Ancica, Zullu, :love:
Printable View
Ancica, Zullu, :love:
ova razlika izmedju vrsta oruzja mi je bas zanimljiva.
moram priznati da i ja na neki nacin vise volim vidjeti drveni mac nego vjernu repliku mitraljeza. I stilizirano oruzje (npr. kaubojski koltovi ili svemirske puske) mi je draze od mitraljeza. Ali mislim da je ta razlika prvenstveno u oku promatraca.
Moram reci da me iskustvo naucilo, da je bas s macem najveca vjerojatnost da ce doci do stvarne grubosti i ozljede (a pogotovo sa stapovima, kao improviziranim macevima). I to ne zato sto djeca imaju potrebu nekoga 'proburaziti', 'usmrtiti' ili sl., nego zato sto imaju neku ludu potrebu da vitlaju takvim stvarima.
Upravo tako. Kod pištoljčića i puškica se radi samo o fingiranju, a s mačevima je opasnost realna.Citiraj:
a zakaj prvotno napisa
rectie vi što hoćete, ali kad vidim da se u nami prodaju plastične bombe :shock: digne mi se svaka dlaka na tijelu.
Ms. ivy, ti kao mala nisi mastala da si Bosko Buha? ;)
ne, mene su skroz zaobišle te partizanske igre - uopće se ne sjećam da se itko u parku toga igrao.
Sigurno si i koju godinicu mlađa od nas koje smo se igrale mladih partizanki... :lol:Citiraj:
ms. ivy prvotno napisa
nemoj biti tako sigurna :mrgreen:
me too. :)Citiraj:
ms. ivy prvotno napisa
vrlo kratko su bili kauboji i indijanci, ostalo su bile miroljubive igre.
Mislit ćete da sam luda, kad svom djetetu branim oružje, ali ja još čuvam svoje noževe, jedan veći s futrolom za na remen i mali crveni švicarac. Služio je u svrhu preživljavanja u prirodi i na moru. Nekad su mi bile super takve igre-tipa ručak od morskih priljepaka, kampiranje i izrada kojekakvih drangulija od granja, roštiljanje kobasica nataknutih na grančicu na vatrici...ekologija i život u skladu s prirodom...
Zato danas više volim komfor, nahladila sam se za cijeli život u tim "partizanskim" spavanjima pod šatorom:)
mi nikad nismo djeci kupili oruzje (ni hladno (skoro sam napisala - gladno :lol: ) ni vatreno)...
ali to njih ne sprjecava da se zaigraju neke borbe...
uzmu stap, plasticnu cijev (tata je vodoinstalater, pa ima raznih kombinacija i kalibara u izobilju oko kuce...), pa i kockice... i onda sibaju - bore se, vrebaju iz busije, you name it...
nisam primjetila da bas padaju mrtvi, da vicu: ubio sam te! i slicno... pustimo ih, poigraju se, prenamjene to svoje oruzje i sibaju dalje...
jedino sto izricito i bez iznimke zabranjujemo je vitlanje tim rekvizitima jer to stvarno moze biti izuzetno opasno.
i ja bih ovako ucinila. Ebem mu, mi rat prezivjeli, jos da djeci kupujemo puske i pistolje :(Citiraj:
ninet prvotno napisa
Sami nema niti ijednu pusku ili pistolj :mrgreen:
lezemmmmmmmmmmmm :shock: :shock: :shock: :shock:
jel se u ovo pika vodeni pistolj :? i to mi Editi kupili i domalo sakrili jer nas je sve zaljevala :mrgreen:
Da ne ponavljam, potpisujem a zakaj, Zdenku2 i AdioMare.
Sve je OK dok dijete razlikuje dobro od zla i zbilju od mašte.
M koristi kao pištolj bilo što, od ravnala do kolutova od Wc-papira - bitno da se to začas može pretvoriti u bombu ili luk i strijelu. Gerilsko ratovanje mu je specijalnost pa se šulja i vreba po stanu sve s ciljem da zaštiti zumbače od zlih stvorova koje ponekad nacrta na papir zajedno s oružjem protiv kojeg se mora boriti...
Kad je bio jako mali, razgovarala sam s vrtićkom psihologicom koja mi je objasnila stvari o igri s oružjem, ja joj vjerujem i eto. Ima i nunčake i mač, s kojima se ne smije igrati jer je to opasno, ali njemu je bitno da ima među igračkama, a kad igra krene, mašta može svašta i bez same igračke.
Moj je dobio davno pušku, nije ju ni vidio jer sam je spremila na ormar. Bez obzira na to što je nije vidio ili se igrao ja sam ga vidjela par puta kako uzme moj valjak za tijesto(oklagiju) i puca. :shock: Pokušala sam ga odvratiti i skrenuti mu pažnju na nešto drugo. Uspijem ali se pitam jel to vidio na tv-u, a mi nikad negledamo tu vrstu filmova ili se možda igraju u vrtiću.
Ali se grozim od oružja i nevolim ga vidjeti kako simulira pucanje :( neka me jeza prođe tijelom.
Moj ne može odoljeti a da ne pokupi svaki štap na koji naiđe-i onda maše i pretvara sve u žabe, krave i slično... Ideja mu nije ratna, ali opasnost je ista, sve me strah kad počne trčat s nekim štapom, da ne ozlijedi sebe ili mene ili nekog trećeg.
Moj se Ivan dosada nije susreo s oružjem, nitko mu takvo što (nadam se da i neće) još nije kupio. Ali, neki dan mi na misi i neki mali (čini mi se da je Ivanov vršnjak, oko 30 mjeseci) paradira po crkvi s pištoljem i par puta ga je i u nas uperio, a Ivan samo gleda, ništa mu nije jasno. Baš mi je cijela situacija bila blesava. Nisam se htjela miješati, roditelji su bili na metar od nas i uopće nisu reagirali. :/ Ponavljam, baš čudna i blesava situacija.