"Uz tebe smo"

Sad se mislim, jedina osoba koja zaista pokazuje značenje tog izraza "za tebe sam tu" je mm.
Iako moram kazati da imam par osoba u svom životu koje mi znače kao da su mi dio srca.

S obzirom na moj medicinski karton, bila sam više puta u jako teškoj situaciji. Moram priznati da je u tim najgorim trenucima bilo teško napraviti nešto za mene. MM je tada bio nezamjenjiv. Pomogli su mi puno neki članovi obitelji koje ja danas totalno izdvajam od svih drugih "istog čina". S druge strane neki drugi članovi obitelji koji su bili totalno u situaciji da dođu makar provirit na vrata i pitati kako mi je, jer su se nalazili možda 500 m od mene, a nisu to napravili, oni su isto dobili neko svoje mjesto i mom svemiru. Sms-i tipa "uz tebe smo" od takvih osoba mi apsolutno ništa nisu značili, čak su mi bili iritantni. S druge strane sms od prijatelja koji žive na udaljenosti od 1000 km su me uvijek veselili. Meni definitivno nije svejedno tko je poslao poruku "Uz tebe sam".

Kulturološki komentar :)

Citiraj:

---

Kaae prvotno napisa

Jos da dodam, karikiranje vjerojatno dolazi zbog iskustava iz okoline u zadnjih par godina. U krugu prijatelja, obitelji i virtualnih poznanstava u Hr, nisam gotovo nikad imala osjecaj da mi netko pruza neiskrenu podrsku ili da doslovno laze dok me gleda u oci. Ovdje je jako prepotencirana ta nekakva drustvena histerija i lazan osjecaj zajednistva pa me onda takve stvari puno vise nerviraju i opcenito bodu oci.

---

Mi smo živjetli na protestantskom sjeveru Europe. Tu je bilo baš suprotno ponašanje. Prvo im treba vremena da te uopće prihvate, al kad jesu - onda si na sigurnom. Bez puno priče, oni djeluju. Kad se nekome nešto događa, odmah se nudiš, dobiješ zaduženje. U mom konkretnom slučaju, bila sam sama, 0 članova obitelji u blizini - dvoje prijatelja prevoze nešto za mene, treći me zove u 9 i u 16 sati, samo da vide je li sve uredu, u 17 dolazi s namirnicama i tako svaki dan. Na radnim akcijama kad nešto renoviraš su svi odmah tu. A dirljivo mi je bilo kad je moj 60+ šef na biciklu došao s buketićem cvijeća i tražio me po ogromnoj bolnici taman nakon što su me otpustili, pa je pronašao gdje živim doma, ali sam ja tada bila u ambulanti pa me opet došao tražiti (sve s tim buketićem, možete misliti na što je to sličilo :)) i još mi je rekao da nek ne prijavljujem bolovanje - jer će mi bezveze smanjiti plaću.

Tek sad kužim zašto neki reagiraju ovdje tipa "a što se to tebe tiče" ili "gledaj svoja posla, ne vjerujem da si iskrena". Mene jednako dira sudbina neke nepoznate osobe kao i najbližeg prijatelja. Jednako pomognem nekoj ciganki, staroj susjedi, slijepoj ženi koju nikad nisam vidjela kao što pomognem frendici ili roditeljima. Jednako se molim za najbliže kao i za ljude koje nikad nisam upoznala, vas na forumu ili kad u novinama vidim neku tuznu priču. Kad god mogu uplaćujem novac, kupujem lijek, potpisujem, lajkam, dajem savjete, prikazujem misu... Zato su mi tu super katolički forumi, tamo se to i osijeća u svakom postu, znaš da ih možeš zamoliti što god ti treba jer ima jako puno osoba koje će ti od srca pomoći i moliti za tebe iako te nikad nisu vidjele.

ja sam nebrojeno puta bila u prilici vrlo konkretno pomoci; poznatima i polupoznatima. bilo mi je drago da mogu.
jednoj sam prijateljici hodocastila svakodnevno u bolnicu. muzeva sestricna je vidjela vise puta mene u bolnici) nego koga drugoga...
no s druge strane kad se prijateljica razvodila (a cula sma to od njene mame; jer je ona relativno dugo to tajila) dugo sam oklijevala javiti joj se. jer ona ocito nije imala potrebu javiti se i razgovarati o tome. kad konacno je, bilo je tesko zapoceti razgovor o onom sto joj se dogodilo/dogadja...
tako da imam osjecaj da puno ljudi zna da sam tu da im pomognem no ako to ne zele... ili ako ja ne vidim način...

najvažnija je iskrena komunikacija

pinguice, ne znam na koliko si foruma uz rodu i katolicki i koliko si se u njih "udubila", ali to sto pises za katolicki nije iznimka vec, manje vise, pravilo.
i virtualna zajednica je zajednica i ljudi se brinu jedni za druge.
takodjer postoje i podforumi podrske koji sluze iskljucivo tome.
naravno, tu su jos i PPovi :)

Sklona sam rasplakati se na teške ljudske sudbine.
Mnogi napišu ili kažu tu frazu "Uz tebe smo", jer ne znaju što bi drugo napisali/rekli.
Ponekad ljudi šute, jer ne znaju kako bi pomogli nekome ili suosjećali s onim tko pati.
Boje se da ga ne povrijede još više.

Kad se radi o bliskim ljudima (rodbini i prijateljima), ipak pitam na koji način mogu pomoći.
Razlikujemo se međusobno i svatko na svoj način proživljava određene situacije u životu, stoga postoje i različiti pristupi.

Bas nedavno sam citala na FB komentare poznanica upucenih zeni koja ima sada vec metastaze na mozgu i pise o svojoj borbi, pravi neki tip dnevnika gdje zapisuje svoje misli , jer ima dvoje djece itd. Neki od komentara su, po mojoj procjeni, bili toliko neprimjereni , a napisani su iz najboljih namjera, da uistinu bolje bi bilo da su samo napisale to Uz tebe smo .

I ja sam se borila za svoju bebu 6 godina. Nekada to " Uz tebe smo " znaci puno , kao npr. ovdje na Rodi . Kolicina podrske koju sam dobila se ne moze izmjeriti . I iako sam uglavnom citala ,(nisam mogla ici na kafice koje su rodice s vremena na vrijeme organizirale, niti se privatno druziti sa nekom od njih jer zivim vani) snaga tih napisanih rijeci je bila ogromna i mnogo mi je znacila.

Od poznanika sam uvijek i ocekivala fraze tog tipa , jer oni koji te ne poznaju dovoljno ne znaju sta ti je potrebno . Moji bliski prijatelji su isli sa nama kroz postupke , bili su tu kada su nam trebali i nestajali kada smo zeljeli biti sami. Oni su gotovo nepogresivo znali osjetiti te tanke nijanse kada nam je sta trebalo.

Citiraj:

---

kata.klik prvotno napisa

E sad nisam ni ja imuna na te poruke šeram ih i ja, ali su me u zadnje vrijeme počele nervirati, naročito kaj se ponavljaju svako malo...

---

ja ništa od toga ne dijelim kad dobijem
meni to užasno ide na živce
da se razumijemo, nisam neosjetljiva kučka (mama mi je umrla od raka, primjerice), ali mi je to baš onako, bezveze
korak sam do toga da napišem kod sebe na fb da mi ne šalju takva s.anja
i još one fore - ako misliš da je osoba koja ti je ovo poslala lijepa i dobra... bla bla, nikada to ne šaljem nazad, prekidam sve te lance sreće i hvala Bogu, sretna sam osoba

a kad nekome kažem - mislim na tebe, onda stvarno mislim,
odnosno, molim se za osobu koja ima kakav "problem" ili je bolesna
ako osoba nije vjernik, onda joj ne kažem da molim za nju jer znam da ju to može naživcirati, ali kažem da mislim na nju ili ovdje na forumu "vibram"
i svakako vjerujem u tu "pozitivnu energiju"

a ako netko od mojih prijateljica treba razgovor, uvijek sam tu, možda neću reći nešto pametno, ali ću saslušati, meni nekada i to bude dovoljno
ne trebaš ništa reći, samo me slušaj
i nikada u takvim razgovorima ne potpirujem vatru, ono, protiv muža i to
ok, možda protiv svekrve ;-)
odoh u OT

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

A često je i u pozadini ove filozofske "uz tebe smo ekipe" baš ono... neće ti pomoć, neće te razumjet, ne prihvaća te i slično. To jest - ili je prazno od značenja, ili je često i suprotnost u značenju "okani me se" i "nemoj od mene samo ništa konkretno očekivat". Često i rečenice započinju "razumijem te i uz tebe sam, ali".

---

baš čitam knjigu Moj Michael, Amosa Oza gdje je sjajno opisana ovakva situacija
dvojica kućnih prijatelja došli posjetiti ženu svog frenda (Jeruzalem, kraj 50-ih) koji je na fronti, došli su u paru da ne bi ispalo nedolično...
i kad im ona želi ponuditi čaj, kakao (koje inače piju), oni se već kupe, odlaze, a ona gotovo vapi za njihovim društvom..., no - oni odlaze upravo s tim riječima - Recite ako vam možemo nešto pomoći. A njoj treba samo društvo, razgovor.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

zašto bi se trudio boriti sam?
ovisi o ljudima, meni je npr ovo tako strana i čudna rečenica, čudnija od svih čudnih tema na forumu. :-/

---

meni to nije čudno
ne znam, da mi se dogodi nešto grozno u životu, ne bih previše opterećivala ljude oko sebe
što ja znam, ako bi me tko nazvao, došao... rekla bih kakva je situacija, valjda bih znala dati do znanja da mi treba nešto određeno - razgovor ili, šta ja znam, odlazak u kupovinu
ali sama nikada ne bih tražila
no, dosta sam vezana uz obitelj, zapravo, nismo toliko bliski, ne posjećujemo se prečesto, čak ni ne zivkamo (dva do tri puta mjesečno s bratom i sestrama, ako i toliko, s tetama jednom u dva mjeseca, s MM se viđamo nešto češće jer smo bliže), ali znam da se nešto dogodi da bi odmah bili tu i to s konkretnom pomoći, šta ja znam, uzdam se u njih
i to malo prijatelja što imamo, znam da bi uvijek bili tu, ono, protresli bi me ako ne bih znala sama što reći
a to što će mi tamo neka xy prijateljica reći uz tebe sam, to bi zaboravila za pet minuta
takve me fore ne diraju, to ni iz džepa ni u džep ili kako se već kaže

Citiraj:

---

Roko_mama prvotno napisa

Zato sam mišljenja ako sam s nekime tako dobra, onda ću mu/joj reći gle, ne znam što da kažem, što da napravim, ti mi reci što bi želio/ljela i na koji način vam možemo dati podršku i pomoć. Znam da to "Uz tebe smo" nekome zvuči kao prazna fraza, ali ja kad to kažem, stvarno tako i mislim, i kažem, gle, ne bi htjela biti naporna i gnjaviti vas, znam da vam je teško u vašoj boli ali molim te reci nam kako vam možemo pomoći i što bi željeli da napravimo.

---

potpisujem

ja sam nekako naučila da će pravi prijatelj biti uz tebe bez puno pompe, a i riječi ako nije potrebno,
ili da će ti ako treba reći i stvari koje ti u tom trenutku neće možda biti po volji, ali će te otrijezniti.

najgori su oni koji puno jooooojkaju i žale, iza takvih obično stoji zmijski jezik.

Ponekad tišina govori više od riječi.
Riječi su tada suvišne, jer bi narušile sklad trenutka koji je nekome banalan, a nekoga podigne za cijeli život.

Različiti smo i to je dobro.