Printable View
Kad smo već kod škole, zbilja se ne sjećam fizičkog nasilja nad učenicima (u školu sam krenula davne 1975.). Vrhunac je bio lijepljenje žvake u kosu i trganje lančića s križićima, a i to je radila samo jedna ekstremna "partizanka" koja je usput bila izvrstan nastavnik HJ).
Ja sam krenula u školu još 5 godina ranije i od nasilja se sjećam jedino vršnjačkog, a to viđam i danas u nesmanjenom obliku.
Mene nikada nijedna učiteljica ni učitelj nisu udarili niti bili fizički nasilni, a mislim da nisu ni drugu djecu. Ali sam morala stajati dok me jedna ovakva učiteljica pred cijelim razredom ispitivala i nastojala poniziti zbog toga što sam išla na vjeronauk.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Pa blago se vama, naš najekstreminiji slučaj je bila učiteljica koja bi izvela na tablu nekog, i ako nisi znao rješit zadatak znala te je tako jako opalit da bi ti se glava zabila u tablu od udarca, gađala je kredama, šamarala, skidalas e u negliže jer joj je bilo vruče...
Jedna me je kad sam se prekrstila prije nego sam odgovarala ošamarila i izbacila van da sljedeči put dođem s roditeljima - ne moram govorit da je iza 91 bila prva u crkvenim redovima. Učitelj u 1 osnovne je redovno imao šibu, i mene je dokačila više puta, magareča klupa, stajanje u kutu cijeli sat...uf...kad se sjetim - jeza!
jao roza kao da čitam o svome učitelju, pardon drugu. On nije toliko šamaro, njemu je bilo puno draže vući za kosu, ponižavat a na vjernike je imao poseban pik. Toliki strah mi je utjerao u kosti da kad je jednom slučajno u prolazu bio pozvan kod nas doma na kavicu ja sam se živa preznojila zbog križa na zidu, nije ništa komentirao i znala sam i onda da je znao da idemo u crkvu, na kraju krajeva većina nas je prošla prvu pričest i pripremu za nju javno, no ajde ipak je imao nekog poštovanja za to raspelo u mojoj trpezariji..
No u cijeloj školi samo on je bio takav, ja sam eto imala sreću da sam bila njegov učenik no on je vodio pjevački zbor i tamburaše tako da je i mimo razreda imao priliku za svoje iživljavanje.
No da ne ispadne da je on samo monstrum, imao je on i ljepih momenata samo kad nešto ne bi išlo ko po loju i nije bilo onak kak je on zamislio ne bi završilo dobro.
Jednom sam na zboru crtala o papiru, kad je skužio pobaco je u hodnik sve moje stvari i mene izbacio van uz gomilu pogrdnih riječi.
Mislim da sam onda bila drugi osnovne, nekako brijem da se i onda moglo na drugi način upozorit učenika, neki malo ljepši, tipa uzet mu papire i opomenit ili nešto tako. Ono nisam čak ni ometala njihov rad, samo sam crtala uz pjevanje.
Da eto imali smo sreću što naš drug nije nosio negliže, barem mislim da nije:mrgreen:
meni su ove price zaista sokantne.
u cijelom svom skolovanju ne mogu se sjetiti ikoga, tko je provodio fizicko ili psihicko nasilje nad ucenicima.
pogotovo kad se sjetim mioc-a, pa imali smo super profesore, i kao profesore i kao ljude.
u osnovnoj skoli je bio jedan siroti kome smo skakali po glavi, te ako se dobro sjecam jedan malo strozi profesor matematike, ali tu nije bilo niti nasilja, niti izivljavanja nad nama.
u kakve ste vi to skole isli? :mrgreen:
:-oRozaGroza!!!
Suptilnog nasilja radi vjeronauka je bilo, to je u onom sustavu bilo "normalno".
Znam za slučaj bacanja stvari po razredu, ali u pitanju je bio profesor MISSa koji je završio na psihijatriji ravno iz škole (srednje).
I dalje tvrdim da, osim ideološkog, nasilja nastavnika nad učenicima nije bilo ni u mojoj osnovnoj školi ni u Gimnaziji (prethodno COUO).
Meni je isto ovo o nastavnicima i profesorima koji tuku nepojmljivo. Sama sam dosta godina sjedila u klupama i nikad,nikad nisam vidjela ni jedan takav ispad. Moja dva velika sina isto mi nikad nisu rekli da ih je koji nastavnik fizički kaznio (a vjerujem da su imali razloga za kažnjavanje:mrgreen:).
Možda su kazne bile suptilnije, psihološke, teška pitanja, slabije ocjene (što isto ne odobravam ako je iz osvete) ali fizičke nikad. Ovo govorim za sinove, ja sam bila dobra, mirna djevojčica, petnula, san svake učiteljice:mrgreen::oops:. Naravno, nakon gimnazije više nisam bila takva, malo zakašnjela pobuna, ali to je već off.
Sad mi je jasno zašto RG stalno jaši po homeschoolingu.
ZBog lošeg i traumatičnog iskustva iz vlastitog djetinjstva.
To je JOŠ ONDA trebalo prijaviti. A s druge strane, to su iznimke - ne i pravilo. Ja ne pamtim nikakvo nasilje te vrste ni prema sebi ni prema drugima (pola razreda je išlo na vjeronauk, pola nije) - sve je to bilo ok. Zaguljenih "partizana" je bilo, ali sve se svodilo na veličanje revolucije (često i po službenoj dužnosti) i to je to. Uostalom, ima toga i danas...Ne sviđa mi se kad su prosvjetari stranački obojeni, pogotovo u razrednoj nastavi, ali ima i toga... Takvima treba omogućiti političko napredovanje, a struci stručno :mrgreen:! Nije negativna selekcija izum 21. stoljeća.
A koji je ono bio topic? Kineske majke.... Što mislite, da su Kinezi imali izbora? Prema njihovoj Kulturnoj revoluciji naše su "partizanke" bile med i mlijeko, barem ja to tak zamišljam.
Meni je neverovatno kako autorka teksta pripisuje sebi zaslugu za to što je njena ćerka naučila da svira dotični komad, a ona sama nije ništa pozitivno uradila da joj u tome pomogne nego joj je samo otežala pritiskom i vikom. Nisam nikada svirala, ali sam se bavila sportom u kome su kordinacija pokreta i brzina veoma važni i znam kako je teško naučiti novu motornu veštinu. Neosporno je da treba, nekada i veoma dugo, vežbati dok stvar ne legne, ali je i odmor jako važan. Pametnije bi postupila da je detetu dala 20ak minuta pauze, da radi nešto što sa muzikom nema nikakve veze, pa da se onda vrati muzici. Čini mi se pre da su njena deca uspela uprkos nje, a ne zbog nje. Svako od nas bira za svoje dete neke aspekte u životu koje će prezentovati kao važne. Meni je, na primer, bitno da moje dete bude akademski uspešno i da nauči da kvalitetno uči i razmišlja. Stoga ću biti spremna da tome posvetim svoje vreme i pažnju, jer smatram da školovanje kod nas nije naročito kvalitetno. Jasno je da uspeh na bilo kom polju zahteva mnogo rada, samo mislim da postoje bolji načini da se dete motiviše od vike i ponižavanja. Postaviti visoke ciljeve, da, ali i zaista pomoći detetu da ih dosegne, to je, po meni, dobro roditeljstvo.
Da dodam i za offtopic, ja sam u osnovnu školu pošla 86. i naša nas je učiteljica uredno čupala za zulufe i udarala po glavi. U starijim razredima i gimnaziji toga nije bilo.
ja se sjecam da je mene uciteljica jednom udarila, ali se ne sjecam da je druge udarala, sto ne znaci da nije nego to valjda meni nije bilo vazno. razrednik u visim razredima je jednom isamarao sve decke koji su pipkali djevojcice. i to dva puta. u srednjoj nas nije niko ni dodrnuo, al smo mi profesorima zato skakali po glavi, nikad nije bila tisina u razredu, osim na satu fizike. nije ni danas, vidim da su vecina profesora i danas tamo, a i drzala sam ogledni sat u istoj toj skoli. sta reci, skola za koju treba maksimalan broj bodova za upis.
Ja sam za zlatnu sredinu života, pa makar mi djeca ne radila u NASA-i. Svaki ekstrem mi je mrzak i stran.
I ja sam davno krenula u školu, tamo kao ROza, ali ja sam imala svih tih 100 godina školovanja samo se sjećam kako je jedan nastavnik ošamario dečka u razredu koji je stvarno bio kaaaatastrofa, i onda se digla dreka u školi zbog toga , tako da je taj nastavnik mjesec dana bio na bolovanju (bar su nama tako rekli)...
a zašto? :mrgreen:Citiraj:
miniminia prvotno napisa
zašto toliko cijenimo prosječnost i zlatnu sredinu? a ekstremi su nam mrski? al im se onda ipak divimo. a svojoj djeci praktički onemogućujemo da postanu pogorelići? :?:
Zato što za ekstreme treba poseban trud i žrtva i djeteta i roditelja.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Kakvi su roditelji bili potrebni za iznjedriti jednu Janicu i Ivicu, Blanku...?
Hm, da. Ja, kad malo razmislim, volim ekstreme više od prosječnosti. Pozitivne ekstreme. Kad razmislim o ljudima koje poznajem. Ali ne bih svoje dijete tjerala u ekstrem jer se lako skrene s puta.
Mislim da nije stvar u tome, barem za mene nije. Vrednujem izuzetnost i izvrsnost i zanima me više od prosječnosti. Pitanje je kako se do te izvrsnosti dolazi - ako su u to uključene nasilne metode, silne zabrane i naredbe, odnosno zlostavljanje djeteta, za mene to nije vrijedno uspjeha. Poticaj je ono što ću uvijek dati, poticati svoje dijete da ostvari maksimum svojih mogućnosti, a ne da se zadovoljava sredinom i prosječnošću, podržavanje djeteta u tome da se bavi onime čime se želi baviti, stvaranje pogodnih okolnosti, rješavanje problema koje dijete ne može samo riješiti, to je ono što ja vidim kao roditeljski doprinos uspjehu.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ima još nešto što se tu može uvesti u raspravu, a to je vlastiti život. Imala sam prilike vidjeti roditelje koji su cijele sebe, sva svoja sredstva, vrijeme snage uložili u to da guraju svoju djecu u jednom području koje nije bilo i područje interesa i bavljenja tih roditelja. U nekim slučajevima je to završilo uspjehom, u drugima neuspjehom djeteta, a u većini pokvarenim odnosima između djece i roditelja. Ja sam tu da svojoj djeci pomognem da idu što dalje, da ostvaruju svoje snove i da uspiju, ali imam još nekog za koga trebam brinuti - sebe. Želim još stvari spoznati, još knjiga napisati i za to si ostavljam prostora.
Da, da... te stvari su kao hodanje po žici iznad ponora. Ako staneš ukrivo, ode sve danevelim kam...
Da smo mi popustili djeci i ispisali ih čim im se prestala sviđati glazbena škola (3 mjeseca nakon upisa) uskratili bi im iskustvo uspjeha. Ovako, motiviramo ih kako znamo i umijemo i radujemo se uspjehu zajedno s njima. A kad se pređe taj prag, uspjeh ima pozitivnu povratnu vezu (motivira na još veći uspjeh). Metode prisile mi nisu baš drage, ali tu treba pažljivo procijeniti što je prava prisila, a što samo pomoć da dijete prevlada zasićenost i povremene neuspjehe.
Ni mi ne motiviramo prosječnost niti se mirimo s tim. Treba sagledati mogućnosti svog djeteta. Ako se prije vremena pomirimo s prosječnošću, osudili smo dijete na ispodprosječnost jer neće naučiti prihvaćati izazove. Zato mislim da dijete treba motivirati uvijek mrvicu iznad onoga što mislimo da bi moglo postići. Ne puno, samo mrvicu... Nije to zapravo linearno. Treba prepoznati znakove umora i zasićenja, dozvoliti predah, prebaciti se na druge aktivnosti, dozvoliti i neuspjeh i utješiti dijete u takvom slučaju.
To je složena križaljka koja ovisi o jako puno stvari: sposobnostima djeteta, očekivanjima koje ima dijete samo od sebe, očekivanjima roditelja, zdravom razumu, okolini, objektivnim okolnostima (npr. odabiru učitelja - prečesto ne možemo na to utjecati, a jako je važno), zdravlju.... 1001 stvar bi se tu sad mogla nabrojiti. Ali to je život. Pa kakvi bi mi ljudi bili da odustanemo na prvu loptu? I kakvu bi pouku djeca izvukla? Slažem se, ponekad treba popustiti, ali za to treba promisliti i naći opravdane razloge.
ako ovo 73 znači godište, onda smo isto.Citiraj:
tajchi73 prvotno napisa
a šiba sam se nadobijala od drugarice učiteljice.... sjećam se kad sam slomila ruku preko velikog odmora a ona mi nije vjerovala pa sam morala sjediti cijeli 4. sat. jedna slomljena, a druga razderana do lakta. dok slomljena nije počela zeleniti i naticati nije mi vjerovala da me boli...
pozitivan eksstrem je diskutabilna kategorija. uzmi za primjer ivicu i janicu. je li to pozitivan ekstrem? po meni je negativan. po nekima će biti pozitivan. sve je to u oku gledatelja. ekstremi su ekstremi.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
a čuj, ja vjerujem da pitaš ivicu i janicu da se ne bi mijenjali s tobom ili sa mnom. :-/Citiraj:
Pinky prvotno napisa
bez obzira što je njihov odgoj sigurno u nekim momentima nalikovao, u našim očima, na zlostavljanje.
mislim, ja samo malo filozofiram, a nema te sile da toliko žrtvujem, ni sebe, ni djecu, kako kaže cubana. nisam ta i gotovo.
Za pozitivan ekstrem potrebno je i da dijete ima sklonosti za ono za što ga se potiče, i da i samo uživa bar većinu vremena.
Ja nisam trener i ne bih nikad imala živaca za to što sa svojom djecom rade stari Kostelić i Vlašić. Niti ne želim da mi djeca budu profesionalni sportaši, ali to je ot. Ali i da želim više bi me brinulo hoću li previše zastraniti u tom motiviranju djece.
Ili ovo što je radila spomenuta kineska majka :) rado bih da mi dijete svira neki instrument, ali ne bih imala živaca svađati se i tjerati je da cijelo popodne svira jednu te istu kompoziciju, i pritom bi me cijelo vrijeme previše žderao strah da ću stvoriti psihopata, pa ne bih imala tu potrebnu sigurnost u svoje postupke.
Pozitivan ekstrem je po meni netko tko se iznimno posvećuje nečem što voli i u tome postiže dobre rezultate. Ili čak bez dobrih rezultata. Može pri tome zanemarivati i neke druge aspekte života, ali cijenim kad netko uživa u poslu, hobiju, umjetnosti, volontiranju i slično.
Negativan ekstrem mi znači nešto drugo. Više mi na pamet padaju ovisnosti, agresivci, nacionalisti, slično. Može mi negativan ekstrem biti i onaj gaf Kostelića juniora o idealu nacista - evo tu mi se proklapa pozitivan i negativan ekstrem, on sigurno voli to što radi i uživa u sportu, premda je možda kroz djetinjstvo bio pritisnut i natjeran na treniranje. Ali ako sam pravilo upućena on je i student povijesti, pa mi je njegova izjava zabrinjavajuća i teže ga mogu cijeniti u bilo kojem aspektu.
Ili evo na primjeru vjere, Majka Tereza je pozitivan ekstrem a svi znamo koji su negativni. To je dobar primjer kako se pozitivan ekstrem ne može forsirati.
Cvijeto rasvjeto (ovog foruma) da ti odgovorim :-*
Ne zalažem se ja za prosječnost, još manje površnost. Naprotiv, samostalnost, neovisnost od tuđeg mišljenja, širina interesa je nešto što želim usaditi svojoj djeci...
Ali ekstremizam u bilo čemu je nešto što izaziva čuđenje, nekad divljenje nekad porugu, nekad žaljenje... Ekstremizam znači da forsiram dijete u onome što ili ja mislim da trebaju raditi/biti u životu, ili u boljem slučaju ono što oni žele biti... Ako je to intrizična motivacija, tada će to gurati djecu da traže dalje, da se time bave neovisno o meni. JA mogu biti potpora, logistika, u svakom slučaju mama.
Kineske mame su ekstremi, ali i druga strana medalje, dijete bez određenih granica, je pogubno . Moja odgojna filozofija je da dijete osjeti u manjoj dobi širinu , pa da se usmjeri prema nečemu u čemu ima talent... I da to gura.
Kad bih osjetila da mi je dijete mali MOzart, vjerojatno bi priča bila drugačija i vodala bih dijete tkoznagdje, kupovala onstrumente i bila mama Gips. Ali nije. Pa mi je draže s njim raditi kućice od kartona i igrati se glupastih igrica poput kolarićupaniću :-)
Ja uopće ne volim ekstreme :mrgreen:
Sto me najvise sokira u clanku o kineskim mamama su odgojne metode, koje mi se cine ekstremne. Ali one su to uglavnom zato, jer ne odgovaraju nasem, zapadnom, nacinu razmisljanja. Netko je rekao da se boji da bi mu dijete uz takav odgoj postao psihopat, vjerojatno i bi, jer je i ono naviknuto na nas zapadni odgoj. Ali ne vjerujem da, uz takav odgoj, vecina Kineza postaju psihopati....
Poanta clanka, da se dijetetu treba omoguciti imati uspjeha, mi se cini jako vazna. I nije vazno da li svira ili igra nogomet ili je najbolji u matematici - bez obzira na podrucje koje dijete izabere (jer ipak su sva djeca razlicito nadarena, iako kineske mame misle drugacije), mislim da je vazno da kao roditelji cvrsto vjerujemo da je nase dijete vise nego prosjecno i da on moze postici vise nego srednje ocjene ili uspjeh. A da bi to i ostvario, u nase roditeljske obaveze spada da ga podrzimo, motiviramo i guramo u vjezbanju, pisanju zadaca, sviranju .... i to pogotovo u one dane ili razdoblja kad djetetu to teze pada. Jer nasa ljubav i pohvala je vrijedna, ali da bi dijetetu uistinu naraslo samopouzdanje mislim da mu treba i objektivan uspjeh ili napredak. Barem u necemu.
Ono što je pozitivna strana ovog odgoja je vjera roditelja u djetetove sposobnosti, odlučnost, dosljednost, upornost. I roditelj se ovako mora namučiti.
Ako je dijete talentirano u onim poljima koje roditelji potiču i ako uz sav taj pritisak dobiva i velike količine ljubavi, rezultat može biti dobar. Ali ako kombinacija nije takva a roditelj ne želi odustati od ovog načina, razočaran je i krivi dijete, ljubav pokazuje ovisno o tome koliko dijete zadovoljava njegove kriterije... pa ne znam baš. mislim da nisu svi Kinezi jednako uspješni.
(najsmješniji mi je bio popis pravila autorice: djeca ne smiju svirati nijedan instrument osim klavira ili violine, ali ne smiju ne svirati klavir ili violinu :lol: ne smiju glumiti u školskoj predstavi :?: - a što ako bi dijete radije sviralo flautu?),
Pa gdje ste vi išle u školu? Ja krenula '75. i pamtim samo jednu luđakinju koja je jednog klinca iz razreda znala tresnuti dnevnikom (ne imenikom koji je mekši, već onim tvrdo uvezanim) i to mi je bilo grozno. Da je to meni napravila moja majka bi digla generalnu frku do Tita valjda!
U OŠ nam je ravnateljica bila i u CKKP nešto a ja štreberica i išla na vjeronauk (doduše kratko, da malo vidim...) Bilo je stajanja u kutu, u nižim razredima, al onda si bio glavna faca! Ja sam, na primjer, stajala jednom jer sam šaptala prijatelju dok ga je ispitivala. Srednju bolje da ne spominjem, bili smo grozan razred i profesori su plakali zbog nekih ispada. Ali nikad nije bilo fizičkog terora. Istina, razrednica nam je bila psihologinja... ''po službenoj dužnosti''...
ja se skroz slažem s vama. jedino što i dalje mislim da nikad od naše djece pogorelići i kostelići :mrgreen:
eh, tako i ja mislim, ali ne ide to baš tako. teško da je gips, kad su imali 10 godina procijenio da su oni takvi talenti za skijanje da se isplati takav trud. ja sam čak sigurna da njemu i nije bio cilj da mu djeca osvajaju medalje.Citiraj:
Kad bih osjetila da mi je dijete mali MOzart, vjerojatno bi priča bila drugačija i vodala bih dijete tkoznagdje, kupovala onstrumente i bila mama Gips. Ali nije. Pa mi je draže s njim raditi kućice od kartona i igrati se glupastih igrica poput kolarićupaniću
nego je to takav način života.
daj sve od sebe, pa kaj bu - bu.
A ti ajde cvijeto, samo naprijed :mrgreen:
Cvijeto, od nas ni pijesak, a kamoli gips :-)
:mrgreen:
u mene isto.
a zašto ovako pilim, zato jer mi je najbolja frendica odrasla u obitelji vrhunskih sportaša i stalno imamo ovakve rasprave o odgoju :mrgreen:
:-)
nek nas tješi da je Einsten propričao tek s 3 godine, da u školi nije bio čudo od djeteta, da su roditelji bili dosta liberalnog odgoja za to doba :-)
nisam jos procitala knjigu, a zapravo ni ne znam da li cu. ali posto je pred par tjedana izasla i na njemackom jeziku i njemacki mediji su se "uskomesali".
posto sam procitala ponesto osvrta i razgovora s autoricom, mada ne i knjigu, dopustit cu si par komentara.
meni je interesantno da su se duhovi toliko uzburkali. cini mi se da je to zato, jer uprkos tome sto mnogo toga iz knjige vecini izgleda neprihvatljivo, ocito je autorica dirnula u vrlo osjetljivu tocku.
koliko cujem u americi su emocije vrlo vruce, pa bi neki autoricu strpali u zatvor, a drugi se slazu s njom, te u njenim metodama vide dobra rjesenja.
Eno me cvijeta na drugoj temi natjerala da pronađem ovu temu i iskopam je na danje svjetlo.
Seni piše da je izašla na njemačkom, a ja sad nalazim da je i na hrvatskom.
Zove se Majka uspjeha.
sad kad ina pročita i ovu knjigu, nakon one epidemije, gotovi smo :lool:
šalim se, ja jako volem inu i njene postove :love:
I ja.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Čekam da pročita knjigu i volim je.
Mislim da je kljucno pitanje sto je to uspijeh. Kad se vec spominju Janica i Ivica, meni nije uspijeh da si veci dio godine na -20, daleko od ljudi koje volis... To sto imaju love, sto ih javnost voli, a pi mom misljenju nemaju zivot, za mene nije uspijeh.
Imam ljude u svojoj blizini za koje ljudi misle da su jako uspjesni po nekim standardima, a zapravo su jako nesretni.
U tome je po meni čarolija života, ima toliko različitih načina na koje možeš "uspjeti", i ma što napraviš netko može smatrati da je to bezveze jer bi za njega bilo bezveze.Citiraj:
Rivendell prvotno napisa
Na temu, ja isto spadam u prilično blage roditelje, iako nekad imam fantaziju o tome kako guram svoje dijete do njegovih maksimuma, ili barem malo dalje nego što su moji mene. A kad su moji mene pokušavali gurat, držala sam se tako čvrsto za fotelju ispred TV sapunica ponekad, da bi stvarno bile potrebne ekstremne kineske vještine da me pokrenu.
I nemojmo zaboraviti da i kad su roditelji jako zahtjevni i forsaju djecu, samo jedan dio te djece ostvari neke velike rezultate, a neke cijeli taj pritisak slomi. Ne ispadnu svi gimnastičari na olimpijskima ili matematički geniji.
U biti, ja bih voljela naučiti svoje dijete da uživa u različitim aktivnostima i postizanju nečega. Da iskusi kako je to kad se oko nečega puno trudiš i onda u jednom trenutku vidiš da to nečem vrijedi (gnjavio si se učit svirat gitaru i onda skužiš da cure padaju na to, pilala se sa satovima francuskog i u nekom trenutku skužiš da ti nekog vraga u životu vrijedi taj jezik itd), da bude sam ponosan na sebe, a ne da radi ovo ili ono da bi mama bila zadovoljna i stalno pokušava moje stroge kriterije zadovoljit. Mislim da je važno da roditelji imaju visoka očekivanja od djece, ali ne nedostižna, i da uvijek budno paze da ta očekivanja prilagode pojedinačnom djetetu, a ne da se drže onog što su apriori zamislili.
Da, sve je to točno, ali ovu (kao ni ostale) knjigu o odgoju ne možeš promatrati izdvojeno od kulture u kojoj je odrasla autorica i u kojoj je sama odgajana, pa sad neke elemente koristi za odgoj svoje djece.Citiraj:
Jurana prvotno napisa
To ti je isti razlog zašto Japanci imaju danas uspješnu industriju (na primjer) a brojni drugi narodi nemaju. Kulturne osnove su drugačije. Jednostavno, na Dalekom istoku elementi takvog odgoja su tradicionalni (a možda i nužni - nisi pismen dok ne naučiš štajaznam 4000 piktograma, da spomenem samo to).
Kod nas bi se na takav odgoj gledalo malo drugačije. Pa ipak, ne mogu poreći da nema i dobrih strana.... (pišem ovo i tjeram djecu složiti knjige i odjeću za sutra, pa u krpe). Da ne odem jako offt, i ja mislim da djecu treba odgajati s mjerom (ne baš uz vojničku disciplinu, ali brate mili, previše oko sebe vidim negativnih rezultata prepopustljivog odgoja...)