Printable View
Iskreno vjerujem da bi vrlo brzo i vrlo lako pohvatao konce kao i moj.Citiraj:
kokolet prvotno napisa
Problem je veči u mojoj glavi, nego u njemu. Ja sam ta koja mora imati sve konce u svojim rukama i plan i program i rezervni plan i program i što ako plan i program, iliti osoba koja voli imati kontrolu i nad onim što se ne može kontrolirati.
Evo ustvari je baš ovako, ali mene nervira ovaj drugi dio gdje se on može opustiti, jer ja vodim brigu. Kad ću se ja opustiti?Citiraj:
summer prvotno napisa
A sta mislite zasto sam ja plakala ko kisna godina u predradaoni dok je sin doma imao temperaturu? Jer nisam znala hoce li MM znati skinut mu temp.! Hoce li znati dal treba pedijatru?! Moze on meni preko telefona rec bilo sta, mozda mi nece rec pravo stanje da me ne uznemirava pred porod...Ma uzasno mi je bilo! Nikad nisam toliko zeljela pobjec iz bolnice ko tad! Da sam zbog bilo cega drugog bila tamo iste sekunde bi potpisala da idem doma, al s porodom bas nisam mogla riskirat.
MM mene smatra iznimno hrabrom, i to mi stalno govori kako se divi mojoj smirenosti kad je neka frka. Ma vraga sam ja hrabra, ja si ne smijem dopustit da se raspadnem jer bi onda oboje bili rasulo. Kad je malo zapelo dojenje, a njemu sam rekla da mi mora bit podrska sta god bilo i da ne smije ni spomenut adaptirano, nisam mu nista htjela ni govorit, vidio je da je neka frka al ja sam se pravila kao da je sve ok, objasnjavala to kao fazu, krizu, strajk...a onda kad on nije gledao plakala ko beba. Pa sam nazvala savjetnice da mi one daju podrsku, rade nego da muza davim jer bi onda on znao da je situacija gadna, cim JA ne znam kako dalje.
Tako je sa svim, ja njemu puno puta sve uljepsam kad su klinci bolesni, jer ako on krene dramit, a bude, jer je takav, povuci ce i mene za sobom. A ipak sam ja hrabra...mos si mislit...
A ovo je pitanje i meni stalno bilo u glavi al sam prihvatila stanje kao takvo i ustvari se osjecam dobro kad se on meni divi jer hendlam nesto pod pritiskom. Kad mi zavidi da samokontroli.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
x tako i kod nas. a i ja sam u klubu.Citiraj:
summer prvotno napisa
ali meni je stvarno drago što je tako, što je on takav. bez obzira što bi on ponekad zakasnio dan-dva kod pedijatra i ne primjetio da dijete ima temepraturu 37,5, a primijetio kad je 39, onda kad i treba primijetiti, u načelu. mene on smiri.
da je i on paničar, ne bi to bilo nikako dobro. :mrgreen:
a da mi je ovo boldano postići, da mi je imati pola njegovog mozga...sve bih dala. puno puta mi prijateljica, koja je teški kuler što se zdravlja tiče, kaže da ona jednostavno ne može ni zamisliti te ideje koje meni padaju na pamet, njoj to ne pada ni u ludilu. npr dijete joj je imalo teške neobjašnjive glavobolje, onda je CT pokazao nekakvu sjenu, ne sjećam se više.
ajde si vi zamislite što je meni prvo i jedino palo na pamet.
njoj uopće.
a kad bi krenula s guglom, ubila bi se od brige, ubila. više sam se ja brinula u tom periodu nego ona. njoj takvi crni scenariji nisu padali na pamet - on je zdrav i gotovo, nešto je krivo slika pokazala.
i na kraju niti nije bilo ništa.
a da je i bilo, ništa ne bi pomogla sa svojom brigom unaprijed.
jbg, ona ima nekih svojih drugih strahova pa se to iskompenzira :mrgreen:
dobro je znati da prođe. primjetila sam da se pojačava kad sam pod nekim stresom (nevezanim za klince).Citiraj:
pikula prvotno napisa
i mm je nonšalantan što se ljekova tiče, isto pojma nema o doziranju, ni kada je potrebno dati ih. ali, kako u duši paničarim (nije toliko vidljivo na van) ja njega pošaljem na hitnu ili dežurstvo jer mislim da bih poludila da sama idem. nikad neću zaboravit kad mi je jedna neinteligentna sestra rekla, kad smo došli ponavljat ekg srca, kako je u pitanju patološki nalaz (naravno nije bio)-ako se tada nisam onesvijestila od straha, a bila sam sama s malim, mislim da neću nikada. pa te, eventualne, šokove sada prepuštam mm-u.
X sve, ali posebno ovo boldano uhhhh, stvarno masu puta osjetim da sam mu zavidna na tomeCitiraj:
summer prvotno napisa
I ja sam tu, iako sam veliki optimist i uglavnom nasmijana, ali lovi me frka- ne stalno ali ulovi me. Lako je biti cool ako stima, ali neka sokantna iskustva trajno te promijene. Iza nas su dvije hospitalizacije, jedna u vrlo ranoj dobi i cijeli set dijagnoza s kojima se zivi i koje su prolazne al svejedno sve je to razlog zasto osjecam strah u nekim trenucima kad se stvari krenu nizati. Nadam se samo da s drugom bebom nece biti i puno tezih trenutaka. Utjesno je ipak znati da nisam sama.
Đe me nađe...
Kada mi se uvuku crne misli, ne mogu ih se riješiti,
nikako.
Samo vrtim filmove različitih scenarija. :hitchock:
Uz to, kao i kod summer, uvijek ide sraćka.
Gugl me dokrajči. :roll:
Ako je djetetu nešto, a da nije klasična viroza, odmah krenu sumnje i slutnje,
crne misli mi se uvlače u kosti...
Kada je MM bolestan, sve mi se čini atipično i sumnjivo.
Ako je meni nešto, eto ga na, sad će mi djeca ostati siročad, muž će naći neku rospiju (opet :mrgreen:)
i tako to.
Znam, pacijent sam...
ajde, sad kad vas čitam, vidim da nisam (jedina :lol:) luda
ja ne brijem toliko kad je bolesna (ono, lagana temp., do 38,5 joj ni ne skidam, ili ako padne (nedavno se rasjekla, nisam paničarila), ali ako je nema kod kuće onda izvrtim sve moguće scenarije
ma, zapravo vrtim scenarije za sve moguće situacije - od erupcije vulkana do tsunamija, valjda sam u svojoj glavi toliko na sve spremna da bih spremno reagirala u svakoj situaciji
MM je baš dramoser, upravo se digao za posao i rekao mi kako je totalno na rubu (u našem krevetu), a uopće nije, ima sigurno 40 cm do ruba
on brije oko konkretnih stvari, ja sam totalno iracionalna, ali kad se nešto loše zaista događa, onda sam čvrsto na nogama i mislim samo što u tom trenutku treba misliti
Pridružujem se klubu, jer me užasno strah za svoju djecu, vidim da od tolike brige i okolini idem na živce,
mislila sam da sam jedina.. Doduše, sve manje me pucaju crne misli.. Ma užasno sam zabrinuta, ne samo za njega, nego i nećake.
Ono što me zabrinjava je zapravo to kako će ti strahovi utjecati na njega. Ma dobro, puštam mu da radi sve što rade njegovi vršnjaci i to. Ali isto sam u nekakvom grču ako izvodi neke jače akrobacije.
Ili recimo, ne smijem ga ni sekund izbgubit iz vida vani.. Jednom me takva histerija uhvatila kad ga nisam mola naći pola minute, sakrio se iza zida.
I sad mi se čini da je pokupio te strahove od mene, može se zaigrati sa dječicom, trčati, ali nema šanse da ode na malo veću udaljenost od mene, makar ga vidim.
Ne želim da bude žrtva mojih paranoja
I ja sam takva i ja sam mislila da su svi ostali pametniji i mirniji od mene :)
Stvarno se ponekad teško skrenem sa loših misli, pogotovo kad pročitam ili čujem šta se sve događa.... Ovaj slučaj sa curicom od godinu i pol koja se ugušila mi cijeli dan ne ide iz glave i ne mogu si pomoći. ;(
Ovo bi stvarno mogla biti kao neka "grupa potpore ultrabrižnihzabrinutih mama". Stvarno znači puno kad vidim da nisam jedina takva.
lol, koksy, evo ti si mene utješila da nije mm najgori :mrgreen: ali nije ni daleko, premda se nastoji kontroliratiCitiraj:
koksy prvotno napisa
podrška je u redu, ali mislim da bi se takve strahove trebalo držati pod kontrolom, ako treba i liječiti se, i nikako ne prenositi na djecu - ona to itekako osjete
moje dijete čim zakašlje odmah čuje od mm-a i njegovih roditelja komentare kako je opet bolesna (zdravijeg djeteta nisam vidjela, nikad nije popila antibiotik, ali sad već razvija hipohondarske sklonosti), osim toga je sva sputana i pretjerano oprezna - dijelom je do karaktera, a dijelom i do toga što za svaki korak čuje upozorenja (pazi da se ne udariš, pazi otvorena je ladica, pazi da ne padneš...) ja se borim protiv toga ali je teško i nekad mi je zbilja žao što je toliko opterećuju
s tim u vezi http://forum.roda.hr/threads/71773-q...ighlight=ranko
jako simpatičan uvodni post, kokolet :-) ali ja razumijem i tvog muža
što mislite kako je meni bilo - ja se trudim biti 8-) ali malo po malo čovjek poludi - kad mi mm i njegovi, dok mi dijete spava, po par puta kažu "idi vidi da li diše" :roll: umjesto da me puste da se malo odmorim, popijem kavu i pustim mozak na pašu
zbilja, ako to još jednom čujem pitat ću ih a što da radim ako ne diše :glavomozid:
ajme pomikaki :love2: divim ti se na stabilnosti, stvarno
da mi iko kaže da provirim jel mi dijete diše ja bih popi....
inače mrzim takve izljeve zabrinutosti jer mi je to užasno opterećujuće
drugo je biti zabrinut, ako je dijete bolesno, ima temp. pa nisam ni ja kul, spavam na pola, sve čujem
dakle definitivno nisam od tipova koji su ledeni ko špricer
kad se moje prvo dijete rodilo i ja sam provjeravala diše li, gledala u nju po svu noć i obolila na živce skoro
to jednostavno nije dobro za nikoga, naprotiv - loše je i kontraproduktivno
i smatram da se dijete mora zaštiti od takvih brija jer sam sigurna da to može imati loš utjecaj na nega
mislim, čemu raditi paniku, potencirati priče o bolestima, poticati dijete da se osjeća slabašno, bolesno, loše?
moja mama je ogledni primjerak osobe koja je na takvan način odgajala mene i stalno sam se osjećala kao u nekoj klopki zbog toga
srećom sam takav tip da sam se brzo otela :mrgreen:, ali pamtim još tu nervozu koju bi u meni izazivala njena pretjerana briga
i danas se borim s njom kad je moje dijete u pitanju i tu sam beskompromisna
jednostavno ne vidim svrhu te nezdrave brige i življenja u strahu :roll:
i mene kod MM izluđuju fore kojima opterećuje M., pazi, nemoj ovo, nemoj ono, nemoj hodati sa škarama (mislim, što bi trebala, letjeti)... ili kad ja držim nož, uvijek me upozorava da pazim s nožem (kao da ću je prisloniti na zid pa gađati između glave i ramena...), vani ista priča, nemoj dirati tu granu, nemoj se penjati... onda kad se ja želim popeti na drvo - nemoj joj pokazivati loš primjer... mislim, on se verao gdje je stigao... stvarno mi već ide na živce ta pretjerana briga
tim više što je moje dijete stvarno oprezno, ali mislim da nije takva jer ju on sputava (većinu vremena je sa mnom, a ja joj stvarno svašta dopustim, ali uz nadzor i moju pomoć) nego zato jer je takva
pa kad uzima moj pribor za šivanje, prvo me pita, ima li tu igala na koje će se ubosti
ili, neki dan sam joj rekla da mi doda metlicu miksera iz ladice, a ona je rekla, ali tu su noževi (stoje na strani na kojoj su i veliki noževi, no nisu joj tada bili na dohvat) - rekla sam joj da je u pravu i da je bolje da ne dira (jer može biti slučaj da će biti u blizini, a ona će se tek propeti na prste i pipati pa može naletjeti na nož)
najgore mi je kad mi MM kaže da kada smo same kod kuće da ju ne smijem ispuštati iz vida, kao da živimo u 150 kvadrata pa će ne znam što napraviti, u naših 50 kvadrata čujem svaki njezin korak, a hvala Bogu, imam sjajan sluh i zapažanje i ništa mi ne može promaknuti
Točno takoCitiraj:
flopica prvotno napisa
moja filozofija je slijedeća, kad sam odlučila roditi dijete naravno da sam potpisala da će to dijete možda biti bolesno, možda i invalid, a možda doživim i da umre...
o tome ne volimo govoriti ni misliti, takve misli guramo pod tepih i brzo dodajemo "nedajbože" ako i izustimo,
ali hajde da budemo realni, to je nešto što se ljudima događa i moramo biti svjesni toga, dovoljno hrabri da i to najgore podnesemo
zašto gurati glavu u pijesak, sve je to za ljude
zato, dok je dijete zdravo, uživajte u tom trenutku
a što nam budućnost nosi, nitko ne zna i nitko nije od svega osiguran
pa bi i tu činjenicu trebalo prihvatiti kao još jednu čaroliju života
e da, noževi i škare, i to je kod nas posebna priča :lol: o njima se govori kao da su živa bića koja samo čekaju da poleteCitiraj:
SikaPika prvotno napisa
ništa manje opasni nisu ni oni tupi noževi za maslac :roll:
nasmijala si me do suzaCitiraj:
pomikaki prvotno napisa
da, nož stoji na sredini kredenca, dođe MM i kaže, zašto ovaj nož tu stoji i ja svaki puta imam snage praviti se luda i sprdat ga zbog toga
onda se on unezvijeri pa krene priča kako može odletjeti, bla bla i ja mu pokušavam objasniti da nož neće sam od sebe odletjeti i gdje bih ga pobogu trebala držati dok ga koristim
a znaš što mu se jednom dogodilo, ma, ne znam je li mi smiješno ili horor
nosio je M. škarice za nokte i na neku foru, dok je valjda petljao s poklopcem, M. se stvorila ispred njega, njemu su škarice ispale (same od sebe, oživjele) i upale joj u njedra
ja nisam mogla vjerovati, sva sreća pa su bile zaklopljene i što su zaobljenog ruba
eto koji baksuz
a noževi za maslac, ja imam običaj lizati te noževe nakon mazanja iblo čega (znam je i opasno i nepristojno, ali eto, ostalo mi od mame), on poludi kad to vidi
nakon godinu i pol dana pokušaja kad sam saznala za prvu trudnoću, sjećam se kako mi je jednom netko napisao, strah za dijete nikad ne prestaje.. od pojave one točkice na prvom ultrazvuku...
i mene stalno peru strahovi, posebno kad je njihovo zdravlje u pitanju..
Jedna moja prijateljica, koja ima jedno dijete mi je rekla da misli kako drugo neće imati jer ne bi mogla podnijeti još količine straha koje ima za ovo jedno. Druga prijateljica koja je bila dovoljno hrabra da ima dvoje :-) me često pita nosim li se i ja sa strahovima. Mislim da većina majka živi u tom nekom strahu. To je ta neka ogromna količina odgovornosti plus strah od toga da izgubimo najvrijednije što imamo u životu. Ja nisam baš redovni član kluba. Ili možda to samo drugačije interpretiram. Jer da budem i iskrena i danas znam provjeravati diše li kad spava. I padne mi na pamet 'što ako'. Ali onda se uvijek vratim u 'sada' i razmišljam na način da je sva moja odgovornost, ali i sva moja moć u tome da se danas i sada pobrinem za najbolje. Znači da mi je stan osiguran, ne u osiguravajućem društvu, nego da ne može sam npr. otvoriti prozor, vrata, da ne može dohvatiti nešto oštro i sl., da brinem o njegovom zdravlju (u nekim realnim okvirima, naravno da će ponekad pojesti i nezdravo), da ga ostavljam samo s osobama kojima vjerujem i da mu dajem ogromnu količinu sigurnosti i ljubavi, vjere u život - to je banka iz koje će uzimati ako se jednog dana desi nešto 'ne daj bože', a ja neću moći biti uz njega.
Nedavno je bio u strahu da će nešto ružno sanjati i htio je da ga zaštitim od toga. Kako? Nisam mu mogla obećati da ću ja znati kad ružno sanja i spasiti ga od toga. Naučila sam ga da zamoli anđela da ga čuva. A moje je pobrinuti se da u stvarnosti nema nekih uzroka zbog kojih bi inače ružno sanjao. Opet, koliko mogu.
PredivnoCitiraj:
pomikaki prvotno napisa
da,točno.. znam kad mene pitaju kad će treće da mi prvo pada napamet strah za njih dvoje, a kamoli treće...Citiraj:
Ms. Mar prvotno napisa
odlučila sam da ne pratim tužne priče jer onda cijeli dan mislim na tuđu djecu, i živim u strahu za svoje.. ali onda opet ne mogu sjediti prekriženih ruku da ne pomognem nekome kome pomoć treba...
i tako se vrtim u krug.. onda sam sretna što znaju plakati jer žele igračku od ovog drugoga a ne zato što ih boli.. da vrište od sreće, a ne od tuge... da imaju energije za trčati maraton...
Joj, ovo je tema za mene. Do prije par godina sam bila prilično opuštena mama. Onda sam izgubila bebu u T, rodila divnog dečkića u sljedećoj. Sa njim nikad mira. Sa 2 g je operirao bruh. Sa 2,5 hidrokelu. Sve je prošlo u najboljem redu, ali je bilo jaaako stresno za sve nas. Onda je u 9. mj. pao sa bicikla i slomio čeljust na 2 mjesta. Sa velikim pomakom. To je izgledalo strašno i te slike se neću riješiti dok sam živa. Operiran je i sve je ok, niš se ne vidi. Ali to je prelilo čašu i od onda ludim nad njim (trudim se da on to ne osjeti). Kad zaplače dojurim sva van sebe i već u glavi smišljam najkrači put do bolnice. Kad padne mislim da ću se onesvjestiti ipregledavam ga pola sata da nije šta slomljeno. Onda se još par dana brinem o mogučim posljedicama koje nisu odmah vidljive.
Sad sam oduljila, ali baš mi je dobro došlo da se ispušem jer je i danas pao na potiljak (jutros, do sada bi se već vidjelo da ima potres mozga).
Možda bi trebala potražiti pomoć, ali još se nadam da ću se uspjeti sama skulirati.
Dragi roditelji vidim da na ovu temu već duže nema postova, a ja ju tražim jer me već mjesecima muče crne misli. Imam curicu od 2 godine koja nikad nije nešto bila pretjerano bolesna osim jednog puta kad smo zbog salmonele završile u bolnici (proljev i temperatura 41). Nakon toga ovu jesen je krenula u jaslice i naravno u dva mjeseca bila non stop bolesna, no opet reći ću ništa strašno temperature, kašalj, nos, pokoji osip i antibiotik. No ja sam toliko paničarila za svaku virozu da sam smršavila 10 kg u tih dva mjeseca, povraćanje i proljev da ne pričam. Najgore od svega mi je što sam stalno iscrpljena bila od sekiranja pa se nisam mogla pravo ni brinuti o njoj dok je bila bolesna. Situacija je bila takva da sam je odlučila ispisati iz jaslica jer nisam mogla podnijeti taj konstantni strah za nju. Od tada je prošlo tri mjeseca i naravno niti jednom nije bila bolesna. No moje stanje je još gore, čim se recimo ujutro probudi i kihne ja odmah povraćam i ne mogu ništa jesti, onda kad se uvjerim da taj dan neće biti bolesna smirim se, navečer isto kada zaspi budem najsretnija jer nije taj dan bolesna. I tako svaki dan SVAKI DAN!!! U glavi si ponavljam da pretjerujem, da su moji strahovi iracionalni, ali ne mogu si nikako pomoći, čak imam i napadaje panike lupa mi srce, znojim se, vrtoglavice, a sve zbog nečeg što ne postoji i što se nije dogodilo. Još sam sada na učenju za pravosudni a dan mi ode u panici i mukama i iscrpljenosti zbog mojih gluposti!! Znam i svjesna sam da dijete mora biti bolesno, ali ne mogu objasniti to svom mozgu, jednostavno ne mogu, čak sam razmišljala da potražim pomoć psihijatra ali mi je neugodno! Ne znam što bih rekla kad sam svjesna da totalno pretjerujem, ima li još kakva luda mama ili tata kao ja???
Prije nego što te misli odu koji korak dalje, potrazite pomoc psihologa a po potrebi psihijatra. Nemojte se ljutiti ali ovo nisu normalne reakcije. Strah vas paralizira. Imam iskustva s anksioznim poremećajima i prosla sam fazu panicnog straha od kojecega pa tako i id bolesti djeteta. Ne mogu vise pisati ali odite na razgovor.
Pretjeruješ, da. Dijete te treba zdravu. Odi na taj razgovor.
Malu ne možeš držati pod staklenim zvonom. Ona treba biti u kontaktu s drugom djecom, i njihovim bakcilima, da razvije otpornost.
inci, ovo prelazi uobičajenu brigu za dijete. pusti neugodnosti! ne čak, nego obavezno potraži pomoć psihijatra, kao što bi bilo kojeg drugog liječnika da imaš bilo koje druge tegobe.Citiraj:
inci87 prvotno napisa
Samo da dodam na ovo svoje i konkretni odgovor.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Opustila sam se (i previše, ako se mojeg muža pita:mrgreen:), prije točno godinu dana.
Osjećaj je odličan. Neka se čovjek snalazi ima dvije ruke i glavu na ramenu, kao i ja.
inci, cure su sve rekle
vjerujem da nije lako potražit pomoć, ali nisi ni prva ni zadnja koju muče takvi strahovi i napadi panike
to je nešto što se može stavit pod kontrolu, a ako ne staviš satrat će i tebe i sve oko tebe
sretno!
Karma is a bitch :lol:Citiraj:
SikaPika prvotno napisa
Ja sam među onim opuštenim roditeljima, u smislu da mrzim potenciranje priča o bolesti i ne skačem doktoru za svaki kašalj. Izluđuje me što je mm-ova obitelj među paničarima, ne volim im ni reći kad je netko od nas bolestan jer onda zovu stoput na dan, poludim od toga.
inci, ti se moraš smiriti. I neće ti pomoći ako ti sad netko potvrdi da ima još takvih.
Ni ja ne paničarim na svaku. Ako mali ili mala imaju povišenu temperaturu, nikakve druge simptome i normalno se ponašaju (čitaj: divljaju po kući) ne odlazim pedijatru. Drugi dan obično bude sve normalno. U slučaju da se stanje pogorša, idemo doktoru. Padove i ostalo ne registriram ako nema krvi i nisu s neke opasne visine (znam da svaka visina može biti potencijalno opasna,ali u ovom slučaju mislim na pad kad se sapletu o neku igračku , dok trče i sl.) S obzirom da nisu u pitanju male bebe, pričekam tri dana (po savjetu pedijatrice) prije nego ih vodim u ambulantu. Izuzetak su hitni slučajevi, kojih na sreću nije bilo puno.Citiraj:
Angie75 prvotno napisa
identično - ti i ja , TM i MM :-)Citiraj:
Angie75 prvotno napisa