Printable View
A ne, neee, ja sam ih u snu spržila energetskim udarom uhvativši ih za ruke. Nakon toga su mi došle uživo (iste one iz sna, aali meni su sve te stare vlajine iste pa se ne mogu zakleti da su stvarno i bile iste), njih sam otjerala upornim ponavljanjem onog što sam do tad radila (pojavile su se u ključnom trenutku jednog razgovora i otišle nakon 10ak minuta.Sad ide kadar s otpuhivanjem dima s cijevi revolvera :mrgreen:Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ovo me je podsjetilo na tako blizu a tako daleko...Citiraj:
trampolina prvotno napisa
…kad hoćeš nešto dohvatiti, a ne možeš, jer ti fali milimetar pa je zapravo svejedno je li milimetar ili kilometar ili beskonačno kad ga, svejedno, ne možeš dohvatiti.
Eto ti doživljaja beskonačnosti, stalno dosežeš, ali ne dosegneš :mrgreen:
:lool:Citiraj:
vertex prvotno napisa
Nema toga šta ja ne dosegnem, ovako il' onako :mrgreen:Citiraj:
Optimist prvotno napisa
Šalu na stranu, moj mozak jednostavno ne prihvaća neke stvari :(
Cula sam za te "vlajne" imaju one obicaj tako osvanut iznenada.
Ima skoro svatko u zivotu bar jednu pricu koju je nemoguce objasniti...ili dogadaj koji bi mogao biti slucajan,a previse je slucajnih dogadaja povezano u jednu cjelinu i u istom trenutku da bi bas bila samo slucajnost. Mozda da se sve zajedno odigralo tek 10ak minuta ranije nebi znacilo nista,a ovako ce se pamtiti cijeli zivot. Takve situacije su meni fascinantne i volim se toga prisjecati. Kad pomislim na mm i mene,po svim zakonima vjerovatnosti je bilo cudno da se nismo upoznali par godina ranije. Cudo nevideno,jer smo djelili iste prijatelje ali ih vidali u drugo vrijeme. I to dobri prijatelji i vise njih,i izlazilo se stalno,ali uvijek je bio ili on s njima ili ja,nikad zajedno. Da kojim slucajem se i jesmo upoznali odmah nebi nam se dogodio taj sudbonosni susret i nebi nasa prica zavrsila ovako kako je zavrsila. Cijela nasa prica je puna "slucajnosti" i vecih od ove tako da smatram da smo bas sudbina jedno drugom. Slamka spasa jedno za drugo bez obzira na probleme svih oblika i velicina. Svaki se dan pitam kako je moguce da mi jos trajemo,najiskrenije. Ali trajemo,unatoc svim sansama. A mozda je i ona Romkinja o kojoj sam pricala to bas kvalitetno zacoprala,ko zna sta nas ceka
Kažu danas da svemir nije kaotičan, nema kaosa, kako se nekad mislilo, nego u biti vlada red i ravnoteža, na ovom našem planetu više manje također, a ravnoteža je ugodna i lijepa. Istina je da svako toliko negdje izbije kaos, i u svemiru i na zemlji, ali sve opet teži vraćanju u ravnotežu. To je onaj jedan vid ljepote, a drugi pak nalazim stalno, gdje god čovjek baci pogled, u stvaranju novog života, dječjem smijehu, poeziji, zalasku sunca, plesu delfina na pučini oceana, mljećnoj stazi, jupiteru..Slaže se s tobom potpuno, zaustavljaju dah :-)Citiraj:
vertex prvotno napisa
I meni, i tu mi odma pada na pamet ono što je mama courage napisala, da smo neandertalci budućnosti, makar sam možda i fulala točnu poantu jer nisam čitala tog filozofa, ali dalo mi je ideju.Citiraj:
gita75 prvotno napisa
U biti ne zna se pouzdano da li je svemir konačan, da li je isprekidan, ili višestruko isprepleten, ustvari neka nova mjerenja govore u prilog plošnosti svemira sa beskonačnim širenjem, ono što smatraju je da tek kada fizičari nekih narednih generacija otkriju i potvrde jednu od narednih teorija koja će u biti ujedinjavati opću teoriju ralativnosti i kvantnu fiziku, će biti moguće razumjeti odnosno proširiti razumjevanje svemira dalje. Ona će se zvati teorija svemira, odnosno teorija svega, tako nešto. Slično onom što je dovelo do toga da se danas pouzdano zna da svemir nije statiičan, nego dinamičan.
Što se nalazi iza granica svemira je tipično naše "neandertalsko" pitanje, tj. naše ljudske sposobnosti promatranja i poimanja dolaze jednostavno do granica na ovom našem sadašnjem stupnju razvoja zato i imamo velikih problema sa poimanjem beskonačnosti, to nas jednostavno baca na same granice naših sposobnosti razmišljanja.
Ako se svemir uzme kao nešto što stoji za jedno veliko sve u prostornom smislu, onda nema granica, ne postoji ništa iza. Svemir je jednostavno rečeno ukupnost svega tj. prostor u kojem egtistira naprosto sve. Izvan nečega što sadrži u sebi baš sve, ne može postojati više ništa, a da pripada prostoru ili vremenu. To bi se možda dalo objasniti sa krugom, kada promatramo neki kruh odozgora čini se konačnim, ali ako gledamo njegov opseg, u biti je beskonačan, stvar dimnezije odnosno valjda njene percepcije. Tako ja to sebi objašnjavam, proöitala sam to negdje pa tako i prihvatila, jer inače ne mogu pojmiti beskonačnost kao nešto što se podrazumjeva samo po sebi, tu je, eto ga, postoji.
E sad opet ono pitanje, a šta je bilo prije svemira, toga velikog sve, odnosno velikog praska? Valjda onda jedno veliko ništa, ako se uzme da su sa velikim praskom nastali i prostor i vrijeme.
Pa da, život je lijep sam po sebi, i sve dok traje, dobro je :-)Citiraj:
vissnja prvotno napisa
Ali lijepota života i življenja nije ono o čemu sam govorila u kontekstu smisla našeg postojanja, pa još malo i u kontekstu svemira, tog velikog sve, tj. nisam negirala ljepotu svemira, zemlje, čovjeka, dapače, iako s jedne strane racionalist, s druge sam u biti veliki romatičar i sanjar. Pronalazim se i u onom što piše seni, i beti, svaka latica, kap, pjesma, suza, osmjeh..imaju svoj smisao i svrhu, i povezani su.
Na tu temu vječnosti, što ima nakon, jel to stvarno sve, volim ponekad sanjariti da će biti onako nekako kao i u onom filmu Ja ću budan sanjati, drugim riječima, usprkos raciu teško se ponekad mirim, da je kraj ipak kraj.
Ali slažem se i sa inom33, bit ću sretna u kontekstu neke vječnosti ako me se budu sjećali do neke treće, ajde možda još četvrte generacije po nekom dobrom, da ne pričaju o meni kao nekoj babarogi, već ona tamo neka ujna, tetka, strina bila baš ok, i ja sretna :-)
Tako nešto nisam doživjela, ali povremeno mi se znalo dogoditi da kroz kao neki polusan čujem nečiji glas da me zove imenom, dojam je bio uvijek tako snažan da i nakon totalne, ono, svjesne budnosti još uvijek mi taj glas odzvanja u ušima i taj neki osjećaj da je taj netko još uvijek neko vrijeme tu.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ja te svoje senzacije objašnjavam nekom vrstom halucinacije. :neznam:
Na kraju svih krajeva uvijek je neki novi početak ♪♫•*¨*•.¸¸♫☼♫¸¸.♫♪♪♫• *¨*•.¸¸♫☼♫¸¸.•*¨*•♫♪Citiraj:
gita75 prvotno napisa
(iz dječje pjesmice, he he he, ali nije to tak djetinjasto kak izgleda na prvi pogled)
Uči moj sin sedmaš fiziku - zakon o očuvanju energije - to je ista stvar... Mi svojim skučenim trodimenzionalnim mozgovima ne možemo spoznati veličinu svijeta. I zapravo, čemu se uopće truditi kad imamo pametnijeg posla - rješavati ono što možemo (prema načelu "misli globalno, djeluj lokalno"). Meni je oko tih filozofskih pitanja puno pomogla matematika - tamo postoji n-dimenzionalni prostor, tri dimenzije nisu sve što ima, ali su sve što svojim osjetilima možemo spoznati. A dalje... pa tko bi o tome mislio kad imamo štajaznam bezgranično puno veša za prati i peglati ili konačno mnogo gredica za okopati (banalno, ali služi svrsi).
Sad i ja skrećem s teme, ali ne mogu odoljeti:Citiraj:
gita75 prvotno napisa
Dok sam živjela u starom kvartu, svako jutro sam na putu na posao susretala momka za kojeg sam pretpostavljala da ide na nastavu u specijalnu školu i za kojeg sam laički pretpostavljala da je autist. Svako jutro sam imala osjećaj da gleda u mene, a kad bih ga pogledala, baš nikad nisam uhvatila njegov pogled. Kao da sam, ne gledajući ga, vidjela njegove oči, a gledajući ga, nisam. Kao da sam ga gledala u oči perifernim vidom.
Poslije sam čitala da autisti ne vide dobro kontast svjetla i sjene, a kako baš igra svjetla i sjene čini mimiku, odnosno dočarava emocije, oni ne vole gledati ljude u lice jer ne vide što osoba misli, njeno raspoloženje. Oni mogu to uhvatiti perifernim vidom i zato često ljude gledaju rubom oka, kao pored njih.
Baš zanimljivo. Nisam nikad čula za ovakva iskustva (a svakakvih sam se naslušala u životu:-)).Citiraj:
vertex prvotno napisa
Mene podsjetilo na Junga i sjenu, a bome i na ovu priču od Andersena http://en.wikipedia.org/wiki/The_Shadow_(fairy_tale).
upadam padobranski, nisam pratila zadnjih dana i ne znam dokle ste stigli, ali evo primjera iz životinjskog svijeta za priču o pet majmuna, pročitala sam jutros pa se sjetila temeCitiraj:
jennifer_gentle prvotno napisa
http://www.ipress.hr/magazin/jeleni-...esu-32234.html
Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Eto ga! Sad znamo za sigurno!
Doživljaj svemira i Monty Python Galaxy Song
Vertex i trampolina, bome slušam kapu na te vaše tete. Nisam još nikad čula nešto takvo, od odraslih ljudi.
Moj čudni doživljaj je bio, dok sam jos intezivno radila autogeni trenig:
Mozgom sam znala da sam na stolici u sobi, ali sam osjećala da sam na plaži u ljeto, sunca sija, cvrčci bodovi...osjećaj je bio 100% stvaran.
To me ništa nije plašilo, naš mozak je nevjerojatan, a mi koristimo samo oko 5 % njegovih mogućnosti.
http://en.wikipedia.org/wiki/Ten_percent_of_brain_mythCitiraj:
seni prvotno napisa
Reče Orwel Myths which are believed in tend to become true, pa seni, molim lijepo, ne bacaj uroke na nas :mrgreen:
http://www.samopismo.net/2013/05/str...ze-li.html?m=1
Vraćam se na temu. Ovo je nešto. s kršćanskog aspekta.
Baš sam nešto htjela napisati na tu temu o 5% korištenja mozga, pa reko neću, da se ne pravim pametna, hvala Kanga:mrgreen:
Evo samo mrvicu, recimo da sad prestanemo koristiti desnu ruku ili lijevu svejedno bilo koji dio tijela, odumro bi, isto bi se dogodilo i sa dijelovima mozga koje ne bismo koristili.
Nisam čitala ovo sa wiki, ne znam jel to tamo rečeno, ali njegova (Albertova) poznata izjava je bila da većina ljudi koristi 5 ili 6% mozga, dok on koristi 7% što se duboko okrijenilo u vjerovanje ljudi jer je izrečeno od autoriteta, što je u biti mit.
http://znanost.geek.hr/clanak/korist...0-naseg-mozga/
Ima dobrih komentara :mrgreen:
i ja sam htjela spomenuti ovo s nekoliko posto mozga, ali nisam. mozak crpi toliko nase energije da evolucijski nikako ne moze biti da se neki njegovo dijelovi ne upotrebljavaju.
Komentari su za deset :mrgreen:
Evo piše u tom članku da je i Einstanova izjava o tome također dio mita i da se čak ni ne zna pravi izvor ove hipoteze. Bez obzira na izvore koje je koristio pak ovaj članak, ne bi me uopće čudilo da je ili sam Einstein namjerno plasirio nekim kanalima tu hipotezu, ili ju je plasirao netko treći koristeći njegovo ime u tko zna koje tadašnje svrhe, kako to već biva sa povijesti i povijesnim događajima.
Tu se odmah sjetim i Konstantina još tamo 300 i neke godine i njegovog navodnog ukazanja i čemu je vodila ta jedna mala vjerojatna izmišljotina čije posljedice se mogu promatrati i danas, dok s druge strane to navodno ukazanje potpuno racionalno da objasniti njegov potez kao vrsnog i lukavog stratega koji je izmislo priču i plasirao je za tadašnje vrijeme na način koji je imao najviše šanse da se zakači i prođe.
Ali odo ja opet malo predaleko...makar između svih tih naizgled odvojenih događaja, skupova i podskupova povijesnih igrokaza postoje uvijek jedne te iste relacije, ista mustra koja se ponavlja, samo sa drugim likovima smještenim u neki drugi prostor i vrijeme. Stoga je ponekad jako teško povuči jasne granice između tema, i ne zalaziti u onu drugu, makar je to prisutno svugdje, to je obrazac po kojem za sada funkcionira naša civilizacija, od vrtića, škola, posla, evo i forumašenja ili tek čakulanja uz kavu - držimo se teme, ne zalazimo ovdje ili ondje, ovo su okviri ovo su granice u kojima smijemo djelovati. Ili jednostavno sindrom jelena i željezne zavijese. Ali to je način na koj naš svijet još uvijek danas funkcionira, a sa njime i naš mozak.
Ono što su istraživanja i mjerenja pouzdano pokazala je da koristimo čitav mozak, ali u etapama, ne najednom, zavisno od zadatka koji trenutno pred njega postavimo je jedan dio mozga trenutno aktivniji od drugoga.
U biti ljude buni jedna bitna razlika između toga koliko mozga koristimo i kako ga koristimo. Vjerojatno je lakše predočiti nešto količinski i sa granicama, nego da se radi naprosto o načinu korištenja.
Kako koristimo mozak je u biti ključ napretka narednih generacija. Između ostaloga, mozak kao i svaki dio tijela treba vježbu, konstatno bildanje, doživotni odlazak u teretanu.
Nekad su ljudi, tj. gro ljudske populacije radili fizički. Dok posljednjih nekih stotinjak godina, iz generacije u generaciju, sve manji broj ljudi radi fizički, sve veći broj koristeći mozak svakodnevno za rješavanje manje ili više složenih zadataka i problema. Napredak je očit. Ono kako koristimo mozak je u biti ključ nekog budućeg napretka čovjeka.
A isti napredak se može promatrati i kod pasa, a i mačaka koji se ponekad možda i nehotično, bez ciljane namjere od vlasnika ili školice, moraju potruditi riješavati složenije i zahtjevnije probleme, od onog gdje čitav život uglavnom provedu na lancu iz kuće. Ako isključimo sav ovaj promet, gužvu, odlaske na kave, shopinge, izlete, gdje sve vodimo svoje ljubimce i izolirano promatramo samo socijalno ponašanje i sve njegove nijanse koje se danas očekuju od jednog modernog urbanog psa, samo to je dovoljan izazov i za sam pseći mozak.
ne sviđaju mi se te tvoje vlajne vertex, mene plaše :mrgreen:Citiraj:
vertex prvotno napisa
al si me sjetila mog iskustva, kad sam mislila da je crna mrljica, u donjem kutu vidnog polja, koja se brzo miče pa nestane kad pogledam, isto trik oka.
prošlo ljeto.
i tako par dana.
i na kraju nije imalo veze nit s trikom, nit s paranormalnim...nego je bio - miš. :lool:
Dobro je da nije bio bijeli :mrgreen:
:lool:
opet smo došli do 42.
svi koji su pročitali `vodič` znaju da miševi imaju posebnu ulogu kad je riječ o smislu i postanku, te broju 42.
cvijeto, miš nije uvijek samo miš.
http://hr.m.wikipedia.org/wiki/Vodič...za_autostopere
Zanimljiv članak! Svemir-je-konačan-ali-neograničen
Nisam se stigla uključiti ranije pa samo da kažem da sam svemiroljubac. Kad plutam u moru, zatvorim oči i maštam da plutam svemirom. Od malena sam htjela putovati svemirskim brodom (stari je bio pretplaćen na Galaksiju, sjeća li je se itko, pa sam maštala nad time). Jako rano sam se zaljubila u Star Trek i dan danas ih volim gledati jer mi je ta serija obilježila djetinjstvo. Odmah bih potpisala da odem s nekom posadom :)
A što se tiče smisla života...puno sam o tome razmišljala i došla do svojih odgovora 8-)
Čini mi se da je smisao života njegovo usavršavanje kroz učenje, promjenu i prilagodbu.
Kod biljnih i životinjskih vrsta to uglavnom ide prirodnom selekcijom, no čovjek je tome dao (pokušava dati) jednu veću razinu....ne zadovoljava se prirodnom selekcijom, pokušava omogućiti humaniji život slabijim, bolesnijim, sporijim pripadnicima vrste, zapravo ne više samo svoje vrste...
Upetljao se u prirodne zakone tako što je učio, otkrivao i potom primijenio znanje, a čineći ljudski život humanijim, na taj je način usavršio svoje postojanje, odnosno smisao postojanja.
Kad čovječanstvo mari i brine za one pripadnike svoje vrste koji bi prirodnom selekcijom (zbog vlastitih karakteristika ili vanjskih okolnosti) umrli, ono raste u svojoj nesavršenosti i primiče se savršenosti...koju nikad neće dostići, ali bitan je put, a ne cilj.
Naravno, ovo je idealno opisano, niti se mari svuda isto, niti se na tom putu ne griješi ili slijedi plemenit cilj, ali da bih objasnila svoju teoriju, morala sam je pojednostaviti i ugurati u neki ideal-tip.
Naravno da se tu može postaviti još hiljadu zašto, ali meni je ovo dovoljno....za sad :)
Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
:lool:
Kad smo kod mora, ja se bojim i mora:lol: dubokog mora, nepregledne pucine. Cak me zna uloviti tjeskoba kad gledam dugo u ocean na zemljovidu :psiholog:
Da opet malo filozofiram, kant je o valjda o tome pisao kao o osjecaju sublimnog kad je covjek suocen s neizmjernim matematickim ( valjda nekakvo neizmjerni prostranstvo) ili dinamickim ( nekakva stravicna sila prirode, lavina i sl,)
Ja se bojim dubine zbog morskih pasa i kitova,i svaka sjena i morska trava u dubini za mene je neka neman. Kad plivam...plivam uz obalu,izmedu ljudi :mrgreen:
Ovako i ja. I morske životinje su mi najjezivije od sviju, mislim da bih se više voljela susresti s lavom nego sa nekom čudnovatom ribom ili hobotnicom. Kada gledam emisije o oceanima, baš mi je nekako jezivo i otužno.Citiraj:
Carmina406 prvotno napisa
Ja se najvise na svijetu bojim murina.
Svaki put kad idem u more mislim na njih :psiholog:
Uh, da, ima istine, to je onaj osjećaj da si malo zrno prašine spram veličine i snage prirode, osjećaj poštovanja, straha, divljenja, uzvišenosti, panike...Citiraj:
jennifer_gentle prvotno napisa
Što se tiče pučine, kad se kupam na otvorenom moru, ne smijem razmišljati o tome gdje sam, što je ispod, koliko je duboko, koliko je široko...počne me loviti panika. Naučila sam samu sebe da se jednom kad skočim u more prepuštam osjećajima, a ne razmišljanju. I to mi funkcionira...zapravo skoro pa i jedino tad.
Ova tema zaslužuje preimenovanje u Kutak za filozofski trenutak mlađi :mrgreen:
Još samo da i roladu spomenemo :lool:
Optimist :lool:
Kad smo već kod toga, samo ti javljam da me pustilo :lol:Citiraj:
Optimist prvotno napisa
:lool: Tema je najbolja
Sad si u drugom stanju :lol:Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Imam pun podrum staklenki, praznih :lool:
(napomena za one koji ne razumiju o čemu nas dvije: ovo je interno)
[QUOTE=
(napomena za one koji ne razumiju o čemu nas dvije: ovo je interno)[/QUOTE]
ma daaaaaj,stvarnoooo
:lool:
Sta je, milogati, s ovim quote..anjem