Zablude i predrasude u svezi s posvajanjem

Citiraj:

---

Shanti prvotno napisa

Koliko god se mi silno voljeli i znali da smo mi kćer-mama-tata(-i pas:mrgreen:), neki vjerojatno nikada neće smatrati da smo prava obitelj.

---

U dobi od 4,5 godina sam, ponovnom udajom moje mame dobila nebiološkog tatu. Biološkog sam ponovno upoznala u dobi od 14 godina i od tad smo manje-više u kontaktu stalno. Kad sam imala 18 je ušao u vezu s drugom ženom i dobili su 4 djece, jedno za drugim. Njihovu zajednicu nikad u životu ne bi nazvala obitelji, jer niti je on ikad toj djeci pokazao ljubav, (a da prije nije testirao djetetovi nakonost), niti je ijedno dijete uzeo za ruku i odveo na livadu i igrao nogomet, niti je čitao priču prije spavanja, niti je pjevao s njim, niti je svojoj ženi iskazao poštovanje, vrijeđa je i ne uvažava... Nikad nije bio ni tata in muž. I... ne znam da li jednom godišnje oni svi sjede zajedno za stolom i ručaju, večaraju, igraju čovječe ne ljuti se... štogod. Vjerovatno ni na Božić.

Zato... vi ne da ste obitelj, nego ste Obitelj za primjer svima, ma koliko "pravih" ili "nepravih" članova brojite. Jer, kako je već neko istakao na nekom drugom topicu, na ovom podforumu, ljubav se djeljenjem množi... i to vi svi neprestano činite... i u svakom trenutku znate da je ljubav jedini začin koji je potreban da bi te male okice bile nasmješene i sretne.

A ti "neki".... Vjerovatno dolaze iz formalne zajednice slične onoj koju je moj biološki tata stvorio, pa ne znaju prepoznati. I zato, nije im za zamjeriti.

Citiraj:

---

kofer prvotno napisa

Mislim da bih tako postupila i prilikom posvojenja.

---

Razumijem te :love: i za IVF se slažem, zašto to isticati, je li dokazano da djeca začeta određenom metodom IVF-a imaju zbog toga određene specifične probleme (osim one saborske tvrdnje zastupnice Petir, ako se ne varam, vezane uz "frižidere")?

Za posvojenje se ne mogu složiti, situacija je ipak drukčija. Činjenica jest da naša djeca imaju dva para roditelja, pa i u situacijama kada je prvi par roditelja imao isključivo onu biološku funkciju, odnosno začeće+trudnoću+porod. Činjenica je da neki od posvojitelja ne znaju baš sve detalje obiteljske anamneze u vezi kojih bi mogli biti zapitani npr. od liječnika specijalista. U takvoj situaciji, kada pisanje nalaza započinje bolestima u obitelji vezanim uz to područje (npr., koliko posvojitelja bi na to pitanje moglo odgovoriti alergologu, odnosno, koliko ih zna jesu li biološka majka ili otac bili alergični na nešto i na što), bilo bi ne samo nepotrebno, nego i za dijete štetno, zatajiti, a liječnika dovesti u zabludu. Potom, većina djece je došla svojim roditeljima (i) s određenom medicinskom dokumentacijom, na kojoj su i njihovi prethodni podaci (drugo prezime i možda drugo ime). Tu dokumentaciju će zatražiti novi pedijatar i novi specijalisti. Ukoliko dijete ostane kod liječnika koji su ga liječili do posvojenja, u tom slučaju oni su i tako upoznati s činjenicama. Mi smo s liječnicima do sada nailazili samo na pozitivnu diskriminaciju.

I još mi ovoga trena pada na pamet... Većina nas ovdje neće čekati nekakav poseban, važan trenutak u kojem će dijete posjesti pred sebe i odjednom mu, nepripremljenom, do sedme godine, otkriti da mu nisu biološki roditelji i da su ga posvojili. To je nešto s čime većina nas odrasta, čijenica s kojom djeca koja su bila malena kad su posvojena rastu. Zatajivati to bi moglo zbunjivati dijete i u malenoj glavici stvoriti dojam da je prekrasan način na koji je naša obitelj nastala nešto što treba skrivati, dakle što je možda sramotno ili ružno. A to nitko od nas ne misli, štoviše, osobno smatram da je moja obitelj nastala na izuzetno prekrasan način. :heart:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

A ti "neki".... Vjerovatno dolaze iz formalne zajednice slične onoj koju je moj biološki tata stvorio, pa ne znaju prepoznati. I zato, nije im za zamjeriti.

---

To je različita percepcija roditeljstva, toga što mamu i tatu čini pravima, između nas i "nekih", slažem se.
Pisale smo istodobno :love:

Citiraj:

---

Shanti prvotno napisa

... znati da je najnašija što može biti, pa sam se spustila k njoj i onda smo si nas dvije rekle koliko se volimo (do neba i preko neba, to joj je trenutno mjera za jaaako puno) i još neke naše uobičajene nježnosti...
Nadam se da ta gospođa neće takav komentar reći više nikada ni nama niti ijednoj drugoj obitelji, a mi smo se suočili sa situacijom za koju se nadam da ćemo ubuduće biti još spremniji.

---

Hvala draga Shanti, eto upravo zato sam otvorila ovu temu. Naše je dijete isto najnašije :yes: tj., apsolutno naše, tu nema komparativa (naše i našije). Pa ovdje ima forumašica koje su nakon posvojenje dobile "čudo bebu" pa nigdje nisam ni u primisli vidjela da je netko napisao, hej, društvo, eto nakon onoga dobili smo i naše dijete. Užas.
I da, grozim se od takvih komentara. Sad sam se i prisjetila da mi je jedna usputna poznanica rekla još davno kad je doznala da smo aplicirali za posvojenje - lijepo od vas što ste na to odlučili (prema točkama 2. i 4.), ali šteta što ne možete imati svoje djece..." :evil: S time ću ja i izaći na kraj (jedno uho unutra, drugo van), ali da mi je dijete uz mene, pa zar ne bi posivio od muke.
Da, na to točno treba biti spreman.
Pusa :zaljubljen:

Citiraj:

---

kofer prvotno napisa

Tako da je taj podatak zadni put evidentiran pri porodu - nisam "prijavila" pedijatru jer ne želim da za bilo koji eventualni zdravstveni problem bude - aaaaaa, to je IVF dijete.
Mislim da bih tako postupila i prilikom posvojenja.

---

Draga Kofer, to se zna događati u (kako ja volim nazvati) površnoj medicini. Kad ne znaju što bi rekli onda će reći da je to aaaaaaa, zbog pušenja (ako ste ikad zapalili i samo jednu cigaretu) ili aaaaaa, zbog prehrane (ako kažete da ne volite meso) ili aaaa, zbog IVF-a i slične gluposti. I sama sam bila na IVF-ovima i ne znam bih li baš svima rekla za to. Ali, za posvajanje - nema izbora. Shanti je dobro objasnila. U našem je slučaju muški biološki predak naše mrve i nepoznat pa je "obiteljska" anamneza zbilja veliki upitnik. A osobno i ne držim puno do obiteljske anamneze, to je samo uvod u priču o zdravstvenom statusu. Niti jedan ozbiljni liječnik ozbiljan zdravstveni problem ne raspravlja i ne razmatra u svjetlu obiteljske anamneze. Danas se to radi genskim testiranjima kod nasljednih bolesti. Obiteljska anamneza je čak i u biološkim obiteljima upitne točnosti (tko se čega sjeća dalje od roditelja, eventualno po koje bake, a razne su se dijagnoze i simptomi u obiteljima često sakrivali zbog "sramote" ili ostali neprepoznati) i na nju se ne oslanja puno u ozbiljnoj dijagnostici i praćenju zdravlja.

Mi nismo imali nikakvih problema sa zdravstvenim sustavom, dapače, ali po tom pitanju nismo sasvim reprezentativan slučaj (liječnici koji prate mrvu mahom su prijatelji i kolege koji je također obožavaju), tako da ne mogu relvantno govoriti o mogućoj diskriminaciji.
Nas ljute i diskriminiraju razne "tete" po uredima i šalterima kojima se mora reći da je dijete usvojeno radi ostvarivanja svojih prava pa onda počinju priče po točkama 1-6 i smatranje biološkog roditeljstva jedinim "the roditeljstvom" kao ultimativna zabluda i predrasuda.

OT Apropos djece iz IVFa, reći ili ne reći... Uvijek me nasmije priča iz parka obližnje kuće. Jedan tata čuvao je dječačića i napadno ga jako, jako pazio da se ne ogrebe, udari ili sl. Kad mu je jedna od prisutnih mama rekla s osmjehom - pa pustite dijete, neće mu se ništa dogoditi, ne možete ga tako štiti, odgovorio je (u pol' šale, u pol' zbilje), gospođo draga, ovo je dijete koštalo xx tisuća eura, neopisive boli i više putovanja u Prag, u mojoj se smjeni neće ni ogrebati... :lol:

Citiraj:

---

Shanti prvotno napisa

I moj. :mrgreen: A što je najzgodnije, njih dvoje su sve više fizički slični. Doživjeli smo da su nas dvije posve nepoznate žene na tramvajskoj stanici daleko od našeg kvarta (dakle, neupućene u našu obiteljsku priču) dugo zagledale i potom mi je, "iz čistog mira", jedna od njih rekla: "Gospođo, vaša kćerkica nema ništa vaše, ali je "pljunuti" vaš muž". :mrgreen:

Citiraj:

---

---

Pada mi na pamet kako je različita percepcija nas kao obitelji koju imamo mi sami i koju imaju neki iz naše okoline. Koliko god se mi silno voljeli i znali da smo mi kćer-mama-tata(-i pas:mrgreen:), neki vjerojatno nikada neće smatrati da smo prava obitelj. U vezi njih se, s jedne strane, možemo truditi razbijati im predrasude, a s druge strane, ono što mi je najbitnije, pripremati svoje dijete kako se nositi s time.

---

Prvi citat: I kod mene je isto - često mi se znalo dogoditi da mi sažalno kažu: Gospođo, ništa nije pokupio od vas, sav je tatin!

Drugi citat: To je to. Neke predrasude jednostavno postoje i trebaš se naučiti kada se i kako boriti s njima, a kada ih treba jednostavno ignorirati. Ne možeš se stalno boriti s time. To procjenjujem vrlo jednostavno - borim se kad je situacija takva da to postaje problem moje djece ili obitelji, a ne borim se ako je tako da to ostaje samo problem osobe koja tako misli. Nismo mi jedini koji se nose s predrasudama - puno je takvih drugačijih.

I da još nešto dodam, nikad nisam niti bih tajila posvojenje. To ne znači obavještavat svakog nezainteresiranog susjeda da su mi djeca posvojena, ali postoje ljudi koji to moraju znati: to su svi oni s kojima smo na bilo koji način bliski i svi oni koji rade s našom djecom. A i mnogi drugi saznaju i to mi nimalo ne smeta. Moja djeca i moje roditeljstvo za mene su sreća, radost, blagoslov i ponos.

Meni se jedna obratila nakon duljeg zagledanja: Gospođo, ova starija ista vi, a mlađa...Božemioprosti, ko da nije vaša! :mrgreen:

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

I da još nešto dodam, nikad nisam niti bih tajila posvojenje. To ne znači obavještavat svakog nezainteresiranog susjeda da su mi djeca posvojena, ali postoje ljudi koji to moraju znati: to su svi oni s kojima smo na bilo koji način bliski i svi oni koji rade s našom djecom. A i mnogi drugi saznaju i to mi nimalo ne smeta. Moja djeca i moje roditeljstvo za mene su sreća, radost, blagoslov i ponos.

---

Potpisujem :-)

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Meni se jedna obratila nakon duljeg zagledanja: Gospođo, ova starija ista vi, a mlađa...Božemioprosti, ko da nije vaša! :mrgreen:

---

S obzirom da čitava naša okolina zna da je mrva posvojena kod nas je situacija sljedeća - znate, gotovo mi je neugodno reći, ali mala strašno liči na vas, nemojte se uvrijediti...

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Neke predrasude jednostavno postoje...

---

Da, istina, nažalost. A tu i tamo u životu samo zamjeniš jedan komplet protiv kojeg se boriš s drugim. Ili još bolje, dodaš novi komplet kolekciji. Eh...

Čini mi se da sam se malo nespretno izrazila oko prešućivanja načina začeća svoga djeteta.

Ne želim skrivati borbu koju smo prošli, ne sramim se, niti ne želim zaboraviti. Volim o tome razgovarati sa osobama koje me ne osuđuju, koje zanima.
Jednoga dana reći ću svome djetetu kako je začeto, koliko smo ju željeli i kako dugo smo ju čekali .
Jednoga dana reći ću i njezinoj starijoj sestri što smo radili da dobije seku.
Ali sada kada tajim da je ona "IVF dijete" to radim samo zbog etiketiranja i to ne mene, nego etiketiranja mog djeteta.

Često sam razmišljala o posvojenju (još uvijek razmišljam pa zato tu i tamo i čitam vaš postove), imam puno rupa u znanju po tom pitanju i doista nemam pojma gdje je sve nužno "prijaviti" da je dijete posvojeno.
Čitajući početni post osjetila sam se prozvanom da napišem svoje IVF etiketiranje.............i moju tešku odluku da šutim.
Zbog svog djeteta.........

Mi čekamo IVF bebu i ja svima govorim o načinu njena začeća. Ne zato jer smatram da je to bitno, već zato jer mi je pun kufer "savšenog" svijeta gdje je sve po "standardu"... jer je to moj nalin da se borim protiv mediokritetskog razmišljanja u kojem se naša okolina utapa.

Potpuno razumijem oba načina borbe. I onaj koji opisuje Kofer :love2: u želji da zaštiti svoje dijete i onaj koji opisuje Mojca :love2:. Ne smatram da je to "prešućivanje" zbog srama ili nelagode ili želje da se to nije dogodilo, Bože sačuvaj. Razumijem najvažniji dio priče koji upravo ide u smjeru zaštite najvrednijeg - toliko željenog djeteta. Ja sam inače sklonija ovom obliku da svima govorim i tumačim. Kad sam išla na IVF-ove razgovarala sam i govorila svima koji su htjeli slušati ;-)
I nemam nekih problem s tumačenjem i iznošenjem "drugačijeg" stava. Ne uklapam se u kliše i s time se ponosim. Znam se izboriti za svoje stavove, imam svoj život u kojem uživam.
Međutim, sada kad imam svoje dijete, (upravo kao i Kofer) jako ga želim zaštititi od sveg zla. Zlonamjernog, ali i dobronamjernog (jer put u pakao popločan je baš dobrim namjerama...). I to mi je novo, taj osjećaj nemoći i nesigurnosti hoću li moći dovoljno dobro zaštiti svoje dijete. Vjerojatno je to isto što prolaze svi "friški" (i vjerojatno manje friški) roditelji. Jedno je o tome slušati, a drugo je iskusiti.
Susretala sam se s raznim predrasudama i zabludama okoline, ali ove me bole više jer su usmjerene na naše dijete.
Zato mislim da je važna borba svakog od nas, na ovaj ili onaj način, kako se tko može i zna boriti (a to je i najbolji način za svakog osobno). Pa ako se samo jednoj osobi promjeni mišljenje zbog nas i naše borbe, to je velika pobjeda protiv predrasuda i baš tih mediokriteta koji jedino ispravnom smatraju "idealnu" obitelji iz "cedevita" reklame. Veliki korak za nas, a mali za čovječanstvo (nažalost) :mrgreen:

A zaboravila sam u vezi glupih pitanja napisati najgluplje.
Obično kad kod liječnika ili u susretu s birokracijom moram iz nekog razloga reći da mi je neko dijete posvojeno obavezno me pitaju a imam li i svoje djece. :evil: Kao prvo to ih se ne tiče, kako je koje dijete stiglo u obitelj jer im nije bitno za ono zbog čega sam kod njih, a pretpostavljam da bi bar liječnici i medicinsko osoblje ako već moraju pitati mogli upotrijebiti termin biološki.

Ili me krenu tješiti, baš lijepo što ste posvojili al mladi ste, imate vi još vremena roditi i svoje pa nekad krene priča ...znam ja jedne što su posvojili pa dobili "svoje", ili drugi nakon xy godina braka uspjeli ipak roditi...
To mi je slično i onome kad imaju dvije curice pa krenu "ma sad će treće biti sin". Pa ljudi kako vi znate da ljudi uopće žele treće dijete, bilo sina ili kćer.
Kako netko uopće zna da ja i muž želimo još djece.

A najbolji mi je biser pitanje jesmo li potpuno odustali od pokušaja da imamo svoje dijete (to su me i u centrima na razgovorima pitali). Nismo bili u postupcima potpomognute niti planiramo ikad al pobogu ljudi došlo mi je da pitam pa kako se prave djeca? I da li ljudi u dvadesetima i tridesetima odustaju od te aktivnosti jer eto ne mogu imati dijete pa čemu "trud i muka":roll:

Nažalost, moj dojam je da 80-90% ljudi smatra da je posvojenje humani čin brige o TUĐEM djetetu kad već ne možeš imati svoje vlastito. Odtud čestitke na hrabrosti, plemenitosti i slično.
Naše roditeljstvo jednostavno se ne smatra ravnopravnim i jednako vrijednim biološkom.
Iskreno, ne zamaram se previše s tim, neka svako misli što mu drago samo nek te svoje gluposti i predrasude ne izgovara na glas pred mojom djecom.
Iako će se naša djeca suočiti s mnogo pitanja, dilema i nailaziti na svakakve ljude, boriti se sa svojim nesigurnostima i pitanjima identiteta, duboko u duši i srcu oni znaju da su silno željeni, voljeni i prihvaćen takvi kakvi jesu i da su naše obitelji PRAVE obitelji.

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Nažalost, moj dojam je da 80-90% ljudi smatra da je posvojenje humani čin brige o TUĐEM djetetu kad već ne možeš imati svoje vlastito. Odtud čestitke na hrabrosti, plemenitosti i slično.

---

Tako je. Ali mi znamo svoje i važno se neupitno držati toga. Ne možeš ispravljati svačije mišljenje, ali manifestacije takvih mišljenja možeš. Meni liječnica ni drugi nisu nikad pričali o "svojem" djetetu, a da jesu to bi im bio prvi i zadnji put.

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Nažalost, moj dojam je da 80-90% ljudi smatra da je posvojenje humani čin brige o TUĐEM djetetu kad već ne možeš imati svoje vlastito. Odtud čestitke na hrabrosti, plemenitosti i slično.

---

Mislim da si pogodila u bit.

Ovo pitanje u CZZS-ovima jeste li potpuno odustali od pokušaja... ja sam to shvatila da ispada da smo "manje zainteresirani" ili "lošiji posvojiteljski materijal" ako nismo odustali i da je kao bolje reći da jesmo. Tj. to pitanje sam nekako shvatila kao "hostile" u smislu da na taj način trijažiraju "želju i uvjerenje u posvojenje". Isto mi je i ovo od pujice što je napisala da centri stavljaju križiće za one koji zovu unatoč tome što su im izrijekom rekli da ipak ne zovu pa je to plus u rubrici zalagenje... malo djetinjasto i nepošteno, iako shvaćam da im je teško trijažirati ionako-iovako. Mislim, ne znaju svi ipak čitat između redaka... nekima treba više da se probiju u nedoslovni svijet skrivenih značenja. A ta nesposobnost ili "sporost shvaćanja" ne čini ih nužno lošijim potencijalnim posvojiteljima.

Mislim da je kod nas bilo više u pitanju čuđenje kao tako mladi a već se odlučili na posvajanje, a nismo isprobali prvo sve šanse.
Doduše među posvojiteljima mi i jesmo više iznimka nego pravilo, da smo se na posvajanje odlučili odmah bez da smo prvo išli na MPO, a imamo šanse i tim putem.
Na školici su s nama bili parovi kojima je svima redom posvojenje ostao još jedini način da postanu roditelji, MPO mogućnosti su iscrpili i više nisu smjeli u postupke zbog narušenog zdravlja i/ili godina.

Meni je oduvijek, otkad sebe pamtim posvojenje bilo uz rođenje djeteta jednakovrijedan način zasnivanja roditeljstva, nikad nisam na posvojitelje gledala kao humanitarce već sretne ljude koji su dobili posebnu priliku proširiti svoje srce.

U duhovnom smislu meni je posvojenje donijelo neke neprocjenjive spoznaje, činjenica da smo sposobni u trenu zavoljeti neko drugo biće više od samih sebe (a ta činjenica ne može biti objašnjena ni hormonima, ni krvi, ni genima niti ičim racionalnim i objašnjivim) mijenja čitav život. I ta ljubav prema njima me učinila bližoj samoj sebi, Bogu, ljudima, svijetu i zato odkad sam posvojila manje nego prije zamjeram ljudima na njihovim stavovima i predrasudama, oni još uvijek ne mogu pojmiti takvo čudo.

Ne znam, vjerojatno ima i toga, ja sam to shvatila kao jedno od pitanja trijažiranja koliko smo ozbiljni u posvojenju, ovo kad bi pitali jeste li odustali od medicine.

U društvu di je vrijednost lica i naličja sličnija i koje je doslovnije, mislim da bi ljudi ostali šokirani time što bi možda iščitali kao "igrice", to da CZZS u stvari, želi da zoveš i za to ti daje poene, iako ti izrijekom komunicira "ne zovi". Zvuči kao neki reality sa začkoljicama... stila "You're fired". Barem meni, ali ja sam kratko u tom procesu bila (odradila školicu i obradu bez psiho-testa).

ja bi znala slučajeve di bi rekli nesto u stilu
"biološka promiskuitetna, a vidi djeteta, ima 18 a ni momka još."

Citam vas i pronalazim se u puno stavki!!
Imamo dva psa,i uvik su nam govorili da smo popiz....li jer pse uzimamo umisto da dite napravimo!

Pitali su me koliko sam platila dite,i zasto sam odabrala decka umisto cure? To me sokiralo ,ali nije bitno sto se kaze nego tko kaze,pa to me nije zabolilo tolilo...

druga situacija zbog koje sam se doslovce tresla,na misi sam,sama bez malog,i iza mene jedna babetina,i bode me prstom,i pita neka pitanja koja mi nerve dizu,i kaze ma ko je ta zena,koja dite daje samo tako,jeli udata,ko je ta ja bi je...ma sto bije ti...ja sam se tresla,tila sam se dignuti,i osamariti je,imala sam spremno 2-3 odgovora koja nisu bas prigodna za crkvu,pa sam rekla samo da nije ni misto ni vrime za takve razgovore!I onda dolazimo do 3 stavke,rekla mi je da mi ta zena treba dignuti spomenik sto sam bas ja ,uzela njezino dite,ja sam ignorirala,ali to mi smeta...jer ja trebam njoj dignuti spomenik,sto ga nije pobacila i sto je Onaj gore mene odabrao za njega!!!

Ljuti me to,i priznajem,ljudi su toliko glupi,da ne mogu ocjeniti sto se moze pitati ili ne...neke stvari nezna ni nasa najbliza rodbina,a jedna me zena uporno ispituje ime i prezime bio. mame jer bi joj ona pljukla u lice...zgrozena sam bila,cula me je...jer nedozvoljavam ruzno pricanje o njoj... pitaju me razloge zasto je ona njega odbacila,i tako te gluposti,ali to su stvari koje se ne pitaju!!zasto ljudi u svojoj znatizelji zaboravaljaju na opcu kulturu...ili su to samo seljacine oko mene...

znam da ga necu moci zastiti od zlobnih komentara, i inace su svi u okolini odusevljeni,i super komentarii,ali ovih par me pogodilo,da bi streljala...
ne mogu se na to nikako naviknuti...

Ajme moram se požaliti da negdje izađe ova ljutnja iz mene.

Jučer sam vodila sina na kontrolu kod doktora i već sam kod naručivanja drugog sina, sad i prvog se suočila s milijun nepotrebnih pitanja, zašto nemate, ovaj nalaz, zašto onaj, i onda sam rekla da su posvojeni, a iz nekih nalaza se vidi iz anamneze premda sam prešarala sve bitnije podatke.

Da bi kao vrhunac jučer izašla sestra u čekaonicu i prije pregleda pitala s koliko godina je sin posvojen, da doktorica piše u nalazu (mi još nismo ni ušli kod nje). Rekla sam da to nije nije mjesto z takva pitanja, na kraju pregleda sam rekla doktorici i zamlila da upozori sestre, a oda sam i rekla svoje sestri a ona me samo ušutkava kao pa to je lijepa gesta, nisam ja mislila ništa loše. Pa ženo ti ugrožavaš sva moguća prava mog djeteta i još se ne znaš niti ispričati. :evil: Ne znam bi li imalo smisla pisati neki prigovor i kome, kad samo pomislim na njih pocrvenim kao ovaj smajlić:evil: Ovo mi je dosad najgora situacija sa bezobraznim ljudima od posvojenja, čak mi je i glas podrhtavao koliko sam bila ljuta.

Ajme, užas... stalno ponavljam, i iznova se čudim kako ljudi mogu totalno bubnuti nešto bez razmišljanja...

Mene su za sina znali dosta ispitivati: iz kojeg je grada, kako mu se zovu biol. roditelji, koliko imaju godina, ima li braće... ma sve što im je palo na pamet... za curu nisu, pitam se zašto. Valjda im više nismo zanimljivi!

Citiraj:

---

kofer prvotno napisa

...
Tako da je taj podatak zadni put evidentiran pri porodu - nisam "prijavila" pedijatru jer ne želim da za bilo koji eventualni zdravstveni problem bude - aaaaaa, to je IVF dijete.
Mislim da bih tako postupila i prilikom posvojenja.

---

Ni ja nisam pedijatrici pricala o nacinu zaceca, ali to je zaista nebitno kod lijecenja djeteta. Pretpostavljam da bi posvajanje ipak moglo biti bitno.
Mala anegdota koju mi je pricala prijateljica koja je posvojila- dvogodisnja curica je usred noci dobila temperaturu i uplaseni novopeceni roditelji su je odveli na hitnu. Docekali su ih s cudjenjem i pitali zasto su je doveli, zar im dijete nikad dosad nije imalo temperaturu, pa nisu roditelji od jucer. Ali oni zaista jesu bili roditelji od jucer :)

Ajme, ivanas, nadam se da si je počastila "pravim" riječima! Ja neznam šta bih joj sve rekla, samo znam da bi na ljubaznost vrlo vjerojatno zaboravila! :evil:

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Ajme moram se požaliti da negdje izađe ova ljutnja iz mene.

Jučer sam vodila sina na kontrolu kod doktora i već sam kod naručivanja drugog sina, sad i prvog se suočila s milijun nepotrebnih pitanja, zašto nemate, ovaj nalaz, zašto onaj, i onda sam rekla da su posvojeni, a iz nekih nalaza se vidi iz anamneze premda sam prešarala sve bitnije podatke.

Da bi kao vrhunac jučer izašla sestra u čekaonicu i prije pregleda pitala s koliko godina je sin posvojen, da doktorica piše u nalazu (mi još nismo ni ušli kod nje). Rekla sam da to nije nije mjesto z takva pitanja, na kraju pregleda sam rekla doktorici i zamlila da upozori sestre, a oda sam i rekla svoje sestri a ona me samo ušutkava kao pa to je lijepa gesta, nisam ja mislila ništa loše. Pa ženo ti ugrožavaš sva moguća prava mog djeteta i još se ne znaš niti ispričati. :evil: Ne znam bi li imalo smisla pisati neki prigovor i kome, kad samo pomislim na njih pocrvenim kao ovaj smajlić:evil: Ovo mi je dosad najgora situacija sa bezobraznim ljudima od posvojenja, čak mi je i glas podrhtavao koliko sam bila ljuta.

---

mi smo ovaku situaciju imali kod neuropedijatrice,i pravi mi probleme di ih ne treba biti.naime trazila je neki novorodjencadski list,ono kad dite izadje iz rodilista,medjuim neki podaci se ne vide dobro...iako sam joj sve objasnila,toliko me izvrijedala,da nek idem u bolnicu i donesem original,da nece trpiti ovakve stvari,da se ponasam kao neodgovorna tinejdjerica...i tako je ona mene 10 minuti castila i ja sam sutila,ali kad sam progovrila,zacepila sam joj gubicu za svagda...drugi put cu platiti privatno ali kod nje ne grem vise...posto ja imam jako puno papirologije iz bolnica ,posto je bio puno po bolnicama prvih 7 mj,svugdin su njegovi prvobitni podaci.ja ih nisam sarala ili tako nesto.jer racunam valjda postoji neka diskrecija izmedju doktora i pacijenta,sto ne???bili trebala presarati da se ne vidi??? nama se ovo vec 2 put desilo...ali ja u facu kazem,jedan doktor je dobio jako ruznu rijec,a onda mozete samo pretpostaviti koliko me isprovocira...nije mi zao...

ivanas i amaria pa ovo je strašno............kako zdravstveni djelatnici mogu na takav način raditi.! od njih bih očekivala upravo suprotno...stručnu pomoć, savjetitd........ali ovakvo ponašanje nikako ne!

Mislim da smo amarie 23 u istoj ambulanti imali problema, i nama se onaj gore slučaj desio u neuropedijatrijskoj ambulanti. Ja nažalost moram opet k njima za kojih 10tak mjeseci jer njihova uputnica treba za logopeda a maleni ide redovno kod logopeda i sigurno će trebati još dugo vremena.

Podatke sam prešarala sve, i isto ti savjetujem, u ambulantama, a pogotovo u ovoj diskrecija je nepoznat pojam. Ja čak jedan opsežan nalaz od endokrinologa nisam priložila jer je tamo napisana detaljno obiteljska anamneza i morala bi pola nalaza prešarati, pa se pravim da ga nemam. Samo bih ga eventualno pokazala kod privatnika u kojeg imam povjerenja, kao što je npr. Dr. Sabol koji mi je i sam rekao da neke stvari ne pokazivam kad sam bila s kćeri kod njega, da to nije bitno za njeno daljnje praćenje a može netko stvoriti neki krivi zaključak na temelju toga.

I ja sam u početku razmišljala kao ti, ali sam se nažalost kroz iskustvo naučila pameti pa nažalost moram vagati što ću reći da znam a što ću prešutiti.

Skoro cijeli svoj život živim s nebiološkom mamom (rođena mama mi je umrla).
I dosta sam se česo našla u situacijama kada bi ljudi tražili sličnosti između nas dvije. Čak se i nedavno to desilo. A nismo slične nikako. Ja sam svijetla, svijetlih očiju, s grivom na glavi, pjegicama...Ona je tamnoputa, rijetke tamne kose, smeđih očiju...A o crtama lica da ne govorim.
Uglavnom sam se glupavo osjećala u tim situacijama, nekad bi rekle da nismo ista krv pa bi ljudi ostali malo onak...više ne znaju kaj da vele, ali najčešće bi taj di prešutili i samo se smješkali...

hvala na savjetu.zaista,tako cu i napraviti kako si mi rekla...ja neznam,u onoj zadarskoj bolnici ja nisam naisla na nijednog doktra osim dr, Pese da je ok...ali ako cemo realno gledati ova neuropedijatrica je med i mliko ,tribas ti jedanput doci kod dr.barake,napisati cu namjerno ime,ko njemu da licencu,i kod kog je taj polozija hipokratovu,ja bi ga u top bacila....strasno razocarana,i nije mi jasno kako je tim ljudim dopusteno da rade sa djecom...ja di god ima privatno podjem privatno,nije to vridno mojih zivaca...

mi imamo kontrolu za 6 miseci.i vec sam aktivirala czzs u kojem sam posvojila svog djecaka,da podju u bolnicu i nabave mi original da imam...

Ja nemam otpusna pisma od sve djece i ne planiram se gnjaviti s nabavljanjem istih, podatke o težini i visini i još ponešto imam i ako im to nije dosta, to je njihov problem. Svi bi samo prepisivali podatke iz starih nalazA I na to se najčešće svode pregledi kod specijalista.

Mi smo imali situaciju da su svi gledali u maloga kao da ima tri oka na glavi. Skupilo se cijelo selo (živim u manjem mjestu) da vide kako izgleda posvojeno dijete. U manjim sredinama posvojiti dijete, a ne roditi vlastito, još je veći tabu nego u gradovima. Ispada kao da muž i ja nismo normalni, a o tome koliko su me ispitivali o biološkim roditeljima i o tome zar me nije strah kakve gene malac nosi. čak su me pitali da li mi se javlja njegova bio majka, kao da s njom pijem kavu svaki dan. Ljude nije za osuđiivati, jednostavno nisu dovoljno informirani o postupku posvajanja, a mnogi pričaju da bi posvojili, a u konačnici se predomisle.

Mogu misliti kako je to u manjim sredinama, mi živimo u gradu ali smo iz manjih mjesta i nisam čula niti neke posebne komentare niti sam imala neka nebulozna pitanja, to nas je mimoišlo srećom, što se ljudima moma po glavi bolje da ne znam i da nikad ne saznam. Meni je tužno što su naša jedina negativna iskustva i promatranje djeteta kao da "ima tri oka" kao što kaže Blondy bilo kod pohoda raznim doktorima od strane zdravstvenih djelatnika.
Samo sam sad iskusnija i pripremljenija, samo neka probaju opet lupati gluposti.

Ja sam ljudi moji vjerovali ili ne bila prisutna kad je žena pitala majku "a znaš li ti ko mu je mater, možda dite nosi neke zločeste gene".
Užasno, grozno, gadljivo...pa ne možeš to reći pobogu ni da znaš da je tako.

Citiraj:

---

Blondy prvotno napisa

čak su me pitali da li mi se javlja njegova bio majka, kao da s njom pijem kavu svaki dan.

---

:lol:Ovo me bas nasmijalo. :lol:

Ja nisam imala nekih nezgodnih situacija, ljudi uglavnom reagiraju pozitivno kad cuju da smo sina usvojili, mozda sto mi zracimo srecom :zaljubljen: A ako vidim da su se ljudi nasli u "neobranom grozdju" onda ja odmah upadnem sa nekom recenicom i povedem razgovor u pravcu u kojem zelim. Takodjer mislim da vecina tih kometara proizilazi iz neznanja i nespremnosti, a ne iz zlobe. Meni je smijesan komentar jedne moje poznanice koja me nakon dugo dugo srela sa djetetom i onako u razgovoru kazem ja da smo sina usvojili a ona ce prvo sokirana, pa onda skulirana: "pa doooobro (tisim glasom) dijete je dijete." Ono kao da me tjesi :lol:

Jedan doktor nam je rekao da ne odustajemo od pokusaja da dobijemo i "svoje" dijete... hm.

A jedna prilicno ogranicena zena koja je u kasnim 40-tim dobila dijete, a koju sam jedno vrijeme sretala, je svaki put zagledala moga ljepotana kao da je cudoviste sa druge planete i pitala nesto tipa: "ko ti je ovo, volis li je...?" pokazujuci na mene. Kao provjerava nas odnos. :lol:Ali ovo je fakat ono bezazleno, priglupo....

Meni je ovo zaista smijesno i ne dotice me nimalo. Naravno, kada bih osjetila i zrno zlobe u nekom komentaru, ne bih ostala duzna. Ostali komentari me ne doticu, jer prevelika je sreca u mome srcu i mome domu da bi je isti pomutili. UzivaM!

Moram se opet požaliti na ovu temu. Bila sa opet silom prilika u matičnom centru za socijalnu skrb na vještačenju za uvećani doplatak, i uzima mi socijalna radnica obiteljsku anamnezu, pita o djeci(opametila sam se pa puno podataka koje znam o biološkim roditeljima ne govorim nego kaem da ne znamo )i pita između ostalog imamo li ja i suprug uz njih troje i "SVOJE" djece:-o:-o:-o A ja joj lijep kažem da imam troje svoje djece i da sam t rekla a kad mi se postavi pitanje dal imam svoje djece u njih troje da mi kosa skoči do stropa kad to čujem. A studentica na praksi joj lijep kaže da se pita biološke djece.

Na liječničkom pregledu za školu mi je sestra na prvu stranicu kartona napisala posvojeno pa sam ju zamolila da to izbriše i upozorila da sam ja taj podatak rekla u povjerenju, da je to tajni podatak i da ga ne smije nigdje napisati. Na to ona meni da ona ima rubrike koje mora popuniti a ja lijepo izrecitirala i zakonima i propisima i a ih imam pravo u interesu svog djeteta i tužiti ako se ti zakoni prekrše. Jednostavno nema drugog načina nego pristojno zaprijetiti pa da se skuliraju. To mi se činolo kao neki pečat "posvojeno" odmah na prvoj stranici kartona, poludila sam.

Al plus je što sam sad pametnija i naučila sam biti na pametan način bezobrazna i drska (nije mi to u karakteru, baš suprotno, previše toga prešutim kad ne treba, al kad su djeca u pitanju poludim).

Svjesna sam činjenice da 90% ljudi ne smatra nas pravim obiteljima i nas posvojitelje pravim roditeljima ali očekujem od stručnih osoba i medicinskog osoblja da takve stavove ne odaju svojim glupim pitanjima i izjavama nego da budu pofesionalni i educirani za različite situacije.

Spremam se kad uhvatim vremena pisati i upravi bolnice i ravnatelju centra za socijalnu skrb i zamoliti da upozore svoje djelatnike na ovakve propuste.

ivanas, potpuno si u pravu!

Mi smo se vec susreli sa nizom predrasuda, a kad nas sin dodje verujem da nas ceka jos... Mada smo mi pokusali da objasnimo da ne pitaju za bioloske roditelje, da je to detetova prica, da mi znamo onoliko koliko treba da znamo (ali to ne znaci da cemo deliti sa njima ;) )... Najcesca pitanja su upravo ta - oko bioloskih roditelja, ko su, sta ako dodju, sta ako dete ode kod njih, pa onda cestitanje na nasoj hrabrosti, da je detetu upala kasika u med sto dolazi kod nas, mozda cemo sada dobiti i svoje dete, to se cesto desava itd itd...

Bok drage cure,moram kao mama dvoje djece napisati nešto vama divnim ljudima.Nažalost zbog situacije u obitelji počela sam malo njuškati po forumima s ovom tematikom i totalno sam se navukla na vaše priče.Moram vam reći da sam čitajući vaše priče totalno promijenila mišljenje o posvojenju i posvojiteljima.Najviše mi se svidjela rečenica ,mislim zdenke,da joj je drago što nije rodila jer onda nikad nebi imala svoje dvoje djece pored sebe.Mislim da je time rečeno sve.U svemu tome više,ne volim(jer to je nemoguće),više cijenim svoje anđele.Nekako ih ne uzimam zdravo za gotovo nego kao dva mala čuda.Hvala vam na tome.Na nepotrebne i neumjesne komentare ne obračati pažnju,jer će ih uvijek biti,a da je za večinu zaslužno neznanje,je.Ija nakon što sam puno pročitala totalno drukčije razmišljam.svima Vam šaljem veliku pusu,a pipi svaka,svaka čast i sretna sam što ima tako predivnu curicu i što je toliko voli.