odgoj u duhu vjere3

Ja blagoslivljam psovače. jednostavno iz srca zamolim Gospodina da ga blagoslovi. Ta sjetite se Njegovih riječi s Križa: "Oče oprosti im jer ne znaju što čine." Tražio je oprost za svoje krvnike. Svakodnevno sam okružena psovkom na radnom mjestu, čak i bogopsovkom (čak i od onih koji sebe zovu vjernicima) i događa se nekoliko puta dnevno da zamolim oprost za one koji svojim riječima Gospodina pribijaju na Križ.
Nakon što blagoslovim ne osjećam više niti ljutnju, niti tjeskobu.
I moja djeca znaju moj stav i učim ih koliko je psovka pogubna za duhovni život i koliko čovjek njome udaljuje blagoslove od sebe.

ljiljan@ :heart: pravi primjer

bravo :love:

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Ja blagoslivljam psovače. jednostavno iz srca zamolim Gospodina da ga blagoslovi. Ta sjetite se Njegovih riječi s Križa: "Oče oprosti im jer ne znaju što čine." Tražio je oprost za svoje krvnike. Svakodnevno sam okružena psovkom na radnom mjestu, čak i bogopsovkom (čak i od onih koji sebe zovu vjernicima) i događa se nekoliko puta dnevno da zamolim oprost za one koji svojim riječima Gospodina pribijaju na Križ.
Nakon što blagoslovim ne osjećam više niti ljutnju, niti tjeskobu.
I moja djeca znaju moj stav i učim ih koliko je psovka pogubna za duhovni život i koliko čovjek njome udaljuje blagoslove od sebe.

---

Momze obrisala smajlica u skladu sa forumskim pravilima

:oops: :oops: :oops: :oops: evo ovo je za mene :cry:
osoba sam u čijoj se kući nije psovalo, možda koja sitna psovka u razgovoru na j... t. , što ljudi i ne smatraju psovkom jer se koristi u svakodnevnom govoru (što ne znači da ona to nije).
Počela sam se družiti s prijateljicom koja jako psuje, ispočetka mi je to JAKOO smetalo, da bih na kraju ja počela psovati psovke za koje sam mislila da od srama neće nikada izaći iz mojih usta, da mogu psovati sve osim toga.

Živjela sam u katoličkoj komuni, u Italiji, izolirana od svijeta u molitvi bez ikakve psovke godinu dana, znala sam na engleskom opsovat :lol: :oops: , valjda mi se to nije činilo ko psovka na tuđem jeziku, ali kako nitko nije psovao oko mene, jednostavno nisam ni ja niti mi je to padalo na pamet, ni u ljutnji.
Inače okruženje ne djeluje na mene, i nisam podložna ni pozitivnim ni negativnim utjecajima, ali ovaj put je djelovalo i to pozitivno, i to tako kada sam se čula s sekom telefonom jednom prilikom, u razgovoru je upotrijebila riječ j... te, a meni je to tako zaderalo uši da sam joj rekla da ne psuje, na što je ona meni rekla da ne glumim, i da ona uopće nije psovala!!!

Kada sam se vratila u Hrvatsku nakon 2g sve se vratilo na staro, sada užasno psujem, čak i moja familija koja to prije nije, jednostavno u ljutnji i bjesu to napravim s guštom iz inata, da se riješim pritiska, bijesa, da pokažem da mi je teško, da sam ljuta...

Ne znam koliko sam se puta ispovjedila zbog toga, baš zato što je to većinu puta svijestan i namjeran, a ne podsvjestan grijeh, koji uništava sav blagoslov i molitvu.

Jedan svećenik mi je na ispvjedi u Međugorju rekao(Slovenac) da ću završiti u Vrapću, ne zato što sam preumorna, već što nemam vremena za Boga, što sve radim bez Njega, a uz to psujem i prokljinjem...a tu nema blagoslova :cry: :cry:

To je istina, ja nikako da se izvučem iz kruga umora, preopterećenosti, strahova, ne spavanja, živćanosti, već sam par puta završila na Hitnoj i rekli su mi da je moje gušenje pruzrečeno kroničnim umorom, i da mi samo odmor može pomoć.
Ne pomažu ni krunice, ni mise, ni ispovjed, ni ikakava molitva, razmišljam da odem do Z.Linića- bojim se nekih drugih uzroka, ali mislim da je najveći problem u mom psovanju i koji pobija, "poništava" svu moju molitvu i blagoslov!!!! :cry:

" jezik kojim blagoslivljate, ne možete i proklinjati" piše negdje u Bibliji

tj. " jezikom, ustima kojima proklinjete, ne možete blagoslivljati" mislim da tako nekako ide

Psovka ubija i zagađuje dušu, um, i najprodavaniji je sotonin proizvod u Hrvata!!!!! :cry:

ivana zg

Ja nisam imala problema s psovanjem, ali jesam s ljutnjom. Svaka sitnica me ljutila i onda bi dugo bila neraspoložena, tmurna...
Na savjet tadašnjeg dečka (sadašnjeg muža) počela sam u tim trenucima, kada me nešto naljuti, moliti. I ljutnja bi vrlo brzo prošla i sve rjeđe se pojavljivala. Više gotovo i neznam kakav je to osjećaj (ljutiti se).

Ako si to već probala i nije pomoglo - sori...

(samo me nemoj psovati ;) )

Citiraj:

---

NetkoMiOteoNick prvotno napisa

ivana zg

Ja nisam imala problema s psovanjem, ali jesam s ljutnjom. Svaka sitnica me ljutila i onda bi dugo bila neraspoložena, tmurna...
Na savjet tadašnjeg dečka (sadašnjeg muža) počela sam u tim trenucima, kada me nešto naljuti, moliti. I ljutnja bi vrlo brzo prošla i sve rjeđe se pojavljivala. Više gotovo i neznam kakav je to osjećaj (ljutiti se).

Ako si to već probala i nije pomoglo - sori...

(samo me nemoj psovati ;) )

---

Ovo je dobar primjer! Što si molila?

Ako mi se dogodi da u dva mjeseca opsujem dva puta ono što se negdje smatra poštapalicom, mogla bih se kladiti da me zaista jezik počne peći iza toga :mrgreen: , osjećam se kao produkt debelog crijeva.

Citiraj:

---

Ne pomažu ni krunice, ni mise, ni ispovjed, ni ikakava molitva,

---

Ivana, ovo me u jednu ruku čudi, u drugu žalosti.
Kod mene je to potpuno suprotno, od kako se redovito ispovijedam, idem na sv. misu i zaista svakodnevno molim, to me samo više veže uz Gospodina i potrebu da produbljujem Njegovu prisutnost u mom životu kroz molitvu, misno slavlje, ispovijed... zapravo, od kad sam ušla na TA vrata, naprosto ne želim natrag, samo naprijed.

No, ti najbolje znaš što ti se događa i kako se osjećaš, pa postupi onako kako osjećaš da trebaš. :love:

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Što si molila?

---

To je bilo na početku mog obraćenja i upoznavanja s Bogom.
Tada je za mene, moliti, značilo moliti "Oče naš", ali ne samo redati riječi, nego se zadubiti u smisao tih riječi.

Oče naš – Otac je dobar, voli me, želi mi dobro, ono što mi govori – za moj je boljitak, uvijek je spreman prihvatiti me i poduprijeti, čeka smo moj poziv
koji jesi – iako ga ne vidim, stvaran je i njegovo djelovanje može se vidjeti i osjetiti
...
budi volja Tvoja – o, da to bi za sve nas bilo najbolje, i molim Te pomozi mi da (u nekom konkretnom slučaju) prepoznam što je Tvoja volja i da ju prihvatim i kada to za mene predstavlja teškoće i bol

I tako redom.

Sada uglavno zahvalim ili zamolim za nešto određeno. Ako je to "vrijeme za molitvu" – znači da me nitko ne ometa i nemam drugih neodložnih poslova – to može potrajati. Jer kad počnem zahvaljivati tek onda uviđam što mi sve Bog daruje i koliko je milostiv... I kada molim za blagoslov, zaštitu, mudrost – počnem od svoje obitelji, prijatelja, susjeda, pa shvatim da bi bilo dobro da vodi i profesore, pa i liječnike, pa naše političare, pa se sjetim bolesnih, siromašnih, napuštenih kojima je potrebna snaga i hrabrost da prebrode teškoće kroz koje prolaze...

Kada sam u sto poslova koje ne mogu prekinuti, a nešto me izbaci iz takta i bespotrebno grubo reagiram, iz dubine duše, srca i svijesti, kažem:
Bože oprosti.
Molim Te pomozi da to više ne činim.

U stvari ovaj zadnji dio (kada sam u sto poslova, a nešto...) tek opkušavam ostvariti. Ključan trenutak je: sjetiti se Boga kad sam zaokupljena sa stotinu problema materjalne prirode.

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Ja blagoslivljam psovače.

---

Nije mi to do sada palo na pamet, ali krećem Tvojim stopama.

Ne znam kako bih to objasnila (i sebi samoj) osim da mi srce još potpuno nije otvoreno :cry: , iako se razum trudi iz petnih žila. Ili je obrnuto?

No, mene stoji izvjesne muke ne nizati riječi kao pogani, biti svjesna riječi molitve koju izgovaram, istovremeno razmišljati o otajstvima i .... ne samo u mislima ne odlutati od molitve, već se duboko i istinski; ne pronaći u riječima, već u njima ostati, ako me razumijete...
Vjerujem da moja nestrpljiva narav opet želi neke stvari preko noći i da će doći trenutak potpunog predanja i pripadanja...

Kažem, nisam to u potpunosti u mogućnosti, (ne mogu niti uspoređivati jer ne znam kako to izgleda kod drugih vjernika) ali trudim se izgovarati riječi molitve s dubokom vjerom, jer one jesu istina u koju ja duboko vjerujem.

Ne znam je li preintimno pitati kako je kod vas?

Hvala vam cure na savjetima :love: :heart: :* :saint:

Ni ja više ne znam u čemu je problem, osim da sam PREUMORNO I PREOPTEREĆENA, a sve bi htijela napraviti, i kada me neko kritizira, poludim, mislila sam da ja najviše očekujem od sebe, ali očekuju i drugi, mada se prave da ne..pa onda oni puknu na mene, baš u onome trenutku kada ja pomislim da bih mogla biti malo popustljivija prema sebi i ne živcirati se toliko. Ja nemam vremena za sebe, ali baš ni jedne sekunde, ni kada idem na WC-e, jer i tada bebica ide samnom. Nikada mi se to u životu nije dogodilo, ali ja već 1g, nemam sekunde za sebe, i kada mi priteknu u pomoć, ja moram obavljati stvari koje ne stignem s malom :cry: osjećam da pucam i da sam se preopteretila :cry:


Što se tiče samog izgovaranja riječi bez da u njih uroniš, jednom mi je rekao jedan svečenik ili sam negdje pročitala; samo moli, kako je tu netko već meni savjetovao lijepo, u ljutnji, samo moli, kroz zube i bijes izgovaraj molitvu, bez razumjevanja, nije bitno samo moli i sve blagoslivljaj, od predmeta, ljudi, mjesta, vremena, događaja koji te čekaju,-i najveći "pustinjaci", sveci su imali i po par sušnih godina kada nisu osjećali ništa kada su molili ( ja mislim da sam ja već duže vrijeme u toj sušnoj fazi), kada se u njihovom žicotu nisu događale bitne spoznaje, niti neka veća ljubav prema Bogu.......

Ja mislim da je i takva bezrazmišljajuća molitva bolja od nikakve, jer je blagoslov, isto kao što je nesvjesna psovka-proklestvo????

kažu da treba moliti u ljutnji, a najviše blagoslivljati jer tako pobjeđuješ zlo i zloga, a i sebe.
Iskreno ja sam to nekada mogla i uvjek je palililo, postala bih bolje volje, ali danas to više ne mogu, kao da ne želim zatomiti, smiriti tu ljutnju, nego je izbaciti iz sebe po svima :cry: :oops:

Teško je moliti s razumjevanjem da nam misli ne lutaju, ja sam išla na meditacije u tišini po tri dana i par sati, i to je nemoguće da ti misli ne odlutaju ni časa ili da na trenutak ne misliš na ništa.
Meni je lakše moliti neke "svoje" molitve nego promišljati o pojedinačnim riječima npr. Oče naša satima :) iskreno ne vidim puno smisla u tome...u molitvi treba biti konkretan, kratak...drugo je npr. razmišljanje o postajama Križnog puta itd.

Mi smo se ns FSR-u jednom zezali, da niko neće moći izmoliti cijeli Oče naš, s razumjevanjem svake riječi i da mu misli ni jednom ne odlutaju-nitko nije uspio!!! :shock:
Ja najviše volim to polakše moliti pogotovo Zdravo Mariju, kao da se baš obraćam njoj tim pozdravom, pa si je onda nekako posvjestim kao da je "prava osoba" ispred mene, i onda nekako to konkretnije imolim, ali ne mogu to npr. cijelu krunicu.

Blago vam se kada imate MIR u duši, i vremena za sebe i Boga.
Ima te sebe, ja više nemam. Čovjek jednostavno da bi bio normalan treba biti sam s sobom i Bogom, imati sebe, da bi se mogao davati drugima. :cry:

ivana zg, ne obeshrabruj se!
to što si umorna i rastrgana, napeta i nisi potpuno u miru - ne znači da nemaš odnos s Bogom!
On je milostiv Otac, i zna zašto ti dopušta ovo vrijeme....
....sigurno ima jaaako dobar plan s tobom.

a to što kažeš....mislim ovako: često smo mi prekomotni da bi tražili Boga u krizama. volimo misliti da je razgovor s Bogom nešto za što trebamo svoj mir. i ja tako nekako u sebi priželjkujem.
ali znam da upravo u kušnjama, On želi jačati moju vjeru.
i znam, da ih daje s nježnom ljubavlju u želji da me odgoji u zrelu vjernicu.

ipak, kao i ti, u tim se trenucima često prepustim svojim slabostima, a samo kad sam jaka u DUhu, okrenem se Njemu i pustim da me provede kroz tu krizu. i to su najbolja iskustva.

ne boj se, Bog te voli, i dat će ti snagu...samo strpljivo sa sobom! :love:

Citiraj:

---

dupla duplica prvotno napisa

ivana zg, ne obeshrabruj se!
to što si umorna i rastrgana, napeta i nisi potpuno u miru - ne znači da nemaš odnos s Bogom!
On je milostiv Otac, i zna zašto ti dopušta ovo vrijeme....
....sigurno ima jaaako dobar plan s tobom.

a to što kažeš....mislim ovako: često smo mi prekomotni da bi tražili Boga u krizama. volimo misliti da je razgovor s Bogom nešto za što trebamo svoj mir. i ja tako nekako u sebi priželjkujem.
ali znam da upravo u kušnjama, On želi jačati moju vjeru.
i znam, da ih daje s nježnom ljubavlju u želji da me odgoji u zrelu vjernicu.

ipak, kao i ti, u tim se trenucima često prepustim svojim slabostima, a samo kad sam jaka u DUhu, okrenem se Njemu i pustim da me provede kroz tu krizu. i to su najbolja iskustva.

ne boj se, Bog te voli, i dat će ti snagu...samo strpljivo sa sobom! :love:

---

hvala ti na ohrabrenju, osjetila sam neku toplinu, iskrenost, dok sam ovo čitala :saint: :* :love: :heart:

stvarno sam na dnu dna, nadam se da neću dublje, upravo sam se maloprije i s mamom posvađala, jednostavno se "ne podnosimo" u zadnje vrijema :shock:

a ovo što si rekla da Bog ima neki plan samnom...to ja mislim cijeli život i osjećala sam se tako posebnom, kao mala djevojčica zbog toga, kao da sam privilegirana kod Boga, ( i čekala ja da ste taj plan napokon ostvari :oops: :lol: ;) ) dok kao starija nisam skontala, da Bog s svima ima plan :oops: :)

ivana , potpuno te razumijem. Ja sam se tako osjećala tjedan dana pred svadbu. Živčana i ljuta umjesto vesela i opuštena pred najljepši dan u životu (barem do onda ;) ). Bila sam grozna pod tim silnim pritiskom organizacije pira i imperativa da "sve mora biti savršeno". Pucala sam po šavovima. U petak, dan prije svadbe, sve je kulminiralo. Svima je dozlogrdilo moje ponašanje, budući MM je bio ljut, ali je nakraju skužio kako mi pomoći. Spakirao me i otišli smo van. Odveo me u crkvu, ja sam se ispovijedila, isplakala ko kišna godina. Došla sam doma kao novi čovjek, smirena i dobre volje. Drugi dan je vjenačnje bilo divno.

Nisam uvijek jednako usredotočena, kao što nije nitko. Ali, vjerujem, i kad moj duh nije uz svaku riječ koju izgovaram, riječ je tu i dobra volja je tu. Volim moliti i naučene i "svoje" molitve i jedno i drugo ima svoje mjesto i značenje. Poznate molitve smiruju mi duh, a svojim molitvama razgovaram s Bogom i puštam ga u svoje srce, priznajem mu svoje muke i slabosti, puštam ga da djeluje u meni, ponekad se i sukobljavam s njim.

Što se tiče "prelijetanja" molitava bez razumijevanja, djeci sam kupila slikovnicu "Oče naš" koja svakoj riječi molitve posvećuje jednu priču i objašnjenje prikladno za djecu. Moj sin je to slušao otvorenih očiju i rekao mi je: Mama, ja sam tek sada svjestan da do sada pola toga nisam razumio. I u razgovoru s djecom može se razmišljati i razgovarati o smislu molitve, a kroz to usredotočujem ne samo djecu nego i sebe. :)

Citiraj:

---

ivana zg prvotno napisa

...Ja mislim da je i takva bezrazmišljajuća molitva bolja od nikakve, jer je blagoslov...

---

Vjerujem da je tako.

Citiraj:

---

ivana zg prvotno napisa

...kao da ne želim zatomiti, smiriti tu ljutnju, nego je izbaciti iz sebe po svima :cry: :oops:

---

Jedna psihologica je pričala da je upoznala muža iženu koji su, kad bi se sukobili, lajali jedno na drugo.
Oni su na taj način izbacivali svoje frustracije, a nisu si ništa ružno ni grubo rekli. Nakon lajanja mogli su puno mirnije riješiti sukob.

Citiraj:

---

ivana zg prvotno napisa

...pa si je onda nekako posvjestim kao da je "prava osoba" ispred mene, i onda nekako to konkretnije i molim...

---

Znala sam uzeti stolicu i staviti kraj sebe da Isus može sjesti. :oops:

Citiraj:

---

... a svojim molitvama razgovaram s Bogom i puštam ga u svoje srce, priznajem mu svoje muke i slabosti, puštam ga da djeluje u meni...

---

Teško mi je s ljudima govoriti na tom nivou, a ne porediti s nečim opipljivim...
Zdenka, je li to kao kad jednom savladaš neku zemaljsku vještinu (ovdje duhovnu) pa ju je nemoguće ikada više ne znati, biti nevješt u njoj?

Nadam se da ćeš razumjeti kako to mislim... ne mogu se baš ovdje otvoriti u potpunosti, ali ... npr. ja osjećam Božje djelovanje oko sebe, (svejsna sam, tu je) osjećam kako se mijenjam zbog Njega, (svjesna sam da djeluje u meni) meni ne nedostaje ljubavi za Njega, (iz iste to radim za Njega) ali nedostaje mi onaj nedokučivi spokoj, kada u trenutku ne trebam zazivati, okretati se, tražiti; već ZNATI da je On tu.

Evo, dok ovo pišem, nametnuo mi se jedan odgovor, ali već kad sam napisala...

Draga Ivana, ja sam neki dan plakala mužu da ne mogu više ovako. Nabrojala sam sve što ne valja i zbog čega sam nesretna i osjećam da ne mogu davati. Ne možeš točiti iz praznog vrča. Djeca su nam predivan blagoslov, ali ja ove zime (alergije,kozice, adaptacija na vrtić) od poč.dvanaestog mjeseca nisam imala vremena za sebe i pukla sam. Nakon napada plača shvatila sam dvije stvari da mi treba sna (dok sam imala kozice spavala sam ko klada 20 sati na dan) i nastavila sam ići spavati s klincima i drugo da mi treba aktivnosti i druženja. Jučer sam prošetala pola sta psa s bratom, danas idem na fitness s frendicom. Sat vremena. Dugo sam tjerala posao od sebe da se mogu posvetiti klincima i sad posla nema. Trebat će vremena da se tim pomirim,ali kad god zavirim u svoje srce shvatim da je to plan za mene. Da budem tu za njih i za sebe i za muža. Da budem sretna i zadovoljna i na raspolaganju. Jer nemaju nikog drugog (bake, dede su nam fiju). Lomi me usamljenost, potreba za dokazivanjem, odricanje. Ipak kad se pomolim osjetim mir što sam tu gdje jesam. Moje tijelo je tu da služi Bogu, a ja sam ga stalno vrijeđala i nisam se brinula za njega i procjenjivala kao adut u kartama, a nisam bila zahvalna za sve što mogu raditi i doprinositi. :) Bolje sam. Ne molim puno, ali brojim svoje blagoslove i kad god mogu barem u sebi kažem iskrneo Hvala Bogu, za sve što vidim ili čega se sjetim. Osjećamda seponovno približavam i sebi i Bogu :)

hvala Bogu za ovaj topic!
osjećamse ...kao kod kuće. :love: :heart: :love:

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Citiraj:

---

... a svojim molitvama razgovaram s Bogom i puštam ga u svoje srce, priznajem mu svoje muke i slabosti, puštam ga da djeluje u meni...

---

Teško mi je s ljudima govoriti na tom nivou, a ne porediti s nečim opipljivim...
Zdenka, je li to kao kad jednom savladaš neku zemaljsku vještinu (ovdje duhovnu) pa ju je nemoguće ikada više ne znati, biti nevješt u njoj?

Nadam se da ćeš razumjeti kako to mislim... ne mogu se baš ovdje otvoriti u potpunosti, ali ... npr. ja osjećam Božje djelovanje oko sebe, (svejsna sam, tu je) osjećam kako se mijenjam zbog Njega, (svjesna sam da djeluje u meni) meni ne nedostaje ljubavi za Njega, (iz iste to radim za Njega) ali nedostaje mi onaj nedokučivi spokoj, kada u trenutku ne trebam zazivati, okretati se, tražiti; već ZNATI da je On tu.

Evo, dok ovo pišem, nametnuo mi se jedan odgovor, ali već kad sam napisala...

---

Ja ne čekam taj spokoj, iako čeznem za njim. Jednom sam, ima već godina bila na jednom predavanju o miru, miru čovjeka s Bogom i spokoju duše koji iz toga proizlazi. Moje pitanje je bilo, a što s nemirom? Jer ja sam prije nespokojan nego spokojan čovjek - moji nemiri su u meni, nekad me opterećuju, a nekad me vuku naprijed. Svećenik mi je odgovorio da i nemir ima svoje mjesto u tom odnosu, da je i on Bogu mio. Takav si kakav si. Kad sam pisala ovo o svojoj molitvi mislila sam na to da se ne ogoljujem pred svakim, ali pred Bogom da. Razotkrivam mu se i priznajem sebi i njemu sve. I ja bih voljela dokučiti takvu smirenost da uvijek mogu osjetiti Božje prisustvo, ali do tada se zadovoljavam trenucima u kojima to postižem i samim traženjem Boga i sebe.

Cure, trebam vašu pomoć. Možda ovome ovdje nije mjesto, ali nigdje drugdje se ne bih usudila tako nešto priznati. Udarila sam sina danas. Bilo je grozno. Najradije bih si ruku odsjekla. Ne mogu si oprostiti, a pogotovo zato što mi se stvarno zacrnilo pred očima u tom trenu. Užasno se bojim da će se to ponoviti - jer sam izgubila kontrolu.
Nije opravdanje, ali samo da opišemsituaciju -Dodo je gledao sa strane Di kako trči i gadno je potčkaljio - meni se to učinilo užasno podlo, on se smijao, ja sam ga bacila na krevet i klepila po leđima- mislim nema traga nisam ga ozljedila,ali svejedno - da sam vidjela nekog drugog da to radi zgrozila bih se.

Ivana padne mi na pamet nešto što bi ti možda moglo poslužiti. Nedavno je u našoj župi vlč. Mijo Nikić imao duhovnu obnovu na temu "Upoznaj samog sebe". Puno me je njegovih misli dotaklo, a najviše ova: "Molitva te mora kao čovjeka promijeniti. Ako molitva ne promijeni tebe, ti moraš mijenjati molitvu!" Nije rekao na koji način treba mijenjati molitvu, mislila sam tada - možda se i sabranost i predanje tijekom molitve može izmoliti. Ali me fascinirao danas onaj dio Netkomioteonick-inog posta gdje kaže - stavim stolicu kraj sebe da Isus može sjesti dok molim. T je prava stvar - Isus je rekao:"Ja sam s vama!!!"
I nikada ne treba pomisliti da za neki Bogu dragi cilj nema nade da se ostvari. Samo je pitanje naše ustrajnosti u vjeri.
I sve treba prepustiti Bogu. Naša snaga je u Gospodinu. Kad to spoznamo (ja to uvijek iznova spoznajem :oops: ) sve je lakše, nestaje bespomoćnosti i beznađa.
Pikula ispovijedi se i bit će ti lakše. Znaš da je sastavni dio ispovijedi pokajanje i obećanje da nećeš više griješiti. Kad te krivnja izjeda to djeluje kontraproduktivno.
Meni je mogućnost ispovijedi najljepši dio naše vjere. Bog ne odustaje od nas već oprašta...mi opraštamo jedni drugima...u tome je mir.

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Ivana padne mi na pamet nešto što bi ti možda moglo poslužiti. Nedavno je u našoj župi vlč. Mijo Nikić imao duhovnu obnovu na temu "Upoznaj samog sebe". Puno me je njegovih misli dotaklo, a najviše ova: "Molitva te mora kao čovjeka promijeniti. Ako molitva ne promijeni tebe, ti moraš mijenjati molitvu!" Nije rekao na koji način treba mijenjati molitvu, mislila sam tada - možda se i sabranost i predanje tijekom molitve može izmoliti. Ali me fascinirao danas onaj dio Netkomioteonick-inog posta gdje kaže - stavim stolicu kraj sebe da Isus može sjesti dok molim. T je prava stvar - Isus je rekao:"Ja sam s vama!!!"
I nikada ne treba pomisliti da za neki Bogu dragi cilj nema nade da se ostvari. Samo je pitanje naše ustrajnosti u vjeri.
I sve treba prepustiti Bogu. Naša snaga je u Gospodinu. Kad to spoznamo (ja to uvijek iznova spoznajem :oops: ) sve je lakše, nestaje bespomoćnosti i beznađa.
Pikula ispovijedi se i bit će ti lakše. Znaš da je sastavni dio ispovijedi pokajanje i obećanje da nećeš više griješiti. Kad te krivnja izjeda to djeluje kontraproduktivno.
Meni je mogućnost ispovijedi najljepši dio naše vjere. Bog ne odustaje od nas već oprašta...mi opraštamo jedni drugima...u tome je mir.

---

HVALA!


Netkomioteonickhvala!!

pikula totalno te razumijem, ja sam zato i sva izvan sebe, jer se na kraju izderavam na malu, a ona ima tek jednu godinu. Pokušam joj 30 puta objasniti mirno ne to, dok u međuvremenu jurim kućom i pokušavam napraviti bar osnovne stvari- i onda mi pukne živac i počnem se derati na nju,samo je pitanje vremena kada će mi ruka poletiti. :cry:
Nisam ja ljuta na nju nego na sve ostale prvo na MM jer mi ne pomaže dovoljno i ne razumije da sam i ja samo čovjek i jednostavno ne mogu više! I to kada se derem na malu to je iz straha da se ne ozljedi ali što mi to vrijedi, kada će ona zbog toga biti živćana kada odraste poput mene, puna frustracija-a ja to ne želim.
MM je bio rođendan u četvrtak, ja sam ga dočekala u suzama, i naravno živčana, raščupana, ova je plakal u stolici za hranjenje, stan je bio svinjac, nisam mu kupila nikakav poklon, mada to nije bitno-poanta je u tome da sam u tom trenutku doživila slom živaca-i ko za osvetu njemu upropastila rođendan- pa neka on vidi kako je meni...naravno došlo je do svađe..on radi po cijele dane.. :cry:

Na kraju smo otišli na Sljeme na ručak, sva sam se oraspoložila samo da se maknem iz kuće-i onda šok-nekom bi to možda bilo simpatično ali meni nije; moja jednogodišnja curica je u jednom trenutku digla prst na mene i rekla;em,emmm-kao ne, ne!!!!!!

Potonule su mi sve lađe, jer ona je počela mahati prstom na mene, pošto joj ja cijeli dan govorim ne, ne :cry:

Često molim Boga da je zaštiti od Zal i Zloga, nesreće, bolesti...a najviše od mene, MM, da joj moje ponašanje ne naškodi, možda moji loši savjeti.....

Inače jako sam tjeskobna i u neprestanom strahu da će se nešto loše dogoditi, da će nam neko provaliti u kuću, da ćemo poginuti MM i ja, a mala ostati sama, da će se Emi nešto dogoditi od cjepiva koje mora primiti ( Priorixa-menigitis, autizam)-to je grijeh znam, ali ja se sva tresem od straha i ne mogu spavati, razmišljam kako je sve prolazno, kako će mi uskoro umrijeti baka, pa mama, pa ja...toliko sam svijesna te smrti da se bojim da me nebi depresija primila :cry:

Divim se svima vama koji imate više djece, ja to ne bih mogla, oduvjek sam to znala, svoju Emanuelu sam htijela, ali s druge strane nisam, zbog sebe, upravo iz straha da joj ja kao najbliža ne uništim život zauvjek svojim ponašanjem odgojom,živćanošću...a to si nikada ne bi oprostila...ponekad je žalim što ju je Bog dao meni, možda bi joj s nekom drugom mamom bilo puno bolje-nekom veselom, stabilnom, neopterećenom.... :cry: :cry:

ivana i meni često prolaze takve misli korz glavu. Ključ za sve je druženje. U živo, slušanje drugih.Pričaj sa ženom u dućanu, frizerkom bilo kim tko se smješi. Kad sam sama doma stignem razvit svakakve scenarije u glavi, a evo jučer sam bila na vježbanju, pa mi je došla frendica i bile smo zajedno u parku, došao je stari deda s operacije (susjed) pa smo slavili i nisam stigla ni pomisliti ništa loše. Ta izolacija na koju su osuđene mame je kao kazna na samicu.Ozbiljno. Nisi ti luda. Svako bi poludio. i ja sam :mrgreen: Odi na kavu kod bake od sto godina samo pričaj s nekim živim - meni je to jedini spas. Kad meni moji penzići susjedi nabroje sve svoje tegobe odmah mi je bolje :lol: , a kaj je najbolje svi su imali hrpu djece pa što god spomenem oni su već proživjeli. možda je to druženje za dedekima i bakama nekom smješno, ali oni su isto sami kao i mi mame s malima pa su nam i kolege na neki način. Pomažemo si međusobno :love: P
Drži se kolegice

Drage mame,
pomalo vas čitam, a nikako da se uključim među vas od srama što nemam kako "obogatiti" ovu zajednicu divnih ljudi. Znam da nismo savršeni i da nas Gospodin može učiniti takvima, ako mu dopustimo, ali ja sam sve gora!!!
ivana zg potpuno te razumijem. I ja sam zadnjih par dana postala pregruba prema ribici svojoj. Uopće se ne znam kontrolirati. Prije bi planula samo na MM. Čini mi se da pucam po šavovima. Otkad sam rodila zapostavila sam svoju dušu i molitvu i znam da to uništava moj brak i odnose s ljudima, ali to zlo je toliko jako i stalno mene i MM odvlači od Boga. Molili smo nedavno par dana za redom Gospinu krunicu i sve je bilo drugačije. Zašto smo stali? Iz nedostatka vremena, lijenosti...Evo, u srcu mi vrišti želja da osjetim onaj mir i sreću koji samo Isus može dati. I zato, uz Božju pomoć, krećem u borbu s krunicom u ruci!
Svaka vaša,i najmanja molitva, bit će nam od velike pomoći!
:love: :*

nisam, doduse, jos stigla procitati sve sto pise na ovom topicu, ali sam tako sretna sto postoji i ne mogu da se ne javim!!! :*
trenutno sam u slicnoj situaciji kao mali mrav...
nikako na zelenu granu s molitvom...sto je uzasno glupa situacija, jer potrebno je toliko malo (ne treba bas svaki dan izmoliti cijelu krunicu ili sl.)...
mislim, u biti zvuci jednostavno, "zapoceti dan s molitvom", no realizacija je kod nas svejedno - 0 bodova...
sve skupa zvuci banalno, no na taj nacin Boga malo-pomalo ostavljamo po strani...a to ima puno dalekoseznije posljedice nego sto se na prvi pogled cini...ili mozda stvari dozivljavam predramaticno...

oprostite ako je post izvan teme (nisam stigla sve procitati, nadovezujem se na m.mrava, s kojom suosjcam :*)
pozdrav svima!

Priznajem, pokušavam biti usredotočena na molitvu, ali mi se ponekad događa da "odlutam", nešto odvrati moju pozornost i tada obično prekinem s molitvom i odlučim moliti kasnije odnosno onda kada ću biti istinski tome posvećena. Inače, ne volim ništa raditi (niti govoriti) reda radi ili jer se "to" mora i sl., pa je bolje biti iskren, a Isus dobro poznaje naše srce i naše misli.
Događalo mi se da nisam molila danima, pa i u dužim razdobljima, koja su bila isprekidana povremenim odlascima na misu ili kratke molitve navečer. Ne želim se ovdje opravdavati, ali je istina ponekad smo umorni, iscrpljeni, lijeni, bezvoljni, ali postoje i razdoblja suhoće, osjećaja da smo prazni ... O tome su svjedočili i sveci, koji su u potpunosti bili posvećeni vjeri i Kristu. :heart:

Trenutno čitam (i preporučujem):
BIRŠIĆ, Gracijan: O svetom Antunu Padovanskom - drukčije - Zagreb: HKD sv. Jeronima, 2004.

Svima hvala za iskrena svjedočanstva koja čitam na ovome pdf-u! :*

Zanesena bijah u pisanju! :oops:
svjedočanstva=svjedočenja

joj, što volim ovaj topic! :D i sve vas...

...sutra naša draga Daphne krsti svoja tri anđela, budite s nama u molitvi za njihove živote...da budu posvećeni i u predanosti Očevoj volji!

Eh da, Daphne! Puno puta je se sjetim dok vodim svakodnevne bitke s malim Ivanom koji u ovoj fazi odrastanja baš sve mora vidjeti, dotaknuti i probati pa bilo to vrelo, opasno, otrovno...pa trčim stalno za njime...pa onda shvatim da sam odnos sa starijom djecom svela na: jeste li jeli, učili, da li je bilo ocjena...pa onda od te spoznaje :cry: i odlučim više se posvetiti i njima, pa me onda grebe što je kuća nepospremljena. Daphne s njih osmero i toliko entuzijazma :D ! Zašto takvi ljudi ne bi bili više isticani u medijima, trebalo bi im dati udarne termine na TV da se i mi ostali educiramo da znamo razlikovati dobro i loše, bitno i nebitno i da nam nevažne sitnice ne ugrožavaju naše ovozemaljske dane.
Ivana, Pikula i ostale koje ponekad, poput mene, pucate po svim šavovima, Gospodin nam svima poručuje:"Uzdajte se u mene!" Riječi su to mog svećenika prilikom moje ispovijedi. Rekao mi je ovako - vaša je pogreška što sve hoćete sami, bez Isusa, slušam vas i čujem samo - ja ovo, ja ono, meni teško. Kažete da molite svaki dan, idete na misu, pričešćujete se - znači Isus je s vama. Zašto se onda ne pouzdate u Njega? Stavite ruke na raspelo i recite-Isuse ne mogu sama, trebam tebe.
Kroz riječi svećenika, na Svetoj ispovijedi progovara nam sam Gospodin. I to treba poslušati. Uvijek, ali uvijek kad poslušam - ispadne dobro!

Svi imamo lose trenutke, dane, mjesece..

Ne trebamo se zbog toga ne voljeti. Volimo u sebi ono sto Gospodin voli u nama i to njegujmo.

Ja imam jako losih trenutaka. Takvih da se posramim sama sebe. Ali opet se trudim da i zbog tih trenutaka ne budem stroga prema sebi.

Ivana, vidim u tvojim rijecima neku ogorcenost same prema sebi, a to razara. Prepoznala si lose, imenovala ga. Okreni se onom dobrom, treniraj to na sebi i voli se. Dobro je prepoznati grijeh i odreci ga se, ali nije dobro zivjeti u stalnom samoprijekoru koji na momente prelazi u samoprijezir i osjecaj da smo nedostojni Očeve ljubavi.

Ljubav nije samo emocija. LJubav je i odluka. I ljubav prema Bogu i ljubav prema drugom čovjeku i ljubav prema sebi.

A molitva je i meni dugo predstavljala problem... hrpa nedoumica- kako moliti, kako se usredotociti, kako zauzdati misli koje lutaju.... I onda su mi rastom u vjeri neka pitanja sama odgovorena (ne jos sva).

Sada vjerujem da krscanska molitva nije ponavljanje mantre, a jos manje neki mentalni trening ili vizualizacija.

Molitva moze biti i razgovor, i kratki vapaj, i dugi zbrckani razgovor s Bogom (i prepirka, sto veli Zdenka) i kratka zahvala, i cijeli niz zahvala.

Ali bit molitve je predanje. I to je ono sto mene uporno uci moj najdrazi fratar. Krscanska molitva je - Tvoja volja neka bude Gospodine, ne moja.
A ja cu Tvoju volju sa zahvalnoscu prihvatiti. Ma kako mozda ona bila meni teska.

A za Daphne i malene: čestitam i želim obilje blagoslova!

Citiraj:

---

dijanam prvotno napisa

Krscanska molitva je - Tvoja volja neka bude Gospodine, ne moja.
A ja cu Tvoju volju sa zahvalnoscu prihvatiti. Ma kako mozda ona bila meni teska.

---

Ja ovo prihvaćam.
Onda mi se prvi puta dogodi situacija u kojoj ja nešto žarko želim, i žarko molim i moje misli nisu u stanju prihvatiti ništa drugo.
Onda osvijestim... ako to jako želim i pri tome u Božju milost jako vjerujem, gdje je problem?!
U crvu koji u meni probudi brigu i strah (Zdenka, tada vapim za onim spokojem), iako ja znam da je Bogu sve moguće?
Zašto se budi taj moj strah?
Ne vjerujem dovoljno jako? Ne prihvaćam volju Božju?
Mislim da nešto više mogu napraviti ako se brinem i bojim?
Jer, kako to postići i s vremena na vrijeme se ne sjetiti i ne biti očajan? Iako sve predaš u Njegove ruke?

Nekada mi se dogodi (kao sada) da sam si toliko smiješna, jer vidim i sama da pokušavam utjecati na Božju volju. To ja zovem žicanjem.
Iako, dok žicam, pred očima mi je samo malena ribica koja se svom snagom koprca u čamcu pokušavajući iskočiti van, a zna da će ju samo milost ribareva odvesti u more.

U takvim trenucima napravim ovo što Ljiljana kaže: Isuse, ne mogu sama, trebam tebe! - i nastavim živjeti dan po dan, jer jedino na taj način ne razmišljam puno u naprijed i tako ne griješim dušu.


Cure, svima kojima treba, od srca pružam jedan :love:.

AM, i meni se zna dogoditi da me hvata taj strah, a to se događa onda kada izgubiš nit i podlegneš iluziji da možeš kontrolirati i savladati sve, da sve možeš i moraš sama. Puno je toga oko nas (i u nama) što nas uvjerava u to da možemo sve, da sve ovisi samo o našoj volji, kao da smo neki polubogovi. I kad u tim uzaludnim nastojanjima osjetiš posustajanje osjetiš strah. Ali, dovoljno se je samo sjetiti da ne moraš ići kroz život sama, da je Bog stalno uz tebe i da je dovoljno da tražiš pomoć. Bog ti daje slobodu i ne nameće se, on čeka da ga pozoveš.

A "žicanje" od Boga? Iskreno, i meni se to događa kad nešto žarko želim i mislim da ima malo ljudi koji su jači od toga. Zapravo, i ne vidim nešto strašno loše u tome da se od Boga traži pomoć i na taj način. On i to čuje.

Zdenka, znaš što me muči?

To što ja pozivam Boga, ali u ovom trenutku nisam se u stanju primiriti s činjenicom da će volja Njegova u konačnici možda biti drugačija od moje.
I to me jako, jako lomi, u danu 100 puta udalji i primakne. :(

Blažen je svatko tko unaprijed prihvaća volju Božju.

Citiraj:

---

dijanam prvotno napisa

Ljubav nije samo emocija. LJubav je i odluka. I ljubav prema Bogu i ljubav prema drugom čovjeku i ljubav prema sebi.

Ali bit molitve je predanje. I to je ono sto mene uporno uci moj najdrazi fratar. Krscanska molitva je - Tvoja volja neka bude Gospodine, ne moja.
A ja cu Tvoju volju sa zahvalnoscu prihvatiti. Ma kako mozda ona bila meni teska.

---

Potpisujem, samo treba se toga sjetiti kad si u "suhoj " fazi, zapetljan u svoje samosaželjenje ili nešto slično - zato trebamo jedni druge.Hvala svima koji su tu da nas podsjete na bitno :heart:

Daphne velike čestitke :love: Kako stoji Daphne s robicom i sl. Da li akcija još traje? Zna netko?

Hvala vam svima. :*

Ispričati ću vam na jednom banalnom, ne vrijednom spomena, jednostavnom,glupom i smiješnom primjeru kako djeluje Božija volja.

Življela sam u Međugorju, i 2 dana prije polaska u komunu na volontiranje u Italiju, pukne mi prvi put u životu, zub, i to na sjemenku iz kruha.
Nemam vremena za ići u Zagreb, BiH, druga država nemam zdravstveno, a novaca nemam za privatnika, živim od providnosti....duga priča

Sva pod dojmom zbog svađe s roditeljima koji se protive mom odlasku u Italiju kao i fra.Slavko, toliko me pogodilo to s zubom, to sam shvatila kao znak da je možda bolje da ne idem.
Plakala sam ko kišna godina i nisam se htijela pomiriti s tim i bila sam jako ljuta na Boga.

Na kraju dana kleknula sam pred presvetim već sva izmućena od unutarnjih previranje i rekla sam stvarno s iskrenim osjećajem u srcu, odrićem se toga zuba, biti ću godinu dana krezuba i ružna, ako je to Tvoja Volja.
I osjetila sam mir i radost i uopće više nisam osjećala to kao problem.
Ja sam se stvarno ODREKLA toga zuba :lol: .

Drugi dan pozvali su me u Mjčino selo da prevodim nekom Amerikancu, s mojim lošim engleskim.
Da ne duljim, taj stari Amer je bio vrhunski zubar, i gore u ordinaciji je popravljao besplatno zube, radio je providnost, odjednom nije bilo ljudi i on je pitao mene jl mi treba što popraviti, pošto nije imao materijala, od plobme mi je napravio umjetni zub, koji je izdržao slijedeće 2godine.

Eto kada se čovjek pomiri s Božijom odlukom i odrekne svoje volje- na kraju ispadne bolje nego je očekivao.