pop ovome sto pisete mislim da sam citala slicnu knjigu... kupila ju na hrelicu za 5 kuna - zove se 'antiroditelji' ... no,obradjuje i vrlo teske stvari - od lifelong control freakova do raznih oblika seksualnog zlostavljanja...
Printable View
pop ovome sto pisete mislim da sam citala slicnu knjigu... kupila ju na hrelicu za 5 kuna - zove se 'antiroditelji' ... no,obradjuje i vrlo teske stvari - od lifelong control freakova do raznih oblika seksualnog zlostavljanja...
Eh, da, Zoila, u jednom tenutku iz teenagerskog bijesa i 100%-tne ljutnje pređeš u fazu kad ih ipak razumiješ i na kraju krajeva žališ jer je i njima život isto tako tužan kao i nama, pogotovo mojim starcima koji su istinski nesretni što "sam ja takva" :sad:
Ali to što ja njih razumijem nikako ne znači da smijem opet pasti u zamku samooptuživanja i popouštanja njihovim emocionalnim ucjenama samo da bi bio mir u kući i da bi oni bili sretni!
Ali to je teška rabota, ponašati se zrelo i hladne gave, ne skakati ko da me kobra ugrizla na svaku njihovu budalastu rečenicu, ali ponašati se zrelo znači i da si ne daš više, s oproštenjem srat po glavi, samo zato što su njihove namjere dobre i što oni ne vide dalje od svog nosa!
O, bože, nekad mi je teže s njima nego s djetetom, trebaš upotrijebit hrpetine strpljenja i samosavladavanja...al to jača volju i karakter :lol:
ja ne dozvoljavam (!!!) otrovu da bude prisutan u mom životu :mrgreen: ! odlučila sam da imam pametnijih stvari - nego stalno bit na detoksikaciji!! ;)
po milijunti put:
ako ste KRIVI - možete odraditi kaznu.
ako vam nametnu OSJEĆAJ KRIVNJE - to je mučenje.
napravite (diltsovu) piramidu od slijedećeg (velika slova):
IDENTITET (tko sam) uloge
UVJERENJA I VRIJEDNOSTI (zašto?) dozvola i motivacija
SPRETNOSTI I SPOSOBNOSTI (kako?) stanje i strategije
PONAŠANJE (što činim) djelovanje i reakcija
OKOLINA (gdje, kada, u kojim uvjetima) prilike i prepreke
kao što vidite - identitet je na vrhu. vrlo često (nesvjesno) idemo na njega: JA sam nespretan (ili TI si nespretan), JA sam bedast, JA sam nesposoban, JA to ne znam...
dijete koje ima samopouzdanja reagira na način:
dobio sam jedinicu - jer NISAM UČIO. (ponašanje)
dijete koje nema samopouzdanja kaže:
dobio sam jedinicu jer sam (JA) glup / nesposoban / itd... (ličnost)
razdvojite svoje ponašanje od svoje ličnosti. ne udarajte na SEBE, već niže u piramidi! vjerujte mi - jako je korisno :mrgreen: .
ja sam rezala sve razgovore na temu "žrtvovanja". naime, dušebrižnici su mi stalno govorili kako se ja "žrtvujem" za kikicu. žrtva nema veze s ljubavlju (osim ako doslovno ne podmetneš svoju glavu pod giljotinu - umjesto glave svog djeteta).
mislim da sam odgulila svoju robiju slušanja o žrtvovanju, i onom što je netko napravio za mene. ja ionako nisam ništa tražila, a ono što sam dobila - bilo je daleko od mojih očekivanja. smatram da nikom nisam ništa dužna, kao što ni moje dijete neće biti meni.
moram priznati da mi je s moje SADAŠNJE perspektive dosta neobično da još uvijek patite zbog onog što su vam roditelji radili!? ja sve to gledam "sa strane". ostavila sam to iza sebe, i prebacila se iz suosjećanja sa samom sobom - na promatrača nečeg što me se (više) ne tiče.
Ma sve je to tako. Ali, tesko je kod male djece govoriti o osjecaju identiteta. A upravo u tim najranijim godinama najvise toga preuzimas na sebe. (mislim na krivnju i sl.) I kad dodjes u pubertet, ono sto radis je cisto reakcija na to. Bez nekog prevelikog shvacanja o cemu se ustvari radi. Nekim ljudima treba jako dugo vremena da uopce pocnu razmisljati o tim obiteljskim stvarima kao pokretacu svih kasnijih problema.
I teoretski, sve izgleda jako jednostavno. (barem meni :mrgreen: )Ali, ako godinama i godinama nosis nekakav kamen u zelucu, treba jako dugo da ga sklonis. (opet kazem, meni)
Ja sam u biti tek nedavno shvatila da uvijek vucem za sobom taj blesavi osjecaj tjeskobe u zelucu. I, malo pomalo shvacam neke stvari. Ali, cim prestanem raditi na tome, vrlo brzo se vratim na pocetak. :/
ja sam prošla kidanje veza i sad mi je sjo ravno ;)
misim može mama pokušat manipulirati,no mene zabole...... :mrgreen:
djeca to ne mogu, ali možemo mi. često čujem da netko kaže djetetu:Citiraj:
Zorana prvotno napisa
nemoj biti (TI) zločest/a...
a vrlo jednostavno se može reći da mu/joj je PONAŠANJE ružno.
da ne kažem kako SEBE u svakodnevnom životu "častimo". :/
Negdje sredinom dvadesetih provela sam dubinsko čišćenje same sebe, izanalizirala i secirala cijelo djetinjstvo te sam se u mislima i na papiru obračunala s cijelom obitelji u 3 koljena. O, koliko je tu bilo "materijala"! To je, naime, onaj materijal koji se ne vidi javno (gore su ga neki dijelom već spomenuli) a najviše ona sitna svakodnevna nabacivanja "krivnje" i moja težnja da budem savršena da bi te "krivice" bilo što manje. A inače smo, naravno, bili happy family.
I također se bojim da taj vlastiti perfekcionizam i težnju za "zadovoljavanjem tuđih želja i potreba", ma koliko sam to sada osvijestila, ne prenesem dalje :/ .
Još uvijek :( i to prečesto...Citiraj:
sorciere prvotno napisa
bravo čokolada, ovo je izvrsna metoda :D !!
tanja_b , ako si otkrila problem - možeš raditi na njegovom rješavanju ;) .
:lol:Citiraj:
pinocchio prvotno napisa
Ovo si sad lijepo rekla, kloklo, meni je taj korak bio puno laksi zato jer je stari umro pa ga onda ne moram jos i sad gledati svako toliko i ne osjecam vise tu ljutnju vec sam presao u slijedecu fazu oprastanja.Citiraj:
kloklo prvotno napisa
Kao sto rekoh, ne zvuci lijepo, no smrt roditelja po meni omogucava puno laksi pogled na sve ono sto se desavalo prije toga.
Sorciere, ja ne bih rekao da sad mi ovdje (ili mozda da budem preciziniji i govorim samo u svoje ime) tesko patimo zbog onog sto se desavalo prije 20-30-40 godina. Faza patnje je daleko iza nas, to su sad neki daleki odjeci ljutnje, zalosti, oprosta (i dok je stari jos bio ziv, tamo prije 3-4 godine, njegova uloga u mom zivotu je bila samo marginalna, iskljucio sam ga iz vecine dogadjanja u mojoj glavi), no ostalo je nesto drugo - manjak iskustva za pravilan odnos sa djecom.
Primjer: ako ja u djetinjstvu nisam imao dobar odnos sa ocem tada mi je teze uspostaviti dobar odnos sa svojim sinom zato sto nisam sam primjerom u djetinjstvu vidio kako to u stvari izgleda. Ili kritizerstvo - ako su me kao malog cesto kritizirali, onda mi je teze izbjeci takav odnos prema mojoj djeci zato jer nisam vidio kako izgleda ne-kritizerski odnos prema djeci uzivo.
Jasno, pametni smo ljudi, ucimo, citamo, gledamo, imamo i neke prirodne instinkte kojima mozemo "nanjusiti" pravu stvar ...tako da cemo, ako smo svjesni pogresnih stvari iz naseg djetinjstva, ipak kretati se pravim putem. Ali (uvijek taj ali), jos uvijek mozemo lakse nego drugi, cisto po sili inercije, upasti u staru kolotecinu.
Eto, tako ja to dozivljavam - citam ovakve knjige i pricam o ovim temama zato da si jos bolje osvjestim ta losa iskustva iz djetinjstva i izbjegnem ih u buducnosti. Ne zato sto jos i sad duboko patim, vec zato da jednostavno jos efikasnije izbjegnem stranputice na koje me moze navesti nekakav automatizam svakodnevnog zivota. Znam da sam i bez ovakvih knjiga vec daleko odmakao, ali volim tu i tamo jos utvrditi gradivo.
I prije svakog veceg planinarskog izleta procitam planinarski vodic ne jednom, vec nekoliko puta, tako da imam sve vazne cinjenice u glavi ... a ovo mi je ipak vaznije od svakog izleta.
Tatek, ja ne bih bila tako sumnjičava prema sebi na tvom mjestu. Možda te je upravo vlastito loše iskustvo učinilo promišljenijim i pažljivijim roditeljem. S druge strane, znam neke ljude čiji su roditelji bili stvarno prekrasni i kao ljudi i kao roditelji, a oni su zakazali.
ja bih samo dodala da mi mi argumenti kako su oni to radili dobronamjerno ni malo nisu simpaticnii. to mi je jako jeftino opravdanje.Citiraj:
Zoila prvotno napisa
pa vecina ljudi ako iskljucimo "natural born killer" (ako ste gledali stoneov film, znate o cemu govorim) su dobronamjerni. sto ih ni najmanje ne lisava odgovornosti da sebe izgrade u dobre i vrsne ljude i roditelje.
jos je sartre davno rekao da je i put u pakao poplocan dobrim namjerama.
i primjeri opisani u knjizi pokazuju nimalo dobronamjerne ljude, mada oni izvana gledajuci izgledaju kao sasvim standardni ljudi, pa bi ih vecina nas nekako i prozvala dobronamjernima.
tatek, ma nisam baš mislila na neku tešku patnju... ponekad je ovo što si rekao ("neki daleki odjeci ljutnje, zalosti, oprosta") puno gore od teške patnje koju eto - možeš grabiti žlicom kad je prisutna...
ja ne bih odgoj i odnos s djecom svrstala u neko nasljedstvo. (sjećam se one "genijalne" izjave - pleti kotac ko i otac... :P ).
čovjek je kreacija, svaki za sebe... da li će biti original ili kopija - ovisi o njemu samom.
iz mog iskustva (i naravno- moje percepcije) - stvari izgledaju sasvim drukčije kad ih gledam izdaleka. ne znam koliko možeš vizualizirati, ali sve loše stvari su mi u BESTEŽINSKOM stanju i lebde... trebalo mi je dosta vremena da shvatim kako sam takvim pristupom ODUZELA TEŽINU onom što me proganjalo :mrgreen: .
oprostila sam svima, tražila sam oprost od svih. još mi "visi" jedna osoba :/ , ali do nje trenutno ne mogu fizički. (ne odustajem ja tako lako, hehehe...) . oni koji nisu prihvatili pruženu ruku, ili koji su tražili treći obraz - jednostavno su maknuti iz mog života.
pamtim samo sretne dane, svi su drugi magla san! samo onaj koji valja, u lice je upisan... lalalalaaaaaaaa
:*
Seni, da to je jako jeftino opravdanje svima - osim njima! Niima je to najvažnija stvar u njihovom sagledavanju svega:"Ali mi smo to sve radili za tebe!"
Oni su u to smrtno ozbiljno uvjereni i ja sam morala odustati od pukušaja da im nježno ili grubo dokažem da je namjera bila dobra, ali izvedba katastofalna :/
Hoću reći da još nikad nisam srela otrovne roditelje koji su uspjeli doći do te točke da mogu iskreno reći:"Da, fakat smo zeznuli stvar, oprosti nam dijete!"
Jer, u njihovom svemiru, oni su žrtve, a taj njihov svemir ima bolji štit od onih protulaserskih štitova u SF filmovima...nevjerojatno nešto kako se grčevito drže u busiji iza tih svojih najboljih namjera :cry:
kloklo, al ti si meni jedna super zenska, nemre bit da su te bas tolko zeznuli.
pa vidiš da ju nisu tolko zeznuli - kad je IPAK ispala super ;) .Citiraj:
Ancica prvotno napisa
mene iskreno zanima ima li negdje odrastao čovjek koji je rastao u idealnim uvjetima-od asertivnih roditelja,okoline itd.....
i kakav je na kraju ispao/ispala?
maria, i ja se isto pitam 8)
Pak sam i ovdje krivog smajlija stavila :/ Trebao je biti :)
Ne ide mi danas.
Prvo da ti dam una grande pusu za ovo, jer znaš da se ja veselim komplimentima ko malo prase blatnoj kaljuži :love:Citiraj:
Ancica prvotno napisa
A što se tiče ovog:
tu mislim, genetika ima svoje prste...Citiraj:
Ancica prvotno napisa
Hoću reći da smo svi mi jako različiti i vrlo raznovrsne tehnike upotrebljavanmo kad se sukobimo sa istim problemima, a kako ćemo se ponašati to uvelike ovisi o tome koje smo karte dobili iz kromosomskog špila kad se miješao i dijelio...
Ja sam imala tu ludu sreću da izvučem karte: budi veseljak i traži ljubav di god je možeš naći, tako da se cijeli život nekritički bacam svima oko vrata, ljubim s neznancima ko da su mi rod najrođeniji i naivna ko sobarica mislim da su svi dobri dok se ne dokaže suprotno...
Dok, recimo moja poznanica na sličnu traumu iz djetinjstva reagira sasvim drugim tehnikama: mrzi i prezire cijeli svijet i stvarno je zločesta baba..time dakako, najviše šteti sama sebi, ali nažalost nije u stanju nositi se s tim saznanjem ili jednostavno njen genetski ustroj nije sposoban iznaći neki drugi odgovor...
Kak da velim, ja sam apsolutni antitalent za crtanje, nisam nasljedila gene za vještu ruku, tak možda i ona jednostavno nema potencijala za bilo kakvo ponašanje osim neprijateljskog, a ja ga imam i na sreću sam to dovoljno rano počela prakticirati i to me spasilo...
Veli moja terapeutica da je humor i dobrodušnost makar i pretjerana, puno bolja obrambena tehnika od ljutnje i destrukcije jer ne stavlja još dodatnih ožiljaka na dušu kao kad u svom jadu vrijeđaš druge ljude, a to i tebe boli samo nećeš si to priznat...
Naravno, kakav god da si karakter, puno možeš postići radom na sebi i stalnim učenjem ali čini mi se da nekakav temeljni pristup životu tipa hoćeš li biti generalno optimist ili generalno pesimist, ipak određuje genetika i da se tu ne mre puno napraviti...
Bog zna kakva bi ispala da sam čisto genetski nasljedila neki drugačiji karakter, možda bi bila sasvim sretna i potpuno zadovoljna roditeljima!
A možda bi bila narkić koji tugu i prazninu u duši krpa opakim drogama, ili bi se udala za šljakera na naftnoj platformi kojeg viđam par puta godišnje - jer bi mislila da je to ljubav, da on u dalekom svijetu zarađuje novce za mene ;)
Ili..ili....ili....mi ljudi smo jako zanimljiva bića :)
A mogla si ispast i zlocesta baba i sa "savrsenim" roditeljima :)
Sva sreca da si nam ovakva kakva jesi :heart:
(Ne velim da se nemas pravo ljutiti na svoje roditelje, ja o tome nemrem suditi, ali mislim da se definitivno i primarno trebas ponositi da si tak dobri ljud kakva jesi "cmokic")
:*
ajme koliko bolnih tema na jednom mjestu.
ja sam brzo shvatila koliko su moji "dobronamjerni" roditelji zapravo "otrovni" i pobjegla glavom bez obzira u namjeri da se detoksiniram. šteta je ta što sam još brže uspjela pokupiti neke obrasce nepoželjnog ponašanja. onda sam tamo u neko rano adolescentsko doba otišla do školskog psihologa, divne žene koja je postala i ostala moj guru. mislila sam da sam odriješila sve čvorove, pokrpala sve pukotine i zaliječila sve rane.
i jesam...do prije 2 godine kada sam rodila ladu i ponovno se suočila s istim gradivom. shvatila sam da se gotovo svakodnevno borim s nekim demonima od kojih su neki duboko ukorijenjeni. vidim svaku svoju grešku, stalno strepim nad svojim postupcima, optužujem se, preispitujem se i vrtim se u krug. jedino što znam je to da niti u snu ne mogu tako pogriješiti kao što su to napravili moji starci. nekad im oprostim, nekad sam ljuta, nekad ih žalim, a ponekad poželim ne osjećati baš ništa...proces detoksinacije nije još završio, ali se nadam da sam na dobrom putu.
uh, sad mi je malo lakše. inače, nisam baš ovakva darkerica, al' ste mi bacili rukavicu ;)
sorciere, hvala ti što si mi otkrila bestežinsko stanje. stvarno revolucionarno otkriće :love:
Ja cu ti samo dodati da si jedna od najtoplijih osoba koje sam upoznala. Smjeskala sam se toj tvojoj osobini ljubakanja s "neznancima" jos dugo nakon sto smo se upoznale. :love:Citiraj:
tako da se cijeli život nekritički bacam svima oko vrata, ljubim s neznancima ko da su mi rod najrođeniji i naivna ko sobarica mislim da su svi dobri dok se ne dokaže suprotno
Klo, ti si meni super. :love:
mislim da je ovo ključ svega. I ako pametni uče na tuđim pogreškama i ako smo takva djeca "žrtve" takvih roditelja možemo samo odlučiti ne biti i ponašati se kao žrtve,to što oni nisu napravili. Al da je to teško napraviti- je, u mom slučaju jer mi se to čini kao nepravda koja nikad neće biti niti popravljena niti "isplaćena" niti zaboravljena,a to je jako dobar izvor frustracije. Na žalost. :/Citiraj:
kloklo prvotno napisa
kloklo ne poznam te, ali po tvojim postovima i tvom blogu rekla bih i ja da si ti super zenska. :heart:
pinocchio. moja druga velika faza ciscenja dogodila se upravo nakon poroda.
mada sam ja puno prije poroda radila na tom "ciscenju". medutim kada sam odjednom imala svoje dijete u rukama, pukla me je gomila sjecanja, pitanja i razumjevanja i totalnog nerazumjevanja.
i to je bio po mene jedan jako zdrav proces. ne radi se o tome da covjek zaboravi ili oprosti (oprostila sam na jedan nacin da me to vise ne dira, zaboraviti mislim da ne mogu), vec da stvari pospremis u ladice, sebe iscjelis i oslobodis otrova.
zgodni su mi ovi komentari: pa nisu te valjda toliko zeznuli. cure drage znate koliko je vremena i energije potrebno za to icjelivanje?
osim toga, puno strucnjaka od juulsa na dalje smatra, da izuzetno pozitivnu ulogu mogu odigrati pozitivne osobe iz blize okloine (tete, prijatelji, nastavnici) koji postanu uzori i na neki nacin voditelji djeci koja to na zalost ne dobiju od roditelja. tako da mnogi preko takvih podrzavajucih osoba mogu neutralizirati stetan utjecaj roditelja.
i jos nesto. mislim da je puno manji broj roditelja koji spadaju u kategoriju opasnih zlostavljaca. i onda se svi slazu, da je dijeci potrebna pomoc. ali veliki broj roditelja (kakvi su napr. moji) ne spadaju u kategoriju zlostavljaca, ali svoju ulogu nisu "odigrali" dobro, a svi su kakti sve to radili "samo za nase dobro". pa kad se pozalis, svi ti kazu: pa sto ti fali, ispala si dobro.
i znas kloklo zasto oni to vrlo rijetko shvate i priznaju. zato sto se tu ne radi o nama, njihovoj djeci, radi se o njima i njihovoj nemogucnosti da sebe razviju do optimima. mi smo tu posluzili samo kao medij kroz koji su se kristalizirali njihovi vlastiti nedostatci, lose osobine, nemogucnost optimalnog "nosenja sa zivotom", itd...
mnogi od njih nose otrove svojih vlastitih roditelja. pa se tako krug zatvara i pretvara u jednu beskrajnu spiralu. dok ne dode generacija djece koja je prekine. 8) duboko zelim i vjerujem, da sam ja ta generacija u odnosu na nase familijsko stablo.
ja poznam nesto ljudi sa vrlo ok roditeljima. i oni su ok ljudi. ali tu se ne radi o tome da je dobar roditelj garancija za dijete i njegov zivot.Citiraj:
maria71 prvotno napisa
ali je jedna velika podrska i neprocjenjiva karika u stvaranju sretnijih i boljih ljudi, a time i cijele zajednice.
ljudska rasa je na srecu izuzetno i zilava i otporna i mutirajuca. i velike uloge igraju i geni i okolina i slucajnost i sto drugih stvari.
i da poznam dvoje ljudi sa sjajnim, asertivnih roditeljima. koji su isti takvi roditelji svojoj djeci. i svaki put me oblije takva toplina oko srca gledajuci njihov odnos, onu neuvjetovanu ljubav u ocima s obje strane, onaj ponos i postovanje koje vidim u ocima tih dvoje ljudi kada pricaju o svojim roditeljima. :heart:
i to mi je misao vodilja. zaista zelim zasluziti tu ljubav i postovanje svoje kceri. i da bude ponosna sto sam joj mama, kako sto sam ja ponosna sto mi je ona kcer.
dakle ne ono, da, da normalno da volim svoje roditelje i da ih postujemo.. tako su nas ucili u skoli, tako to treba biti.
ne, tako. vec da zaista osjeca onu nicim raskidivu povezanost i ljubavi ono duboko postovanje i ponos, koje se ne da nicim ni kupiti, ni potkupiti, ni klonirati, ni genetnski manipulirati...... vec zaista samo zasluziti.
svojim zivotom, stavom i postupcima.
ps. jedna slicna knjiga koju bih jako preporucila je :
"pruzimo djeci ljubav koja iscjeluje" jednog americkog para psihijatara, cija sam imena naravno zaboravila :oops: . prevedena na hrvatski.
Znaci, na kraju se opet sve svodi na to da u biti manje odgajamo djecu, a vise preodgajamo sebe. :)
seni, ti uvijek gađaš ravno u sridu :love:
pa da. i rastemo s njima. zapravo imamo privilegiju popraviti sve što smo možda zeznuli do tada. ustvari smo povlaštena vrsta iako to često puta zaboravljamo.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Hvala vam drage moje, srce mi je veliko ko kuća :heart:
Draga Seni, knedla mi je u grlu stala kad sam ovo pročitala jer je i moj život, otkad sam primila u ruke svoje malo blago, svoju Leonu, posvećen tome da zaslužim njenu ljubav :heart:Citiraj:
seni prvotno napisa
Potpuno se slažem s tobom i mislim da je jedan veliki kamen spoticanja i nerazumijevanja između nas i naših roditelja taj što oni misle da mi njih moramo voljeti jednostavno zato što postoje. Ajajaj, kako su u krivu. Ljubav i bliskost su osjetljive biljčice i trebaju silnu njegu, ali su plodovi truda neizmjerno prekrasni...
Ja na sreću, imam veliku vjeru u sebe kao roditelja i za sada mi se vidi da Leona i ja imamo divan odnos odnos...Moj je životni cilj da ni jednog dana ne propustima napraviti nešto lijepo za nju ili joj reći nešto što će joj potvrditi da je ljubav mog života...
Jednog dana bi željela da moja kći tipka na nekom od ovakvih forma i da bude u onoj skupini koja će ovakva svjedočanstva čitati sa suzama u očima i nevjericom da tako nešto postoji jer će joj takve boli biti potpuno strane :heart:
Meni se određeni broj rođaka i kolega otvoreno ili poskrivečki podsmjehuje zbog toga što mi je Leona na prvom mjestu i smatram da je to zaista žalosno. A, kaj bi mi trebalo biti na prvom mjestu?
Npr. jučer sam bila na sastančenju koje je trajalo nevjerojatnih 5 sati...da poludiš..ali ajde kad moraš, moraš...no u četiri sata ja sam se digla, ispričala ljudima i otišla, jer moram po dijete u vrtić, pa ne bu me valjda čekala na štengama dok ja završim glupo sastančenje!
Onda mi vele kolege:"Pa ti uvijek tako bez pardona u 4 sata ideš doma i svaki put kažeš samo:"Moje dijete me čeka!" E, pa da...meni je moje dijete najvažnije na svijetu i ne smatram da je uopće potrebno reći išta više od toga.
Uostalom svi to već znaju i nitko ne računa na mene poslije 4,00. Zna se da ja radim ko životinja od 8,00-16,00, često ne idem ni na pauzu i zaista mogu reći da zaslužim svoju plaću...ali poslije podne ili vikendom nema šanse, ma nema šanse!
To me dakako, ne čini osobito pogodnim materijalom za napredovanje i ja sam svjesna da ću zbog toga što sam nefleksibilna i nisam na raspolaganju 24/7/365 vjerojatno zauvijek ostati na istom radnom mjestu i istoj plaći, ali iskreno, zabole me!
Da me nestane, firma bi za mene našla zamjenu u roku tjedan dana, ali moja Leonči ne bi mogla otići na mojposao.net i izabrati novu mamu!
I mom djetetu puno više znači dva sata provedena s njom nego što bi firmi značilo dva sata dulje na poslu, oni mi ne bi rekli hvala ali će me moje diete zagrliti i reći da me voli jer sam unatoč žurbi ujutro, sjela i gledala crtić s njom pet minuta :heart:
Moje dijete je moja naveća karijera :heart:
Eto, to je moje viđenje provedbenog plana operacije "zasluži ljubav svog djeteta i pokaži mu koliko ti je važno" :angel:
U mom slučaju su starci pobrkali lončiće i naivno su, čak bedasto vjerovali kako dijete može shvatiti vrijednost novca i njihove žrtve i kako ću ja rado primiti novce i poklone u zamjenu za život s njima...jako mi je teško gledati ih kako sad pod stare dane s užasom shvaćaju da su sve izgubili, tj. ljubav djeteta nikad nisu ni zaslužili, a npr. tatina firma njega se hoće riješiti iako joj je tolike godine prevjerno služio...
Da je toliko energije i volje uložio u odnos sa mnom, di bi nam bio kraj...al, eto, što je tu je, ak niš drugo znam koje greške ne smijem napraviti ;)
Napravit ću naravno sto drugih :mrgreen: ali nadam se ne tako fatalnih :P
seni :*
nekoliko vas spominje svoja unutarnja čišćenja.
svi znamo da to nisu stvari koje se rade "preko noći"; to zahtijeva vrijeme, strpljenje, iskrenost, suočavanje sa prošlošću..puno truda da bi se napravio pomak u sebi.
zanima me na koji način se čistite; čitanjem, pisanjem, meditacijom, razgovorima s terapeutom..?
..i klo :*
ja napisala još na prvoj strani ,al e nitko ne ferma :mrgreen:
kidanje veza? :)Citiraj:
maria71 prvotno napisa
znam da postoji knjiga koja se tako zove...
Ko ti kriv kad ne pišeš kilometarske postove ko ja :lol:Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Ja puno čitam i stručne i popularne literature i kad vidim po forumima ovakve teme obavezno se uključim, pa imam osjećaj da sam već toliko puta pisala o svojim doživljajuima da mi je svaki put nekako sve lakše...
Nekad sjednem za komp pa kao pišem nekom imaginarnom terapeutu ili zagnjavim najbolje frendice na kavi koje me beskrajno strpljivo slušaju već godinama :P
Zapravo moji frendovi mrze moje starce puno više od mene, ja sam već u fazi opraštanja ali oni nisu :mrgreen:
Silno mi pomaže i diže samopoštovanje kad se meni netko povjeri, kad nekom ja budem rame za plakanje i kad u nečjim očima pročitam ono olakšanje u stilu:Gle, netko me razumije, ipak nisam sve zabrijao/la!
Uglavnom, najveći blagoslov mi je kad mogu s nekim o tome pričati i secirati događaje i osjećaje do tančina :mrgreen:
Meditacija i takve stvari nisu za mene...jednostavno nisam takav tip..još...možda mi se svidi jednom...
A ja bi rekla da je to unutarnje ciscenje nesto sto citav zivot ili radimo ili izbjegavamo. Drugim rijecima, uvijek na sebi radimo i to nije nesto sto se obavi u jednom periodu i onda smo "mirni".
Ja bih isto tako nekako rekla. Puno razmišljanja, razgovaranja, analiziranja, pažnje da ostaneš otvoren, promišljanja vlastitih postupaka...
ja isto kao zorana i vedrana. plus knjige. i ponekad razgovor sa prijateljima.
davno, jos za fakultetskih dana sam napravila kurs autogenog treninga kod v. grudena i neko vrijeme ga prakticirala. mislim da je i to dobra metoda.
jednoga dana kad budem imala vremena, mozda opet upisem neku slicnu radionicu, grupnu ili individualnu terapiju.
marija 71, kupila sam kidanje veza, ali dosada samo prelistala. ti si radila samo pomocu knjige, ili postoje neke radionice tog tipa?
Ja bas nemam neke prijatelje s kojima bi pricala o tome. U biti, jedine osobe (nekoliko njih) s kojima sam pronasla dosta zajednickih dodirnih tocaka su "virtualne osobe". Osobe s ovog foruma.
Tako da ja u kriznim situacijama u pravilu posegnem za nekom od knjiga. Ili po internetu kopam tekstove. I to mi dosta pomogne.
S tim da me uzasno, ali uzasno puno nervira to sto ohrabrenje traje do iduce krizne situacije. I onda sam ponovo na pocetku. I tako ukrug.