I da, moje dok su u mojoj kući neće ništa raditi.
Printable View
I da, moje dok su u mojoj kući neće ništa raditi.
kad ti imaš energije za sve vas
Ni ja. Moji jedu samo od godinu i pol. Ova mala od pocetka, ta nikad nije htjela da ju drugi hrane.
A možeš li objasniti koji je točno razlog tome?
I misliš li stvarno da će ti netko jednog dana reći hvala, vidi kako je moja mama bila super pa sve radila umjesto mene?
Scenarij koji ja viđam kod takvih majki koje su sada u godinama je slijedeći:
Djeca su odrasla, otišla od njih, osnovala svoje obitelji i ne bendaju je onoliko koliko bi ona to željela. Niti je spominju u stilu "to je meni moja majka..." niti joj kažu "hvala ti što si bila takva". Prije kvocaju na nju jer su nesposobni otišli u svijet gdje je igla nemilosrdno pukla njihov ružičasti balon.
A majka je ogorčena, osjeća se napušteno, beskorisno i kao da nikome nije potrebna i to nezadovoljstvo prenosi na djecu i gnjavi ih time. Frustrirana i razočarana.
Ne želim te uvrijediti i reći da će to biti i tvoj scenarij, ali ja sam naišla na jedan jedini slučaj gdje se to nije dogodilo i gdje osoba actually kaže "moja majka.... :heart:" sa sjetnim pogledom u očima. A ista ima teške probleme radi svoje razmaženosti. Teško je prihvatiti da nije više na nikakvom tronu.
ne mora to biti tako
ni ja kod svoje mame nisam morala ništa
baš ništa
ni tanjur pomaknuti za sobom
a sve je ispalo dijametralno suprotno od ovoga što si napisala kao posljedicu
ne kažem da nema i takvih slučajeva, ali ne bih rekla kako je pravilo
*mamica* je napisala baš ono što sam ja htjela....
Koja je točno mana toga da dijete sudjeluje u životu s roditeljima?
Da se pita moje dijete, bio bi najsretniji da nađe i ženu koja će ga hraniti.:mrgreen:
Želim reči da je jedno ova samostalnost "na papiru", a drugo je život.
Za svojeg bih mogla nabrajati još svašta što radi sam, a s druge strane uz sve tehnikalije koje zna, nekako mi je životno naivan i to smatram velikim nedostatkom.
To ne može popraviti sva samostalnost svijeta.
Što vrijedi da dijete oglanca cijelu kuću, opegla veš i skuha ručak, ako npr. nema neke socijalne vještine,...
Teško se nosi s porazom i slično,...
Uglavnom smatram da ima milijon stvari važnijih i poželjnijih od toga da li dijete npr. samo jede i slaže krevet.
Snalažljivo dijete uvijek nadoknadi nedostatak samostalnosti, a nesnalažljivom zabadava sva samostalnost.
Apri, nisam rekla da je to pravilo, ali ja sad iz glave mogu nabrojati nekoliko takvih slučajeva u svojoj okolini, i jedan ovaj što ima ovo "to je meni moja majka..". S takvima se srećem, dopuštam da ima i drugačijih slučajeva.
znam samo za jedan takav slučaj
koji apsolutno potvrđuje ovo što je anemona napisala
nema te samostalnosti koja će se "uvježbati" treningom od malih nogu, ako ti nedostaje sposobnost upotrebljavanja te samostalnosti u životu
badava tebi znanje namiještanja kreveta ili brisanja prašine kod kuće, ako izvan doma sjediš u ćošku i čekaš da te drugi vode...
Starija sa 5,5 samo izabire odjeću za vrtić/izlazak/spavanje i oblači se, pospremi krevet, napravi vikendom doručak za sebe i seku i servira ga, zakopča si sjedalicu, hrani se sama odavno, ne tušira se sama jer se ne ispere dobro pa sam ja s njom, zube pere sama samo ujutro jer ima svako toliko karijes i ni u ludilu ne bi niti jednom petogodišnjaku dala da sam/a očetka zube navečer.
Nikada nije sama doma i ne ide u dučan jer i ja idem autom koliko je daleko.
Mislim da treba pusiti djecu da budu samostalna jer se tada ona osjećau zadovoljno, ispunjenije.
što je to 'sve'? pa nije valjda baš sve.
jel to radila zato što je mogla i htjela a tebi je pomoć bila potrebna ili je to činila zato što je dobra, požrtvovna, odgovorna pa bi joj ponekad puko film ..?
u srednjoj školi moja je mama odradila puno toga za mene al u to vrijeme ja sam imala toliko obaveza... dan mi je bio prekratak. radila je to a ja sam bila i samostalna i odgovorna.
ako gledamo neku radnju izolirano mislim da ne pokazuje ništa, djeca a i mi smo različiti. ipak, ukupno gledajući samostalnost je bitna
i snalažljivost je bitna...
Meni je ovo jako ružno...Moja ima 5,5 i sama zna jesti, i namazati si kruh, staviti iz zdjele na tanjur, u vrtiću normalno sama jede. Ali, kad se nas dvije zavalimo na kauč i zagrlimo, sa zdjelicom grisa ili čokolina (joj, šok - na kauču jedemo i to čokolino)hranim je jer nam je to lijepo i neki oblik bliskosti i maženja.
Druga stvar bi bila da dijete od 5 god. motorički nije sposobno samo jesti jer ga od rođenja netko hrani.
Jednako tako bi mogli reći da je pravljenje idiota od djeteta ako s 5 godina ne spava sam u krevetu nego s roditeljima.
a je sirius, imaš pravo. kad sam potpisala apri, imala sam pred sobom sliku djeteta kojega mama po defaultu hrani. al dobra ti je ova usporedba sa spavanjem. moja još spava sa mnom, a sin je spavao do skoro deset godina u istom krevetu.
u isto vrijeme je mogao dva tjedna ljetovati sam ili ići sam na skijanje. al spavati sam u sobi, ako baš ne mora i ako nije ljut na nas - no-no.
uf, tempi pasati. sad zalupi vrata od sobe.
Slažem se sa Sirius Black. Moje dijete samo jede, zna, može, sve ok, ali njemu je hrana toliko nebitan faktor u životu da bi on stvarno bio najveseliji da ga se hrani i hrani i samo hrani.
Ponekad ga i hranim, ovako slično kako Sirius kaže.
Moram malo zakuhati, a po toj logici dojenje petogodišnjaka? Da li je to pravljnje invalida od djeteta, ili nešto sasvim drugo?
Sve je to relativno.
:ina niz:
Ustvari sad sam pomalo i ljuta.:mrgreen:
Da preformuliram, da li nam bi trebalo biti prihvatljivije dojenje petogodišnjaka, od hranjenja istog petogodišnjaka jednom na mjesec žlicom, jer mu to čini zadovoljstvo?
nisu mi pale na pamet ovakve povremene situacije koje nemaju veze sa sposobnošću, nego sa bliskošću, maženjem...
hraniti nekoga zato da se ne uprlja, da bude brže, da meni bude lakše... šalje poruku djetetu da nije sposobno to samo napraviti.
moguće je da ja od svojega djeteta pravim idiota što spava s nama; da se nas pita, davno bi odletio iz našega kreveta.
ali, neće.
zabrinula bih se malo i više da ne želi kod baka prespavati.
ali, s obzirom da mu to nije nikakav problem... valjda će do fakulteta i iz našega kreveta iseliti.
zapravo, nije mi usporedba sa hranjenjem u ovome smjeru, ali ne mogu ja to pametnije elaborirati.
Pa meni nije uopce bila na pameti situacija u kojoj mama hrani dijete zato sto je situacija takva da ga hrani. Pa i ja hranim svoju djecu u nekim situacijama. Ja govorim o situacijama koje vidjam naokolo gdje roditelji posjednu petogodisnje dijete i onda ga nahrane, i tako svaki dan, svaki obrok, a dijete je potpuno sposobno nahraniti se samo, dakle nije rijec o nekakvim problemmima, nego iskljucivo o roditeljskom zabrijavanju tipa "ovako pojede vise, bolje, brze, urednije..."
Istovremeno...
Ne znam kako drugi, ali ja ću reći za sebe. Niti jedno mi nije prihvatljivo. :mrgreen:
Ok, a meni nije uopće pala na pamet ova vaša situacija - hranjenje svaki obrok iz xy razloga.
Stvarno ne znam nikoga da tako radi.
pa krenulo je odatle
da netko hrani petogodišnjaka jer mu je tako brže
prihvatljivo mi je držati krišku kruha i putra u ruci dok se on sprema za vrtić i nema vremena sjesti i jesti
pa između guranja glave u otvor i ruku u rukave - zagrize iz moje ruke
ali da ja sjedim i da ga hranim...
Ok, nismo isti.
Osobno ne mogu zamisliti da mi petogodišnjak visi na sisi jer je pao s bicikla i treba ga utješiti.
To nikako ne bi bio moj odabir.
Mogu u glavi prihvatiti da eventualno dobiva neke korisne nutrijente, ali da je petogodišnjaka potrebno dojiti radi tješenja i maženja nikako ne prihvaćam.
Apri meni je jednako hranjenje petogodišnjaka ovo što ti navodiš s kriškom kruha ili ako se nekome jako žuri i dodaje brzo djetetu hranu na žlicu.
razumijem
nekome sisa
nekome duda
nekome medo
nekome ništa
nekome poljubac
važno je da se dijete osjeća udobno i ugodno
a mi ćemo se prilagoditi
ili nećemo
meni nije
jer se ovo dogodi jednom u 4 mjeseca
ako se baš kasno dignu
jer čovjek npr. sjedi na stepenicama i veže cipele pa nema slobodne ruke
i fizički ne može sam jesti
i to traje tri griza; kad se obuče, hvata svoju krišku i ulijeće u auto
dakle, ja sam samo polica
da ne spušta kruh na stepenicu
Slažem se. Ni ja nisam morala ništa raditi, na stranu to što sam htjela. I moji ne moraju. Ni sinovi, ni kćer, ne dijelim po spolu. To što jedan sin uživa raditi, a drugi igrati igrice, ah..
A od kad sam otišla od roditelja, u 18. godini, na studij, pa u brak, pa postala mama, sve radim sama. Bez problema. I pamtim mamine riječi: cijeli život ćeš sve morati raditi, uživaj dok ne moraš.
Što se tiče samostalnosti petogodišnjaka, slažem se da ga ne treba hraniti, moji od prije godine dana sami jedu. Inače smatram da je hrana zadovoljstvo, a ne moranje, te ostavljam slobodu, u razumnim granicama, kod odabira vrste i načina hranjenja.
Ostala samostalnost je već prema prilici. Oni su nekad tako veliki, a nekad se stisnu kao bebe. Valjda svaka mama zna odrediti gdje je crta.
ne kužim ovo. kakve veze ima samostalnost i glancanje kuće sa socijalnim vještinama i nošenjem s porazom?Citiraj:
Što vrijedi da dijete oglanca cijelu kuću, opegla veš i skuha ručak, ako npr. nema neke socijalne vještine,...
Teško se nosi s porazom i slično,...
nisu u nikakvoj korelaciji.
plus, ne potičem njihovu samostalnost radi nekakvog budućeg života. nego radi sadašnjosti. ujutro, kad se spremamo u vrtić i školu i posao, želim na miru se tuširati i popiti kavu, a da su njih dva spremni. i tako i bi.
Cvijeta ne šljivi dugoročno promišljanje :mrgreen:
sad mi je nekako sinulo da ta njihova samostalnost to su u stvari sve naša očekivanja
meni npr. nije ni na kraj pameti da se zabrinem što moja od šest godina spava sa mnom i ne želi ni kod koga da prespava, ni kod bake ni kod najbolje prijateljice
i još neki duži vremenski period mi je to ok (očekujem prva prespavljivanja sa 8-9 godina)
uskoro ću je prvi put ostaviti na par dana sa tatom i očekujem da bude i tužna i ljuta i povređena i uvređena :mrgreen:
i ovo povremeno hranjenje mi je ok, u svrhu maženja ili šta ja znam kad je bolesna pa dok gleda crtani nahranim je supom
ali na dnevnoj bazi hranjenje mi je ... pa šta ja znam, nije mi ok ako se podrazumeva i roditelji ne pokušavaju to da promene
Iako su moji odavno prošli ovu dobnu skupinu, baš ste me zainteresirale s temom, pa sam išla čitati u rokovnik gdje sam si zapisivala neke sinove "uspjehe" i kopati po sjećanjima... Evo, sa 4 god. i 5 mj. se naučio sam ljuljati, sa 5 god. voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, sam se briše poslje wc-a, proplivao je, vezati žnirance je naučio malo prije 7. rođendana. Ono čega se sjećam je da je u toj dobi praznio perilicu suđa, poravnao deku na krevetu nakon ustajanja, prao zube i tuširao se, jedino nisam sigurna dali je i kosu sam prao, postavljao je tanjure i pribor za jelo za ručak, pospremao svoje igračke, slagao čarape u parove nakon pranja i sušenja... Jednom je negdje sa 6,7 god. htio skuhati hrenovke, ali je zaboravio staviti vodu...
I sada sa skoro 13 nije ljubitelj kuhanja. Sam kaže da nikako nemože zapamtiti koliko dugo se kuhaju hrenovke, koliko jaja, kako znati da su jaja pečena...:-) Nešto rezati na kockice može, ali guljenje :-o
Da nisu u korelaciji, ali imaju veze s mojom tezom koju pokušavam progurati od početka.
Da je samostalnost jedna mala karika, skoro pa nebitna prema drugim puno važnijim vještinama.
To pišem jer mi se učinilo da se bebeto zabrinula nakon postova ane.m.
Smatram da je važno dijetetu omogućiti samostalnost, "pogurnuti" ga malo gdje šteka i to je sve na tu temu.
Ne smatram samostalnost specijalno presudnom u ovoj dobi, kako mi se učinilo iz nekih postova.
Ok, neki su samostalniji više neki manje, bitno da ih ne kočimo (to bi bili ovi ekstremi s hranjenjem za svaki obrok).
Željela sam reči da ekstra samostalnost djeteta nije proporcionalna s uspjehom i snalaženjem u životu.
Iz primjera vlastite djece mogu reći da ta samostalnost jako puno ima veze s njihovom osobnošću.