ribica tina kako si?
jeli bolje?
Printable View
ribica tina kako si?
jeli bolje?
a..............
ne znam...
toliko toga bi mogla napisati.....
ali uvijek postoji ALI....
trenutno se borim sa strahovima....
jana je 7mj,a ja sam sama s njom izašla iz kuće 2 puta :cry:
ne mogu...
A niste li se ta dva puta, kad ste izašle, ipak osjećale bolje?
prvo mučnina,strah,panika i pogledavanje oko sebe....ko gleda...jel kog ima.... :shock:
malo kasnije olakšanje i ponos 8)
ali..... :nope:
:cry:
ribice tina :love2: mi i dalje mislimo na tebe
ja točno znam što me ubijalo
kad smo to riješili nestalo je i tog osjećaja
- samoća
- nedostajao mi je posao
- dijete je bilo zahtjevno do bola, plačljivo
- što sam se prisiljavala da svaki dan izađemo u šetnju, a ubijalo me u pojam spremanje i oblačenje, i onda odmah nazad jer je ona baš počela vrištati i ne zaustavlja se
- dosada i jednoličnost i bebi i meni u stanu cijeli dan
drugo dijete
- platili smo ženu koja mi je dolazila 3h na dan
- ja sam za to vrijeme odradila poslove koji su donosili novac
- počela sam surfati u zamjenu za druženja
- kupili smo kuću, i oslobodila sam se lickanja za izlazak van, najveći gušt mi je izaći nakon doručka u staroj majici van, piti kavu i čitati novine, dok se klinac igra
- duže dojeno dijete za kojeg sam uvijek imala čarobni recept za smirenje, cica
Mislim da većina tih okolnosti i najstabilniju ženu može dovesti do osjećaja da se ne može nositi s tim
prošli tj mi je bila kriza nekih 5-6 dana.... :cry:
sad sam u euforiji disneylanda :D :D di idemo svi petero za tj dana,pa me to zaokuplja.... :roll:
ribica tina,da li si ti ikada radila kakve hormonalne pretrage u ovom razdoblju?većina žena ne radi i pomiri se s tim da je to baby blues,no...moja seka je gotovo postala ubojica sa sjekirom kad je rodila prvi puta,i doktorica ju je prvo na to naručila,i ispao je neki turbo disbalans i nakon tableta je bila ko nova.jednostavno joj je porod ili što li to sve malo porazbacao.ne bi čovjek vjerovao da to toliko utječe na raspoloženje i osjećaje no eto.
ajme,ponekad se vidim na tom putu... :cry:Citiraj:
lasica prvotno napisa
Samo da se prijavim i ja u krug vas sa PPD-om. Moja curica je sad 21 mjesec i osjećam da to stanje polako prolazi (dogodi se poneki dan da sam dobro). Najveći mi je problem što nemam nikog za razgovor o tome (moja mama je tip koji sve rješava molitvom - nema da ne pomogne, MM je do grla u poslu i dosta je racionalan tip pa jednostavno NE KUŽI kad se jadam - kao da govorimo dva različita jezika; prijateljice još uvijek žive živote bez djece i ma koliko se trudile ne shvaćaju baš pa sam s vremenom i odustala od objašnjavanja jer me to dodatno jako zamara). Stručnu pomoć nisam u stanju potražiti zbog unutarnje vlastite blokade (biste li mi vjerovale kad bih vam rekla da nisam u životu bila ni na jednim konzultacijama na faksu jer me bilo strah i sram - fali mi još samo diplomski do kraja).
Lakše mi bude kad vidim da nisam jedina. Žao mi je da ovaj topic nisam uočila ranije.
cure, ali briga o djetetu jeste naporna, ja nisam imala ppd, ali sam imala konkretne razloge koji su me bacali u očaj.
MM je dolazio mjesecima ranije s posla, negdje oko 14h, ja sam već oko 12h gledala na sat i brojala svaku minutu, a znala sam zadnji sat i isplakati.
Nekako mi se vrti u glavi da način na koji je doživljen porod, ima veliki utjecaj na to kako će se žena kasnije nositi sa brigom o djetetu. Porod koji sam doživjela kao nešto na što trebam trošiti dodatnu enregiju da zaboravim, nije utjecao na mene isto kao porod koji sam doživjela kao ispunjenje, nadahnuće, skup najljepših i najpozitivnijih osjećaja ...
i ja sam upala u neku depresivnu fazu i sama sebe krivim što sam takva ali eto nemogu si pomoći.kad se dobro preispitam shvatim da je to zapravo jer su me drugi razočarali i morala sam sve sama,muž bio mjesec dana u zg na obuci,mama zakazala kad sam ju najviše trebala a ja sama sa dvije bebe i dani mi se svodili na pelene i hranjenje.i prošlo je mjesec dana od tad aja nikako da to prevaziđem i idem dalje.to je ono duraš dok možeš i misliš sve je ok al kad počneš pucati pucaš po svim šavovima.i sad mi muž pokušava pomoći ali ništa mi nije dosta dobro ,ide mi na živce i ništa me ne usrećuje.cure su sve zahtjevnije a ja sve manje živaca i snage...
već 8mj i još neš sitno....Citiraj:
duška prvotno napisa
samo sa svakakvim dodatnim malim usponima ali sve dubljim i dubljim padovima :cry:
neko vrijeme ne idem kod psih.... okrenem broj,pa prekinem.... :(
imali smo veliku pauzu,pa nemam snage sve ispočetka....nemam snage,ni volje ni želje....
nekako mislim da ovo možda više nema veze s njom i PPD već da sam jednostavno u nekoj agresivnoj depresiji i kako koji dan...
pucam lako,nisam sretna,ne smijem se,ništa ni ne znači....ništa.... :cry: :cry:
Koliko izlazite van i družite se s prijateljicama ?
Nekada jako rijetka i neobična situacija da se majka nosi potpuno sama sa brigom o djetetu, danas je postala sve učestalija. A još učestalije je postalo da majka u to vrijeme nema priliku niti progovoriti riječ sa živom osobom, osim priče preko telefona što je meni uvijek išlo na živce, i danas mi ide na živce pričati s prijateljicama ili rodbinom preko telefona. To me valjda još više podsjećalo da sam sama.
A najviše me znalo zapaliti preko telefona "sve ćeš ti to izdržati, lijepo uživaj sa svojom bebom i sve će biti dobro". Ma daj, ne treba mi teoretiziranje preko telefona, treba mi netko da mi podigne bebu da ne vrišti dok si perem zube ili sjedim ne wc školjki, ili pokušavam pojesti prvi zalogaj u 12 popodne. To mi je naročito rodbina s moje strane znala servirati, sjećam se mm je bio na nekom seminaru 8 dana, ja molim redom sve s moje strane da mi dođu barem po jedan dan od 12h - jedan mi dođe u 22h navečer, drugi mi dođe u 20h navečer itd., i to ono kaj joj je kaj plače, aha umorna je ide spavati, dobro idemo mi onda doma (sve samci bez ikakvih obaveza, osim posla) ... uh kad se sjetim.
TinnaZ, tako si u pravu.
XCitiraj:
cvijetak prvotno napisa
Ja imam taj blagoslov da mogu (kako sad stvari stoje) biti sa svojom curicom kod kuće dokle hoću (planiramo je dati u vrtić možda) i to zaista cijenim. Ali jako mi je teško jer zadnjih 20ak mjeseci nemam nimalo slobode. I ne mislim pritom na izlaske (iako bi mi i to trebalo) ili bavljenje hobijem nego na stvari poput - okupati se sama bez da govorim "nemoj ovo ili ono; ne mogu te sad uzeti, itd". A kad malena spava toliko sam napeta i svaki čas čekam da me pozove (nije čvrsti spavač) tako da sam u fazi da masu stvari ni ne započinjem jer me strah da ih neću moći dovršiti. Vjerovale ili ne, otkako sam rodila prestala sam navečer odijevati pidžamu (spavam u dnevnoj odjeći). Ustvari osjećam se kao samohrana majka koja ne mora brinuti o novcu. Muž je pretrpan poslom i to ga pritišće, vidim da nije u stanju pomoći mi. Znamo da tako dugoročno ne ide i idemo u smjeru rasterećivanja, ali to ide iznimno sporo (pogotovo jer još opremamo kuću i nismo u poziciji odbijati poslove).
Ali znate što mi je najteže? Kad počnem sanjariti o vremenu za sebe nemam pojma više što bih radila "najtužniji smajlić"....... Potpuno sam se izgubila, moja osobnost kao da je nestala.
:(
što se tiče tuširanja,pranja kose i sl....
stavim janu u kolica i uguram u kupaonu(uglavim :mrgreen: ) pa me gleda dok se tuširam,voda šumi, ja paradiram i dijete gleda u čudu :shock:
ak počne plakati,imam praznu bočicu od šampona koja ju zabavi taman da ja završim ;)
meni je problem neimanje prijateljice s kojom bi bila svaki dan ili svaki drugi po pol sata tek toliko da s nekim progovorim....
bili smo par godina podstanari,mojenjali 6 stanova,sada di smo su sve čudni škrti i zatvoreni ljudi :?
nakon problema sa susjedom(bolesnici od 70g),policije,prijetnji mojoj djeci....i sl. ne volim biti vani jer je moje dvorište pod njegovim prozorom.... :(
šetnja?? ovdje nigdje nema trotovara,već brza cesta na kojoj je u zadnjih par mj. 2 djece stradao dok su hodala uz rub.
i što mi ostane nego biti u kući i čekati kad može netko od dragih prijateljica sa zimnica doći do mene,ali imaju one svoje obveze i ne mogu doć češće od 1-2put u mj.
da nemam internet pukla bi odavno,a ovako !puckam" po malo,pa bude ok,pa puckam... :roll:
u tome ti je draga problem ...
Možeš li otići s jedom npr. jednom mjesečno svojima, ono na 7 dana ili 3 dana ...
kad ovo čitam onda sam i ja u ppd izgleda. :/ ja sam mislila da su ti neki dvojni osjećaji normalni i nisam puno pridavala pažnje tome,tim više što mi je sin "živo srebro" pa si nemrem priuštiti puno razmišljanja.no,bilo kako bilo (iako ja to još nisam primjenila na sebi ;) ) ne smijete nestati.prvi stupanj raspadanja JA je gubljenje tog integriteta sebstva (ne znam kako da to jasnije napišem).mora biti nekakvog odmaka,to ne znači da ne voliš ili nisi posvećen djetetu.i to nije samo sa djecom,nego i poslom,partnerima itd.ne smijete si dozvoliti izgubiti sebe i svoj život zbog ničega jer ćete se raspasti u sto komadića.
držte se cure. :heart: :heart: :* :* :*
znam da nemremo kroz svakodnevne agonije razmišljat šire,ali sjećam se da mi je jedan dr. na onkologiji,kada me pitao kako sam nakon poroda,a ja rekla da želim umrijeti :oops: ,rekao "ajde malo dođi do mene na onkologiju da prošećemo sobama,pa ćemo vidjeti onda šta ćeš reći i koliko će ti onda živjeti". :naklon: ili kad te djeca nabriju i kad izgubiš strpljenje sa njima,samo se sjeti "a šta da ih naglo izgubiš,da ih nema".brrr...odmah se skuliram.
ribica tina,ovo mi je jasno.prva tri i pol mjeseca nakon poroda sam i ja živjela na podsljemenskom bregu,u šumi u kući,bez ceste i ičega.čoojeeeeče!što te ne ojača,učvrsti te.ja nakon carskog,u banani,a nemrem ni prošetati dijete,nemam auto,nošenje bebe mi razvaljuje maternicu,a vani ono šuma,tišina,mrak,crno i očaj. 8) i beba s kolikama. :nope: sada smo u gradu i bez obzira što je zrak koma i sve,mene je to preporodilo,a isto nemam baš frendica s kojima bi otišla na kavu,jer nijedna nema bebu i nemaju vremena kad ja imam itd.ali sam u žiži i to me nekak održava.a kad poludimo u kući-šetnja.to je zakon.
ne,škola,vrtić,MM radi non stop,najčešće od 08-20-21....h,jedan dan u tjednu,(nekada ni toliko) slobodan,a SVI su nam 250km dalje,a i svi rade pa ne mogu ni oni do nas. :(Citiraj:
TinnaZ prvotno napisa
mene jako interesira omjer majki koje bi svoj porod opisale kao prekrasan, ispunjavajuć i onih koje bi porod opisale kao nešto što se trude zaboraviti - u odnosu na ppd.
Da pojasnim, interesira me koliko vas je ovdje imalo ppd nakon relativno laganog, nadahnjujućeg, ispunjavajućeg poroda (i sve ostalo kako žene opisuju lijepe porode) ?
Krećemo od sebe:
- prvi porod težak, teško podnošljiva nakon toga i cijela prva godina
- drugi porod relativno lagan, prva (i druga) godina brige od djetetu ništa strašno, mogla bih opet kroz to
ja sam SVE iz sebe(ljubav,strah,nježnost,potrebe,snagu....-DUŠU I SRCE) stavila na taj treći porod kad sam bila 300% sigurna u bolnicu,prisustvo supruga,sebe....i onda me ubilo.... :cry:
velike su šanse da ćemo ići na 4. i sve više razmišljam kako ću roditi doma na svoj rizik :(
ne vjerujem više nikome.....ali ono što vjerujem je da bi mogla sama uz MM....a tad nazvati bolnicu,kad mi beba bude u rukama.... :love:
vidjet ćemo kroz 4-5 godina,možda učvrstim odluku,možda se neš promjeni.....
samo se nadam da ći iz depresije izaći prije,osjećam se tako zarobljena i prevarena.... :cry:
žao mi je što moja djeca i MM gledaju moje hladno lice.... :(
niti ja više ne vjerujem bolnicama, a teška srca i općenito osoblju i liječnicima pogotovo, tek kada upoznam konkretnu osobu, uvjerim se na konkretnim primjerima da imam razloga vjerovati, onda malo olabavim
niti danas si ne mogu oprostiti što sam naivno vjerovala prvi puta, sada sam led ledeni sa oklopom i podozrivošću kod svakog prvog susreta; to me i spasilo drugi puta
ti jesi zarobljena u vlastitom stanu, samoća i zatovreni prostor bio ubijao osobu koja ne brine o nikome samo o sebi, i može gledati po cijeli dan tv ili se bućkati u pjenušavoj kupki
to jesu konkretni razlozi za osjećaj tjeskobe, i mislim da bi se uklanjanjem tih razloga i ti počela osjećati drugačije
mi smo oduvijek, još kada smo bili samo mm i ja, osjećali da stan nije za nas, da stan nije prirodno rješenje, da smo otuđeni u stanu, i svako popodne bismo ludili kada smo pozavršavali sve poslove (pogotovo ja), a bili smo sami i mogli smo kafenisati u gradu do mile volje
sa dolaskom djeteta odluka da se mičemo iz stana nam je postala kristalno bistra, no to smo mi, imam kolegice koje stan doživljavaju kao toplo gnijezdo, a kuću kao hrpu hladnih cigli
mi smo jučer npr. bili vani u dvorištu, djeca su presađivala sa mnom cvijeće, i bila od blata i vode to vrata, čak je curica na kraju slučajno polijala sinčića vodom ... bili smo umorni, ali to je umor, nije tjeskoba i dosada, oni ne sviljugaju jer im nije dosadno, a toga se sjećam nakon prvog poroda i dan danas ... pa onda idemo gore u stan, a ona se valja, vrišti i nećeee, a ti vučeš dijete, torbu, kolica ... i dođeš na prazan stol gdje treba još nešto i skuhati, dijete gladno ne može čekati ... uh
sada sam imala i kolegicu koja je isto doma sa trećim djetetom, ali je aktivna po cijeli dan, i uredno me obilazi ... neke poslove koji mi donose zadovoljstvo kad nešto sjedne na račun, i to je sasvim druga priča, nema govora o tjeskobi
Ribica tina, postoji li šansa da se maknete živjeti negdje gdje ti je okruženje više friendly? Moja S. se rodila dok smo živjel na samoj Slavonskoj aveniji i to mi je bio horor. U međuvremenu smo totalno riskirali sa svim (poslom, faksom, promjenom okoline) i vratili se u Slavoniju. Iako smo oboje gradska djeca kupili smo si plac i sagradili kuću u malom selu blizu Osijeka (ok, djelomično je razlog bila i cijena, ali samo djelomično) i sad, nakon godinu dana vidimo da nam je koristilo što se tiče kvalitete života. Je, moraš se dobro organizirati glede kućanstva, ali stvari kao što su cvrkut vrapca usred noći i poluprazna ulica tijekom cijelog dana ti daju određeno smirenje ... Susjedi?
ne,ne,ne....nema šanse....
ovo smo kupili,imamo 2 velika kredita....a i šuma mi iza leđa....more i cijeli kvarner kroz prozor.... 8)
baš bi mogla sa slingom u šumu brati ciklame :/
bok tina, evo sam i ja sad procitala tvoje postove, najprije jeste isli na ovaj izlet? :D kako je bilo?Citiraj:
ribica tina prvotno napisa
a onda zao mi je sto se ne osijecas dobro, nadam se da ce ti s vremenom bit bolje i bolje, ne znam ides li jos kod dr. na razgovore? mozda ne bi bilo lose da nastavis, cisto da imas nekog kome bi se izjadala. jeli ti dr savjetovala kako se nosit sa krizama? sto ti je rekla dok si isla?
meni kad je tesko a nemam se kome izjadat bude lakse kad nesto pisem, nadam se da i tebi to pomaze, mozda da pises cesce, ne samo na forumu nego sama, vodis neki svoj dnevnik, pa npr. zabiljezis dan kad si se osijecala dobro i sta si taj dan radila, onda kad te uhvati kriza pokusaj napravit nesto sta si radila onaj veseli dan mozda te to razveseli, ili makar podsjeti na nesto lijepo, i pokusaj se sto vise nagradjivat, ne trebaju to bit neke velike stvari vec sitnice, npr. kad nesto napravis uradi za sebe nesto lijepo sto te prije veselilo. i sto se ppd tice, koliko ja znam ona zna trajat i po godinu dana i vise, nemoj se obeshrabrit, nisi jedina kojoj se to dogadja, samo trebas to prezivit i pokusat si pomoc. ako te muce strahovi pokusaj se borit sto vise s njima, kad si npr. izasla van u setnju, rekla si da je bilo i strahova ali i lijepih osjecaja, pa bit ce ih i opet, ne daj da te strahovi prevladaju, koncentriraj se na one lijepe i potici ih sto vise, ako ti ne uspije, nista zato, pokusaj opet. moja kolegica nije imala ppd pa s malom nije izasla godinu dana van iz kuce i nije to smatrala nicim cudnim. budi blaga prema sebi i dopusti si da places i budes tuzna i izrazis svoje osjecaje, bolje nego da se boris protiv njih, uostalom dogodilo ti se stvarno nesto ruzno, ja neznam kako bi se ponasala da sam bila na tvom mjestu, stvarno neznam... svaka ti cast! dok san citala tvoju pricu s poroda stvarno sam suosijecala s tobom, plakala i divila se kako si to dobro izdrzala. nadam se da si dobro i da ces se javit uskoro. zelim ti puno srece!
pa ja bi se usudila reći da mi je puno bolje.... :roll:
u zadnja 2mj sam imala 1,5 krizu koje su bile oko 3 dana non stop plakanja :cry: ,bezvoljnosti,krivljenja sebe zašto nisam....ovo ili ono....opet krivljenja sebe :( ,pa još malo krivljenja zašto sam tako grozna mama,pa još malo....pa onda malo tuge,očaja zašto mi je kuća u neredu,zašto me djeca ne slušaju,zašto jana neće jesti,pa tako dođem do još malo plakanja i ružnih misli.... :cry:
i 3 dana prođu :mrgreen:
svaki dan odgađam da opet odem do psih.kod koje sam išla redovito,ali nekako se borim sama i uz svakodnevnu VEEEEEEliku pomoć mojih zimnica :love: na drugom forumu :heart: s kojima svaki dan pričam i koje uvijek nađu lijepu riječ podrške za mene....koje me tješe da nisam sama,dijelimo nespavanja,nacicavanja,viroze i svakodnevno trpe moja pametovanja,čak me i pitaju za savjete,pa se osjećam napokon važnom ,bitnom,korisnom.... :love:
rado bi do dr. ali nemam snage sve ispočetka.... :(
ustvari nakon što smo oblikovali moju bol koja je stvarna,koja ima svoju težinu i oblik i koja mi nije dala disati....
naučila sam živjeti s njom jer je dio mene.....
osjetim ju svaki dan,ali više me ne guši,ne ubija me,već je "samo" tu kao potsjetnik.... :/
kad osjetim da mi dolazi,da će me zagnjaviti i baciti u očaj i tugu,ja skuham pol litre capuccinna i počnem izrezivati papirnate lutkice ili peći sa curama kolače (dobila sam par kila..... :oops: ) ili slažemo kockice,režemo karton i radimo krevete na kat bebama.....
pa mi to pomogne....najčešće..... :/
eto....
cure koje se borite sa PPD, jeste li imale teške porode ili relativno lagane, nadahnjujuće ili ne znam kako bih ih nazvala ...?
ja ovak....
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=38490
Citiraj:
ribica tina prvotno napisa
znaci nasla si svoje nacine kako prezivit krize. stvarno mi je drago! imas moju podrsku i zelim ti stio manje kriza a sto vise sretnih trenutaka! :love:Citiraj:
ribica tina prvotno napisa
uh, malo mi je zbrljana poruka, pisala sam unutar tvog citata... neznam kako sad to ispravit a da ne zatrpavam forum ponovljenim porukama... :oops:
cure, znam da je od ovog vašeg razgovora prošlo skoro mjesec dana, ali imam identičan problem kao ribica tina, minus plač (iako se i plač zna javiti, ali stvarno vrlo rijetko). Traje to evo već šeti mjesec od poroda i ne znam što da radim. Inače po prirodi nisam depresivna osoba i borac sam, pa sam se odlučila javiti vama da mi malo pomognete savjetima kako ste svladale tu depresiju. Moja nije tako jaka kao kod ribice tine, ali mi se nimalo ne sviđa osjećaj bespomoćnosti, usamljenosti i besciljnosti. Moja cura je O.K., trudim se sa njom biti vesela i ne pokazivati joj da sam prazna i ona to prihvaća. Hvala Bogu, imam najbolju bebu na svijetu - veselu i dobru, rijetko plače i moram priznati da čak i moram ponjušiti pelenu kako bi skužila da li se pokakala jer ona to ne javlja. U svakom slučaju, imam dana kada mi se ne da niti dići iz kreveta, pa si kažem moraš i dignem se ni sama ne znam kako. Ima dana kada se, sorry kaj vam baš sve moram reći, ali voda došla do grla, niti ne istuširam (to čak zna trajati i po 2-3 dana). Nije da ne mogu, moja mišica spava, a nije i da bi čim se probudi počela plakati, nego mi se jednostavno ne da. Ima dana kada mi se ništa po kući ne da spremati, samo sjedim i gledam nered i još sam jadnija nego inače zbog toga. Sjedim i sažaljevam se, a mrzim samosažaljenje. I jedem, Bože koliko jedem. Željela bih biti ona stara, i onda dođu dani kada sam opet ista, nasmijana, šalim se, skačem, spremam sve u šesnaest i mislim napokon sam se izvukla, ali vrag, sve se opet vraća. I opet depresija, samosažaljenje, bespomoćnost. Ne želim takva kroz život. Što moje dijete može naučiti od mene takve? MM ne razumije, veli da mu je svega dosta. Bili smo jako bliski, zajedno smo još od srednje škole (vjerujte, jaaako dugo, jer imam dosta godina). Sada skoro niti ne razgovaramo, a o sexu da niti ne govorim, nema ga. Osjećam se kao oštećena roba. Okolina ne razumije, čak niti moja mama iako se stvarno trudi i tu joj nemam što prigovoriti. Imala sam problema i sa svekrvom o kojima sada ne želim pričati. U svakom slučaju, situacija nije dobra, borim se sama koliko mogu, ali više ne mogu sama. Trebam pomoć. Da li možda da potražim savjet psihijatra, imate li kakvog iskustva vezano za to? Inače, ne volim tablete i ne želim ih piti i to mi predstavlja najveći problem zbog kojeg ne želim potražiti stručnu pomoć. Molim pomoć i hvala unaprijed.
elin, o kako te razumijem , :love:
potraži stručnu pomoć, ja sam se nekako iskobeljala sama, uz stručnu literaturu i mm-a, ali vjerujem da bi kraće trajalo da sam išla kod terapeuta....
marina 71 hvala na odgovoru. Sad mi molim te samo javi kod koga si išla i da li da odem kod svog doktora opće prakse kažem mu što se događa pa neka me uputi ili da samoinicijativno odem kod nekog privatnog i kod koga, kako da ga nađem? Uopće nemam iskustva sa time. Imam frendicu kojoj je dijete bolesno - veli ovi preko HZZO-a ti obave dva razgovora, a onda ti daju recept za antidepresive. Ne želim nikakve tablete. Mislim da će biti dostatno razgovarati, pa ako ne ide nikako drugačije, a Bože moj ...
joj maria 71 oprosti, tek sad vidim da sam krivo shvatila. Radim 5 stvari odjednom pa sam zapravo pročitala svaku 3 riječ: stručna pomoć, iskobeljala i terapeut. Tek sad vidim, kada je sve malo utihnulo jer mala spava, da sam krivo vidjela. Ipak, daj mi napiši koju si to literaturu čitala da i ja malo pročitam.
Kidanje veza i daljnje kidanje veza phiyllis kristal
i od dubravke miljković
http://www.pozitivna-psihologija.com...dogadanja.html
Elin, odi kod terapeuta, ne gubi vrijeme.
Meni je dugo trebalo, više od dvije godine da krenem pa je i liječenje trajalo duže, ali nema smisla bježat od toga kad je stvar ozbiljna.
Ako je u pitanju kratkotrajna kriza,plač i stanje izgubljenosti i sl. to se može prevladati uz dobru knjigu, autosugestiju ili neki trening .
Mislim da ne pričamo ovdje o tim lakšim krizama,zar ne?