:) sto se tice dolaska doma i tu sam imala slobodu da zakasnim 5, 10, 15 minuta jer su svi kafici bili na jednom kraju grada, a ja na drugom. al mi nikad za nikad nije palo na pamet da se recimo cijelu noc ne pojavim (poznam cure koje su to radile svojim roditeljima), ma ni da zakasnim sat-dva. znam da sam im (mojim roditeljima) jednom bila rekla da i ne znaju koliko mogu imati povjerenja u mene (recimo nikad ne bih sjela u auto s pijanim vozacem i sl). voljela bih takav isti odnos imati sa svojom kceri.Citiraj:
realna prvotno napisa
lucky day - jedno vrijeme sam se u svicarskoj druzila s zenom ciji je sin, pubertetlija bio zabrazdio u skinhead scenu. majka ga je opravdavala da je to pubertet i ono tipicno kontriranje starcima. a meni, kao strankinji bas nije bilo ugodno sjediti u njihovoj kuci, cudila sam se sto su oni to svi u obitelji prihvatili prilicno lezerno. kulminiralo je time da su ga neki nashi momci (s balkana, ne znam tocno koje nacije) prebili ko vola u kupusu (kad su ga susreli samog na ulici a ne u coporu celavih skinheada). vratio se placuci i skruseno pod mamine skute, odlucio je izaci iz te "scene". ne mogu ne priznati da mi je bilo malchice drago sto je dobio batina i to od "jugosa". :mrgreen:
ne znam, nekako uvijek se kaze da se dijete voli bespogovorno, da si spreman voljeti ga usprkos svim njegovim manama i zivotnim kiksevima. i da pocini kazneno djelo, pa cak i da ubije nekog, mislim da bih kao roditelj bila uz njega.. nikad ne reci nikad... i svaki preobrazaj bih mogla prihvatiti (i homoseksualnost, pa i da pozeli postati casna sestra :mrgreen: ), al da mi skrene u te naci-sovinisticke vode, da joj ljudi puni mrznje i predrasuda budu uzor, a cijeli smo je zivot ucili medjusobnoj (medjunacionalnoj) toleranciji i suzivotu - osobno bih to smatrala velikim porazom i ne znam kako bih se pomirila s tim. ne bih mozda prekinula kontakt, al srce bi mi puklo od tuge. sve, sve, al samo ne mrznja.
tocno znam na sto mislis. imam(o) istu brigu.Citiraj:
I pazim da u toj jednostavnosti nešto olako ne zanemareim
:heart:Citiraj:
Što se tiče dosljednosti, moje iskustvo kaže, umjereno s tim. Potpuna dosljednost za mene znači tvrdoću i beskompromisnost, a u tome ne vidim puno dobra. Istina, roditelj je taj koji odgaja, ali ipak u nekoj dijaloga s djetetom. Možemo imati neke svoje zacrtane ciljeve u odgoju, ali po mom mišljenju samo u najvažnijim stvarima. U ostalome prednost dajem odgoju koji prati dijete. Osim toga, odgoj ne vidim kao dril - lijepo je da se dijete ponaša "po PS-u", ali nije to uvijek najbitnije. Ne može se sve odjednom, pa sam ja tako u svakoj djetetovoj fazi prosuđivala o prioritetima i davala naglasak na njih.
