Ok, ja se sad gubim :mrgreen:
Jel mislite da je uopce moguce izreci svoje osjecaje drugom bez uvaljivanja krivnje tom drugom?
Ja sam mislila da mogu, a sad vise nisam sigurna.
Printable View
Ok, ja se sad gubim :mrgreen:
Jel mislite da je uopce moguce izreci svoje osjecaje drugom bez uvaljivanja krivnje tom drugom?
Ja sam mislila da mogu, a sad vise nisam sigurna.
Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
Ma mislim da apsolutno jeste moguce. Ali mislim da nije moguce svima. I sigurna sam da ti mozes. Ali nisam sigurna da cu npr. ja moci....
Ajmo onda drugacije, koji bi bio primjer uvjetovanja osjecajima? Ajde navedite primjer pa da eventualno to probamo pretociti u ja poruku.Citiraj:
flower prvotno napisa
Evo.....ne sjecam se vise ko ovo daje kao super primjer ja poruke, a meni je bas bljak....
Kcerka kasni kuci.
Mama kaze "Jako sam se brinula gdje si"
(Zamisli sad da mama tokom noci nedajboze umre od nekog udara. Da li ce kcerka pomisliti da je to od prevelike brige?)
Mozda banalizujem. Ali ono sto ja mislim je da trebamo dobro izanalizirati i sebe i dijete. I tek onda naci pravi put odgoja.
ja mozda jesam prof. potkovana ali moje dijete nije i ne treba biti.
ja govorim istinu - mene ljuti neko njeno ponasanje, nikad ne bih ekla da ce me nesto - otjerati u grob jer to jednostavno niti osjecam niti je moja istina.
npr. ovog proljeca u Catezu - zeli se sama spustati niz plavi tobogan 8vanjski), ja zapravo ne znam koliko je to za nju opasno jer je meni taj tobogan prestrasan... i kazem joj - Mene je D. strah tebe pustiti na tobogan.
(jer je to istina)... a ona meni kaze - Mama sjedni tamo i boji se, ja to mogu.
ja postujem nju, ona postuje moje osjecaje, ali se ne ucjenjujemo
ona se spustila - sama i presretna...
i pitala me - jel te jos strah. Ja sam rekla da je. Ona je rekla - nema te cega, ja sam velika i to mogu. Ja - znam ali me je svejedno strah.
:*
ili jucer - bila sam tuzna jer nije htjela probati jedan kolac...
ona je znala da sam tuzna, ali ona nije odgovorna za moje osjecaje - ok je da je mama tuzna, ok je da se tata i ja ponekad svadjamo - nije ona za to kriva jer nije htjela pojesti kolac, kriva sam si sama jer sam htjela da ona sretna jede moj kolac.
ja sam sama sebi odgovorna za svoje ponasanje i svoje osjecaje.
bozesacuvaj da je to uvjetovanje, pa zena se brinula... ja se brinem svaki put...nema to veze s njom - ima samo samnom...Citiraj:
Mama kaze "Jako sam se brinula gdje si"
samo, ako si malo sporiji u analizi, dijete vec odraste, prije nego sto nadjes pravi put odgoja...Citiraj:
ninet prvotno napisa
ne sprdam se, nego me to zaista muci: nekad imam osjecaj da sam prve (najvaznije) godine antunovog zivota provela, skupa s muzem, u analizama, promisljanjima, pokusajima i (brojnim) pogreskama... i da tek sada imam otprilike jasnu sliku kako bi trebalo odgajati dijete poput njega.
i onda, sva ponosna i sretna zbog stecenog znanja i iskustva, dobijem drugo dijete koje reagira i ponasa se potpuno drukcije, i svi uspjesni recepti moraju se preispitati i preformulirati!
upravo to je poanta cijele price. pa ni odrasli ljudi se nekad ne mogu kontrolirati pred televizorom/kompjuterom, gdje bi djeca!!! tu dolazi autoritativna uloga roditelja na red i on mora odreagirati, inace nije dobar roditelj. pustati djete da sve samo shvati, isproba i nauci, nije odgoj,nego zanemarivanje. to moze stvarno lose zavrsiti...Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
i da, cure, postoji i nesto sto se zove pre-analiziranje situacije :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen: . mislim, uz tolike teorije i psiholoske knjige, zaboravlja se primarna situacija u kojoj se nalazite vi i dijete, a koja je vjerojatno daleko manje komplicirana i Freudovska. vjerujte mi, sto vise djece i manje vremena, vise se odgaja po osjecaju i iskustvu nego psiholoskim teorijama ;)
ovo mi je super 8)Citiraj:
flower prvotno napisa
nismo govorili o tome da dijete treba samo kontrolirati koliko ce crtica gledati (iako, i tu se da ponesto napraviti - npr. Toncek sad vec kuzi kad je predugo pred tv-om ili racunalom, pa sam pita 'jel sad previse ekrana?'), nego da treba kontrolirati svoje ponasanje - konkretno - ne biti grub.Citiraj:
Hana_Sara prvotno napisa
sto volim poduzetne i hrabre cure! :lol:Citiraj:
mamma Juanita prvotno napisa
ja mislim da to nisu ja poruke. (osim sto su optuzujuce, ucjenjivacke, napadacke itd...i nimalo dobre i pametne)Citiraj:
Sanja prvotno napisa
ja poruka ne znaci da ja u gramatickom smislu upotrebljavam 1. lice jednine i dodatno "zacinim" osjecajima.
ja poruka u smislu u kojem je upotrebljava juul i neki drugi psiholozi, znaci poruku koja je otvorena, osobna i SA STAVOM, (dakle nije pokupljena na cesti ili uzeta zato sto je svi upotrebljavaju, bez refleksije)
ja poruka NIKADA nije ucjenjivacka ( u smislu onoga sto navodi sanja ili zdenka - ako ne pojedes cuspajz, biti cu ljuta)
i slazem se sa sanjom u tome da neki/mnogi roditelji svjesno ili nesvjesno biraju put emocionalne ucjene.
medutim to nisu ja poruke. to su emocionalne ucjene.
kao sto flower rece:
iskazivanje osjecaja nije isto sto i uvjetovanje osjecajima.
ako bi kcerka tako nesto pomislila to bi za mene bio znak da odnos nje i njene mame debelo ne funkcionira.Citiraj:
ninet prvotno napisa
ja sam sa izjavama tipa past ces, boljet ce te tiba, gladna si...i slicno.Citiraj:
Sanja prvotno napisa
jako oprezna. to mi spada u iskljucivu domenu djeteta.
da li je gladno zedno, umorno, pospano.
ja zaista ne mogu znati, da li ce je nesto boljeti.
eventualno bih rekla: mogla bi pasti, moglo bi se dogoditi da te bole oci.
Definitivno negdje kratki spoj. :) Ja se, kad "odgajam" (a više nikada ni ne "odgajam", samo zapravo živim s njima), ne pokušavam igrati stručnjaka niti ih oponašati, sve se više vodim jednostavno osjećajem. I skoro uvijek mogu osjetiti jesam li krenula spominjanjem ili pokazivanjem svojih emocija u emocionalnu ucjenu djece ili sam ih samo iskazala (kao flo u ovom prekrasnom primjeru s toboganom). Vidim to zapravo odmah u njihovim očima, ili kasnije u nekim drugim reakcijama. Još uvijek dovoljno brzo da to ispravim. Ja recimo u ovom konkretnom primjeru s crtićem ne bih uopće spomenula da mi se to ne sviđa, kod nekih drugih stvari bih sigurno "išla" s emocijama, igram po osjećaju. A, apsolutno je sigurno da ćemo, pokušavajući ispraviti greške naših roditelja i/ili staratelja, napraviti neke svoje.
Moram li reci da obozavam ovakve topice? :D
Super mi je ovo Flo sto si rekla i primjere koje si dala. A i Seni je dobro objasnila kako "ja" poruka izgleda. Tocno tako - samo zato sto neke recenice imaju u sebi "ja" ne znaci da su "ja poruke".
I slazem se s ovim sto je Seni rekla, Ninet ukoliko bi kcerka pomislila to sto bi pomislila, to je fakat znak da tu nesto ne stima. U otvorenom i iskrenom odnosu nema sanse da bi tako nesto pomislila. Vjerojatno bi odgovor bio nesto kao "zao mi je sto si se brinula, vidis da sam ok". No ukoliko se odnos sastoji na ucjenjivanju emocijama, tu ne mozemo govoriti o otvorenom i dobrom odnosu, i otud kcerkina reakcija takva kakva je.
Da vas jos nesto pitam...
Kad kaznite dijete, jeste spremni preuzeti odgovornost za sve ono sto slijedi poslije toga?
Evo nekih negativnih strana kaznjavanja:
- osjecaj ponizenosti
- agresivnost (pogotovo usmjerena na mladje/slabije od sebe) ili usmjerena na osobu koja ima moc
- povlacenje u sebe
- manje ugodnih interakcija
- generalno izbjegavanje bilo koje situacije koja bi mogla rezultirati dodatnim kaznjavanjem
A to sve gore navedeno utjece na povjerenje, sigurnost i intimnost bilo koje veze. Te sve stvari pogorsavaju odnos roditelj - dijete.
Zanimljivo je to da ljudi radje kaznjavaju clanove obitelji nego prijatelje, jer su svjesni da se prijatelji mogu izgubiti kroz tu kaznu. Valjda se pretpostavlja da clanovi obitelji ne mogu otici, no naravno da mogu i ponekad zaista i odu.
ja samo kužim kada sam odmorna, ne u žurbi, smirena, da sam puno bolji roditelj nego kad je obrnuto.
i najčešće u prvom slučaju su i djeca upravo takva- smirenija i ako dođe do sukoba lako ih je riješiti.
za razliku od ove druge situacije gdje je lako eksplodirati (jer napetost negdje mora kulminirati, a igra dvoje predškolske djece je dobar teren za povuci-potegni situacije) i samo pogoršati stvar.
nisam baš s vremenom puno pametnija, jer su mi reakcije podložne mom trenutnom stanju, htjela si ja to priznati ili ne.
jer kad sam ja ok, onda uvijek nađem konstruktivnog načina.
problem je kada nisi u dobrom izdanju, a sam si s klincima koji imaju svoje potrebe.
i mislim da je stvarno velika, velika razlika kad imaš jedno ili više djece.
čini mi se, barem iz vlastitog iskustva, da je i odgojno vrlo izazovno kad dobiješ drugo dijete, pristup se mijenja i širi, jer nekih situacija prilično drugačijih do tada jednostavno nije bilo.
zato sam nakon pročitanog "kompetentnog djeteta" rekla da bi trebao Juul imati još jedno dijete, pa napisati još jednu knjigu :mrgreen: , bez obzira što se može činiti da su principi isti, ali i razlike su velike.
To mi je zakon kod Jespera. Sto on propagira tu igru po vlastitom osjecaju, da nema univerzalnog rjesenja, nego je bitno ici iz sebe.Citiraj:
Maja prvotno napisa
Moram li reci da ni ja u tom slucaju ne bih isla tako :lol: Stvarno sam los primjer izabrala za prikaz "ja poruke" :mrgreen:Citiraj:
Maja prvotno napisa
Htjela sam pokazati kako izgleda "ja poruka" sa svim svojim dijelovima. I naravno da necete svaki put koristiti cijelu "ja poruku", nekad cete koristiti samo njene dijelove. A u nekim extra situacijama cete se potruditi izreci ju cijelu da bi dijete dobilo uvid u kompletnu situaciju jer je bas tad to bitno.
Mene ovo navodi na zaključak da si ti protiv bilo kakvog kažnjavanja. No, kažnjavanje je ružna riječ, ja bi se radije odlučila za uskraćivanje. Uskraćivanje kao posljedica nekog lošeg ponašanja.Citiraj:
Evo nekih negativnih strana kaznjavanja:
- osjecaj ponizenosti
- agresivnost (pogotovo usmjerena na mladje/slabije od sebe) ili usmjerena na osobu koja ima moc
- povlacenje u sebe
- manje ugodnih interakcija
- generalno izbjegavanje bilo koje situacije koja bi mogla rezultirati dodatnim kaznjavanjem
A to sve gore navedeno utjece na povjerenje, sigurnost i intimnost bilo koje veze. Te sve stvari pogorsavaju odnos roditelj - dijete.
Zanimljivo je to da ljudi radje kaznjavaju clanove obitelji nego prijatelje, jer su svjesni da se prijatelji mogu izgubiti kroz tu kaznu. Valjda se pretpostavlja da clanovi obitelji ne mogu otici, no naravno da mogu i ponekad zaista i odu.
_________________
Npr. kad odnesem kocke u drugu sobu na par dana jer mi je dosadilo skupljati ih nekoliko puta dnevno, jer moja kćer iz hira samo izvrne cijelu kutiju, a onda se ni ne igra s njima. A i kad se igra, poslije igranja trebalo bi pokupiti. Pokupi u dva posto slučajeva. U vrtiću uvijek.
Ili kad sam joj sasvim ozbiljno rekla da nema više kikića ukoliko odbija navečer prati zube. I provela bih to da nije promijenila stav.
Je li to kazna, najava kazne, prijetnja, ucjena, nešto drugo? Ne znam, ali ponekad mi se čini neizbježna.
Ovo potpisujem. :*Citiraj:
Maja prvotno napisa
Meni su oba ova tvoja primjera legitimna, kako god ih nazvali. Odnosno, i ja bih tako napravila.Citiraj:
Dijana prvotno napisa
mislim da je moguce. kod cega se naravno opet radi i o mjeri i o nacinu.Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
i o terminologiji, naravno. (ocito te ja poruke svatko tumaci na svoj nacin)
osim toga mi govorimo o djeci. ja poruke, vasim partnerima, prijateljima, poslovnim kolegama, ljudima na salterima banke i slicno se naravno poprilicno razlikuju.
ako naprimjer moje malo dijete (2,3 godine) u restoranu smeta drugim gostima, ja cu mu objasniti da takvo ponasanje nije pozeljno jer drugi ljudi zele uzivati u svom obroku, itd..
dodati cu isto tako da me njeno ponasanje smeta/ljuti ili sto vec, jer mi ne mozemo uzivati u obroku i razgovoru ako stalno moramo paziti na to sto ona radi.
dakle tu je i objasnjenje i osobno poruka (uz to, po mom misljenju, su kod male djece nase emocije u tom slucaju vazne, jer mozda su ostali gosti jako pristojni i ne pokazuju djetetu izravno da ih nesto smeta, mada mi neizravno to vidimo i osjecamo po drugim znakovima. dakle mi "prevodimo" "poruke" ostalih gostiju na djetetu "razumljiv" nacin.)
naravno da ce nacin objasnjena biti drugaciji ako se radi o 6 godisnjem ili vecem djetetu.
drugo sto je meni izuzetno vazno to je osobnost i autenticnost moje ja poruke.
ne volim nikako izjave: tako se to radi, svi kazu, svi to tako rade, ne prica se dok se.... lijepo ponasanje je... i sve u 3 licu jednine.
slusala sam to cijelo djetinstvo i sa bakama sam se natezala u pocetku, jer nisam htjela da se tako razgovaraju sa inom.
osim odredenog broja da kazem "pravila" tipa ne ubij, ne kradi, ne udari i ostalo, postoji jedan jako siroki spektar nacina ponasanja i zivljenja koji se razlikuje od pojedinca do pojedinca. i jako mi je vazno da to ina razumije i postuje, te trazi i da drugi postuju njene nacine.
primjer:
u nasoj kuci su mnoge stvari poput napr. penjana na stol, crtanja po zidovima (dok je bilo aktualno) i slicno, dozvoljene. mami od mm-a se je na to dizala kosa na glavi. i stalo je ini pricala u tom famoznom 3. licu kako se to ne radi. ako bi je upitao zasto, odgovor bas i nije znala, osim da se to jednostavno ne radi.
mi smo ini govorili da u bakinoj kuci penjanja na stol nema, jer to baka ne voli i njoj smeta, u nasoj kuci je to ok, jer to nama ne smeta.
(interesantno je da se baka ljutila na nasa objasnjenaj, jer joj je ocito to nepenjanje bilo na razini svemirskog zakona:lol: )
i nasa kcer odlicno hendla s tim. i kuzi da mnogo toga sto je u kuci ok, u skoli ili na nekim drugim mjestima se radi drugacije.
prosli tjedan mi je bila frendica koja se lagano usokirala vidjevsi inu koja se popela na stol u kuhinji da dohvati nesto sa police.
sva zgranuta joj je pocela drzati "odgojnu prodiku" kako je to ruzne i ne radi se jer se na stolu jede, a ne hoda.....
ina joj je lijepo rekla, da je njoj u redu da ona to u svojoj kuci ne dozvoljava, ali da je to kod nas dozvoljeno i odleprsala dalje na igranje.
Al, samo da napomenem, jer ni ja nekad ne uživam u osjećaju "bezgrešnosti" koji se nekad zamjera na forumu, i ja griješim, nekad umjesto posljedice opalim kaznu, nekad prijetim, nekad skrenem na put ucjene, daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi. Samo, djeca su mi nekako dovoljno velika i predivna da se sve manje bojim pogriješiti, nemam više osjećaj kakav sam imala ranije, da ću napraviti nešto nepopravljivo. Ne dok razmišljam, preispitujem se i poštujem ih.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
Mislim da je uvijek OK reci "Ne zelim da gledas vise od pola sata crtica dnevno, jer smatram da je to stetno za tvoj vid" ili "Ne zelim da gledas one nasilne crtice, jer nakon toga svaki put udaras sestru".
Ovime samo izrazavamo svoju brigu ad ne dodje do nekih neugodnih posljedica.
Isto tako mislim da je 100% OK reci "Ljuti me kad vices dok telefoniram, uopce ne mogu cuti sto mi baka prica" ili pak "Nemoj nositi sam tu tesku staklenu vazu, bojim se da ne padne" - ovdje je, mislim, sasvim jasno da je to u stvari izjava tipa "Zelim da ne nosis tu vazu, jer en zelim da se razbije ili padne tebi na nogu".
Ja cesto kazem "Zelim da se obuces za deset minuta jer inace necu stici na sastanak na psolu. Ljuti me kad kasnim na posao zato sto cekam da se ti obuces." Mislim da je tu jasno da se od njega ocekuej da se obuce na zato sto me inace ljuti, vec ponajvise zato sto ja moram stici na posao.
Da li je neka "ja-poruka" ucjenjivacka ili ne mislim da se uglavnom to skuzi na prvi mah, skuzimo to i mi u sebi, osjetimo mi kad manipuliramo, a mislim da skuzi i dijete.
Sto se problema kod ovakvog odgoja tice, meni osobno je najveci taj sto nema svaka akcija neku logicnu posljedicu koju dijete moze razumjeti. Danasnji primjer: treba popiti lijek protiv glista, ima ih Zrinka, ali ga zbog toga moramo piti i mi ostali pa i Vedran iako ih vjerojatno nema. Sto uciniti kad nece piti lijek?
Kazem da zelim da ga popije jer ce time biti siguran da nema gliste. Kaze on "pa nemam ih ni ovako". Ali, kazem ja, u to nismo sigurni, cesto ih se uopce ne vidi. Na to nema odgovora, ali ne zeli ni popiti. Logicna posljedica je da on ne popije taj lijek i dobije gliste (i tu posljedicu mu ja opisem rijecima i kazem da ne zelim da dodje do toga). On opet nista.
Sta sad? To je pat pozicija.
- uvjeravanje u korisnost? Vec pokusano, opisah sto se dobiva uzimanjem lijeka odnosno sto se dogadja kad se ne uzima.
- kaznjavanje? Greska, to mi en pada na pamet.
- nagrada ako popije? Ni to ne zelim.
- prepustanje posljedicama? "Nisi popio pa nek ti onda budu gliste. Zelim da to popijes i nemas gliste, no ne mogu te na to natjerati silom." Na kraju (mentalnih) snaga sam i to rekao i krenuo oblaciti cipele. Reakcija je bila da se rasplakao, ali nije htio popiti.
- nesto drugo? Ne znam sto. Zna li netko neku drugu metodu?
Na srecu, u takvim situacija obicno bude neki skriveni izlaz, ovaj put je to bila MZ. Ona obicno u ovakvim situacijama brzo posizi, no ovaj put je Zrinku i mene istjerala van i kad su Vedran i ona ostali sami nagovorila ga je za par minuta.
Na kraju za mene osobno je najvazniej da je on taj lijek ipak uzeo i da ja nsiam ucinio nista sto se kosi sa mojim nacelima i sto djeluje negativno na njega ili nas odnos (ono "nek ti budu gliste" ne racunam u to, jer smatram da je to zaista logicna posljedica takvog ponasanja, a ne "baba roga" plasenje).
ta sam :mrgreen: , potpis!Citiraj:
Maja prvotno napisa
Meni posljedica nije ljepsa rijec za kaznu. Ja sam misljenja kao Bubica (cini mi se).
Posljedica je nesto sto prirodno slijedi iza nekog postupka - probusen balon, opekotina, mokre noge, a ne ono sto mi odredimo da slijedi ukoliko se nesto ne postuje.
ovo je super receno. bas tako: mi zivimo s njom. (dugo sam trazila neki izraz umjesto odgoja, ne volim tu rijec)Citiraj:
Maja prvotno napisa
dok sam ja natipkala svoju kobasicu, vi ste vec otisli u druge vode. :lol:
Kod vas je ovo kraj priče?Citiraj:
tatek prvotno napisa
Kod nas nije jer ona ne shvaća posljedice kašnjenja na posao: onda tu počinje priča o sankcijama koje mogu biti uzrokovane kašnjenjem (od strane nadređenih na poslu), a... to je već imputiranje osjećaja krivnje...
Super ako vaša djeca popuste nakon prvog razumnog objašnjenja. Moje ne.
Doduše, naša jedina kazna je uskraćivanje crtića jer ja pod "kazna" ne shvaćam sklanjanje nepospremljenih igračaka na tavan
Pa tako nekako rekoh gore.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
Ne boj se, nitko ne misli da si savrsena. :PCitiraj:
daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi
Ali opet potpisujem tvoj post. Najopasniji su oni koji misle da uvijek sve rade najbolje i nikad se ne preispituju.
Ti se boj, ja nekad mislim da ti jesi :PCitiraj:
BusyBee prvotno napisa
Eh, jako daleko od toga.
Ovo "neoblacenje na vrijeme" ima svoju logicnu posljedicu: iznesem van i Vedrana (jos u pidzami) i njegovu odjecu i obucu i onda se oblaci ili na stubistu ili vani pored auta. To ga ozlovolji, ali mislim da razumije da je to znak da mi je vec dosta i da nije pametno dalje me ljutiti tako da se onda obuce uz gundjanje, no za 2-3 minute je opet sve OK.Citiraj:
apricot prvotno napisa
(ovo smo primjenili dosad jedno 4-5 puta i radi)
Alternativa tome je da dodjem kasnije po njega u vrtic (on voli da dodjem ranije), no to ne volim jer je tako kaznjena i Zrinka, a tako ne mogu uloviti i njene tete pa ne cujem kako je bilo preko dana (Vedranove ostaju dulje u grupi, jer ima je radno vrijeme pomaknuto na kasnije).
Pa mislim da smo svi dovoljno odrasli da znamo da SVI grijese i da je nezivedivo ne-pogrijesiti. Mislim u konacnici siroto dijete ak mu roditelji ne grijese :mrgreen: Pogrijesis, ispricas se, naucis nesto iz toga i idemo dalje.Citiraj:
Maja prvotno napisa
A i s druge strane se trava uvijek cini zelenija, pa svi kontamo da su oni drugi s manje grijeha nego mi. Al ne pisemo svi o apsolutno svemu sto nas muci, pisemo o onome sto zelimo pisati :)
ni moja nije. i trajalo je godinu i pol. nakon pocetnih pucanja po savovima i pokusaja raznoraznim metodama (cak i onim slavnim plusevim ai minusima) smo jednostavno to uzeli kao "prirodnu pojavu", gledali kako da u dvoje (mm i ja) to nekako ubrzamo, obucemo je spremimo, budemo potpuno cool, sto god da bude.Citiraj:
apricot prvotno napisa
i proslo je. :) bezbolno.
(hvala bogu :lol: )
O da. Ti me roditelji najvise zabrinjavaju.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
Ja sam skužila zadnje vrijeme da imam sve manje nekakvih "loših" primjera, da jednostavno ne pamtim skoro uopće te neke situacije koje me muče, pa način kako sam ih riješila i tak (kao što sam prije imala u glavi neki "katalog" problema i rješenja). Nemam više onaj osjećaj koji sam znala imati, kao da je dijete recimo auto, pa ima neki kvar koji moram popraviti (i valda se sad nitko neće naći prozvan, kriv, štoli, ovo su moji osjećaji, moje perspektive vezane uz MENE i MOJU djecu isključivo), ili neku "manu" koju treba ispraviti. Baš ono, samo "živimo". Sve manje stvari tretiram kao Problem (s velikim slovom).Citiraj:
seni prvotno napisa
Ne znam kuži li itko o čemu pričam.
ih, vi iskusne višedjetetne mame :P
/hvatam bilješke/
pojavilo se tu nekoliko dilema, prva - mogu li se emocije izražavati na prihvatljiv, ne manipulativan način?
naravno da mogu i naravno da je to vrlo teško. Ljudi teško pričaju o emocijama, ljudi često i nevole čuti o tuđim emocijama posebice ako nisu na čisto je su li ih oni izazvali ili ne. I onda svaku pricu o emocijama doživljavaju ugrožavajućim.
Bilo bi lijepo kada bi i mi znali i naucili svoju djecu pricati o emocijama na nacin koji ne ugrozava druge, koji omogućava da postujemo i tuđe ali i svoje emocije. To nam lijepo omogućavaju ja-poruke.
No, to isto tako ne znaci da se cijela nasa komunikacija sa djetetom treba svesti na ja poruke po svim njihovim pravilima. To bi naprosto bilo umjetno. Nekada cemo naglasak staviti na ponasanje, nekada na emociju, nekada ma misli ali dobro je znati da je sve to skupo jedan povezani krug...
Sto se lijekova tice - B pije lijek dvije i pol godine, svaki dan dva puta, lijek koji je odvratnog okusa. U pocetku je bilo otpora - skvatima sam da nam jedino pomaze odlucna upornost. Bez ljutnje, ucjena, izjava tipa: "OK, ne moras popiti, pa ces biti bolestan..."
Uporno, odlucno ali i njezno smo mu objasnjavali zasto je vazno da popije lijek, kako je B vrlo odlucno dijete razgovori su znali trajati i po pola sata ali vrlo brzo nije bilo vise nikakvog problema u uzimanju lijeka.
trenutno nam najviše pali rečenica: imaš izbor!
Čini joj se da ONA odlučuje o sebi i to je čini važnom i subjektom u nečemu.
Ali, alternativa je uvijek neka "ucjena" :/
Dakle: Imaš izbor: ili ćeš se spuštati niz tobogan kao i sva druga djeca (a ne u smjeru obrnutom od pada) ili idemo kući.
Je li to ucjena?
Kazna?
Pogađanje?
Posljedica?
Ne znam, ali pali.
I ona bude sretna što je aktivno sudjelovala u promjeni.
A mi sretni isto.