Čitam, čitam...svi smo se mi promijenili,ali ja sam od uvijek bila i jesam optimista i želim istaknuti ono pozitivno, a to je da je sva ta naša bol izvukla i nešto dobroga.Postale smo tolerantnije,manje se zmaramo ne bitnim stavrima, suosjećajnije smo za tuđe brige, a možda smo i otkrili neke nove snage koji čuče u nama.
Naravno da mi je ponuđeno, da ne bi izabrala ovaj put,ali ne želim gledati unatrag i pitati se što bi bilo kad bi bilo, jer tada ne bi možda bilo mog predivnog sina koji mi je vratio radost i boje, ne bi bilo mojeg angažmana u ovoj mjeri da pomažem drugima (iako sam oduvijek to činila od skitnica, siromaha pa ...), ne bi bilo novih prijateljstava i te snage u toj maloj družini da nastane letak .Ma puno toga dobrog je izašlo iz te moje tuge i boli i unatoč svemu, ponosna sam što sam i što nisam dozvolila da potonem i što nisam izgubila tu svoju unutarnju snagu, ljubav prema životu i vjeru u ljude.
Ja vjerujem da je i moj sin gore ponosan i da je to naša zajednička misija.
Mi smo posebne mame s posebnim djetešcem:zaljubljen: i ne želim da zapenemo u prošlosti ,jer možda se sve posložilo drugačije, ali pokazat će se i ljepša strana svega toga.Cure moje glavu gore.:love2:

