Strana roditeljstva o kojoj se ne priča

Samo sam došla ti reći da nas ima još koji se ponekad tako i sami osjećamo. Meni je puno pomoglo da iziđem iz kuće,pred zgradu,pričam s bilokime tko mi se od susjeda obrati. Upoznat ćeš i druge mame koje dane provode na zraku. Nećeš gledati kuću u neredu. Mora biti malo neuredno gdje ima djece ;-) Skuhaj kad stigneš za više dana pa zaledi da imaš uvijek ručak. Ili juhu i lešo meso za dva dana,varivo s povrćem. Meni to puno znači i dok nisam tako počela raditi bilo mi je puno teže. Lezi na krevet i pjevaj s bebom,ja sam se ponekad osjećala "ajme šta ću sad" al djeca ne zamjeraju ako ružno pjevamo ili neznamo tekst :mrgreen: upali glazbu i pleši. Moja je obitelj blizu i nikad se nismo više družili nego kad sam dobila prvo djete.

Jutros sam sat vremena pričala sa 80god susjedom (ona je pričala,ja sam slušala) i zaboravila sam da imam djecu...jedno je trčkaralo po dvorištu,drugo se igralo sa susjedinom plastičnom bocom,a meni je jutro proletilo. :love2: uvijek je kod nas pomalo kaotično,ali vrijedi svake sekunde. Najvažnije od svega IZAĆI IZ KUĆE

Darya...hm...sta reci, a da se strucna pomoc ne spominje...:) mislim ...neki antidepresivi kao instant rijesenje nisu tako strasni. Prijateljica ih je uzimala u jednom teskom periodu u njenom zivotu i pomogli su joj. Da nemas mozda postporodjajnu depresiju?
Mislim, ima nacina kako da si popravis raspolozenje tj. tehnika kako nauciti vedrije gledati na zivot, ali i tu treba zasukati rukave, jer se nista nece desiti samo od sebe. Iskreno, da sam na tom mjestu, ja bi otisla po neke tabletice, da se dovedem u stanje da mi se uopce ista da raditi i onda zasukala rukave i napravila si koncept "Kako postati sretan"- uz pomoc Mr. Googla, jer nemam love za sessionse kod psihica.

Citiraj:

---

Darya prvotno napisa

Ali...problem je u meni. Cijeli život mi je u haosu,nemam nikakav kontinuitet. Nisam u stanju bebi i sebi isplanirati dan, pa da uživamo kao i druge majke sa svojom djecom.Osjećam se osakaćeno. Moj problem jeste kompleksan,ali nadam se da će mi biti bar malo lakše ako neko pročita i pokuša dati savjet.

---

Mislim da se u životu većine novopečenih majki desi taj momenat kad u potpunosti shvate činjenicu da im se život nikad više neće vratiti na staro i da je odgovornost i ljubav prema detetu ogromna i ponekad zastrašujuća u silini. Ključno je prihvatiti i pomiriti se sa obe činjenice, i polako sve postaje lakše.

A što se tiče konkretnih saveta, meni se čini da je "isplaniran dan" sa decom mlađom od 2 godine samo naučna fantastika, tj. nekakav ideal koji se nekad i ostvari, a češće ne. Kada su mi deca imala 10 meseci, najveći domet dana mi je bio da zadovoljim sve njihove potrebe uključujući obavezno šetnju, i da zadovoljim higijenski minimum kuće. Kuvali smo muž ili ja naizmenično, ponekad smo kupili nešto gotovo za jelo, odmrzli nešto ranije skuvano ili jeli suvu hranu ceo dan ako je dan bio naročito "lud". Kućne poslove sam radila uglavnom dok su deca spavala popodne, i to samo osnovne, a temeljno sam spremala kuću samo vikendom.
Vrlo je bitno izaći iz kuće i popričati sa bilo kojom odraslom osobom, kako Carmina kaže. I naravno, ako je u pitanju neka druga mama i razgovor o deci, vrlo je bitno ne gubiti iz vida činjenicu da nisu svi uvek ni iskreni u razgovoru, niti svi sagledavaju stvari jednako. Ono što se tebi čini kao jedan haotičan i besmislen dan, možda bi nekoj majci sa četvrtim detetom izgledao kao najnormalniji život dok su deca mala. Pomaže puno ako se sagledava vremenska perspektiva, koliko brzo deca rastu i menjaju se. Osim toga, ako si zaposlena, ubrzo te čeka povratak na posao, a čak i ako nisi, verovatno možeš pokušati da upišeš dete u vrtić ako misliš da će tebi i njemu to koristiti.

Hoću reći, postoji niz stvari koje bi možda bile od pomoći, ali zaista ne znam nikakav jednostavan recept za sreću-izuzev onih saveta koji zvuče idiotski kada se napišu, ali su u suštini tačni-ako se osećaš loše, menjaj okolnosti oko sebe ili menjaj svoj pogled na okolnosti, već prema onome što možeš i hoćeš.

Hvala svima na brzim odgovorima. Ja se dosta bolje osjećam kada mi neko iz iskustva kaže da je to sve normalno i daće proći, tj. da ću se ja naviknuti na svoj život ovakav kakav jeste i shvatiti da nikad više neće biti kao prije. Zaista, mene je "lupila" ta činjenica da nikad više neću imati svoju slobodu, život kakav sam imala prije rođenja djeteta. Ja njega volim najviše na svijetu i strašno me grize savijest kada pomislim kako mi je život bio lagodan u odnosu na to kakav je sada. Najviše me ubija to što se stalno vraćam u prošlost i zamišljam kako bi bilo divno kada bi mogli još par godina suprug i ja živjeti sami i prespavati noć,ništa spektakularno tipa izlasci,party-ji,samo ta "sloboda",to mi strašno fali.
Moji prijatelji nemaju djecu,tako da mi je i to problem jer nemam s kim podijeliti misli i osjećanja. Suprug radi, kuću dolazi oko 17h. On se trudi da pomogne koliko može,ali nekako je stalno umoran i "mora barem sat odspavati" popodne,tako da opet nekako sve spadne na mene.
Jako teško mi pada kada mi iz okoline ljudi počnu pričati kako je "sada super kad je još mali" i kao"kako odrasta bit će ti sve teže i teže". To me baš baca u očaj..mislim,ne planiram imati više djece jer znam da ne bih bila sposobna za to.
Nadam se samo da će s vremenom biti lakše, a ne teže. Ako ima neko sa starijom djecom i iskustvom,može slobodno da me utješi :)
Sad kad sve sagledam, nije čudo što se ovako osjećam. Ne znam da li je u pitanju i postporođajna, ali sa depresijom sam se borila i ranije, samo ne u ovom intenzitetu.
Uh-puh, slažem se da bi antidepresivi pomogli da se pokrenem rješavati stvari,razmišljala sam i o tome,ali dojim bebu i zato sam odustala,jer ne bih podnijela da prestanem dojiti.
Ne radim,niti sam ikad imala posao,a i to je posljedica mog psihičkog stanja( zaglavila sam na drugoj godini studija,a sad mi se čini kao nemoguća misija da ću ga ikad završiti). Još kad me uhvate crne misli da se suprugu nešto ne desi,jer je mnogo stariji od mene,a imam osjećaj da sama ne bih mogla.
Možda mi je i dodatna otežavajuća okolnost što od svoje majke nemam nikakvu pomoć ni podršku(ona radi i ne želi svoje slobodno vrijeme posvetiti unuku niti meni), a svekrvu nemam. Sestra dosta mlađa,isto nije od pomoći.. Psihički bi mi bilo lakše da znam da mogu na nekoga računati u kriznim situacijama. Evo,danas je baš bio iscrpljujući dan..Pokušaću se nekako izboriti,a pišem opet kada budem uhvatila slobodan momenat.
Još jednom hvala svima na dobrim savjetima. Nastojaću ih barem djelimično primijeniti

Citiraj:

---

Darya prvotno napisa

Možda mi je i dodatna otežavajuća okolnost što od svoje majke nemam nikakvu pomoć ni podršku(ona radi i ne želi svoje slobodno vrijeme posvetiti unuku niti meni), a svekrvu nemam. Sestra dosta mlađa,isto nije od pomoći..

---

Evo vidiš, kod mene je situacija vrlo slična, tj. ja nezaposlena, mama radi i pomaže jako puno u mnogim stvarima, ali ne i u posvećivanju svog vremena unucima, svekrvu nemam, a sestra je mlađa i dosta različitih smo pogleda na svet. Jedino što smo MM i ja vršnjaci i on posao završava oko 14h popodne-i njegova pomoć verovatno omogućava da ja mogu da postignem dovoljno da se osećam dobro u toku dana.
Imam dvoje dece sa dosta malom razlikom, sada su to petogodišnjakinja i skoro pa trogodišnjak, i ne mogu baš reći da mi je sa vremenom sve teže i teže, naprotiv, nedostaje mi njihova ljupkost dok su bili bebe, ali neuporedivo mi je lakše sa dvoje dece koji govore i sve su samostalniji. Baš mi je zapravo neobična ta izjava da sa vremenom postaje sve teže, vrlo mi je teško objašnjiva i retko se srećem sa takvim stavom. Možda da potražiš društvo nekog ko će imati veselije poglede na svet :).

Tako je pulinka. Uvijek postoje majke koje će minimalizirati tvoj problem,njima je bilo gore,teže...one imaju veću djecu pa im je teže ili dvoje pa im je teže. To nije istina. Možeš imati jedno malo i sasvim dobro i mirno dijete i svejedno ti može i SMIJE biti teško. Mi smo sve različite. Nemoj brinuti o mužu,uživajte. On je sada tu i to je ono šta je važno. Sve ove tvoje brige će proći s vremenom,ali je važno da nešto promjeniš kako bi do toga došlo. I mene je šokiralo prvo dijete iako planirano,ali nisam bila spremna. Nisam znala da je to 100% mog vremena. U sebi sam ponekad razmišljala da će mi to biti prvo i posljednje jer za drugu bebu neću imati snage ni hrabrosti. Spasio me izlazak iz kuće,bilogdje. Čak i nove prijatelje sam upoznala :-) s nekim starim malo prorijedila druženje jer su me iscrpljivali. Imam i drugo dijete sada. Kad god mi je kuća u neredu,a dječica zahtjevna izletim iz kuće u život

Ja sam majka tek 6 mjeseci. Mlada majka. Dok svi moji prijatelji izlaze ( i moj muž skupa s njima :P ) , ja jedina imam dijete i mašem im iz dvorišta kada dođu pozdravit prije izlaska.
U trenutku kada sam rekla "ja želim dijete" , bila sam svjesna da govorim "moj život više nikad neće biti isti".

Baš mi je maloprije dragi priopćio radosnu vijest kako on i moji dobri prijatelji u subotu idu na moje najdraže mjesto gdje smo do nedugo svi skupa išli odmoriti živce od svakodnevnog života. Prije izlaska će doći malo k nama, a onda će oni otić.. a ja ću ostat! Opet! :lol:
I znaš šta? Lagala bih kad bi rekla da me ne boli! Sveeee, sve bi dala da idem s njima. Sve, osim trenutaka koje provodim sa svojim djetetom! Stanem onako - hej, pa ja ću ga okupat, on će se meni smijat, ja ću ga nahranit, on će se igrat sa cicom, ja ću ga uspavat i gledat kako mu se okice okreču dok pokušava ostat budan a jedva gleda.. Sunce malo, život jedan, za ništa na svijetu ga nebi dala, tako će brzo odrast a onda ću opet moći sve po starom, a te trenutke mi nitko neće vratiti..

Nisam film pogledala već 6 mjeseci. Onako, ispekla kokice, legla sa dragim i gledala film bez brige i pameti.
Nisam napravila ručak za koji moram kuhat duže od pola sata. Nisam napravila tolko stvari koje sam htjela i koje volim, i ko zna koliko dugo ih još neću napraviti.
Nije mi bilo lako prihvatiti to sve. Ja nisam shvatila da imam dijete sve dok nisam došla s njim doma iz bolnice. Ajme kako sam se strašno osjećala. Pitala sam se da li ću ga ikad moći zavoljeti, hoće li moj život ikad biti normalan, mislila sam da nisam spremna, pomišljala sam na stručnu pomoć.. Mislim da sam ja čak digla ovu temu iz prašine i jadala se..

Imala sam izbor- ili nastaviti biti loše ili se dignut kao nikad prije.. I počela sam se dizat. Malo po malo sam prihvaćala to dijete, ulogu majke, činjenicu da ja i dragi više nismo sami, da se više ne možemo posvetiti samo jedno drugom ali da se možemo zajedno posvetiti njemu, činjenicu da se neko vrijeme neću moći luftat vani sa ekipom nego ću petkom i subotom uživati u maženju sa svojim djetetom, počela sam šetati po šumi, pentrat se po drveću ko majmun.. I još uvijek nisam skroz došla k sebi.. Ni neću doć k sebi, sve dok žalim za prošlim životom i prošlom ja.
Itekako nisam bila spremna na dijete. Nitko ne može biti spreman na tu najveću a najljepšu promjenu u životu. Kad se samo sjetim kako sam cijelu trudnoću bila uvjerena da je majčinstvo lako, da se odnos između mene i muža neće promijeniti, da ću uvijek biti raspoložena za maženje i sex, da će ručak biti skuhan a kuća čista..
E pa majčinstvo nije lako, ali je predivno. Muž i ja više nikada nećemo biti ono što smo bili bez djeteta, jer smo sada bolji, potpuniji i sretniji, koliko god se još nismo ufurali u uloge :) .. Kuća mi je u kaosu a mali još nije počeo trčat i radit gluposti.. Film ću pogledat jednom kad pošaljemo klinca na vikend kod bake i dede, a tad će vjerojatno past i normalan opušteni sex :mrgreen:

i tak.. uh, sad sam se i ja ispuhala :lol:
Uglavnom, polako, dan po dan, živi u sadašnjem trenutku, uživaj u djetetu, uživaj u tome što ste ti i muž mama i tata jednom malom biću, nemoj žaliti za prošlosti, ne možeš ju vratit pa je bez veze da te ne pušta dalje!

Citiraj:

---

Darya prvotno napisa

Moji prijatelji nemaju djecu,tako da mi je i to problem jer nemam s kim podijeliti misli i osjećanja.
-evo mozes ovdje, dok se ne nadje neko "live" drustvo. Odi u parkic, ima jos mama u tom kvartu:)

Jako teško mi pada kada mi iz okoline ljudi počnu pričati kako je "sada super kad je još mali" i kao"kako odrasta bit će ti sve teže i teže".

- ma kaj god. Velikoj vecini je sve ljepse.

Uh-puh, slažem se da bi antidepresivi pomogli da se pokrenem rješavati stvari,razmišljala sam i o tome,ali dojim bebu i zato sam odustala,jer ne bih podnijela da prestanem dojiti.

- nemoj se opterecivati sa tim " moranjem". Ne mora se nista. Ako si lose i ne popravlja se, ko sljivi dojenje, bitno je da si zdrava.

Ne radim,niti sam ikad imala posao,a i to je posljedica mog psihičkog stanja( zaglavila sam na drugoj godini studija,a sad mi se čini kao nemoguća misija da ću ga ikad završiti).

- kako da ne! Puno mama studira. Evo i ja- vec sramotno dugo, ali guram.

Možda mi je i dodatna otežavajuća okolnost što od svoje majke nemam nikakvu pomoć ni podršku(ona radi i ne želi svoje slobodno vrijeme posvetiti unuku niti meni), a svekrvu nemam.
- s takvim stavom te ne bi razveselila i da dolazi. Nista, nadje si pozitivne parkovske mamice i vec ces biti malo bolje.

---

I sad se jos samo nadam
da ce se kuzit sta sam ja pisala i sta ti.

A jesam majstor:roll:

Citiraj:

---

Uh-puh prvotno napisa

A jesam majstor:roll:

---

jesi, svaka čast :lol: :dojenjeu3.15:

Ja bih samo dodala: puno pomaže ako je i OTAC deteta svestan da ni njegov život nikad više neće biti isti. Jer ako se život promenio samo majci, a otac i dalje živi jednako kao i ranije osim što ima dete i kuću punu dečjih stvari, to će se negde prelomiti, dugoročno gledano. Zbog najobičnijeg nerazumevanja između partnera.

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ja bih samo dodala: puno pomaže ako je i OTAC deteta svestan da ni njegov život nikad više neće biti isti. Jer ako se život promenio samo majci, a otac i dalje živi jednako kao i ranije osim što ima dete i kuću punu dečjih stvari, to će se negde prelomiti, dugoročno gledano. Zbog najobičnijeg nerazumevanja između partnera.

---

Potpuno si u pravu. Pišem iz vlastitog iskustva, jer i MM svoje je roditeljske dužnosti sveo na večernje uspavljivanje i eventualno mijenjanje pelene jednom na dan (prije spavanja).
Sve ostalo je moja briga, uključujući i uobičajene kućanske poslove. Kad mu prigovorim, uvrijedi se , a onda ne želi ni ove dvije stvari napraviti.

Ja dobro znam kako se život promjeni rođenjem djetea.
Promjenio mi se sada 4. put ....
Svaki put je drugačije... ne znam je li lakše ili teže nakon jednog ili sada nakon petog djeteta, je li lakše kad su mali ili kad malo porastu...
Znam da je svaki dan drugačiji, nekad bolji, nekad lošiji...
Teško je kad nemaš pomoć... znam kako je... ja ih hendlam petero, sama... ponekad je dvoje u vrtiću, ali samo ponekad jer je i to ponekad teško organizirati da ih se odvede....MM vrlo malo pomaže, pogotovo ovih dana kad je nogomet najvažnija stvar na svijetu. A kad nešto i napravi, doživljava to kao da je brdo premjestio i ja bih valjda trebala biti vječno zahvalna...lol...
u biti sam shvatila da mi je lakše sve obaviti sama jer me objašnjavanje, moljakanje, ponavljanje jednostavno previše iscrpljuje..... možda nije ispravno, ali sa dvoje malih sisavaca i ostatkom ekipe jednostavno nemam snage za boriti se...
dakle, za sve nas koje ne znamo drugačije.... izdržat ćemo mi to!!!

:yes: nego da hoćemo, sposobne smo mi ženske,

Mnogo mi jelakše kad ačujem vaša iskustva. Ja zaista teško podnosim teret roditewljstva, s tim da MM, iako se trudi, meni zapravo prepušta većinu poslova, brige oko bebe.. Ja se nadam da ću se s vremenom priviknuti na sve i da će biti lakše, bolje, opuštenije..
Ne čudim se što mi je sve teško, jer prije samo nešto više od godinu dana, ja nisam znala ni za kakve kućanske poslove. Nisam imala apsolutno nikakvih briga, osim šta obući, gdje izaći sa društvom...
Analiziram sebe ovih dana i vidim da je veliki šok i ogromna promjena u mom životu se desila.. Prvo sa brakom, a onda rođenjem djeteta..
Sada mi se sve, apsolutno sve i najbanalnije obaveze, sitnice, čine zastrašujućim. Ne mogu da se organizujem, sve mi je jako teško. Ne stižem kupovati npr.namirnice i onda odjednom suprug pita šta ćemo za ručak, a niti on ni ja nismo se pobrinuli da ga imam od čega napraviti... isto je i sa ostalim stvarima, naizgled banalnim..
Možda će nekome biti smiješno ovo što pišem, jer sve su to normalne, životne stvari..
Zaista se nadam da ću se nekako uklopiti i da će jednog dana sve sjesti na svoje mjesto.. Puno hvala svima :)
Pišemo i dalje..

Draga, nadam se da ću te uspjeti malo utješiti. Razumijem tvoj stav o tabletama i dojenju i podržavam te u tome. Pre više se daje važnost tim antidepresivima, i nudi ih se svugdje i svakome kao lijek za sve. Lijepo što nisi poklekla toj propagandi, te ćeš sigurno naći snage u sebi da to prevladaš.
Prvo da ti kažem da ,dojiš, bebica je još mala, pa su još hormoni još tu i rade svoje, i to što osjećaš je sve NORMALNO i proći će neko vrijeme, i sama ćeš moći sagledati stvari iz druge perspektive, i vidjet ćeš koliko je to imalo veze i sa time. Znači trebala bi se ne brinuti, prihvatiti situaciju, i uvidjeti još nešto: prva godina dijeteta nam se svima činila malo takvom (bilo to prvo, drugo ili treće – nije važno), jer je čovjek svijestan koliko to malo biće ovisi o nama i samo o nama, i bez obzira što ti možda nemaš bližnjih koji ti mogu uskočiti, mi koji smo ih imali znali smo da ni to ne pomaže, jer to malo biće hoće samo svoju mamu i svoju ciku, i neće da se odvoji ni da može…ali, to prođe. prođe i zaboraviš to sve, i sve je lakše i lakše što su veći, samostalniji, pričaju, kažu što im ne paše, dogovoriš se, kasnije imaju prijatelje, provedu vrijeme i kod njih, tvoja sloboda se vremenom sve više vraća i neće to tako ostati zauvijek – samo ti se čini.
Ono što bi zaista trebala učiniti i bilo bi ti puno lakše- izaći iz kuće. Ja sam svoje vrijeme bila organizirala tako da sam sa bebicom šetala, i našla si obližnji parkić gdje sam upoznala druge mame sa djecom, te je već njihovo društvo ti je nešto što puno znači- razgovaraš sa odraslim ljudima. Mi smo svaki dan odlazile tamo, djeca su se igrala kako su rasla, mi smo imale društva i nismo bile same, hoću reći, čak i ako nemaš pomoć obitelji moraš iz kuće biti će ti bolje.
Razumijem da je tvoj problem to što si navela da se ne osjećaš odraslom i trebaš i sama podršku, vjerovatno si zbog toga izabrala starijeg partnera, da se brine i o tebi, a sada se ti moraš brinuti o nekome. Istina je, i uvijek ćeš morati brinuti, ali će biti sve lakše i jednostavnije i partner će moći ti u tome sve više pomagati.
Zato – glavu gore, sve je to normalno, biti će sve ok.

A da, djeca iz nas izvlače želju da i mi ponovno budemo djeca :)

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ja bih samo dodala: puno pomaže ako je i OTAC deteta svestan da ni njegov život nikad više neće biti isti. Jer ako se život promenio samo majci, a otac i dalje živi jednako kao i ranije osim što ima dete i kuću punu dečjih stvari, to će se negde prelomiti, dugoročno gledano. Zbog najobičnijeg nerazumevanja između partnera.

---

slažem se s ovim jer sam trenutno u takvoj situaciji. da, meni se život okrenuo za 360 a mm još uvijek ne može dušom u potpunosti prihvatiti tu promjenu,i ne žrtvovati se nego malo prilagoditi i osvjestiti što je ZAPRAVO imati dijete.
zato savjetujem svima vama da osvjestite da li ste u potpunosti na miru s tim da vam muževi izlaze dok ste same kod kuće s bebom, ne bave se njome ili vama dovoljno ili vam nisu podrška.
mm nije izlazio ali je većinu svog vremena provodio "pametnije i korisnije", a ja mu to podsvjesno još uvijek zamjeram mada mi se tada nije činilo kao da će vječno trajati.
i dan danas imamo razmirica u vezi takvih stvari, komunikacija nam je na mahove strašno loša, jer ipak sam ja 2 godine živila jedan život a on drugi.

Ja sam već nakon drugog djeteta shvatila da mi je apsolutno sve lakše raditi sama. Ali i da je to prečica prema kraju našeg braka.

Pa pregovaram, objašnjavam, dogovaram, razgovaram... ide naprijed, ali ne toliko brzo koliko bi meni bilo ok. Al jbg, nisam ja mjerna jedinica, treba čovjeku dati prostora :mrgreen:

Ovi različiti životi nisu mi opcija. Ili jesmo ili nismo.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ja sam već nakon drugog djeteta shvatila da mi je apsolutno sve lakše raditi sama. Ali i da je to prečica prema kraju našeg braka.

Pa pregovaram, objašnjavam, dogovaram, razgovaram... ide naprijed, ali ne toliko brzo koliko bi meni bilo ok. Al jbg, nisam ja mjerna jedinica, treba čovjeku dati prostora :mrgreen:

Ovi različiti životi nisu mi opcija. Ili jesmo ili nismo.

---

U potpunosti se slažem! MM ne izlazi, (osim poneka poslovna večera), ali nogomet mu je velika strast. Ali proći će to nogometno prvenstvo....
Ali da treba razgovor i kompromis - treba.

[QUOTE=Darya;2639310]
Jako teško mi pada kada mi iz okoline ljudi počnu pričati kako je "sada super kad je još mali" i kao"kako odrasta bit će ti sve teže i teže". To me baš baca u očaj..mislim,ne planiram imati više djece jer znam da ne bih bila sposobna za to.

/QUOTE]


Evo, ja cu biti partibrejker i napisati da to nije istina. Meni je najteza bila prva godina, sad je svake godine sve lakse (evo, dosle smo do 8).
Prva godina mi je bila katastrofa jer je sisala svakih 2 sata, ako je uspjela 3 izdrzati to jebilo slavlje. Jednostavno nisam mogla sisu izvaditi bilo gdje i nahraniti ju, to nisam ja.
Znaci, svakih dva sata - doma. Sisanje, spremanje i ostaje ti za setnju ili druzenje sat i pol. Pa jos cendra u kolicima. Fuckas ti setnju, ak ti dijete urla. Tu me spasila marama.
Imala sam (i jos uvijek imam) svekrvu na koju se mogu osloniti. Ali, JA ne zelim ovisiti o njima. Ni o mami, iako je i ona spremna pomoci. Odrasla sam i sto god mogu napravit cu sama.
Kako ona raste, tako si nas dvije sve bolje organiziramo vrijeme. Dogovaramo se oko svega (ma i posvadamo se). MP radi do 17-18, cesto je na terenu.
I uopce se ne zemaraj ako si zbog svega toga odlucila ostati na jednom djetetu. I ja sam. I zadovoljna sam tako.
Uglavnom, bit ce ti sve lakse kako dijete raste. Ako me njen pubertet ne prizemlji :D

Javljam se i ja. Kada su veci postane lakse, vise fizicki. Psihicki idu dileme oko odgoja, strepnje, usmjeravanja, skole, aktivnosti a i financijski ipak vise nego kada su mali, tako je kako je. Ali sa vedriije strane, razumniji su, povezanost je potpuno razvijena, komunikacija je moguca.

Kaj se tice izlazaka muske polovice, mi kada smo se odlucili za trece svojevoljno smo se "odrekli" nekih stvari i niti jedno od nas ne ide van samo. Ne racunam pokoju kavicu itd. Vec slobodno vrijeme skupa iskoristimo za zajednicko druzenje, odmor od "nas" ima na poslu i nikada nije izbila svada zato kaj on hoce ici van sa frendovima. Kada smo kod frendova, svaki je na svojoj strani uz povremeno vracanje jedno drugome, cisto iz razloga da svaki sa svojima stigne popricati(muski o nogometu i bla bla) zene o cemu vec zene pricaju lol.

Svaki dan radi do 16h i juri kuci a vikende posebno ceka i fali mi istog trena kada me ujutro probudi da me pozdravi. Subote su nam posebno drage uz zajednicku kavicu. Iskreno ja se ne bh mogla zamisliti u vezi gdje pregovaram o vremenu provedenom skupa.

I meni definitivno postaje lakse kako raste...
Ono sto mi je najteze padalo je bilo naoko bezumno plakanje, trazenje a ti nemas pojma jel gladan, mokar, pokakan, pospan, jel ga boli ili samo treba malo njeznosti? Pa onda krenes redom dok ne pogodis.
Moj jednogodisnjak sad vec trci, donese slikovnicu ako hoce da citamo zajedno, pruza ruke kad hoce da ga uzmem, kaze "kaka" kad je kakao, "daj ci" kad hoce cicu, "cje" kad hoce da mu uberem cvjetic lavande kraj koje prolazimo...
I vec su moguci mali kompromisi, tipa ne mozemo sad tu stati da ti pola sata istrazujes kamencice (vice "ćići", :lol:), ali cu ti dati jedan kamencic pa ga vrti i proucavaj :klap:

A ja nisam nikad u životu uživala ko u ovih 6 mjeseci.. dobro, 3 mjeseca, jer su mi prva 2 bila stravično teška dok se nisam priviknula, onda mi je treći bio privikavanje a sve ovo ostalo je bajka.. Ja ne želim da nikad naraste! Sto puta se zateknem u misli da mi barem ostane ovako mali, da ga nosim sa sobom gdje god idem, da mi malo plače a ja otkrivam razloge i gledam kako se razveseli kad otkrijem.. ma joj.. I baš sam tužna kad gledam kako je svaki dan sve veći i kako će mi narast i ja ću jadna onda morat brzo po još jednu bebicu :D

Apsu kako divno.

Možda tebi bude teže kad malo poraste ;-) :mrgreen:

Meni je sa prvim djetetom ,prvih 6 mjeseci prošlo u postporođajnoj depresiji, tako da ne mogu reći da sam baš uživala u majčinstvu. Razlog tomu je naveden u prijašnjem postu koji sam napisala. Kad sam se izvukla iz depresije, onda sam počela i uživati u djetetu, izlazile smo stalno, kad je prohodala sjele bi u bus i otišle na drugi kraj grada i lunjale po tower centru. Sa drugim mi je bilo lakše jer sam već imala iskustvo, a i on je bio puno mirnija beba. Jako rijetko je plakao, čak je umjesto da plače kad je bio gladan samo ispustio glas Le i to je značilo da hoće jesti (imao je mjesec dana).
Poanta svega je da je meni lijepo dok su mali ali opet jedva čekam da porastu pa da budu samostalniji.

Hvala puno svima što ste podijelile svoje iskustvo sa mnom. Da sad ne nabraja, pronašla sam se u skoro svakom postu i tek sad vidim da je normalno što se tako osjeća(a mislila sam da je to di mene, da sam luda i sve krivo radim, da druge majke to puno bolje uspijevaju,baš mi je samopouzdanje bilo na nuli..). Sad vidim da sam možda ja previše očekivala od sebe kao majke. Meni zaista ne fale noćni izlasci i partijanje, jer niam nikad bila taj tip. Meni je falila bezbrižnost, ono da nemam odgovornosti. Sada nastojim ne biti prestro prema sebi i nadam se da ću se vremenom priviknuti na obšveze , alii odgovor, nost oko domaćinstva i djeteta..ti. Pronaći modus da svi budemo zadovoljni i sretni. Svim majkama skidam kapu, ma mi žene smo lavice i nema toga što ne možemo postići vlastitim trudom i zalaganjem:-)

Citiraj:

---

Darya prvotno napisa

Hvala puno svima što ste podijelile svoje iskustvo sa mnom. Da sad ne nabraja, pronašla sam se u skoro svakom postu i tek sad vidim da je normalno što se tako osjeća(a mislila sam da je to di mene, da sam luda i sve krivo radim, da druge majke to puno bolje uspijevaju,baš mi je samopouzdanje bilo na nuli..). Sad vidim da sam možda ja previše očekivala od sebe kao majke. Meni zaista ne fale noćni izlasci i partijanje, jer niam nikad bila taj tip. Meni je falila bezbrižnost, ono da nemam odgovornosti. Sada nastojim ne biti prestro prema sebi i nadam se da ću se vremenom priviknuti na obšveze , alii odgovor, nost oko domaćinstva i djeteta..ti. Pronaći modus da svi budemo zadovoljni i sretni. Svim majkama skidam kapu, ma mi žene smo lavice i nema toga što ne možemo postići vlastitim trudom i zalaganjem:-)

---

ja te totalno kuzim. meni je isto bio kaos s prvim djetetom kad se rodilo. nisam uopce majcinski tip i jako sam komotna. ali vidim iz tvojih postova da si racionalna kao ja i snaci ces se.... s vremenom ce biti lakse, pa puno lakse, pa vise neces moc vjerovat da si mislila da je to nesto tesko. a tek s drugom bebicom...ni traga onom osjecaju.... drzi se

i znas sta jos....mm sudjeluje s djecom i svim ostalim u kucanstvu koliko i ja, mozda i vise...to je prednost nas koje ne mislimo da mozemo/moramo sve same. sve dijelimo zajedno i brak nam je divan. troje djece je vec tu, a nama je sve bolje. i btw.....nama se i sad dogodi da je vrijeme rucka, a mi nismo nis kupili:-)

Meni je majčinstvo lijepo ali sam ipak očekivala da ću biti bezbrižnija, da će stvari biti lakše, da ću se imati vremena posvetiti i drugim stvarima...ma zapravo, mislila sam da će biti potpuno drugačije od ovog što jest...

Citiraj:

---

nanimira prvotno napisa

Meni je majčinstvo lijepo ali sam ipak očekivala da ću biti bezbrižnija, da će stvari biti lakše, da ću se imati vremena posvetiti i drugim stvarima...ma zapravo, mislila sam da će biti potpuno drugačije od ovog što jest...

---

:heart:

Da malo dignem...Neki dan sam se ulovila da sam nervozna, živčana i odvratno raspoložena zato jer mi se jednostavno ništa nije dalo...ali ništa...P. mi je strašno išla na živce, bez nekog posebnog razloga, bila je dobra i zaigrana ali ja sam bila nadrkana jer nismo spavale već ne znam koju noć po redu, jer mi je bila puna kapa buđenja po noći, podočnjaka do poda, neimanja vremena za sebe, masne i neoprane kose, hrpetine veša, neuredne kuće,igrački po podu,pesa, muža,mame,sestre,svekrve,dana mrtvih...ma svega...jednostavno sam se htjela spremit i negdje otić da odahnem,sama sa sobom i posložim se...OK, taj "napadaj" je trajao ravno 30ak minuta, iako se meni činilo da traje cijeli dan... prošao je, osjećala sam se poput smrdljivog govneta... idem guglat jer što drugo i vidim da je to sasvim normalno.. :oops:

Ono što nam nikad nisu rekli, što piše al u preblagom obliku i ono što svakako treba naglasiti je da će nam taj "posao" nekad fakat ići na živce ako ih više uopće imamo, da će nam trebati "godišnji" od svega i da je to normalno...da je to dio majčinstva koji nas još više uči strpljenju nego oni krasni dani kad je sve naprosto savršeno...

Eto, ja sam mislila da sam odvratna zbog toga i onda sam prihvatila te emocije, shvatila da su samo jedne u niz onih koje će se javljati tokom stažiranja i da se moram opustiti kad dođu..

Uf,meni je danas jedan od onih dana kada bih htjela samo malo odmora od svega, da sam opet solo,bez ikakvih obveza

Al to prode,malac napravi nesto lijepo, i sve je ok. Do iduce size :D

Mislim da nam je svima nama više manje isto.
Evo ja se vec punih mjesec dana nisam makla ni na pola sata od nje. Da nema moje majke mislim da bi izludila.
al baš kao sto vrci kaže, naprave nešto ljepo i sve odjednom super

Meni to još nikad nije došlo dok je sad malo veća beba :mrgreen:
Samo u prvih par tjedana dok sam se snalazila, onda mi nije bilo jasno kaj mi je to trebalo :lol:

Ma joj, koliko puta sam poželjela isto, da je sve kao prije..i onda sam jednom maštala o tome i shvatila da uopće više ne mogu zamisliti život bez nje i totalno se raznježila ma u kakvom god da sam st/ranju.

pa da to je ono
ja sam se jučer baš zamislila i skužila da nje nije bilo prije godinu dana i to mi je bilo jako teško zamislit.
Ne postoji svijet više bez nje i ne želim da ikada bude

i meni danas koma dan,čitav dan na svih šizm i onda me grize savjest.
a zapravo mi fali malo spavanja i da se na miru uredim,kosu,kupanje,depiliranje da se osjećam ko čovjek a ne prase....a za sada to radim sve u letu i imam osjećaj da sam opet ista mada tek izađem iz kade, to preznojavanje me izluđuje a vjerovatno i to ponajviše zbog umora.

Tako je i meni...nek imam 3-4 neprospavane noći za redom,i odmah krene...od anksizonosti i vrtoglavica ( zapravo više ljuljanja u glavi) pa do problema s probavom,mučninama i sl... a mozak samo niže misli, jednu za drugom..ono, zna se počet trest iznutra od umora i iscrpljenosti i onda legnem spavat i nemogu jer mi mozak stalno zuji...u principu se od nespavanja javlja hiperaktivnost :)