A jel' se sjećate nas???
Nikako da se javim, sad sam vas na brzaka pročitala i divila se kako već neki slažu rečenice. Naš je vokabular jako jako ograničen, ali Dominik razumije dosta naredbi, što ne znači da i posluša.
Jako dobro se zna artikulirati zvukovima i glasovima i dati nam do znanja što želi (npr. donese svoje tenisice i mahne rukom pa-pa), mljacka ustima kad želi jesti....ali pričanje- no way.
Motorika mu je super, već je s 15 mjeseci bila po Searsu jednaka djeci od 18 mjeseci. Penje se samostalno uz i niz stepenice, hoda unatrag, dribla loptu sve u 16 i tak...
Mene tantrumi izluđuju. Imamo ih već neko vrijeme i nekako je u zadnje vrijeme postalo nepodošljivo. Baca se naime i lupa glavom u što stigne. Čelo mu je prepuno masnica od lupanja u pod. Ja ga nastojim spriječiti da se ozlijedi tako da ga odnesem na krevet npr. ali ne znam ni sama kako se postaviti. Nekad ga skroz obavijem rukama i čekam da prođe, nekad izignoriram...nekad popustim.... ma nisam pametna, jer mi stariji dečko takve izljeve nije imao ni s 2 godine.
Najgore mi je uspavljivanje. Na moru je recimo zaspao potpuno bez ikakve asistencije u putnom kimbaču (zadnje cicanje je izbacio s 13 mjeseci još) no sad nema šanse da ikako zaspi osim da ga ljuljam u stolici za ljuljanje, baca se po krevetu, čak ni pored mene na mom krevetu ne želi spavati, baca se dolje.
Općenito nam je ovo malo zeznuta faza, valjda je sve još gore jer je prehlađen.
No, ta njegova emotivnost ima i dobrih strana jer je stvarno jako dobroćudna i draga beba....obožava se grliti i dragati (ali bogme i čupati, gristi i udarati mamu u lice kad mu se nešto ne sviđa).
Jel' ima netko nešto slično? Ajde utješite me.
