Printable View
ja se tu slažem s martom. mislim, ne bih ju tjerala da jede slano :mrgreen: al dajte molim vas, svu pažnju ima, flopica se krši oko to dvoje djece, kako da oboje budu zadovoljni i sad gospojica izvoljeva i zahebava.
da se razumijemo, ne vidim tu ovaj martin crni scenarij. i dalje stojim kod toga da je to sve nekako u granicama normale (ajd, malo je prećerala s tom soli i tu bih opalila neku kaznu), al da bih imala nekog velikog razumijevanja za nju jadnicu jer je dobila sestru, ne bih.
cvijeto, okanimo se sad sestre koja je samo meni i aleks kamen spoticanja.:lol:
Da li smatraš da bi trebalo imati nekakvo razumijevanje u smislu da je djetetu velika promjena kad mama nakon 9 godina pokušava napraviti rez?
Ponavljam: smatram da rez treba napraviti, ali uz razumijevanje djeteta.
Zašto je problem reči. Ok dijete, smatram da smo krenuli krivo, od danas ćemo xyz. Znam i razumijem da ti je to sad naglo i teško, ali moramo to iz xyz razloga.
Da dijete zna i osjeća da ga razumijemo, ali smo ipak mi "gazda", a ne samo šakom po stolu, jer ja tako kažem.
ma da, ili o nekoj drugoj :mrgreen:, kroz sve se provlaci ta misao o osobnoj odgovornosti. inace ja nemam neki pristup u odgoju, ponasam se kako se ponasam, nekad super nekad grozno, ali trudim se. plus mi je taj da nisam osoba koja puno trazi od drugih pa me to spasava. i trudim se imati fokus na sebe i svoje ponasanje, to mi je prilicno komplicirano jer sam odgajana tako da uvijek slusam druge i njihove potrebe a ne sebe, pa se sad krpam.Citiraj:
mishekica prvotno napisa
ja jos mislim da je to dovoljno veliko dijete da ne mozes umjesto njega odluciti kako ce se ono ponasati. ali ces dati dobar primjer svojom spremnoscu da nesto promijenis, da napravis suzivot laksim nego do tada
anemona moja, ja ti jako jako sumnjam u rezove, a naročito ovakve vrste.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
mislim, može se flopica tješiti da će napraviti rez, s šakom po stolu il julovski, s ja porukama. i da će od reza sve ići svojim tokom, i više ju mala neće nervirati.
al ja, eto, ne vjerujem u taj scenarij nekako :mrgreen:
iz njene perspektive - ne moraju ništa.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
zato su mi odbojne ove rečenice, i ne mogu si pomoć :mrgreen:
poštenije mi je - jer ja tako kažem.
ina niz.
odbojno mi je tražiti razumijevanje djeteta da napravimo nešto što djetetu nije po volji :-/ zašto bi dijete moralo imati razumijevanja za naše rezove?
Anemona ne tumacim te krivo, samo se ne slazem s tomom u svemu. Al ne mogu sad po mobu bosti, napisat cu kad budem u prilici.
Ne tvrdim da dijete treba imati razumijevanja, nego da smo mu "dužni" nakon 9 godina odobravanja njegovog ponašanja barem najavu da to više tako ne ide jer ja bla, bla, bla,...Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ok, razumijem da možda ja osjećam taj "dug", nije to svemirsko pravilo koje bi trebali svi podržavati.
Nema frke.Citiraj:
marta prvotno napisa
Ovako je i kod mene. Tolerancija mi je fakat dobra, ali kad je dosta - onda je stvarno dosta. I to zato jer ja tako kažem. Sva daljnja filozofija je gubljenje vremena i živaca.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Anemona, tvoje je dijete još malo i imaš samo jedno. U dobi dok su moji dečki bili kao tvoje dijete, i ja sam imala više strpljenja. Kako djeca rastu, od njih se očekuje da im raste i razumijevanje, ali figa - to ne ide linearno, pogotovo ako se nisu našli u situaciji da se za nešto moraju sami pobrinuti. Dodaj tu još i (pred)pubertet ili koju god hoćeš fazu - svejedno... isto ti dođe. Ali onda ti život donese priliku kad moraš naučiti skupa s djecom kako izaći na kraj, pa to i naučiš. Nije to za svakog isto jer niti smo mi isti, a ni djeca. Svakom treba nešto drugo. ALi ja ne dam da mi ovi moji fakini "uzimaju mjeru" na način na koji je flopica opisala. Samo nisam tako odmah odrezala od prve - par puta sam popustila i radila baš isto što i flopica, sve dok mi nije sinulo da me motaju oko malog prsta. Ne znam kakva su druga djeca, ali kod mojih bolje pali ovo cvijetino - bez pretjerane filozofije. Znaju klinci jako dobro kad pretjeraju. Tad treba pustiti NJIH da se potrude kad treba ponovno zadobiti naše povjerenje.
i moja je takva, a nema još 7, a kod jela sačuvaj Bože u zadnje vrijeme nije pojela poštenu žlicu -dve za vrijeme jela, stalno komentira, ništ joj ni po njenom ( osim današnja pašticada koju je pojela brdo samo umaka).
Nikad ništa neće kaj joj se kaže, teško joj je popit vode, čistit nos, za sve osim igranja je boli glava, noga.....
Peterlin inače imam vrlo slično mišljenje tvojem, ali sad me bodu za oči dvije stvari:
1.) rečenica - imaš samo jedno, da imam i možda nikad ne budem ni imala drugo i tu slijedi točka.
2.) tvoje je još malo - i je i nije. Ima 5 i pol godina i nevjerojatnu spoobnost izbacivanja iz cipela na drugu planetu.
Sve što ovdje pišem (na ovoj temi) pišem iz iskustva odgoja takvog djeteta.
Da li bi bilo bolje da imam 10 godina iskustva, možda i bi, ali i u ovih 5 vidim veliku sličnost s flopičinom dilemom i znam kako smo mi riješili.
I mene je moje dijete izluđivalo i ne znam što sve ne, poanta je da je trajalo tako dugo dok nisam napravila rez, ali rez u svojoj glavi.
Ali napominjem po 100 put, smatram da dijete ima pravo znati pravila igre - što od danas ne toleriramo i zašto.
Ne volim kad se pravila igre mijenjaju kako vjetar puše, to je moja fobija, to je način kako sam odgajana od vrlo bliske osobe i mrzim to iz dna duše.
Jasno, glasno i transparentno i točka - to je meni bit odgoja.
Naravno da se slažem i s cvijetom koja tvrdi da rez nije trajan. Nije, nema šanse da je.
Uvijek je to isto dijete i isti tvoj i njegov karakter. Postignete primirje, slogu, pa to traje do prve veče bune ili "faze" (ne volim taj naziv) i onda uspostavljaš red ispočetka, ali opet jasno i transparentno, barem je meni to bitno iz prije navedenih razloga.
Dijete nije pijun da ga roditelj šalta kako želi bez najave. Dijete je čovjek sa svojim potrebama, osjećajima, mislima,....
Da, mi smo odgovorni za odgoj i red i svašta nešto, ali uvijek uz (meni vrlo važnu) dosljednost, jasnoću, trasnsparentnost.
Znači situacija - 9 godina sam te prihvaćala takvu kakava jesi, a od danas (bez objašnjenja) više ne, ne drži vodu.
Peterlin je napisala uglavnom sve sto bih i ja napisala, pa cu se osvrnit na ovo tu. Flopica nije napisala da je ona to prihvacala, i da od danas vise ne prihvaca. Nego da nikakvo objasnjenje ne pomaze. Daleko je od toga da dijete ne zna koja su pravila igre. Zna, i to jaaako dobro, jer se isprica za svoje ponasanje svaki put kad pretjera. Znaci da su joj pravila potpuno jasna, ali ih se ne pridrzava niti se trudi obuzdati svoje nezadovoljstvo nekom situacijom bez da radi stetu drugome. To je ono o cemu ja pisem da bih odrezala bez objasnjenja. Jer objasnjenje uopce nije upalilo, znaci da joj nije ni trebalo.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Nek te ne bode u oci to sto je Peterlin napisala da imas samo jedno dijete. Tek s vise njih sam i sama shvatila koliko je pogresno "pustiti da prodje".
Slazem se da djetetu treba objasnjenj da vise nesto ne moze. Al sto se mene tice, to objasnjenje moze glasiti i ovako: "Smatram da sam se pogresno ponasala prema tebi jer nisam dovoljno sankcionirala tvoje lose ponasanje. Odsad vise necu ni na koji nacin poticati takvo ponasanje niti prelaziti preko istog. Jel tako? Tako je."
Sve to skupa je malo kompliciranije nego sto se nama ovdje u dvodimenzionalnom internetskom svijetu cini. Jer neka ponasanja imaju malo dublje razloge i treba vise kopati. Jer ako okopas samo malo, moze se dogoditi da ti se cini da je to sad sve fino i u redu, a korov i dalje cvjeta tamo gdje ga ne vidis ili tamo gdje ti dijete misli da ga neces vidjeti ili prepoznati.
I ne vidim al bas nikako da se moze usporedjivati petogodinjaka i devetogodisnjaka, tj. njihovo ponasanje, niti da bi se ikakvim suvislim manevrom moglo ponasanje devetogodisnjaka opravdati ponassanjem petogodisnjaka.
Eto s ovim ću se složiti, jer to i jacijelo vrijeme govorim, ili barem pokušavam reči.Citiraj:
marta prvotno napisa
I od tuda je krenula moja diskusija, jer sam stekla dojam da se omalovažava pravi uzrok problema, koji smatram da terba pronači.
A što se tiče jedno dijete, dvoje, troje,...
Naravno da nije isto, ali me jednostavno smeta to navođenje.
Isto kao što ti marta ili bilo tko drugi može reči, stara imaš jedno dijete ne razumiješ tu perspektivu gledišta s više djece, tako ja ili npr. aleks:mrgreen: možemo reči, ok imate više djece i totalno ste se pogubile u tome što jedno dijete kao jedinka može osjećati, razmišljati,...
Nije jedinka nestala od kad se rodilo 2., 3., 4.,... dijete, ona je i dalje tu, ali se ne gleda kao jedinka, barem se meni ponekad tako čini.
Isto tako kao što se i vama čini da ja ili neka tamo Veronika kao majka jednog djeteta ne vidim perspektivu s više djece.
Moram napomenuti da mi je tema aktualna i nekako prirasla srcu, jer sam svakodnevno u doticaju bratovom djecom (kojih je poveči broj) i s njihovim razmišljanjima, jer mi se vole povjeriti.
Da, djetetov svijet se mijenja rođenjem braće, mijenja se perspektiva, ali i dalje to dijete ima potrebe i razmišljanja i želje iste kao što ih je imao dok je bio sam ili s dvoje, troje, četvoro, petoro braće.
Dodatak: vidim da sam umorna jer su mi prsti sporiji od mozga, pa mijenjam raspored slova. Sorry, nadam se da je jasno što piše: nije terba - nego treba, nije ej, nego je,...
A ja vidim, a pogotovo iz ove flopičine rečenice:Citiraj:
marta prvotno napisa
Sve je to isto dijete od rođenja pa do duboke starosti. Iste karakteristike, isto ponašanje, sve isto, samo ispoljeno na drugi način ovisno o dobi.Citiraj:
mislim, oduvijek je ona takva - emotivna, burna, dramatičarka
kad plače plače da se brda tresu, kad se smije isto tako sve pršti
samo dosada sam uspijevala to nekako kanalizirati ali ovo sad mi je previše
danas dva takva ispada- ja sam na rubu
otac joj je na putu, sama sam s njih dvije
I kad čitam vissnju mogu se kladiti da se s Nadjom na isti način, u istim segmentima ne slaže danas kao i prije 2 godine, kao i lani i isti će problem biti u pubertetu.
Tako i meni s mojim djetetom.
A bome i ja sa svojom mamom dan danas, kad imamo neku razmiricu, kao da nas gledam prije 30 godina. Ja govorim jedno, onda razumije nešto sasvim drugo i brani se (naravno vrijedi i obrnuto) i tako u nedogled.
Tu je moja poanta 9 godina prihvaćanja i sad mi je dosta.
Ma svaka čast, imam i ja jednog (malog) koji voli dramiti, ali ne moram ja uvijek biti raspoložena za njegove predstave. Karakterna osobina "gnjavator" u mojoj kući nije karakterna osobina nego ponašanje koje treba korigirati.
Ima jedna scena iz filma "Don Juan de Marco" gdje stari psihijatar kaže mladom kolegi da će pacijent taj-i-taj na njegovoj glavi već sutra zaplesati flamenco ako mu ne nađe radnu točku.
I zato je bolje korigirati ponašanje u devetoj (ili petoj) nego u petnaestoj, kad je obično to puno teža misija. A "puštanje da prođe" obično je slijepa ulica.
čitam temu od jutra, s mobitela i nikako sjesti i natipkati
moje je mišljenje da ponašanje flopičine curice nema veze sa sestrom. najlakše je okriviti drugo dijete :mrgreen:
ne kažem da se ja tijekom svog roditeljstva nisam nalazila u sličnim razmišljanjima, no iskreno mislim da to nema veze. djeca su različita, neka su jednostavno takva. pa i aleks, forka, anemona pišu o situacijama kad ih dijete i naljuti i izbaci iz takta.
dopuštanje takvog ponašanja? možda je nespretan izraz, netko ga je upotrijebio ovdje, neda mi se kopati po postovima.
voljela bih vidjeti tko bi ovdje rekao da dopušta takvo ponašanje :mrgreen:
teško da dijete traži i dozvolu za takvo ponašanje. ono se jednostavno dogodi. pitanje je samo kako ćemo reagirati. netko će objašnjavati, netko zabraniti plejku i tv. netko neće ništa, odnosno pokazat će svojim ponašanjem, osjećajima da ga je to povrijedilo.
ja nisam ljubitelj kazni, ukidanja povlastica, nazovimo to kako hoćemo
nekad nisam ni ljubitelj objašnjavanja jer moje dijete koje ide u 2.razred dooobro zna što je neprihvatljivo. i ispriča se.
ono što ja od svog djeteta želim da nauči kontrolirati i emocije i ponašanje. da izbaci neprihvatljive riječi iz svog riječnika kad razgovara s ukućanima.
to nije lako. nije ni meni lako, nekad osjetim kako tonem u neki obrazac ponašanja koji je krivi obrazac, a ne prestajem :/
što nije i vama tako?
uvijek vladate situacijom? reagirate prikladno?
složila bih se s martom (u onom dijelu gdje opisuje crni scnarij kako cvijeta kaže :mrgreen:) da će se dijete tako ponašati i prema drugim ljudiam iz svoje okoline ako ne nauči drugačije reagirati. i treba reagirati dok su manji.
po meni je najvažnije ostati smiren, ne ponavljati objašnjenja milijun puta jer sve znaju (ovi veći). neka vidi da je povrijedio nekog bliskog, neka se ispriča i kao što peterlin kaže- zadobije povjerenje. nemam ništa protiv toga. i inače sam mrgudasta kad netko radi nešto protiv moje volje :D
nije krivo drugo dijete, kriva je situacija:mrgreen:Citiraj:
Anci prvotno napisa
možda je tebi dosta, a ja sam tek sad sjela :DCitiraj:
Anemona prvotno napisa
mislim da flopica nije prihvaćala već je samo imala bad day
da ne doji :D, već bi se osjećala bolje zahvaljujući aleksinom receptu :mrgreen:
još sam htjela nešto reći oko ovog jedno, dvoje djece...
moje se dijete ni ne sjeća da je ikad bila jedinica. teško mogu za njezino povremeno :mrgreen: ponašanje"kriviti" sestru
nekad im treba 1na1, to je jasno. no, to treba i mlađoj, koja nikad nije bila jedinica. i opet je super kad nas dvije nešto radimo same, kad pričamo, smijemo se i sl.
i dojenje :mrgreen:Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ma nije meni dosta, nego flopici.:mrgreen:Citiraj:
Anci prvotno napisa
Moja mala je sklona nadpričavanju i moram reći da sam to počela rezati u startu i očekivati poslušnost na prvu. Vjerujem, Flopice, da ti nije lako, ako su iole slične. Sin mi je tako pričljiv da je to meni upravo strašno, ekstrovert teže vrste, ali ne napada i nema faktora bezobrazluka, pa to nekako drugačije rješavam. Malenu moram držati na kratkoj lajni i jako je naporno...
Našao je mm taj citat iz filma - evo ga:Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
http://www.imdb.com/title/tt0112883/quotes?qt=qt0231050
Offt. Hvala na podsjećanju na meni najmiliji film svih vremena!
Iako to vjerojatno nikog ovdje ne zanima, slažem se s Anemonom u većini napisanog.
Mislim da komentari tipa "vidjet ćeš ti kad dođeš u moju situaciju" nikako nemaju smisla i pomalo nisu u redu. Svi smo različiti, sva su djeca različita. Netko će sa "svojim jednim" proći trnovitiji put od nekog tko ih ima petero...
Očito je da u ovoj situaciji o kojoj raspravljamo postoji neki problem i on bi se trebao otkriti i riješiti. Kazna može uzrokovati promjenu ponašanja, ali to neće riješiti problem i on će se samo početi pokazivati na drugi način...
u ovome što ste pisali prepoznajem svoju najstariju (skoro 11 godina)
oduvijek tvrdoglava i svojeglava do boli, drama queen (naročito sad kad je lupa pubertet), sve radi po svojem (iako rijetko će reći "neću", ali itekako nađe načina da ne napravi ili da napravi po svojem)
neuredna za ne vjerovati, nemarna, stalno se natežemo oko nečega
interesantno, kad je sama (bez mlađeg brata i sestre), ponaša se puno bolje
i, što je još interesantno, šarmira sve oko sebe (naročito one s kojima ne provodi puno vremena i koji ne znaju za njene ne-baš-tako-divne navike); učiteljica je jako voli, kaže da je ona jedno posebno dijete.
ok, ima ona divnih osobina (voli ugoditi tati i meni, pripremi nam doručak i sl.; ponekad je divna s bratom i sestrom, istušira ih, pomogne im da se obuku, ponekad ih smiri kad imaju svoje šize), ali je s njom jako teško živjeti. ne drži se dogovora koje imamo s njom i stalno se nešto navlačimo.
neki će reći da je to normalno, ali meni nije i ne želim da tako bude. pa se onda prema njoj odnosim slično kao marta prema svojoj djeci. da pustim ta neka loša ponašanja, uvjerena sam da bi sve otišlo u kupus.
a opet, ne sviđa mi se ni ovo. stalno su neke kazne na snazi i, koliko god da smo MM i ja dosljedni, ne vidim nekog velikog pomaka na bolje.
Čitam svoje postove i razmišljam zašto se marta i sad laumi lovi na riječi da ne može pustiti da prođe i mora rješavati i to napominje kao razliku naspram mojeg stava.
Čitam i dalje ne kužim, jer i ja cijelo vrijeme pišem da ponašanje treba rješavati, moja jedina razlika između vašeg "sistema" je što napominjem da treba u tom rješavanju i uvažavati dijete.
To "uvažavati dijete" ne znači ne provoditi red i diciplinu, nego znači priznati da i dijete ima osjećaje na koje uostalom ima i pravo jednako kao mi.
I onda dođem do svojeg prvog posta i famozne rečenice:
Bingo!Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Proči će cijela ta faza lošeg odnosa s djetetom, riješiti će se, sad je na vrhuncu, krenuti će na bolje,... to je poanta, a ne pusti dijete da se ponaša kako želi, dok ne izraste u delikventa.
Preletila sam topic. Potpuno razumijem flopicu, imam doma jedan primjerak 9ogodišnjakinje koja odgovara opisu.
Slažem se sa strujom marta-Peterlin-...
flopice, preporučam da "prijeđeš s riječi na djela": Nemoj više govoriti kako se osjećaš, nemoj opisivati kako te njezino ponašanje vrijeđa ili smeta. Nego, jednostavno o'ladi odnos. Otkači. Digni zid, odmakni, stavi na led...
I ne daj se ponovno uvući u vrtlog, ni na prvu ni na drugu loptu. Pokaži da si povrijeđena i dopusti povrijeđenom dijelu sebe malo slobode od brige za osjećaje svoje 9godišnjakinje. U takvom trenutku ti trebaš njegu, ona će se i sama snaći.
Moje iskustvo je da moja kći kao da ne vjeruje da sam povrijeđene dok god ja samo pričam i pričam. Kao da je moja verbalizacija osjećaja samo fasada, otprilike "čim pričaš znači da to nije tako strašno".
Ne znam... možda ja inače pokazujem osjećaje po toj špranci: one lakše mogu verbalizirati, one teže ne znam izgovoriti nego ih pokažemo burno na druge načine. Malo nekonzistantno, je li :-). Pa malo moje autentičnosti vrati stvari na pravo mjesto.
Druga stvar na koju bih ukazala je potreba da dijete te dobi pokaže odgovornost, za koju je ono inače potpuno sposobno. Mojem odnosu s kćeri jako pomaže da joj zadam neki teži zadatak, tipa očisti svo povrće za juhu i pristavi kuhati - kako god znaš i umiješ. Naravno, svaka obitelj ima svoje "teže zadatke". U svakom slučaju, to treba biti nešto gdje se dijete treba samostalno snaći. Naravno da se ja onda moram suzdržati kontrole i obuzdati očekivanja - jako je bitno da ona obavi posao samo svojim umnim i drugim snagama. Ta situacija ima barem dvije korisne posljedice: mala je zaposlena, na kraju zadovoljna i ponosna, a ja imam trenutak mira i povjerenja u nju - još je i juha na kraju u loncu.
I stvarno se ne treba bojati težine zadatka, bolje je iskazati povjerenje u sposobnosti djeteta i kasnije eventualno pripomoći, nego ne imati povjerenje uopće.
A ovo sasvim normalno ponašanje ne izjednačavam s prihvatljivim ponašanjem. Normalno mi je da dijete ima takve faze, imam ih i ja uostalom, tko ih nema?
Ali to što mi je normalno da dijete ima fazu koja me izbacuje iz cipela ne znači da ću tu fazu prihvatiti tapšajući ga po ramenima i tepajući mu samo tako nastavi.
Isto kao što nam je svima "normalno" da postoje nemogući dvogodišnjaci, da postoje nerazumni pubertetlije, da postoji težak PMS, tako mi je i ovo u rangu "normalno". Nema potrebe za intervencijom stručne osobe, ali nisam nigdje mislila da nema potrebe za maminom intervencijom (ali uz uvažavanje djeteta).:mrgreen:
Smatram da ni jedno loše ponašanje djeteta nije iz vedra neba nego ima svoj korijen, početak i na koncu vrhunac, ali s uzrokom, razlogom,... kojeg treba rješavati, a ne amo škarama prerezati vrhunac.
Eh, tako sam i ja nekad razmišljala, ali sad nisam više sigurna koliko je to ispravan stav... Ja imam trogodišnjaka, upravo smo izašli iz terrible twos, i ispočetka sam pokušavala dokučiti razloge njegovih ispada, ali brzo sam shvatila da tako ne ide (bar u mom slučaju). Razumijem da on ne zna dobro verbalizirati ono što ga muči i sl., ali ja ne mogu cijelo vrijeme mantrati i razmišljati što bi mogao biti uzrok. Kad sam počela presijecati njegova cendranja, bacanja i ružne riječi, situacija se znatno popravila. On je počeo uočavati da je ono što čini loše i neprihvatiljivo ponašanje. Sada, kada krene raditi nešto loše, gleda u mene, očekuje moju reakciju, brzo prestane i ispriča se, ili u boljem scenariju odustane od svoje namjere. Dakle, naučio je - ovo nije dobro, to ne smijem raditi. Prije dok sam razgovarala, tješila, smirivala, takvo bi se ponašanje oteglo kroz čitav dan i sve bi nas iscrpilo. Svi mi imamo svoje loše trenutke, ali smo nekada u životu naučili da nije pošteno da naša obitelj, kolege na poslu i prijatelji konstantno ispaštaju zbog toga. Zato opet ponavljam, pružiti djetetu pažnju, razumijevanje, odgovornost koju može podnijeti njegova dob, ali u trenutku kad djetetovo ponašanje postane neprihvatljivo, rezati to.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Anemona, pa gdje si ti iz mojeg posta ovo iščitala?Citiraj:
Anemona prvotno napisa
pisala sam svoja razmišljanja, tj. o čemu sam sve razmišljala - jel bolje pustiti da prođe ili inzistirati na promjeni meni neprihvatljivog ponašanja. i zaključila da imam pravo inzistirati na ponašanju koje je meni prihvatljivo. uz puno razgovora o tome kako se ona osjeća, zašto se tako osjeća i kako se njezin tata i ja osjećamo u svemu tome.
i na temelju čega zaključuješ da ne uvažavam djetetove osjećaje i da je ne poštujem?
meni osjećaji nikad nisu neprihvatljivi, neprihvatljivo mi je određeno ponašanje.
mendula, sviđa mi se ovaj dio s odgovornošću. na tome ja trebam poraditi.
i potpis ne rehab, slično razmišljamo.
I hear you sister, i ja imam sina od 9 godina zbog kojeg iskačem iz kože.
Već je dosta toga pametno rečeno, ali ja ti želim ukazati na drugi kut gledanja.
Ja imam dvoje djece, sina (gore spomenutog) i njegovu suprotnost, kćer. Ona je divna.
Jedno od one djece koja se sa svima slažu, empatična, emocionalno inteligentna i (još uvijek) misli da ima divne roditelje i svaki dan nam to pokazuje.
Ali da su oboje takvi ja o sebi puno toga ne bih znala.
On me jednostavno tjera da kopam po svojoj psihi i srcu puno dublje no što bih ikada u "normalnim" okolnostima.
Ja mislim da je to moje dijete među mojim najvažnijim učiteljima u životu.
Bed je što su lekcije najčešće svakodnevne 8-)...
Meni puno pomaže kada se zapitam što trebam naučiti iz situacije u kojoj se nalazim. Najveći problemi donose najveće darove.
Vrlo često odgovor je jednostavan tipa, treba reći dosta i stati iza toga, a nekada su rješenja skrivena ili neugodna ili je riječ o nekim uvjetovanim (davno naučenim) reakcijama koje ponavljam kao papiga...
Također mi jako puno pomaže saznanje da ne mogu mijenjati druge, već samo sebe i svoje reakcije.
Nekada mi pomaže samo rakija :lol:
Ja sam protiv ovog "kaznjavanja" hladnim odnosom. Radje bi se izderala na dijete i poslala ga nekud nego bila hladna. To ja iz perspektive rasprava s md-em. Najgora mi je ta neka hladna tisina.
XCitiraj:
Jadranka prvotno napisa
Rekla bih da to nije baš emocionalno najinteligentnije rješenje. :neznam:
To su dvije potpuno različite stvari. Kažnjavanje partnera hladnim odnosom je pasivna agresija. Uklanjanje sebe iz područja napada je samoobrana.
Ali, čekaj... Zašto smatraš da te dijete napada, a partner ne, odn. zašto prema djetetu to isto ne bi bila pasivna agresija?Citiraj:
mendula prvotno napisa