Zato što smo skloniji vidjeti u njima stvari koje su nam slične, ego je mnogo moćna stvar?
Printable View
Zato što smo skloniji vidjeti u njima stvari koje su nam slične, ego je mnogo moćna stvar?
Kopas mi prstom po rani.
Odoh ja nesto drugo raditi. :(
Daj, nemoj sada otici....
A zašto baš Zorki, zašto ne pričekaš da ti Jasena još malo ne poodraste ili Jelena? Zašto je baš Zorka ta koja nosi teret tvojih očekivanja?Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Evo zašto.Citiraj:
Ona je ta koja jako cesto obori glavu i pogled i odustane, samo da bi ja bila zadovoljna....i tako bi mogla do sutra.
Za početak ne očekuj od nje ništa drugo doli da bude to što jest, petogodišnji anđeo (Luna :mrgreen: ) i skini joj taj teret s leđa kojeg ona nosi iako ga nije svjesna.
Sloboda kojom će ona prodisati vratit će se tebi stostruko!
Ja i moja starija kći isto imamo jako puno sličnosti- izraženu emotivnost, teško prihvaćanje novog, stranog i uopće otvaranje prema drugima- ali ne vidim u toj našoj sličnosti nečeg negativnog.
I ja sam kad sam išla roditi Jelenu, non stop mislila na starije dijete i plakala 8 dana zanjom. Ko luđakinja.
Ali ja sam valjda slučaj za poseban topik- meni je trebalo vremena da uspostavim odnos s Jelenom- mlađom. I užasna grižnja savjesti zbog toga...
Ali istina je da kad sam nakon poroda vidjela Lanu da sam pomislila kako je velika. A tad je imala manje od 2.5 godine...
Trudim se ne tražiti od nje da bude velika samo zato što ima mlađu sestru.
Mene muci to sto sam se ja premalo bavila s njom onda kad sam trebala puno vise. (znaci, kad je Jasena bila beba) I sad to zelim nadoknaditi. A ne znam kako. Jer ona vise nije beba i takvu paznju vise ne treba. Kad ona treba paznju, trazi je jako suptilno. I onda sam ja sklona posvetiti se onome tko je trazi malo dramaticnije, Jaseni ili Jeleni. I tako Zorka ostane po strani. I opet se krenem vrtiti ukrug.
AdioMare, ne znam zasto bas ona....napisala sam ustvari: zato sto mi je toliko slicna ili zato sto sam je ja napravila takvom. I kad krene ta lancana reakcija u kojoj prvo kod Zorke prepoznam sebe, pa onda kod sebe svoje roditelje...pucam. Nekad puknem prema van pa se derem, nekad ne puknem uopce nego se danima grizem oko ovoga. Razumijes? Problem mi je ta akcija-reakcija koju sam i sama dozivljavala ko dijete i ne znam kako iz toga izaci.
Tu mi se cini i da ima malo istine u onome sto je netko napisao, da mozda na povrsinu isplivavaju ti neki dublji, divlji instinkti kako bi se mladja djeca zastitila ili prezivila. Ali, to je mozda manje vazno od ovoga drugog. Valja se iz svega izvuci. :)
Nemaš što nadoknađivati, takva se pažnja ne može nadoknaditi. Niti po meni, treba - to je ono što smo odvagnule kad smo isplanirale tako malu razliku među djecom.
(Meni svaku grižnju savjesti u tom smjeru umiri kad vidim između njih dvoje harmoniju kakvu možda nikad nisam vidjela kod braće i sestara, prejako nešto)
Moja baš i nije suptilna.Jučer je Jelenu gurnula kad mi je mala krenula u krilo!Citiraj:
Kad ona treba paznju, trazi je jako suptilno.
AdioMare, kako da joj skinem taj teret s ledja? :(
Majo, vjeruj mi kad ti kazem da sam tada stvarno mogla puno bolje. A nisam.
Al ako i nisi, to je to, mislim da se to ne može unatrag popravljati. A ovo kako sada to pokušavaš popraviti/nadoknaditi šteti i jednoj i drugoj?
I kako da se onda opustim u tom odnosu kad se stalno petljam u ovo gore sto sam spomenula?
To sve nisu stvari koje ja uvijek imam pod kontrolom, barem ne ovaj dio koji se nadovezuje na moj odnos sa mojim roditeljima.
sve koje muci ovaj osjecaj to ste dozivjele sa starijim djetetom (djecom), ne s mladjom?
s najstarijim.
O tome se i radi, nisi mogla bolje, da jesi, sigurno bi.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Ono kakva si danas je spoj iskustva s tvojim bračnim partnerom, Zorkom, Jasenom i Jelenom. Ovo što si spočitavaš onog trenutka kada si prestala gledati Zorku istim očima je spoj tvog dotadašnjeg iskustva plus Jasene. Pa to sve skupa još godišnje par puta odvagati, pridodati i oduzeti.... zar možeš reći da potpuno ista osoba piše ono s čim danas razbija glavu Zorana?
Modificirala li se... na bolje.
I zato što si danas bolja, možeš vidjeti gdje si griješila jučer.
Da si ostala ista, nikada, nikada ne bi uvijedela ono loše što si radila jučer. A to jučer nije moglo bolje jučer. Iz današnje perspektive može.
Anci, moja srednja kcer je takva. Ona svoje trazi, svoje i dobije.
Sto vise razmisljam o tome, zahvaljujuci ovoj raspravi :heart: , cini mi se da sam ja totalno iskoristila Zorkine slabe tocke za opravdavanje vlastitih slabih tocki i loseg ponasanja prema njoj. Istu stvar je vjerovatno pronasao i moj tata kod mene. A sve to da bi pobjegao sam od sebe, kao sto ja sada bjezim od sebe i svoje emocionalno smece prebacujem na dijete.
To sto su nam slabe tocke zajednicke sam onda jos i dodatno iskoristila jer mi teren nije nepoznat. Pa se nisam morala puno truditi..
Moram priznati da mi je ovaj zakljucak donio veliko olaksanje.
ivarice, s najstarijim djetetom
:love:
ja da, ali recimo, moji roditelji bi mogli biti kontraprimjer. Oni su s mladjih troje imali konfliktne i nerazrijesene (do danas) odnose, a za mene kazu (poluozbiljno) da sam 'ispala jedina normalna' :/Citiraj:
ivarica prvotno napisa
I jednoj i drugoj i tebi samoj.Citiraj:
Maja prvotno napisa
AdioMare :heart: neke tvoje rijeci su me vratile u realnost. Kao i Majine.
U mojoj obitelji su prema starijem djetetu definitivno bila usmjerena veća očekivanja, ambicije, očekivanje ozbiljnosti, dok se mlađem djetetu više dopuštalo i opravdavalo riječima 'ona je još mala'. Ali je isto tako mlađe dijete doživljavano kao klaun, zabavljač, netko neozbiljan od koga se ionako ne može baš puno očekivati. Iz pozicije mlađeg djeteta to izgleda kao da je baš na starije dijete usmjerena veća ljubav.
Ja jesam.Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Nekako sam uvijek bila ta koja se pordrazumijevala, a brat je bio THE KID
Zorana :love:
Odoh raditi već kad me plaćaju :mrgreen: , jel marta napravila svoje da me zamjeni?
:mrgreen:
Nego, rijetki su oni s jednim djetetom koji pisu. Molim, javite se svi koji mislite da imate bilo sta reci na ovu temu...nevezano o imanju ili neimanju djece, broja djece itd.
Cure, nemojte se ljutiti što nisam pročitala cijeli topic, ali prvih nekoliko mi je bilo dosta da se prepoznam, pogotovo u ovom
... i da priznam da dok ovo nisam pročitala, uopće nisam bila svjesna da mi se to događa. Redovno uhvatim samu sebe kako gledam Megicu i mislim si "A, jadna...", bez ikakvog realnog povoda, ili kad se mazimo, osjećam kao da to radim da joj nadoknadim nešto, ne znam uopće što... S Lindom je skroz druga priča, nema tog osjećaja. :/Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Ne znam zašto, ali osjećam grižnju savjesti što Megi više nije prva, a nije ni druga, iste su, trudim se i važem stalno, a to bude tako zamarajuće i opterećujuće. Ajme, koliko "ne znam"...
Shvaćam ovo kao poziv :)Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Imam (zasad) jedno dijete, u svojoj obitelji bila sam starija. Kao dijete imala sam osjećaj da se od mene previše traži (previše u smislu zrelosti, popuštanja, reakcija - a ne kognitivno), s mlađim bratom sam često bila u sukobu, ali sad, kad se osvrnem, rekla bih da sam ja zapravo prošla bolje od njega.
Lakše sam se osamostalila, sredila sam si život i zapravo ni po čemu nisam bila zakinuta (osim možda u onim svakodnevnim dječjim svađama). Dok je on taj koji ima gadnih emocionalnih i drugih problema. Ima li to veze s redoslijedom rođenja, ne znam. Možda je samo stvar u temperamentu.
Jedno vrijeme me strašno mučila pomisao, ako rodim drugo dijete, da će Andrej biti u nečemu zakinut (kako - nisam precizirala). Sad, gledajući ga kao trogodišnjaka, mislim da baš i ne bi bilo tako (možda je to samo znak da je narastao). Ali još uvijek nismo sigurni za drugo dijete (druge okolnosti su u pitanju).
ne stignem, ne stignem.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
ali super vam je tema. i tuzna. :(
imam jedno dijete, pa sam tu u drugacijoj poziciji.
ali imam stariju seku, koja je primjer ovoga sto pisete. i oprostila sam mojim roditeljima svu strogocu odgoja vezanu na mene, ali im ne mogu oprostiti za seku.
to te za cijeli zivot obiljezi. jer krila i korjenje koje ne dobijes u roditeljskoj kuci, cijeli ti zivot na neki nacin fale i odreduju tvoje paradigme. i ja to ne seki jasno vidim.
i jedna druga bliska osoba je u slicnoj poziciji. to je tezak teret.
i kroz to mislim, da je jako vazno to osvijestiti, ne pogubiti se u griznoj savjesti i zalovanju, vec gledati prema naprijed i promjeniti situaciju.
i potraziti i strucnu pomoc. i to naglasavam.
ja duboko vjerujem da je roditeljstvo, kao i sve ostale duboke i jake veze medu ljudima, jedan proces koji traje - citav zivot.
on se uvijek moze usmjeriti u pravom smjeru, pa makoliko stranputica i krivih stvari i prohujalog vremena iza nas stoji.
jer nikad nije kasno. kasno je samo onda, ako nista ne zelimo poduzeti.
i meni se ovo događa, ali ne uvijek- već u danima kad sam s nečim opterećena, valjda dal im dovoljno pružam, dal su sretne isl.Citiraj:
"A, jadna...", bez ikakvog realnog povoda, ili kad se mazimo, osjećam kao da to radim da joj nadoknadim nešto, ne znam uopće što... S Lindom je skroz druga priča, nema tog osjećaja.
A ima momenata kad sam skroz opuštena, kad se smijemo i ni o čemu ne razmišljamo.
Možda da malo ugasimo mozak...da se prestanemo opterećivati i okrivljavati...
flo, ovo je jako tocno. ali je beskraajno tesko priznati i nesto uciniti. i znati sto uciniti. (da ne govorim o tome da to dira u "svetu" dogmu o majcinskoj i roditeljskoj ljubavi koja se kulturoloski servira kao etericna, cista, nepogovorna, samozrvujuca, iz visih sfera.......)Citiraj:
flower prvotno napisa
i ne radi se uvijek o starijem djetetu. cini mi se ovako preko onog sto vidim i citam, da ne mora uvijek biti starije dijete, ali iz nekog razloga je cesce starije dijete.
sto temu prosiruje. na jos teza podrucja
I ja imam jedno djete i najiskrenije ..vrte mi se misli kako bi mi ovo djete bilo zakinuto rođenjem drugog djeteta (a kako bi to drugo bilo zakinuto jer nije "savršeno" kao ovo prvo)
Zapravo imam osjećaj da je i ovako "zakinuta" svim i svačim... da, imam grižnju savjesti i mislim da je upravo to i problem, očito ne činim dovoljno ni ovako.
Ma baš vam je grozna tema :oops:
ovo me podsjeca na Calvinov roman Ako jedne zimske noci...
Ima tamo jedan pisac koji lako pise i jedan koji tesko pise.
Meni je tako i s djecom, s jednim mi je lako, a s drugim tesko. To cak nema veze s intenzitetom (nekad mi se cini da intenzivniji odnos imam s ovim teskim, a nekad obratno).
Da li bi trebalo biti lako? Da li je lakoca nekakva vrijednost per se?
Ne znam.
Ajme, mene ovaj topic stvarno plaši.
Kad se Kaleb rodio, htjela sam odmah drugo dijete... Što je bio stariji, to sam manje željela da dijeli moju pažnju s nekim. Prije sam teoretizirala kako ću imati troje djece, prvo dvoje vrlo malu razliku (max. godinu i pol - dvije), a onda treće kad najstarije krene u školu, ali sad sam sigurna da mi je tri, čak i četiri godine razlike neki minimum. Nakon ovog topica mi se čini da ću lagano još podići letvicu. :/
Svima jedan veliki :love: Imam 10 godina stariju sestru i sve mi se čini da je ona bila ta koja je "nadrapala" jer dan danas zamjera našim roditeljima neke stvari koje se meni čine nevjerojatnima jer ih nikad nisam proživjela. Sad mi je jasno da je najvjerojatnije u pravu.
Ne vjerujem da itko kome ovo drži vodu zaista ima problem u prihvaćanju naravi svog djeteta.Citiraj:
ali je beskraajno tesko priznati i nesto uciniti. i znati sto uciniti. (da ne govorim o tome da to dira u "svetu" dogmu o majcinskoj i roditeljskoj ljubavi koja se kulturoloski servira kao etericna, cista, nepogovorna, samozrvujuca, iz visih sfera.......)
Samo svoje.
A zakaj, pa i s nekim ljudima nam je lakše s nekima teže, zašto bi naša vlastita djeca bila izuzeta? Ili mi?
I tko smo mi da prema nama dijete naliježe? Sveti roditelji?
Ovo je meni najljepsi topic otkako sam ovdje.... :love:
No ja sam od jucer poluluda (inace sam trecinu luda)...od nekog straha i jada.
Najvise me pogodilo ono sto je Anita pisala, onaj zagrljaj (evo vec ridam...)
A onda, s druge strane...sjetim se svog djetinjstva. Svoje usamljenosti, koja traje do danas....Nemogucnosti da neke intimne porodicne stvari podijelim s nekim ko mi je i krvno i generacijski blizak....
Danas bih se odrekla 90% ljubavi i paznje i vremena koje su mi roditelji dali, kada bi zauzvrat imala brata ili sestru.
I taj osjecaj je jedini razlog zbog kog sam se odlucila na drugo dijete. Odnosno - zbog kog sam se pomirila s ovom trudnocom (neki ce se sjetiti da sam bila prilicno suzdrzana po tom pitanju)
Znam da ce se stvari promijeniti kad rodim, no o bebi uopste ne razmisljam. Ne brinem hocu li joj pruziti dovoljno sebe....okupira me Viktor. Sto sam "vise trudna" imam vecu potrebu za fizickim dodirom sa V. Ne bih ga ispustala.
Ima jos jedna stvar.....vi ste, cure, rijetke, kojima se ovo desava, ili koje ovo priznaju...Ili zene koje poznajem nisu dovoljno senzibilne, ili nisu analiticne ili...ili....
Tek, nikad uzivo nisam cula ovu pricu. Mada mi se cesto desilo da primijetim kako majke koje imaju voje, kad mi pricaju neka iskustva, uvijek govore o prvom djetetu...
Ja sam i dalje cvrsto uvjerena da je feeling o kom se ovdje prica ipak, necu reci jednostran, ali dominantniji kod majki, nego li kod djece.
I jos cvrsce sam uvjerena da osobe koje ovako kao vi misle i osjecaju, mogu samo biti najbolje moguce mame na svijetu....s malim viskom introspekcije i odgovornosti - ali jos uvijek - najbolje...
:love:
cure , svima :love:
zorana :heart:
Ali, je li ovo (da nam je s nekim ljudima lakše nekad teže) jednako lako prihvatiti kad su u pitanju prijatelji, partneri, kolege (uglavnom odrasli ljudi koji ne ovise o nama) i kad su u pitanju naša djeca?Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Slažem se AdioM, s većinom 'terapija' koje si ovdje 'propisala', ali mislim da treba dosta uvjetno rečeno godina i uvida da se do toga dođe.
I, da, slažem se s nekim gore tko je rekao da nekad treba malo isključiti mozak.
u osam mjeseci koliko sam s vama ovo mi je najprosvjetljujućiji topic (a đe nađe taj izraz?!)!
sjećam se anitinog topica o našem doživljaju prvog djeteta nakon rođenja drugog. tada mi je mlađe dijete imalo 2 mj. i još mi se nije dešavalo ovo što mi se događa sada, 8 mj. kasnije.
u to vrijeme sam se sprdala s velikom glavom i stopalima starijeg djeteta, a sada se borim s utvarama prošlosti i onim lošim u sebi što isplivava na površinu kroz naše odnose.
i da, adiomare, jadan je onaj koji misli da je završio s radom na sebi!
zbog tog prosvjetljenja mi je jako, jako, jako drago što imam ovo drugo dijete koje me natjeralo da preispitam svoj odnos s prvim.
cure, :love:
Nisam, Majo, sigurna da sam te dobro razumjela...
Naravno da nam nije isto prihvatiti ono što nam dolazi od ljudi sa strane kao i ono što nam dolazi od vlastite djece, ne vidim da je to upitno igdje.
S tom rečenicom upućenom a zakaj sam htjela reći (općenito) ono čega smo svi manje više svjesni, ali nam je nekad teže, nekad lakše prihvatiti: djeca su posebne jedinke, oni nisu mini us, kako reče marta.
Još nešto... nikakve terapije nisam prepisivala nikome, čemu to, Majo?
svima veliki :love: , jako mi je drago ovo čitati.
planiramo drugu bebu, uskoro, i već me unaprijed muče neke dileme o dijeljenju pažnje i vremena djece, odvojenost kad odem rađati, promjena ovoga što imamo sada.
kao da već sad žalim za ovim trenutnim, a radujem se novom, budućem, odnosno rastrganost, ne znam
puno toga mudroga ste već navele. a na neki razgovor koji bi i malčice nalikvao na ovo, nikad nisam naišla
čitam i dalje
:heart: