, više pokazuju svakakve osobine, i više je važno da smos bračnim drugom uvježbali glavnu lekciju - da ljude prihvaćamo, da je naše okrilje toplo i tolerantno, da unutar granica svoje osobe imamo sebi dovoljno prostora (u svojoj glavi i srcu, više nego što su drugi dužni ispunjavati nam prostorne, financijske, hirovite želje) da i drugima damo - da budu što jesu, da se pokažu - i da su unatoč svim svojim manama jednostavno voljeni. Koje je to svjedočanstvo kad mama nešto radi kako ne bi trebalo, a otac se nasmije, i iskaže svoje neslaganje ili frustraciju, ali tako da ništa ne traži, nego da pokazuje svoje "boje", a istodobno toplo shvaća da mu je supruga kakva jest, i da je voli! Koliko će to dijete ohrabriti da se pokaže, da voli samo sebe - i drugo. Ili kad majka prihvaća da otac radi svoje greške u procjeni treba li zimska jakna ili proljetna - u redu je griješiti, u redu je iskazati sebe, po cijenu da pogriješiš.
Obitelj je projekt od 50 godina, plus sve što radimo - reflektira se na generacije koje dolaze, i u tom smislu je sve što radimo kao neki megafon u budućnost - svaki put kad dreknemo na muža, kad ne prihvaćamo suprugu, kad se svadimo oko sitnice - sve to bilježimo u svoju djecu, i posredno na djecu svoje djece.

Ja cu samo reci iz svog iskustva da sam od svog muza ocekivala da me drzi ko kap vode na dlanu, da se razumijemo onako, telepatski i da smo si uvijek u svemu bezrezervna podrska...o takvoj vezi sam si mastala ali je nemam i kako se vremenski spustam na zemlju veza mi postaje sve bolja ali ipak mi je zao da sam ja prema njemu bila prepuna razumjevanja i davala se maksimalno a on nije, ostane onako, gorak okus u ustima, da sam odpocetka veze bila samoj sebi na prvom mjestu ako i on sam sebi , nebi se morala prisilno spustat na zemlju.

A opet beskrajne svadje, davanje hiljadu sansi nekoj vezi , toboze radi djeteta, a ja cu reci, unatoc djetetu, ne smatram da je ok.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

svaki put kad dreknemo na muža, kad ne prihvaćamo suprugu, kad se svadimo oko sitnice - sve to bilježimo u svoju djecu, i posredno na djecu svoje djece.

---

Apsolutno tocno i bas zato smatram da se u vezi treba itekak potruditi ali ako nejde, nejde...djeca nisu duzna zivit u negativnoj atmosferi...Banania bi prije svega kao majka trebala odlucit sto je najbolje za njenu kcer a onda i za nju samu :) Svako dobro joj zelim:)

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Obitelj je projekt od 50 godina

---

Slažem se! Jako lijepo! Ali da bi taj projekt zaživio, potrebno je da oba supružnika razmišljaju na takav način.

Da, ali čar je u tome što se u brak ulazi iz ljubavi, a ne uvijek nužno i sa iste razine spremnosti. Ali uz volju i iskreno htijenje, toleranciju i razumijevanje, zajednički život se može itekako uskladiti i kad neko "šepa".

Prag tolerancije i određivanja granice "gdje je kraj" je u nama samima. Oformljen u paketima koje smo donijeli životnim odrastanjem, odgojem u obitelji, usvojenim mediokritetima, utjecajem okoline, prijašnjih veza i sl. Ako procjenimo da ne ide, to je još uvijek samo naš osobni dojam, što ne mora biti i objektivni dojam, niti istinska kvalitativna ocjena veze!

Kad napraviš grešku najčešće je sam ne možeš uvidjeti, naprosto treba ti netko sa strane, a pri tom najčešće ne vjeruješ partneru vjerujući u njegovu pristranost. Kad imaš gripu i ne pomaže više samopomoć limunom i medom, obratiš se liječniku. Ali kad imaš ljubavne jade i kad se osjetiš jadnom i bezizlaznom i u tolikoj emocionalnoj krizi da se brak i obitelj drže na koncu, nitko se ne sjeti profesionalne pomoći. I samoodlučuju da je došao kraj, od silnog straha da život ne provedu u pružanju "druge šanse". A možda je dovoljna samo jedna pametna smjernica iskusnog psihologa, koji će posložiti kamenčiće na pravo mjesto. Vrlo mali je korak između gledanja čaše optimistični polupunom ujesto depresivne poluprazne!

Načinom preranog odustajanja od obitelji, onoj sljedećoj generaciji kojoj smo tim postupkom uobličili model ponašanja, neminovno smo spustili granicu "gdje je kraj"! Oni će onoj sljedećoj spustit još više letvicu, i onda ćemo tom eksponencijom ubrzo dobiti početak i kraj obitelji u istoj točci i obitelj će izgubiti svaki smisao. Želimo li takav svijet?!?

ja ga svom djetetu ne želim!!! Od seljakanja od tate do mame, još uvijek mi je draže da su tata i mama zajedno, pa makar se još uvijek "učili zajednici" ponekim razmiricama. Kad tad će naučiti. I još uvijek smatram da je bolja solucija da društvo educira bračne partnere što je to brak i obitelj, nego rastavljene partnere učiti ravnopravnom roditeljstvu!

oprosti, ali ja svoju vezu doživljavam isključivo subjektivno i važno mi je samo kako se ja unutra osjećam, a ne kako to objektivno nekome izgleda.

a kraj je kad mi se povraća na sam pogled druge strane...

jašta nego se tata! vratio
tata!, maškare su sljedeći mjesec :mrgreen:

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Slažem se! Jako lijepo! Ali da bi taj projekt zaživio, potrebno je da oba supružnika razmišljaju na takav način.

---

Hm, potrebno je da vjerujemo da onaj drugi daje sve od sebe u okviru svojih mogućnosti. Procjenjivati "da li on daje dovoljno" vodi ravno u katastrofu. Svatko daje drugačije. Mm podivlja kad je počnem pričati, jer imam mozak terminatora, čim me pitaš nešto, meni se izlistaju brzine, visine, dubine, koncentracije, pojmovi, projekcije; a on govori blago, nježno i uvijek srce srcu, pa makar fulao koju svjetlosnu godinu. Oboje povremeno mislimo, ili smo mislili da onaj drugi ne daje dovoljno; srca, pameti, logike, duše, čegagod - kad sudiš, uvijek fali.
Kad daješ, kad vjeruješ i afirmiraš onog drugog, čvrsto vjerujući da se, takav kakav jest, ipak odlučio na brak, onda se događa ono čudo za kojem svi žudimo. Zvjer se pretvara u ljepotana, i žaba u princezu. Because you loved me. Ne jer si me uzeo na strašni sud - jesi li ti dovoljno, zapravo, kako...

gita75, tendencija je bila zaključiti, ako stalno gledaš polupraznu čašu u polupunoj, vrlo je realno da ćeš je na kraju prije doživjet praznom nego punom! a ponekad je dovoljan samo pozitivan klik u percepciji! pa fino u partneru gledat ljudsko biće, a ne dežurnog spopadala koji sve radi protiv tvoje volje. Da li je potrebno da se galama digla oko toga što je otac dijete u šlafroku doveo na večeru?! meni je to osobno vrlo simpatična i prihvatljiva ljudska gesta jednog tate prema svojoj maloj mezimici, a ne namjerna kontra majci i potkopavanje majčinog autoriteta. Vidiš percepcija može biti vrlo pozitivna, a dovoljan je samo klik!

drugo, dolazak do "povraćanja" nije kratkotrajan proces i samo je posljedica dugotrajnog podbacivanja problema pod tepih, pa često i čekanja da nešto padne s neba samo od sebe il se riješi po duhu svetome. Tu zdrave i pravovremene komunikacije sigurno nije puno bilo. Kad sobna biljka uvene, dokaz je da nije brižno zalijevana, otprilike ti je tako i s vezom.

Bravo Ifi!!!
Slažem se sa svime!
Ako sami sebi ukinemo opciju odustajanja od veze/braka,
dobit ćemo snagu za sav potreban trud kako bi ona opstala.
I opstat će i biti s vremenom sve bolja.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

jašta nego se tata! vratio
tata!, maškare su sljedeći mjesec :mrgreen:

---

o jes :-)

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Kad daješ, kad vjeruješ i afirmiraš onog drugog, čvrsto vjerujući da se, takav kakav jest, ipak odlučio na brak, onda se događa ono čudo za kojem svi žudimo. Zvjer se pretvara u ljepotana, i žaba u princezu. Because you loved me.

---

Tako je to u savršenom svijetu by Ifi... Žao mi je što ti moram priopćiti da u našim manje savršenim svjetovima postoje izdaja i prevara te da se nismo svi u poziciji jednoroditeljstva našli ni svojom voljom ni svojom odlukom.

Citiraj:

---

GentleMan prvotno napisa

Da, ali čar je u tome što se u brak ulazi iz ljubavi, a ne uvijek nužno i sa iste razine spremnosti. Ali uz volju i iskreno htijenje, toleranciju i razumijevanje, zajednički život se može itekako uskladiti i kad neko "šepa".

---

Citiraj:

---

GentleMan prvotno napisa

Od seljakanja od tate do mame, još uvijek mi je draže da su tata i mama zajedno, pa makar se još uvijek "učili zajednici" ponekim razmiricama. Kad tad će naučiti. I još uvijek smatram da je bolja solucija da društvo educira bračne partnere što je to brak i obitelj, nego rastavljene partnere učiti ravnopravnom roditeljstvu!

---

Tata! a možeš li nam onda pojasniti, kako to da unatoč svom svjetonazoru nisi uspio sačuvati svoj brak?

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Tako je to u savršenom svijetu by Ifi... Žao mi je što ti moram priopćiti da u našim manje savršenim svjetovima postoje izdaja i prevara te da se nismo svi u poziciji jednoroditeljstva našli ni svojom voljom ni svojom odlukom.

---

Ako se ne varam tema je krenula sa banania uvodom u kome je pretpostavka da se oba partnera trude, svak u svojim okvirima i mogućnostima. A onaj koji nazovimo "šepa" ipak silno želi dostići u koraku svoju partnericu i udovoljiti harmoniji zajednice. Poanta je da se tu radi o osvještenoj zajednici u kojoj nisam primjetio šamarčinu izdaje.

Bračna prevara je u mom svjetonazoru kazneno djelo bez presedana. Uništiti nekome život, obezvrijediti obitelj, razdvojiti dijete od roditelja, zbog nezrelosti, neodgovornosti i krajnje sebičnosti jednog partnera koji se bračnim ugovorom zavjetovao na obiteljstvo, vjernost i poštovanje, meni nebi ostalo nekažnjeno! Nažalost, zakon ne dijeli moje mišljenje.

Pa molim da se ne mješaju kruške i jabuke i da se ostane u okvirima teme, a u temi govorimo o zdravim situacijama i pretpostavkama, a ne o tome da će možda past komet i sve nas pretvorit u prah i pepeo!

Preljub i fizičko nasilje su jedina dva objektivna, vidljiva faktora o kojima nema diskusije.
U slučaju preljuba imamo pravo na to da dokinemo zajednicu - jer je faktički više nema. Ali ne moramo. MOžemo, čak i vjerski - ali nema "moraš" - ima samo smiješ, ako ne možeš drugačije.
U slučaju fizičkog nasilja isto se moramo maknuti, tu nema govora.
A ostale varijante su tako podložne našim idejama, nategnućima, procjenama, subjektivnom dojmu. Znam o čemu pričam, i meni se nekad činilo da mi je muž zlostavljač, verbalni, i da je lud i svašta. I dan danas ponekad gledam čovjeka i mislim da će mi sjesti na glavu ili nešto :lol: S kim god da si u tako intenzivnom odnosu sa svime što brak nosi sa sobom činit će ti se da nije normalan. Kaže se - ako se hoćeš riješiti prijatelja, odite na ljetovanje :lol:Ovaj leži previše, ovaj trči u krug od ranog jutra - oboje ovom drugom mogu izledati kao da su zlostavljači i manijaci - ako više od dva puta zovu da idete s njima, i ako nemaš jasne granice i ako nisi u stanju sukob riješiti kako spada - a nismo, mnogi od nas nismo i tek učimo u braku.
Ne da verbalni, psihički, vaki-naki manijaci ne postoje, ne da neke bračne zajednice nisu teže od nekih, ne da nekad ne treba dreknuti, zaprijetiti, ali ne bi čovjek vjerovao kakvim sve ljudima partneri pripisuju da su ludi manijaci, zlostavljači, da se s njima ne može :lol:
A zapravo smo samo nevješti, umorni, nenaučeni, nespremni i svašta.
Ja ne znam ničiju situaciju i nisam tu da sudim, svatko živi najbolje što zna, ali eto, ovo je moje iskustvo i moj uvid :)

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Tako je to u savršenom svijetu by Ifi... Žao mi je što ti moram priopćiti da u našim manje savršenim svjetovima postoje izdaja i prevara te da se nismo svi u poziciji jednoroditeljstva našli ni svojom voljom ni svojom odlukom.

---

Razumijem, naravno. Uvijek se može dogoditi da onaj drugi jednostavno ode, ne želi više biti tu. Na žalost današnji zakoni podržavaju takve jednostrane odluke i ne daju mogućnost onome koji se želi boriti za brak, ali i za riješavanje problema da se bori pravnim sredstvima unutar braka. Trebalo bi biti više opcija, pa mnogi ne bi bili ucijenjeni da odlazak od zlostavljača moraju legalizirati razvodom da bi uredili skrbništvo. kao da zakon podržava razvod a ne opstanak obitelji pa makar i duuugo dugoročno.

http://forum.roda.hr/threads/42112-g...e...?highlight=
http://forum.roda.hr/threads/50360-o...a...?highlight=

mislim da nije u redu ovu temu pretvarati u raspravu s filozofskog kutka prije nego pročitate ranije teme.
Mislim da je ovdje malo preozbiljna situacija da bi se opet iživljavali s pričama o svetosti braka.
Još mislim da banania treba svakako potražiti stručnu pomoć, bilo kakvu - bilo da idu zajedno kod bračnog savjetnika, bilo da ide sama na psihološko savjetovanje, da konačno riješi sama sa sobom što učiniti. Ovo nije problem koji se može rješavati forumskom raspravom.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Mislim da je ovdje malo preozbiljna situacija da bi se opet iživljavali s pričama o svetosti braka.

---

potpisujem.

banania, javi nam se kako si! pročitala sam tvoje ranije postove, za početak ti šaljem jedan veliki zagrljaj! jako mi je žao što si se našla u takvoj situaciji te se toplo nadam da ćeš uspjeti ovo riješiti na najpovoljnij način za sebe i svoju djevojčicu!

sasvim je normalno da brak i suživot nisu neki ideal iz romana, i da je to odnos koji je ponekad kompliciran, i nije uvijek onako kako smo mi očekivli. po meni se sve to uči. i treba davati i raditi kompromise i svašta nešto. al ja kod tebe vidim jedan odnos koji mi ne liči na tipične bračne prepreke, ovo što ti imaš je veliki problem. i zato se slažem s onim što je pomikaki napisala, moraš pomoć potražiti na nekom drugom mjestu. stručna pomoć, ne znam, psihološku, pravnu, s obzirom na okolnosti u kojima se nalaziš!
to ne znači da ovdje ne možeš napisati kako se osjećaš i doći zatražiti našu podršku! piši, ako ti je tako bar malo lakše! ali znaj da ništa konkretno nećeš na taj način riješiti.
želim ti skupiš svu potrebnu snagu da učiniš nešto konkretno! :heart::love2:

Banania, stručnjaci su nekad veća odmoć nego pomoć. Ovisi tko; mi smo bili kod jedne koja je jedva čekala da se razvedemo, i da svatko nađe novog druga preko Interneta. Časna riječ! Tako je ona rješavala svoje "klijente" - fino se razvedi, pa neće nam bit mučno prolazit kroz razgovore i slično, i odi na Iskricu. Svaki tjedan je imala nove ljubavne parove s Interneta :lol: Nije za smijat se, zapravo je za plakat - istina živa.
Pa-zi-te ljudi kome idemo!
S druge strane, jedna nas je u sat vremena uputila što da radimo i gdje griješimo... i tak...

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

http://forum.roda.hr/threads/42112-g...e...?highlight=
http://forum.roda.hr/threads/50360-o...a...?highlight=

mislim da nije u redu ovu temu pretvarati u raspravu s filozofskog kutka prije nego pročitate ranije teme.
Mislim da je ovdje malo preozbiljna situacija da bi se opet iživljavali s pričama o svetosti braka.
Još mislim da banania treba svakako potražiti stručnu pomoć, bilo kakvu - bilo da idu zajedno kod bračnog savjetnika, bilo da ide sama na psihološko savjetovanje, da konačno riješi sama sa sobom što učiniti. Ovo nije problem koji se može rješavati forumskom raspravom.

---

ja se sve slažem osim što ja to nisam pisal s namjerom da filozofiram i debatiram, to s stvari koje meni spašavaju brak pa ih smatram bitnim savjetima, bar za mene, ako je to nekom voda nek ne čita, apsolutno se slažem. Ne vidim da se banania bunila, dapače. Da je rekla ne davite me oću razvod ja ne bih ni a ni b napisala. eto tvoj savijet pomikaki je da traži struču pomoć, a moj kao i ifin,da jaako pazi kome ide. Cijela je industrija narasla na poticanju na razvod i onda zaliječivanju
tih istih trauma.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

da bi se opet iživljavali s pričama o svetosti braka.

---

Upravo na ovakav oblik izražavanja cijelo vrijeme apeliram - ovo je vrlo loše i negativno poticanje stava o braku, kojim se on krajnje potcjenjuje i obezvrjeđuje. Za mene brak, obitelj i dijete imaju istu odgovornu težinu i nerazdvojnu vrijednost!

Ako marginalizirate brak i prozivate mišljenje o bračnoj opstojnosti, iživljavanjem njegovom svetošću, onda ste potvrdili da je sasvim normalno danas ući u brak, pa se sutra predomislit!

Tim slijedom sukcesivne degradacije odgovornosti sutra će netko sasvim normalno izvalit tvrdnju da je dijete bilo vrlo željeno prije rođenja, ali kad se rodilo i shvatilo se koja je to odgovornost baš više i nije, pa je sasvim u redu da se ode od djeteta!

Izjave koje su se nedavno dale iščitat - "bitno mi je da sam samo ja sretna" ne iznose bitak obiteljstva, niti zajednice! Olako doživljavanje braka i obitelji sprdarijom - "app", iz koje se uvijek može izać, izjednačujete sa adolescentskim vezama i simpatijama, a ne sa ozbiljnim doživotnim obvezivanjem za partnera u dobu i zlu.

Sve to stvara sasvim lošu perspektivu i klimu doživljaja ozbiljnosti obitelji. Poticanje zajedništva NE SMIJETE ovdje ni pomisliti nazivati iživljavanjem, a kamo li ga tom ružnom rječju prokazivati, pa bila u pitanju "svetost" braka, obitelji ili djeteta!

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Tata! a možeš li nam onda pojasniti, kako to da unatoč svom svjetonazoru nisi uspio sačuvati svoj brak?

---

Zanimljivo pitanje. Ostaje bez odgovora, usprkos bogatom vokabularu.

S obzirom na višestruke insinuacije molim korisnika GentleMan da ili potvrdi ili demantira da je prije koristio nick Tata!

Pozdrav svima, drago mi je da je ovaj post podignuo prasinu, i da se razgovara o toliko vaznoj temi OBITELJI, koja cinjenica jest pocinje biti obezvrijedena, i da nitko se vise ne zeli truditi, a trebali bi svi...citala sam nedavno clanak o ljubavi i partnerskim odnosima kako i koliko su se promijenili...znaci ne tako davno, prije 20-30 ak godina, je bilo normalno da zena ostaje kod kuce, brine o djeci, kuha i ciste, a da muskarac radi i donosi placu, nekad je to bilo sasvim dovoljno, jedna placa...medutim vrijeme se promijenilo...zene su pocele raditi vise NE trebaju muskarce da bi zaradivali, one su dovoljno sposobne da zarade za zivot i same, muskarci su se takoder promijenili, oni i dalje rade, ali isto tako su poceli kuhati, cistiti i brinuti o djeci i sto je najbolje uzivaju u tome...naravno ja mislim da je ta jednakost nesto genijalno i sretna sam sto zivim u ovom vremenu promjena i sve izrazitijoj jednakosti...sretna sam jer ce moja kcer vrlo vjerojatno imati partnera sa kojim ce dijeliti sve te sitne poslove, koji ce ih sigurno zbliziti....biti ce zaista ravnopravni!!!
No da se vratim na temu, s obzirom da smo se svi toliko promijenili, normalno je za ocekivati da ona stara vizija obitelji odumire, a opet ima puno onih koji zele zadrzati upravo taj old school attitude i ne prihvacaju novi ustroj, gdje smo svi i tate i mame istovremeno!
Isto tako je cinjenica, da nam nasi roditelji nesvjesno namecu njihov nacin kao normalan, i "ozlijeduju" nas svojim sistemom...kod mojih predaka je stalno bilo luda kuca, i ja sam odlucila prekinuti taj carobni krug, za svoje dijete zelim najbolji moguci zivot i dajem sve od sebe da joj ga i pruzim...mozda gubim vrijeme, a mozda ( ja sam za taj mozda ) ulazem u njezinu buducnost, i pruzam joj tu obitelj koja joj toliko treba...a treba i meni...
GentleMan, svidaju mi se tvoji postovi, i zapravo se slazem sa svime sto pises, dobro si "prokuzio" moj post, nekad sam pisala u dnevnik, sad se izrazim na netu, sto je puno zanimnljivije jer uvijek ima reakcija, bilo pozitivnih bilo negativnih...glavno da ih ima...i da sve je u nasoj glavi i ovisi o nasoj percepciji, svijet je ruzicast zelimo li ga takvog vidjeti ili je grozan zelimo li vidjeti samo grozne stvari...kad bi svi dosli do toga, i pokusali gledati samo ono dobro i pozitivno, sigurno bi i bilo vise toga lijepoga, jer je istina sto kaze Ifigenijina poslovica...rasti ce lav kojeg hranis....samo sto treba puno puno puno rada na samom sebi, jedan zivotni vijek ako ne i vise :)
Straycat, moguce da i ti imas pravo, ja sam si postavila isto pitanje, jer cesto ja nesto shatim kao napad, a on je samo mislio komentirati, i da cesto nije problem u onome sto kaze, nego kako! A i moja pretjerana osjetljivost je isto jako vazna, oduvijek tesko prihvacam kritiku, poprilicno sam se korigirala, ali taj problem je i dalje prisutan,radim na tome!
I jos jedan komadic, ja pak mislim da je super, da se na podforumu jednoroditeljske obitelji moze naci toliko ljudi koji ipak vjeruju u obitelj i zajednicu i spremni su se truditi da iste i opstanu, to nisam ocekivala :)))) Lijep pozdrav!!!!

Ok nisam ranije procitala ovu drugu stranicu...dakle da bi bilo dobro da odemo sa nekim porazgovarati, sa nekim psihicem - SVAKAKO, da ja sama odem porazgovarati sa nekim da mi se iskristaliziraju misli - TAKODER NE LOSE....da sam ja netko tko je dovoljno samosvjestan, pametan, komunikativan i sposobon rjesiti svoje probleme sama uz pomoc "dobrih" savjeta koji se mogu pronaci ovdje, u mom okruzenju, u mojoj obitelji u ponekad najbanalnijim stvarima koje me okruzuju i daju ideje.
Ne svida mi se situacija u koju smo se doveli danas, stvari koje su nekad bile najnormalnije, kao npr. najobicnija introspekcija ili razgovor sa partnerom ili cak sa svojim djetetom, su postale toliko komplicirane, da smo poceli sumnjati u svoju sposobnost za obaviti iste...vise nista ne mozemo sami, za sve nam treba specijalist...mozda bi nam bilo lakse da odemo kod nekoga na razgovor a mozda i ne bi, jedan psihic je i dalje covjek, koji ne mora nuzno jako dobro obavljati svoj posao...po meni ako par uspijeva otvoreno razgovarati, i ako oboje pokazujemo spremnost na zajednicki rad i obostrano usmjeravanje...to bi trebalo funkcionirati...
Sto se tice nase pozicije momentalno smo ko cardak ni na nebu ni na zemlji, razgovaramo, oboje smo umorni, zivimo kao da cemo ostati skupa citav zivot, a kao da osjecamo da se zapravo blizimo kraju, a mozda pak jednom novom pocetku...stvarno ne znam, sto ce biti, drzat cu vas u toku...

Citiraj:

---

GentleMan prvotno napisa

Sve to stvara sasvim lošu perspektivu i klimu doživljaja ozbiljnosti obitelji. Poticanje zajedništva NE SMIJETE ovdje ni pomisliti nazivati iživljavanjem, a kamo li ga tom ružnom rječju prokazivati, pa bila u pitanju "svetost" braka, obitelji ili djeteta!

---

da li ja to dobro citam, da mi odrasle, punoljetne i pametne forumasice/i na rodinom forumu ne smijemo nesto pomisliti? ma tko si ti, da bi nam to makar verbalno zabranjivao?
da ne spominjem stavljanja znaka jednakosti izmedu odnosa roditelja i djeteta, te roditelja medusobno, koji uopce ne stoji. "svetost" kao kategoriju, necu ni komentirati.

Ajde molim vas odrasli, punoljetni i pametni forumasi prestanite se svadati na mom postu, sigurna sam da negdje postoji mjesto i za to!

Citiraj:

---

banania prvotno napisa

Ajde molim vas odrasli, punoljetni i pametni forumasi prestanite se svadati na mom postu, sigurna sam da negdje postoji mjesto i za to!

---

Pravo zboriš!

banania toplo se nadam da će taj umor od života proći i da ćete uspjeti riješiti svoje probleme. :-)

Citiraj:

---

banania prvotno napisa

Ne svida mi se situacija u koju smo se doveli danas, stvari koje su nekad bile najnormalnije, kao npr. najobicnija introspekcija ili razgovor sa partnerom ili cak sa svojim djetetom, su postale toliko komplicirane, da smo poceli sumnjati u svoju sposobnost za obaviti iste...

---

Za početak možda ne trebaš psihološku pomoć doživjeti tako negativno i strano. Kažu da se stručne pomoći boje samo oni koji se boje suočavanja sa istinom, nemalo puta si vjerojatno čula da se odgađa odlazak kirurgu na pregled, u strahu da se ne završi na operaciji, nekima je lakše živjeti u bolesti i bolovima, ako ne znaju da su bolesni, pa im je laše ne znati pravo stanje nego se rješavati boli.

Istina je, sasvim dobro rasuđuješ i slažem se da su nekada ljudi bili dovoljni sami sebi bez arbitražne pomoći sa strane i rješavali u okvirima svojih mogućnosti analize i sposobnosti. Međutim nigdje ne stoji da su time dosizali i maksimum svojih mogućnosti.

Pogotovo je to teško kad se dvoje ljudi na očigled udaljuju u komplementarnosti razmišljanja, ili naprosto svak čvrsto drži svoju stranu ko ovnovi na brnu. Što više se uvjeravaš da si baš ti u pravu, a ne onaj drugi, to se više uglibljuješ u brazdu tog svjetonazora. I što dobijate time? Bezizlaznu poziciju u kojoj se i jedno i drugo uvjeravate da ste u pravu, a glibovi su sve dublji i pravcima sve udaljeniji. I ako ne radite ništa doći će do one pozicije da ćete jedno drugom postat vukovi, najomraženiji neprijatelji, skakat na svaku riječ i naprosto s gađenjem doživljavat drugu stranu. To znači da ste raku razdora u svojim uvjerenjima, hraneći lava kojeg ste željeli, dopustili da odradi svoje.

Da se to nebi desilo, netko vas tada jednostavno treba izdrmati iz te vaše utabane staze razmišljanja i zauzetih stavova i nagnati na promjenu. To može biti bilo tko razuman i dobronamjeran, tko poznaje vaše prilike, ali sama dobronamjernost nekada sama po sebi nije dovoljna. Treba imati i metodologije i moći uvjeravanja, autoriteta i povjerenja, treba imati autoritet nepristranosti i poželjno stručnost i verziranost u tome, čime stječete osjećaj sigurnosti, da će to što je sjeo sa vama polučiti i nekim pametnim rezultatom. Meni na pamet pada svakako neki obiteljski psiholog, sve druge varijante su manje više pristrane ili vrlo kratkotrajnog utjecaja.

Sama si lijepo primjetila da živimo u vremenima turbulencija, društvenih i socijalnih promjena, stjecanja silnog fonda znanja, drugih spoznaja i širih obzorja, da nismo više zatucano i usmjereno društvo i da nam se svjetonazori mijenjaju. Negdašnja tradicija, ne drži više korak sa novim potrebama i otvorenim mogućnostima suvremenog čovjeka.

Ali ako se okreneš oko sebe i pogledaš malo bolje u tom tehnološkom životnom "boljitku", s daleko otvorenijim komunikacijskim opcijama, druženje i zbližavanje je jednostavnije i dostupnije nego ikad, a ljudi su toliko više izgubili na iskrenosti, privrženosti, osjećaju pripadnosti, na čistoj ljudskoj empatiji, na mudrosti...

Nitko se više ne pita što ja mogu učiniti za drugog, nego što će drugi učiniti za mene. U tom sveopćem kaosu izgubljene humanosti, suosjećanja, altruističnosti izgubile su se mnoge tradicionalne vrijednosti koje su uspješno opstajale puna 2 tisućljeća, a isparile gotovo u trenu. Imamo jako puno poznanika, a jako malo iskrenih prijatelja, imamo odjednom puno bliskih potencijalnih ljubavnika, ali malo interesa za ljubav svog života.

Ljudska duhovnost se nažalost iskomercijalizirala i više nije bitno tko sam, nego što sam! U toj instatntnosti svega izgubili smo sebe, dobili smo formu ali izgubili sadržaj, imamo kvantitetu, ali nema kvaliteta... Pojavili su se neki novi mediokriteti (reko bi Đole neki novi klinci), neki novi socijalni uzori, Gotovčevi, Doloresi, Vlatke, Severine koji donose neka nova pravila i onda se postavljaju pitanja što je to tradicija i je li uistinu precijenjena!

To pitanje na sreću još uvijek ostaje svakom pojedincu da sam razluči i odluči, mada nažalost pritisak novih društvenih vrijednosti u galopirajućem pohodu utječe na svijest.

Stvarno neznam kako je u francuskom obiteljskom zakonodavstvu rješena obiteljska pomoć i podrška, ali pokušaj se bez puno straha i predrasude raspitati i zauzeti prvi korak. Pročitao sam i druge dvije tvoje teme koje je netko citirao ovdje pa mi je nešto jasnija slika. Radi se ipak o jako puno raslojenosti u raspoloženju, ozbiljnih rastajanja i spajanja, a najviše se radi o tvojoj vlastitoj nesigurnosti u toj cijeloj priči. Nepristran savjet psihologa, vjerujem da bi ti sigurno pružio jasniju sliku situacije a svakako ne bi bilo loše da se i oboje uključite u takav razgovor.

pozdrav

Na tragu pitanja kako si pomoći u bračnoj krizi meni je jako dobro došla hm... filozofija... učenje... udžbenik komunikacije - ne znam kako uopće to opisati, obzirom na dubinu cijele stvari - Marshala Rosenberga Intimate Relationships, ali i sve njegove NVC knjige. I Anthony Robbins. Sve to imate na netu, u vidu knjiga za kupit, skinut, audioknjiga, na youtubeu, pa ništa ne linkam, koga zanima - naći će.
Ali svi oni daju jednu svoju filozofiju, i puno alata, s kojima čovjek ne može puno ako onaj fundament nije takav da generira zajedništvo, ljubav i zajednicu, i afirmira brak.
Svatko ima svoju sliku braka, svoju životnu filozofiju, i iz toga će proizaći kako ćemo reagirati kad nas netko uvrijedi, kad naiđemo na zid kod partnera, kad partner obuče djetetu krivu jaknu ili skuha paštu u krivom loncu i servira u krivom servisu... najgore što većinom nismo svjesni u što vjerujemo i što nas goni, što reče Banania posredno, cijeli ćuspajz onoga što smo donijeli od doma, vidjeli, čuli, doživjeli, onih rana u koje smo se uvili i usidrili...
Meni je najjača slika braka ona da ja želim biti voljena, kao ono čudovište koje se nakon poljupca, pretvori u kraljevića, kraljevnu, već tko je kojeg spola; mm će u meni naići cijelo jedno groblje i mrak, i ja u njemu, barem nekad, nekada, ako ništa drugo, a ono banalne debilane oko tih jakni, majica, pašte, dasaka u wc-u i tko je kome pojeo kiflu spremni smo se boriti kao pijanice i kavgadžije, ali ako nešto želim - želim da u meni gleda ono dublje, dostojanstvenije, ljudskije, a ove povremene ispade da prašta.
I s takvom slikom pristupam i prema njemu.
Kažem ako nešto nije okej, ali pazim kad, kako, zašto, i u kojoj mjeri; važem što on može provariti u danom trenu, a što ne - jer ga volim, jer suosjećam s njime u danom trenutku, i jer mi je normalno da za voljenu osobu čovjek nešto i podnese. Kad se kuća zapali nosimo jedno drugo u zubima ako treba, ali kad treba bit velik pa odmahnut rukom na npr. zaturen daljinski upravljač i to što je poslao djecu vani u ružnoj robi tu ćemo zarit zube u vrat do krvi... i tako...
I mislim si - sutra može ovaj grad potuć potres. Sutra mogu ostati bez njega. to me straši jer se pitam što ostavljam iza sebe, što ostavljam u njemu, s čime on putuje na Onaj svijet. I što sam napravila danas za njega, za djecu, za sebe, za obitelj - neke sitničave raspre i debilane il sam bila velika u malim stvarima; jedinom što imamo. Brak je set malih stvari, sitnih interakcija, velikih herojstava u čaši vode, skuhanoj kavi, tapšanju po ramenu, fino složenoj posteljini ili čaju kad se čovjek ne osjeća dobro... i naravno, i najvažnije - ono veselje što se imamo, i volimo, oživljavanje onog osjećaja s početka veze.
Živim u tome da svaki dan gledam u njega kao u početku, da se podsjećam koliko volim njegov miris, ton glasa, smisao za humor, dušu... pa u kaosu života biram, baš biram na što ću reagirati - na njega, ili na neki njegov periferni, nebitni ispad... bolje njega.
Dosta filozofije :)

Ponavljam svoje pitanje. Ignoriranje ću shvatiti kao potvrdu.

Citiraj:

---

daddycool prvotno napisa

S obzirom na višestruke insinuacije molim korisnika GentleMan da ili potvrdi ili demantira da je prije koristio nick Tata!

---

Jel to vaša razina argumentirane komunikacije?!? molim, obratite se onima koji vas instruiraju u takvim insinuacijama, pa neka vam oni izdaju potvrde takvog tipa. Vidite da su vrlo upućeni! Provjerite odmah, vjerujem da imaju informaciju i kako Elvis živi u nekom kutu Nevade.

Trebali ste primjetiti da u komunikaciji preskačem dijaloge s takvim osobama koje SVE znaju i uvijek su u pravu!

Onda sam siguran da nikad ne razgovaraš sam sa sobom.

Zbogom :bye:

Citiraj:

---

daddycool prvotno napisa

Onda sam siguran da nikad ne razgovaraš sam sa sobom.

Zbogom :bye:

---

a ja tek sad ovo vidim

smrc

Ifigenija onaj gore post je odličan, međutim nitko od nas nije savršen da bi uvijek tako razmišljao, promišljao ili provodio u djelo. Svi mi griješimo.
MM ima svojih mana kao što ih imam i ja, neke od njih me izluđuju ponekad kao i moje njega, nekad mu čak kažem da mi trenutno i nije baš drag, imamo i mi svojih kriza ali nikada, baš nikada mi nije pala napamet misao da bismo se trebali rastati jer u svim tim našim manama i vrlinama mislim da smo savršeni jedno za drugo.
Vrlo je teško dati nekome savjet i nebih ga davala jer koliko god nam banania dobro opisala situaciju ne možemo ju shvatiti.
Nekako sam ipak sklona mišljenju da ljubav iliti veza nebi trebala biti previše komplicirana i ako smo godinama većinu vremena nesretni i nezadovoljni to nije dobro. Nekada jednostavno ne ide koliko god se mi trudili i grčevito borili da bi nešto funkcioniralo.