Roditelji i obitelj kao teret i kako se osloboditi...?

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

Oduvijek mislim; sretni su oni iz obitelji gdje su kao djeca bili voljeni, zbrinuti duhovno, emocionalno, materijalno i financijski, gdje se moglo otvoreno ragovarati, gdje se moglo uvijek računati na podršku. Ja recimo, nisam bila te sreće.
Moja obitelj je blago rečeno bila disfunkcionalna, sa ozbiljnim i teškim problemima što je meni, naravno, stvorilo puno ožiljaka i trauma.
No sada u ranim 30.-tima veći dio sam preboljela i ostavila iza sebe u prošlosti, bilo je potrebno mnogo snage, volje i sate kod psihoterapeuta.
Danas imam vlastitu obitelj.
Svojim roditeljima sam oprostila još davno i nemam negativnih osjećaja prema njima, dapače, često smo u kontaktu i posjećujemo se. Danas još imam samo tatu i brata.
Bilo bi sve više manje u redu, problem je u tome što su oni uglavnom ostali isti, sa negativnim stavovima o više manje svemu, i to im ne dopušta da se maknu sa mrtve točke, zato stalno imaju jedno te iste probleme i žive loše, nažalost. I mene opterećuju s tim, poprilično. Iako mi nisu pružili minimum onoga što bi svaki roditelj trebao svom djetetu, a nanjeli mi puno lošeg, i dalje traže od mene spas, najčešće financijski, a psihički me totalno cijede.
Sada kada sam u drugom stanju, primjetila sam da su se moji pozivi i posjeti prema njima prorijedili, jednostavno nemam volje, želje ni živaca za njih. Danas su me zvali da im opet dam nešto novaca... I sami živimo jako skromno, primanja su nam mala, i to mi stvarno ide na živce.
Iako su moja obitelj, mislim da se roditelji trebaju pobrinuti da svojoj djeci ne budu na teret osim ako nemaju drugog izbora, a moji imaju, ali im se ne da potruditi oko toga, lakše im je žicati jer i ja i suprug imamo primanja, to se zna, a oni su nezaposleni.
Bojim se što će biti jednog dana kada mi otac i brat budu stari i nemoćni, ja doista ne želim potratiti svoju životnu energiju i ostatak života, kolko got do grozno ovako zazvučalo, a sa druge strane nisam u stanju izbrisati ih iz svog postojanja... Ispada da mi onda jedino preostaje ovo trpljenje....
Ne znam koje bi uopće pitanje postavila u vezi svega ovoga... pokušavam naći način koji me neće toliko cijediti i opterećivati, a i muči me to što se osjećam krivom ako im odbijem pomoći, zapravo osjećam dužnost prema njima iako za sve ono što su meni učinili, nimalo ne zaslužuju, i msilim da to nije u redu. Kako se osloboditi tog tereta krivnje, odgovornosti? Danas sam baš jako jadna...

---

i ja sam bila u situaciji da me roditelji traže novac pod izlikom "a šta ćeš, svoji smo, moramo si pomoći"
ispočetka mi je to bilo normalno, bilo mi ih je žao, jer ja sam našla posao i lijepo živjela s dečkom.. ali na kraju je to prešlo u iskorištavanje. znali su da i štedim pa su me tražili i veće cifre. roditelji mi ne rade, tata dobiva nekakvu malu invalidsku mirovinu, mama ne bi radila ili joj tata ne da. tata bi radio nešto na baušteli,žalosno, ali mogao se i drugačije snaći, uvijek je radio za priznanje i pohvalu pa su ga iskorištavali, a slabo plaćali. oboje piju.
s njima su još uvijek mojih dvoje braće i sestra. sestra radi sezonski i daje im novac, a moj maloljetni! brat također zarađuje sviranjem i on i nešto da tu i tamo.
na kraju sam si jednostavno utuvila u glavu da nisam ja odgovorna za njih, da trebam prestati ja biti roditelj njima, i da ne trebam osjećati krivnju jer živim bolje od njih!
rekla sam im da me novac više ne pitaju i da se počnu snalaziti sami..ubrzo sam ostala i trudna i otad me više nikad nisu pitali..
ne mogu reći da su dotad bili baš jako loši roditelji,jedino sam im zahvalna za to što sam iz njihovog lošeg primjera naučila kakav odnos ne bi trebala imati prema novcu.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Uh, to su oni pasivno-agresivni, najgora sorta, pucaju na emocije, na srodstvo, na bliskost, ne daju ništa, samo uzimaju. Ima takve djece, ali ima i roditelja, s njima je teško. Slažem se s martom da ovdje opisani roditelji igraju svoje uloge, ali i vdi kao djeca igrate svoje, odnosno pristajete na te uloge. Jer ne želite svojoj glavi izgubiti slike "dobre kćeri/sina". Jer još uvijek tražite odobravanje svojih roditelja.Ali s druge strane, i vi ste roditelji, i dugujete prije svega svojoj maloj, nemoćnoj djeci "cijelog sebe", sebe pri zdravoj pameti i sa što više živaca. Pa ako npr.na poslu ponekad nešto moraš potrpiti, zašto bi morao trpiti od onih koji bi ti trebali biti "najbliži"? I što ste dobili potpore od svojih roditelja, ako ste ištadobili, dobili ste-punoljetni ste i ne možete je više od njih tražiti. S druge strane, punoljetni su i oni, i dužni su poduzeti što je u njihovoj moći da poboljšajusvoj život. Ako ste im x puta pomogli, i ništa se nije promijenilo, pa dokle ćete ići? Rasprodat ćete kuću i imanje da im date šta traže? Ja se držim one "sam se rađaš i sam umireš", da dodam, sam si i krojiš život. Nema nitko pravo destruktivno utjecati na moj život, pa bila to i moja mater.Ja nisam prerezala veze, samo sam rekla kad se promijeniš, javi se, ali ovako više ne ide. Najveći motiv su mi tu bila moja djeca koja trebaju zdravu majku. A volim i ja sebe zdravog mozga.

---

ja sam recimo, izuzetno racionalna osoba...to je ono i što me guralo naprijed. na racionalnoj razini razumijem apsolutno sve.
ali, ono dijete u mene i dalje je vrištalo, i plakalo, i bilo bijesno i bilo ljuto, i tražilo i tražilo tu ljubav...
šta da se radi.
nije to lako. znam da nije.

i vidiš...da, kad sam rodila sve je postalo puno bistrije. u tom sam trenutku zaista shvatila svu bešćutnost koja mi se dogodila, i kakava osoba moraš biti da tako nešto napraviš...
i slažem se, mojoj djeci treba kompletna osoba.
ja sam dugo odgađala uopće ideju o djeci, radi ogromnog straha...i sad sam presretna što ih imam.
oni su moje zrcalo...moji mali učitelji...rastem uz njih iz dana u dan.
sve to stoji.

ali, ovoga puta se nisam odlučila suočiti s prošlošću radi njih.
to je opet, instant rješenje...jer, jednostavnije mi je nešto napraviti radi njih.
ovoga puta to radim isključivo i jedino radi sebe, jer ja to ne zaslužuem.
moja djeca će tim postupkom automatski profitirati. :)

Citiraj:

---

ovoga puta to radim isključivo i jedino radi sebe, jer ja to ne zaslužuem

---

Iz ovakvog stava mislim da proizlazi najbolje rješenje, zbog djece smo dužni biti zdravi koliko god je to u našoj moći,
ali ipak je najjači nagon za samoodržanjem..a nekad su otrovni roditelji /rodbina istinsko pitanje biti li ne biti, oni li mi.

blackberry, sretno

Dobra stvar koju sam primijetila kod djece otrovnih roditelja jest da su svi redom brižni roditelji..eto, njihovoj
djeci se posrećilo, a ljubav i briga koju smo i sami trebali primiti u životu..nadam se da ćemo jednom ipak u ovom ili onom
obliku primiti ...

Nisam htjela o tome pisati, ali kako ste svi otvorili dušu, možda mogu i ja... :)

Moja je sestra također dosta mlađa od mene i uvijek sam ja bila starija, odgovornija... Danas je ona već praktički odrasla osoba. Nije baš toliko neodgovorna i neozbiljna. Štoviše, što je starija, to mi se više sviđa. Ipak, i dalje postoje neke stvari koje me jako nerviraju kod nje, a to je točno prekopiran mamin model ponašanja - jadna ona, koliko ima posla, šta sve mora raditi za faks, ona ništa ne stigne... Da, završila sam i ja faks (i to objektivno puno teži od njenog) pa znam koliko sam imala slobodnog vremena. :coffee: Ako meni nešto treba, idem k njoj. Ako njoj nešto treba, opet ja idem k njoj. Jer ona nema vremena. Tu i tamo se opako posvađamo. Zna ona što ja mislim o tome, ali dobro. Druga tema.

Ono što je mene zapravo cijelo vrijeme ljutilo i u čemu vidim korijen svih njenih problema jest mamino zaštitničko ponašanje prema njoj. Ja to nikad nisam mogla shvatiti. Možda, kad budem imala dvoje ili više djece, shvatim u čemu je riječ. Ovako ne shvaćam. Mama je uvijek morala napraviti sve za nju, njoj sve omogućiti (dobro, bili smo relativno siromašni pa nije sad tu ne znam šta dobivala). Mama se doslovno ponaša kao nekakav grabežljivac kad je sestra u pitanju. Ne razumijem to. Recimo, dođemo kod bake (mama i ja) i baka nam izvadi zdjelicu čokoladica. Mama ih ne jede, ali spremi pola zdjelice u džep, za seku. Ili čak pita baku ima li još da ponese seki. :-o Seka ima preko 20, btw. Dam mami novac da poplaća neke račune... novac završi kod seke jer je trebala platiti stanarinu, a nije joj došla stipendija... Dođemo kod mojih na par dana i napunimo im hladnjak. Kad sestra krene za Zagreb, sav preostali sadržaj hladnjaka ide s njom. Ma zašto bi mama i tata morali jesti? Sad joj redovito šalje pakete hrane - od hrane iz vrta, preko zimnice do kuhanih jela. Meni nikad ni jedan paket nije poslala. Ima još milijardu primjera (ne mogu se svih ni sjetiti)... ali u svakom slučaju, mama je grabežljivac koji svojoj mlađoj kćeri mora sve omogućiti. Ja sam, očito, sposobna sama se prehraniti (uvijek bila), a ova nije. Ili što??

Meni stvarno nije problem pomoći sestri ili mami ili bilo kome... Štoviše, pomažem im, jer, kao što sam već rekla, nema tko drugi. No, ljuti me taj neki nedostatak zahvalnosti. Voljela bih da mi se lijepo zahvali kad nešto dam. Onda obično dobijem komentar da sam poremećena i da mi je očito stalo samo do tog da mi se netko klanja. Ili izjavu tipa: "Dobro, ne moraš mi više nikad ništa dati!!" :zbunj:
Da, smeta mi što ispada da sam dužna pomagati. Mislim da nisam. :zbunj:

baš sam čitala Otrovne roditelje kad je bila tema o traumama, skoro u svakom poglavlju sam pronasla dio svog djetinjstva, čak sam pocela raditi na tome da se i "obracunam" no nisam smogla hrabrosti odraditi to do kraja.
Dijana ovo što si napisala je točno ono sto ja sebi ponavljam u glavi kad se trebam stabilizirati nakon nekog emocionalnog "krivnja-napada"
evo bas zadnji put kad sam bila tamo, malena me samoinicijativno grlila i ljubila i mama mi kaze- "kak je lijepo kad te dijete voli" i pritom me znacajno gleda- u prijevodu: ti mene ne volis i nesretna sam zbog toga. cinjenica je da je zena u pravu, nit ju volim nit se ponasam kao da ju volim, ali mislim da to moze samo sebi zahvaliti, nisam se ja rodila i ne voljela ju, jako puno puta tokom mog zivota je ta žena mene vrlo okrutno emocionalno povređivala

Ne znam, ni ja nisam nikad razumijela drastičnu razliku u ponašanju prema jednom djetetu u odnosu na drugo...to je sve mislim odraz vlastitih frustracija i neuspjeha, projekcija u životu. U tome su oba djeteta žrtve, i privilegirano jer izrasta u za život nespremnu i nesposobnu osobu i ono zakinuto jer je zakinuto a nije ništa krivo.

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

Uh, teška pitanja...
Promijeniti? Ne, ne mogu, niti je na meni (za ovo mi je trebalo puno godina da shvatim i pomirim se s tim)

Pokrenuti? Jesam to sam probala, rođenjem svoje prve kćeri, kada sam kao majka i roditelj shvatila što znači biti roditelj. Tada su mi neke stvari postale jasnije, lakše sam razumijela i našla mjesto za oprost, tim više što sam kod svojih vidjela u očima da im je žao zbog svega, iako bi mi bilo draže da su mi i priznali i to rekli. Ali nisu. Dobro, takvi su. Emocionalni invalidi, razimijem da nisu u stanju verbalizirati svoje osjećaje i iskomunicirati ih prema potrebnoj osobi.

Osjećala sam veliku potrebu za zajedništvom kakvu pruža obitelj. To je jedino i sve što sam oduvijek željela. A mislim da je u tome ujedno i problem. Jer u to ime i radim i trpim sve što se događa. Jer ako sam tu, ako pomognem, onda sam i dobra, a ako sam dobra, onda sam i dio obitelji. Inače nisam, inače sam užasna, sebična škrtica koja vlastitom ocu koji se tolko žrtvovao za mene i volio me (u njegovoj glavi je to tako) odbijam pomoći i ostavljam na cijedilu. Užasna, užasna osoba, koja nije zaslužila biti dio obitelji, i nisu me takvom odgojili. Izopčena sam.
Ne mogu vjerovati da ove rečenice imaju toliki utjecaj na mene i moj život i da se ne mogu toga osloboditi i bit normalna. Očito nisam riješila sve što sam trebala sama sa sobom (kad ne mogu s njima).

---

kao da sebe čitam :(
isto sam se osjećala i razumijem tvoje želje.
ti si napravila najbolje što si mogla. stvorila si sebi svoju obitelj....i ne daj da te ova koje nikad nije ni bilo povlači natrag...to je samo fiktivna slika koje nema. samo je u tvojoj glavi. kao i u mojoj...

još bi te nešto pitala...
ne moraš ti meni odgovarati na ta pitanja....ta sam pitanja ja sama sebi postavljala...i pomogli su mi odgovori na njih...

čega se bojiš?
da ćeš izgubiti ono što nikad nisi ni imala?
da ćeš ako se zauzmeš za sebe u njihovim očima postati tako loša osoba, koju spominješ? izopčena?
što će se dogoditi ako to i postaneš?
koji svijet će ti se srušiti?

u redu je voljeti sebe. to bi nas je netko normalan bio odavno naučio. a nije. zašto nije?
da li bi oni pomogli tebi i da li ti pomažu?
da li oni tebe vole?
da li zato što su tvoja obitelj imaju ekskluzivno pravo uništitavati sustavno tvoj život?
da li bi bilo u redu ostaviti ih da i dalje uništavaju svoj...jer im to tako dobro ide? i ne sudjelovati u tome.
jesu li oni sami odabrali krivi put?
zašto ti moraš biti dio tog puta, na način koji njima odgovara?


ne pomažeš ti njima. ti pokušavaš pomoći sebi, na način na koji si se naučila ponašati. jer si brižna. ali to oni ne vide...i mislim da je malo vjerovatno da će ikada vidjeti.

možda sam ja surova sada. ali surovo je ovo što ti se događa. i mislim da je u tim situacijama sasvim krivo nekoga tetošiti.

budi sebična. imaš apsolutno pravo biti sebična.
imaš samo jedan život. nemoj živjeti tuđi.

(ja pišem samo ono što sam samo sebi objašnjavala. ne bi voljela da se shvati kako pametujem.)

p.s. i ova pravdanja su rezultat mog super samopouzdanja :roll:

mishekica, meni se čini da bi te tvoji početi više cijeniti kad bi im uskratila pomoć (bar na neko vrijeme). Ovako čini mi se da te shvaćaju zdravo za gotovo. Nama su npr. svekiji puno puta pomogli (iako ih nikad nismo tražili, ali oni su takvi-žive za djecu i unuke), i ja sam im uvijek za to zahvalna, za svaku pomoć, što su pričuvali djecu, ili poslali domaće voće, ili financijski, ma cijenim i zahvalna sam za svaku pomoć, a lako bi bilo uzeti to zdravo za gotovo (imamo i takvih članova u obitelji). Ako im daješ, daj od srca, procijeni što im zbilja treba i nemoj gledati jesu li oni to proslijedili sestri, ali pazi da te ne uzimaju zdravo za gotovo.Izgleda da su se oni navikli da ćeš ti uvijek dati, a navika je gadna stvar..ja mislim da ja navike dobro tu i tamo presjeći.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Iz ovakvog stava mislim da proizlazi najbolje rješenje, zbog djece smo dužni biti zdravi koliko god je to u našoj moći,
ali ipak je najjači nagon za samoodržanjem..a nekad su otrovni roditelji /rodbina istinsko pitanje biti li ne biti, oni li mi.

blackberry, sretno

Dobra stvar koju sam primijetila kod djece otrovnih roditelja jest da su svi redom brižni roditelji..eto, njihovoj
djeci se posrećilo, a ljubav i briga koju smo i sami trebali primiti u životu..nadam se da ćemo jednom ipak u ovom ili onom
obliku primiti ...

---

hvala ti.

i ja sam to primjetila...ako se izvuku.
eto, upravo su mi u ponedjeljak rekli da je malo onih koji se izvuku.
puno je češći obrazac ponavljanja, nažalost.

u mom konkretnom slučaju je 1:1. jedan se izvuko...drugi je...vidjet ćemo još gdje je...

blackberry, odlična si! :D al ozbiljno!

znam da ne moram odgovarati tebi niti ovdje na pitanja, ali tako mi je eto došlo, i kada to ovako napišem pa pročitam neke stvari postanu rasvijetljene... pomaže :)

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Kako se može osjećati dijete koje spozna da ga vlastiti roditelji ne vole? Je li to dosita moguće? Bez obzira koliko loši bili, jel moguće da ne vole svoje dijete?

ja mislim da mi tu svi imamo posla s roditeljima koi su propustili odrasti...i nisu to odradili kako treba...
pa onda...takvi roditelji...kad imaju više djece....ulove se onoga najsličnijeg njima...i fino se uljuljuškaju u poznatu rutinu....i nažalost, naprave katastrofalnu pogrešku...zakompliciravši iz temelja još jedan život....samo i isključivo zato što nisu smogli snage promijeniti sebe.

tako nekako ja to vidim.
zato, koliko god mi je bilo teško...uvijek sam nekako rado bila s te druge strane...i borila se sama...bez te kvazi podrške.

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Kako se može osjećati dijete koje spozna da ga vlastiti roditelji ne vole? Je li to dosita moguće? Bez obzira koliko loši bili, jel moguće da ne vole svoje dijete?

---

kako god grozno zvucalo, ja mislim da postoje roditelji koji ne vole svoju djecu:-(

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

mishekica, meni se čini da bi te tvoji početi više cijeniti kad bi im uskratila pomoć (bar na neko vrijeme). Ovako čini mi se da te shvaćaju zdravo za gotovo.

---

Načelno mislim da si u pravu, ali pokušala sam pa nije išlo. :(
Prije smo sestri davali fiksni iznos džeparca, da si s tim raspolaže kako zna. Onda smo bile posvađale (zbog njene nezahvalnosti) pa nije ništa dobivala. Kad smo se ponovno pomirile, više joj nisam davala taj novac, nego sam joj radije dala "materijalna dobra". Gore sam opisala razlog. Ako joj ja već moram davati novac za higijenske potrepštine, onda će se to kupovati u dućanu koji je jeftiniji, po mogućnosti onda kad je jeftinije, a ne onda kad njoj to treba (jer, eto, teško je predvidjeti da će ti wc papir trebati i sljedeći mjesec, jel :roll: ). Prošli mjesec sam joj kupila torbu za laptop preko burze i rekla sam joj da mi taj novac mora vratiti. Bila je sva u šoku... Kao, pa zar joj ne mogu to dati. Tehnički gledano, mogu. Ali neću. Rekla sam da joj to pripisujem na dug i da će vratiti kad stipendija sjedne. I bok.

MM je jako popustljiv prema njoj. S jedne strane mi je to OK jer nemam muža od kojeg moram skrivati novac i pomaganje obitelji. S druge strane, pokušavam mu objasniti da joj ne moramo mi uvijek sve omogućiti. Mi nismo njeni roditelji. Imat ćemo svoje dijete i prioriteti se moraju znati. Ja tamo važem koliko čarapica mogu kupiti na burzi, a s druge strane ću sestri kupovati ... ne znam šta. :roll:

Citiraj:

---

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

---

Ali što je ljubav? Ljubav su djela. Ne možeš mi govoriti kako me voliš, a lagati me i varati..to nije ljubav. Može se reći da neki roditelji sigurno ne žele loše
svojoj djeci, ali da su prelijeni ili presebični da bi se uistinu brinuli za njih kako treba, to sigurno da.

Citiraj:

---

mala-vila prvotno napisa

kako god grozno zvucalo, ja mislim da postoje roditelji koji ne vole svoju djecu:-(

---

Mislim i ja da postoje... ali ih nimalo ne razumijem.
Kad promatram sebe i supruga... koliko smo željeli ovu bebicu, koliko uživamo u trudnoći, s kolikom pažnjom pripremamo sve za dolazak, koliko se informiramo o svemu... koliko već sad obožavamo to dijete... Kad sve to gledam, nije mi jasno kako netko ne voli svoje dijete. :(

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

blackberry, odlična si! :D al ozbiljno!

znam da ne moram odgovarati tebi niti ovdje na pitanja, ali tako mi je eto došlo, i kada to ovako napišem pa pročitam neke stvari postanu rasvijetljene... pomaže :)

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Kako se može osjećati dijete koje spozna da ga vlastiti roditelji ne vole? Je li to dosita moguće? Bez obzira koliko loši bili, jel moguće da ne vole svoje dijete?

---

mislim...čovjek koji ne voli sebe, malo vjerovatno može voljeti nekog drugog.
ako ima imalo savjesti, onda ti makar ne otežava život.
ako nema...eh...

najgora spoznaja u mom životu bila je upravo ta.

mislim da sam ja dugo bolovala...jel...pa sam neke stvari do sada i odbolovala.
neke stvari su i sada došle kao točka na i, i u potpunosti mi otvrile oči...koje sam ja tako voljela zatvarati...
pa se, iskreno, osjećam nekako lakšom.

zato kažem...
teško je spoznati da su roditelji samo ljudi...
a nisu svi ljudi dobri..
neki su izuzetno zločesti...
a i oni su roditelji...

mishekica, pa i niste njeni roditelji, točno. Ok, pomoći tu i tamo, pokloniti nešto, ali davati na redovitoj bazi, i još primati nezahvalnost, ne znam baš..

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Ali što je ljubav? Ljubav su djela. Ne možeš mi govoriti kako me voliš, a lagati me i varati..to nije ljubav. Može se reći da neki roditelji sigurno ne žele loše
svojoj djeci, ali da su prelijeni ili presebični da bi se uistinu brinuli za njih kako treba, to sigurno da.

---

ja čak još uvijek vjerujem da nitko svijesno ne bi nešto nažao učinio svom djetetu. ono, valjda se ta nada i dalje bori u jednom dijelu moga mozga, nažalost. (iako u mom slučaju mislim da se puno toga odigrava itekako svijesno, čisto iz sebičnih razloga...ali ja sam potvrđeno ekstreman slučaj, vjerujte mi na riječ)
mislim da je uvijek u pitanju neka patologija...i da jednostavno ne znaju bolje....i sami su bili zakinuti za sve i svašta...i sami su djeca otrovnih roditelja...
što nije opravdanje za ništa.
jer, znanje je svima dostupno.

kako sam ja odlučila biti ne zatrovana....
tako je mogao i netko drugi...
tako se na kraju sve u mojoj glavi svodi na vlastiti odabir...

"jer, znanje je svima dostupno.kako sam ja odlučila biti ne zatrovana....tako je mogao i netko drugi...tako se na kraju sve u mojoj glavi svodi na vlastiti odabir... "Ne znam zašto mi nema quote funkcije..Pa ja zapravo mislim da znanje baš i nije svima dostupno, pogotovo nije bilo prije..Zapravo su puno naših roditelja teške neznalice, pa u kombinaciji sa sebičnjaštvom, savršena kombinacija za uništit dijete. Ne pravdam ih, samo njima nitko nije mogao preporučiti "Otrovne roditelje", nisu mogli ići psihologu itd.Ali sve to na stranu, u svemu tome treba gledati sebe..

da to je zapravo uzrok mojoj gorčini i frustraciji - izbor. i ja sam odobrala ne biti otrovan roditelj, mngo sam mnogo radila na sebi za psihičko i emocionalno zdravlje. jedna draga žena dječji psiholog, rekla mi je još davno - mnogi koji su prošli mnogo manje od tebe postali su trajno oštećene i disfunkcionalne osobe, a ti unatoč svemu imaš sposobnost empatije i široku lepezu emocija koje svakodnevno pokazuješ, borac si i iako djeluješ nježno i krhko, jako si snažna osoba.

jednim dijelom na nas utječu geni i karakter na koji ne možemo utjecati ali i dalje većinu činimo samo mi našim vlastitim odabirom, razmišljanjem i djelima.
ja sam odlučila biti roditelj u pravom smislu te riječi, koliko got mi je to bilo teško jer nisam odrasla u zdravoj okolini, moji roditelji nisu isto tako odlučili za mene. a to boli. boli za poludjet.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

"jer, znanje je svima dostupno.kako sam ja odlučila biti ne zatrovana....tako je mogao i netko drugi...tako se na kraju sve u mojoj glavi svodi na vlastiti odabir... "Ne znam zašto mi nema quote funkcije..Pa ja zapravo mislim da znanje baš i nije svima dostupno, pogotovo nije bilo prije..Zapravo su puno naših roditelja teške neznalice, pa u kombinaciji sa sebičnjaštvom, savršena kombinacija za uništit dijete. Ne pravdam ih, samo njima nitko nije mogao preporučiti "Otrovne roditelje", nisu mogli ići psihologu itd.Ali sve to na stranu, u svemu tome treba gledati sebe..

---

ja nemam baš stare roditelje...ono...u pedesetima su.
složila bih se kad su mi u pitanju bake i djedovi...ali i onda bi razmislila.

imam 2 roditelja...svakog sa svojim problemima...do kojih su se doveli mladošću, neznanjem, neiskustvom...
jedan je odabrao jedan put i danas je sasvim drugačija i bolja osoba no što je bila prije 20 godina...a drugi je odabrao dijametralno suprotan put.

kad pogledaš...ja učim kroz vlastitu djecu...ok, moji su još mali.
mogli su, neki i jesu, i oni učiti kroz svoju djecu kojima je znanje bilo dostupno. ali nisu htjeli mijenjati se.

meni se nekako uvijek svede na izbor....

Citiraj:

---

winnerica prvotno napisa

Kod mene je ista stvar, samo je u pitanju mama. Uništila je sve oko sebe što se uništiti dalo; svoje roditelje, svekra, svu rodbinu, s rođenom sestrom i dva brata ne razgovara već preko 20 g. (i drugima brani isto, samo ja komuniciram jer smo i oni i ja normalni), susjede, mog 10 g. starijeg brata (evo za promjenu, je stariji ali isti problem kao i oni iz vaših priča), mog oca je doslovce izžderala izvana i iznutra i jadnik je umro sa samo 54 g. od jako teškog karcinoma. Sad (unazad 15 g.) je naumila i mene ali ja se nedam i bok!
I kad čovjek malo sve "zaboravi" i primiri se, ona opet počne; tako je danas nazvala Hitnu pomoć da je vozi u bolnicu na kemoterapiju (iako je u dogovoru da je ja vozim ali da me pričeka do 7h ujutro jer su mi cure bolesne, da prvo njih zbrinem); pa nije dočekala niti mene niti HMP (koji je stigao u njen stan u 7,15h i ljudi je traže u čudu!!!), već je "jadna" otklipsala na BUS i tramvaj do Vinogradske!!! Eto, ne samo da ja nisam dovoljno dobra, niti HMP nije dovoljno dobra i brza za njenu preuzvišenost! Da joj bar isporuče račun za to!
Što se tiče knjige Otrovni roditelji našla sam se u previše toga, međutim jedno je čitati, a drugo je smoći snage unutar sebe i početi djelovati u svoju korist! Meni su tu najviše pomogla moja djeca jer su se prioriteti preokrenuli.

---

te drame su meni fascinantne. moj je usavršio sve to...dignuo na neku novu razinu...mom mozgu totalno, ali totalno teško pojmljivo...
čisti sf

Citiraj:

---

blackberry prvotno napisa

ja nemam baš stare roditelje...ono...u pedesetima su.
složila bih se kad su mi u pitanju bake i djedovi...ali i onda bi razmislila.

imam 2 roditelja...svakog sa svojim problemima...do kojih su se doveli mladošću, neznanjem, neiskustvom...
jedan je odabrao jedan put i danas je sasvim drugačija i bolja osoba no što je bila prije 20 godina...a drugi je odabrao dijametralno suprotan put.

kad pogledaš...ja učim kroz vlastitu djecu...ok, moji su još mali.
mogli su, neki i jesu, i oni učiti kroz svoju djecu kojima je znanje bilo dostupno. ali nisu htjeli mijenjati se.

meni se nekako uvijek svede na izbor....

---

mislim...možda sam ja samo osoba kojoj je ponestalo volje za opravdanjma. bit će da jesam.

znate sto me uvijek zanimalo- recimo da se naši roditelji ili jedan od njih promjeni, odluči raditi na sebi, prizna pogreske....znate na sto mislim
da li ste spremni oprostiti? da li bi vi kao njihova djeca mogli okrenuti novi list (ali za stvarno, u srcu i glavi), potpuno otpustiti zamjeranje i sve ostalo?
ne mislim oprostiti kao takvo, jer smatram da oprastanjem zacjeljujes sebe i da to svakako treba napraviti, prvenstvano zbog sebe. nego mislim oprostiti i krenuti s njima/s njim/njom graditi novi odnos. jel bi mogli?

ja bi, za to sam se cijeli svoj život molila. al se nije dogodilo i neće dogoditi. mislim da se u većini slučajeva taj scenarij da se roditelj promijeni a dijete to prihvati i oprosti, i kasnije im ide sve na bolje, rijedak i često gledamo samo u filmovima na tv-u.
ja bi osobno to mogla zato jer sam jako miroljubive prirode, i težim harmoniji, i nije mi teško opraštati i dati drugu šansu (to sam između ostalog napravila i mm i nisam požalila :) )
ali znam da ima puno ljudi koji su otpisali svoje roditelje iz života zbog puno blažih stvari i ne zanima ih više...ako su tako odlučili, imaju sigurno svoje razloge i pravo na to.

bas citam neki tekst ne portalu i nadem ovo
"ne zadirkujte, ne postiđujte, ne prijetite, ne podcjenjujte dijete " +kad na to dodamo konstantnu viku i izderavanje (jer moja mama ne zna normalno razgovarati) uz ruzne rijeci kao sto su -glupa, luda... imate moje djetinjstvo u kratkom

Moja situacija nije ni blizu tako strašna, ali mogla je postati. I sjećam se trenutka-prekretnice u sebi: kad sam spoznala da nisam savršena, i da ne trebam biti savršena, a da se nikako ne trebam uklapati u sliku koju obitelj ima o meni. Naravno da sam kao curetak od 15ak godina mami ponosno objavila spoznaju, a tad sam prvi put i uzvratila hračak (kako je netko poviše slikovito objasnio). Od tada sam uvijek reagirala na emocionalne ucjene i nabijanje grižnje savjesti, nekad uspješno, nekad manje. Ali u osnovi svega bila je moja potreba da mijenjam stanje.

Mogu reći da se vrrrrlo polako naš odnos mijenjao, izgrađivao gdje je falilo, nadograđivao gdje je bilo dobro. Ali i druga strana treba biti svjesna problema i spremna na rješavanje.

Moj stari je užasan materijalist i on sve kroz novce gleda, a nema pojma s njima. Ništa posebno u životu nije stekao, a mogao je, dobro je zarađivao svojevremeno.
Ne tako davno su napravili totalnu životnu glupost, a ja ne želim i ne mogu popravljati njihove pogreške. (financijske uglavnom)

Mene je uvijek najviše živciralo što niakd nisam ništa dobro napravila. Ponižavao me i govorio me da sam ja poštarica i da nisam za ništ drugo (moja deda, mamin tata, je bio poštar, a njemu gospodinu je to bilo ispod časti valjda kaj ti ja znam). Pa kad sam predala svoju prvu molbu za posao u banci, govorio mi je da nema šanse da mene prime, kao nisam ja dovoljno dobra. Onda kad su me primili, onda je govorio da kao kaj sa ja šalterašica, to ti je isto kao poštarica. Svaku kunu koju bi mi stara dala on je tražio da vratim uz još to što sam morala davati ekstra novce i plaćati račune. A kad sam ja nešto htjelo, ne može se jer jelte ja živim pod njegovim krovom.
Pa sad se ne sjećam točno razloga, već sam bila radila, bllo je sigurno nešto vezanop za izlaske, pa mi je pola kose počupao. Mrzila sam ga, htjela sam mu oči tada iskopati. A opet s druge strane, bojala sam ga se užasno!
Sad se busa s onim kao dobrim stvarima koje je napravio, kupio mi je barbiku u 4. osnovne....I dao mi je sto kuna za izlazak kad sam na polugodištu imala zaključenu jedinicu iz povijesti. Njegov je odgoj bez premca.
Najgore je što mi je dugo trebalo da ga se prestanem bojati, da shvatim da sam ga se riješila, ali da to još samo trebam riješiti sama sa sobom i shvatiti da živim svoj život, da sam se makla od njega, da mi ne može više ništa i da ne moram više trpjeti tiraniju!

A najgori su mi vječni izgovori kako je to nešto što je loše zapravo za moje dobro!

Citiraj:

---

blackberry prvotno napisa

teško je biti dijete otrovnog roditelja. ne možeš to dijete promatrati kao svako ostalo...jer to dijete u sebi nema ono što ostala djeca imaju, da bi spoznalo sebe samo tako.
nema tu samopuozdanja, samosvjesti...svega onoga što se tiče samog zdravog djeteta.
teško je napraviti određene korake, jer si i sam zatrovan i ne vidiš da zaslužuješ bolje, jer ne znaš za bolje.

i kad napraviš nešto za sebe, u drugom trenutku se grizeš...jer je onom nekom tamo teško...i taj netko ti ne želi dozvoliti sreću....

težak je to put...jer djeca otrovnih roditelja su previše nesigurna i na svojim leđima nose ogromnu krivicu i teret koji nije njihov...a roditelji ga ne žele osloboditi.
moraju sami.

---

Ja sam se u svojoj obitelji uvijek osjećala kao vanzemaljac, razmišljanje totalno drugačije od njihovog. Zapravo sam psihički bila puno jača od njih, no uspješno su mi samopouzdanje srozali na 0 podcjenjivanjem i manipuliranjem jer oni kao znaju bolje od mene. Zanimljivo kako se ti isti roditelji onda iščuđavaju kad te nečeg strah pa kažu - pa trebaš vjerovati u sebe, pa već si velik/a
Tek sam se nedavno našla u konfliktu sa njima i vidjela da mogu i ja odvratiti i to ih je jako začudilo jer " pa kaj se i ja znam svađati" i moram priznati da je to jako oslobađajuće-gotovo pa terapeutski :-)

ana susjedo :love2:

ja sam danas definitivno odlučila zatvoriti pipu, neću više davati novce, živimo skromno i štedljivo, zato i imamo iako su nam primanja mala, ali znam s njima gospodariti, najlakše je otić u birtiju/dućan/šoping i kaj ja znam drugo i spiskat sve novce, dugo dijete nam je na putu i ne želim nikome od nas otkidati od usta i osnovnih potreba, ionalo se odričemo puno toga za ono što nam je najbitnije, i zadnje ali najvažnije - ne želim da me se vrednuje i odobrava kao osobu i člana obitelji na taj način, i ujedno vrši manipulacija i emocionalna ucjena, osjećaj grižnje savjesti.

shvatila sam da se bojim da u njima ne izazovem isti onaj osjećaj boli, straha i ne vrijednosti kao kada su oni i mene sustavno odbijali, zanemarivali kao roditelji, jer taj je osjećaj ja mislim jedan od najgorih koje sam ikada osjetila u životu. i upravo me zbog tog osjećaja "imaju" i dalje. takva sitnica ali kako je to moćno oružje!!!

:psiholog:

Igrom slučaja, danas sam pogledala film My sister's keeper.
Tužan film. Malo ekstreman primjer ovog našeg kako se radi jednog djeteta može ići nauštrb drugog.
Zapravo ne znam što bih mislila. :(

Cure moje,

Čitam i ne vjerujem, stvarno svatko može biti "roditelj", baš mi je žao zbog vaših priča, javit ću se poslije, al samo ću reći da oni nisu bili vaši roditelji (mislim ono što roditelj treba biti).

Za neke slučajeve mi je onako fuj, bljak pa kakva je to majka, otac...smučilo mi se...drž' te se drage moje, kad malo zmozgam javim se s kojom pametnom.

nisu vas vrijedni i trebate gledat samo sebe i maknut se od njihovih ralji grrrr.....majke mi sve bi ih "pošaketala" kad pomislim da ste bili tako male i nemoćne, a oni nisu bili tu uz vas onako kako mama i tata trebaju biti uz svoju dječicu.

ljubim vas hrabrice

Citiraj:

---

mala-vila prvotno napisa

znate sto me uvijek zanimalo- recimo da se naši roditelji ili jedan od njih promjeni, odluči raditi na sebi, prizna pogreske....znate na sto mislim
da li ste spremni oprostiti? da li bi vi kao njihova djeca mogli okrenuti novi list (ali za stvarno, u srcu i glavi), potpuno otpustiti zamjeranje i sve ostalo?
ne mislim oprostiti kao takvo, jer smatram da oprastanjem zacjeljujes sebe i da to svakako treba napraviti, prvenstvano zbog sebe. nego mislim oprostiti i krenuti s njima/s njim/njom graditi novi odnos. jel bi mogli?

---

ja jesam. nije po meni grijeh..ili kakogod...pogriješiti..
grijeh je to uporno negirati...i tapkati u mjestu...
svi smo mi ljudi, nesavršeni. tako i roditelji.
ja glasam uvijek za rast i korak unaprijed. i uvijek sam otvorena za tu opciju

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

shvatila sam da se bojim da u njima ne izazovem isti onaj osjećaj boli, straha i ne vrijednosti kao kada su oni i mene sustavno odbijali, zanemarivali kao roditelji, jer taj je osjećaj ja mislim jedan od najgorih koje sam ikada osjetila u životu. i upravo me zbog tog osjećaja "imaju" i dalje. takva sitnica ali kako je to moćno oružje!!!

:psiholog:

---

to je to. misao...ako uzvratim istom mjerom, jesam li onda ja kao i oni?
ful te kužim.

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Moj stari je užasan materijalist i on sve kroz novce gleda, a nema pojma s njima. Ništa posebno u životu nije stekao, a mogao je, dobro je zarađivao svojevremeno.
Ne tako davno su napravili totalnu životnu glupost, a ja ne želim i ne mogu popravljati njihove pogreške. (financijske uglavnom)

Mene je uvijek najviše živciralo što niakd nisam ništa dobro napravila. Ponižavao me i govorio me da sam ja poštarica i da nisam za ništ drugo (moja deda, mamin tata, je bio poštar, a njemu gospodinu je to bilo ispod časti valjda kaj ti ja znam). Pa kad sam predala svoju prvu molbu za posao u banci, govorio mi je da nema šanse da mene prime, kao nisam ja dovoljno dobra. Onda kad su me primili, onda je govorio da kao kaj sa ja šalterašica, to ti je isto kao poštarica. Svaku kunu koju bi mi stara dala on je tražio da vratim uz još to što sam morala davati ekstra novce i plaćati račune. A kad sam ja nešto htjelo, ne može se jer jelte ja živim pod njegovim krovom.
Pa sad se ne sjećam točno razloga, već sam bila radila, bllo je sigurno nešto vezanop za izlaske, pa mi je pola kose počupao. Mrzila sam ga, htjela sam mu oči tada iskopati. A opet s druge strane, bojala sam ga se užasno!
Sad se busa s onim kao dobrim stvarima koje je napravio, kupio mi je barbiku u 4. osnovne....I dao mi je sto kuna za izlazak kad sam na polugodištu imala zaključenu jedinicu iz povijesti. Njegov je odgoj bez premca.
Najgore je što mi je dugo trebalo da ga se prestanem bojati, da shvatim da sam ga se riješila, ali da to još samo trebam riješiti sama sa sobom i shvatiti da živim svoj život, da sam se makla od njega, da mi ne može više ništa i da ne moram više trpjeti tiraniju!

A najgori su mi vječni izgovori kako je to nešto što je loše zapravo za moje dobro!

---

pored svega...i moj je upravo i samo materijalist. kad je ostao bez love, ostao je bez svega.
jedino kad sam u životu osjetila da se ponosi samnom (ništa škola, faks, posao, djeca...) je dan kad je skužio da sam se istetovirala...
mislim...stvarno....

I onda se meni netko čudi kak sam jedva čekala da odselim od kuće i kako to da nisam htjela ići na faks....Stvarno zašto....

Još sam se nečeg sjetila.
Zamislite ovu situaciju!
Cura, 23 godine, u ozbiljnoj vezi s dobrim dečkom godinu i pol, ne od jučer!
Zaposlena i samostalna!
Da, to sam ja!
Radim popodne (već 4 godine zarađujem si sve što imam) i dolazim s posla pola sata kasnije....Da di sam šta sam, kad se to dolazi s posla, koliko je sati!?
A ja zamislite došla po stvari i četkicu za drugi dan, bio je 01. maj i dragi mi je dobio slobodan dan iz vojske! I da ću prespavati kod njega!
Kad sam to rekla. Drama, užas, kako ja to mislim, prespavati kod njega, pa to znači da ću spavati s njim!!!! :gaah:do tada jelte nisam nikako. Onak, nemre se s dečkom spavati u 3 popodne sam ako navečer prespavaš kod njega.
I tak, stara urla kak ja njima radim samo probleme, sad oni ne mogu odseliti (taman su se selili 400 km dalje) jer jelte tko zna kaj bum ja sve izvela dok njih nema.


Ugl, u tom me trenutku zabolio kuki i ne čujem kaj ona urliče, spremma si stvari kad u jednom momentu pored glave mi proleti upaljač, i bam u zid i eksplodira u zidu...Otišla sam, naravno! Drugi dan sam se vratila, nisam baš imala gdje drugdje prespavati, mogla sam jedino s njim otići u vojarnu. Pola sata me nisu pustitli u stan, ko pes sam stajala pred vratima i čekala da gospoda odluči da ja sad ipak mogu uči unutra!

Nekak mi se čini da sam ovu nejverojatnu ali istinitu priču već napisala negdje lai nisam sto posto sigurna...

sad sam se sjetila kak je mene tata izbacio iz stana navečer, imala sam 14god. dosao je pijan sa informacija i imala sam neke jedinice za koje nije znao. rekao mi je nek se gubim van i nek se ne vracam do jutra jer ja nisam za drugo (sto god to znacilo)
odlična odgojna metoda jel da? izbaciti 14ogodišnjakinju na cestu po noci i zabraniti da se vrati do jutra. još bolje je to kaj sam zivjela u centru zagreba, po noci je sve puno krasnih likova.
ja sam se pokupila i vratila ujutro :lol: šta pubertetlija zna za strah? ali sad kad gledam tu situaciju, mislim da je za prijavu nekom

Naravno vilo da je za prijavu.
Ja sam sa 16 otisla od kuce, silom prilika, jer je bio rat i prakticki se nisam vise ni vratila. Zapravo vratila sam se, bila godinu dana s njima i otisla. Htjela sam ja odmah po zavrsetku osnovne skole otici u srednju skolu u drugi grad, ali za razliku od mene, oni nisu ozbiljno razmatrali tu opciju. Meni je rat omogucio da se maknem prvi put, a skolski nasilnici da se maknem drugi put.

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Nekak mi se čini da sam ovu nejverojatnu ali istinitu priču već napisala negdje lai nisam sto posto sigurna...

---

Jesi, sjećam se da sam je čitala. Mislim na temi o braku.
:love2:

ma tu uopće nema previše filozofije
treba se maknuti i to je jedino rješenje
maknuti u svakom smislu
ne prestane te nikad boliti samo naučiš živjeti s tim
ako se skoncentriraš na sebe i svoju obitelj i na to kako ne moraš ići niz dlaku bude puno bolje

mislim da nikakvi razgovori ni uvjeravanja ni argumenti neće ništa riješiti
ti ljudi imaju obrasce po kojima oduvijek žive i ne znaju drukčije, ma ni ne žele
samo je bitno sebi utuviti u mozak da to nije naš život ni naš put ni naša sudbina
važno je ozdraviti zbog svoje djece
moja najnajveća paranoja jest daću prenijeti na svoju djecu posljedice svojih trauma
a od te pomisli se zaledim doslovno