Koliko ste strogi roditelji???

Evo mene još malo 8) Vito i ja smo u zadnjih nekoliko mjeseci stvarno prošli svašta. Kao prvo, njemu su se dogodile velike promjene u životu: dvogodišnjak,dolazak brata, prestanak dojenja, prestao spavati danju, izbile petice (sve u zadnja 4 mjeseca). Meni: dobila drugo dijete, hormoni, konfuzija osjećaja, umor, pad imuniteta.
Rezultat: umorni, nervozni i "lako zapaljivi" mama i sin.
Koliko god razumijela njegovo ponašanje, stvarno mi je bilo teško iz dana u dan reagirati ispravno (a što je to uopće). Vito je bio ljut, osvećivao se i ljutio na mene, a opet tražio nježnost i prisutnost.
U zadnja 2 tjedna moje su se emocije pročistile, naš odnos se stabilizirao, moja ljubav prema njemu je opet snažna i velika - on to osjeti i automatski nam je i odnos puno ljepši.
Nekako sam sada i ja pronašla određene načine kojim uspjevam doprijeti do njega. Kada me uvrijedi, "prekrši dogovor" (navodnici jer presloženo zvuči za dvogodišnjaka, ali znate što mislim), ili na neki drugi način ugrozi moj integritet (što bi rekao Juul), više ne vičem niti išta tako, nego se jednostavno uvrijedim i naljutim (bez glume). I puno bolje "pali" od deranja, vikanja, time-outa i sl. metoda. Jer je najiskrenije, i on to osjeti.
O odnosima s drugom djecom puno pričamo prije spavanja, i stvari polako kreću na bolje. Sada zna da, ako gura i tuče nekog svog malog prijatelja, može se dogoditi to da taj prijatelj neće više dolaziti često igrati se s njim jer djeca ne vole da ih se tuče.
Eto neki pomaci se događaju pa sam to htjela podijeliti s mamama koje su u sličnoj "kaši" kao mi :love:

vitekova, skroz te razumijem.
mi smo se tek nedavno ustabilili, odnosno trebalo nam je jedno 10 mjeseci od poroda da sve sjedne na svoje mjesto i da se opet osjeti ona smirenost i zadovoljstvo u obitelji

mislim, ja stvarno ZNAM koliko je teško ne udariti u momentu kad ti se zamrači pred očima od bijesa, koliko je teško ne zaderati se kad sve u tebi kipi. ali se čovjek MOŽE kontrolirati i zato jednostavno ne padam na spike "ne znaš ti kako je to kad....", "da si ti na mom mjestu i ti bi udarila" i slično.
ne pričam bezveze, nisam po prirodi ni smirena ni staložena ni coolerica, baš suprotno, agresivna sam i impulzivna.
2x sam imala užasnu, prejaku potrebu ne da udarim zaru, nego da ju primim i svom snagom tresnem u zid. o toliko mračnoj i teškoj frustraciji i bijesu se radilo. pa je nisam ni takla.
dakle, može se.

Lutonjice, potpisujem te u potpunosti :)
Može se naravno, treba vježbati samokontrolu, negativne emocije koje skupljamo posvuda ne usmjeravati na dijete...ustvari, mislim da je najbitnije ono što piše i u "Budizmu za majke": biti prisutan u sadašnjem trenutku, biti svjestan sadašnjeg trenutka, biti svjestan stvarnih razloga koji su doveli do sukoba, moći se distancirati od svoga bijesa i ljutnje i biti svjestan prolaznosti takvih emocija.
Iako, nekad je stvarno teško, posebno kad su i dijete i mama temperamentni :oops:

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

ja se derem tj. vičem: kad me ne čuje, kad sam ljuta općenito
takva sam, to je moj način nošenja sa ljutnjom, ne držati u sebi
i tome ju učim, da izbaci iz sebe ljutnju na prihvatljiv način

kod vikanja je bitan sadržaj: nema omalovažavanja, nema emocionalne kazne , nema psovki (taj dio mi je težak, pa se cenzuriram "u hodu", dobro da ne kažem: biiiip)
ma, dobro, ja ne vičem 10min, u pitanju su povici ljutnje u vidu 1-2 kratke rečenice

---

Na ovo stavljam dva potpisa, a ne jedan.

Još bih samo nadodala da se uopće ne bojim biti stroža ili podići glas. Nisam osoba koja je u stanju jednoličnim, unjkavim, molećim glasom riješavati konfliktne situacije, niti to želim. Kad me izbaci iz takta, neka vidi da me izbacio iz takta. Dijete uči uzrok i posljedicu. :mrgreen: Osim toga, ja sam jako glasna i temperamentna i ne govorim tiho čak ni kad šapćem. Kad stišam glas, ukipe se i mali i MD, jer očito nekaj ne štima. :lol:

---

Evo i mene.
Zasad nam je islo lako jer je i malisa dobrica. Primjecujem da sam stroza od MM, on bi mu sve pustio 'na lijepe oci' ili se cereka kad se malisa zainati. Dajem mu mnogo slobode (malisi, ne MMu :mrgreen:), ali ima stvari koje jednostavno nisu, niti ce biti dozvoljene. Potpisujem MC u onome da ga volim najvise na svijetu, ali da se mora znati tko je roditelj. Previse sam suprotnih primjera vidjela (i to sve sa katastrofalnim posljedicama kasnije) da bih mogla povjerovati u suprotno. Volim ga, postujem, uvazavam njegove granice sto vise mogu, ali sam svjesna i svojih. A sve vise i on.

Curicu od tri i pol godine nikad nisam lupila, no zna mi se dogoditi da viknem ljutito na nju ako sam umorna ili ako radi nešto što ne smije nakon što sam je zamolila prije toga da to ne čini. No, u ljutnji je nikad ne vrijeđem, nikad ne etiketiram, uvijek joj objasnim da sam samo ljuta na njezino ponašanje a da nju volim i kad se ljutim. I ne mislim da je vikanje nasilje nad djetetom osim ako se ne događa svakodnevno i osim ako se dijete u vikanju ne vrijeđa. Vikanje ili deranje naravno nije idealno, često znači roditeljsku nemoć da se nosimo s djetetom ili je ispušni ventil roditelju kad je umoran li nervozan ali isto tako mislim da nisam, ni trebam biti savršena majka, kao što nije ni savršen život i važno je da to dijete zna. Ako sam pretjerano viknula ispričam joj se, objasnom joj poslije da to od mame nije bilo u redu ali i da mame griješe. Inače vrlo rijetko vičem na nju, no kada se to dogodi ne osjećam se krivom zbog toga. S druge strane kada je riječ o njezinom odgoju ponosim se time što sam ju vrlo rano naučila izražavanju osjećaja, volim ju čuti kako kaže " mama ljutim se na tebe zato..., ili razočarana sam jedanko kao kad kaže mama i tata volim vas". Inače je vrlo otvoreno i veselo dijete.

Joj, kad poludim zaderem se da se i sama prestrašim, ne prepoznajem si glas, a ona? Ništa, ni da bi se stresla, malo stane i nastavi dalje...To mi je znak da kuži da se dernjam bez veze :? Ali ne derem se često, nego kad stvarno poludim...Ne tučem ju, ne vrijeđam niti kažnjavam bilo kako. Jednostavno ne znam. Vičem ne, nemoj, objašnjavam, ucjenjujem ( ugasit ću ti crtić, bacit ću ti to i to kroz prozor i sl). nekad ignoriram kad nemam snage i tak...Nije lako.

Luna i Ninet jel vam klinci pokupe te psovke?
Naime, i meni počesto izleti bolje psovka nego udarac pa se pitam kad će ona početi s psovanjem?

Citiraj:

---

Lucija Ellen prvotno napisa

Deranje je takodjer vrsta nasilja. :/

---

Ja sam onda nasilnica i vršim nasilje nad djecom.Moje mišljenje je da se u određenim trenucima dijete MORA zaustaviti,u suprotnom se sve pretvara i neodgoj,anarhiju i cirkus.Nisu sva djeca ista,ne pali kod svih razgovor,razgovor i razgovor.A kad vidim da netko od njih dvoje većih radi nešto što ne smije ja kažem nek prestane zbog toga i toga.Ako i dalje nastave onda ponovim još dva,tri puta.Ako ni onda ne prestanu onda urlam.Oće to ostaviti traume na njima?Sumnjam.Sa više trauma ću ja ostariti nego što će oni ponijeti sa sobom u odrasle godine.Potrebno je jako puno samokontrole i za ne udariti i za ne vikati.Ali je ne želim prestati vikati.Niti želim postati flegmatična žena kojoj će djeca raditi što ih volja.Jer oni su takvi,živahni,aktivni,burni i žestoki.Bez povisivanja tonova nema šanse da se postigne išta.Jer na mirni razgovor u trenucima ludila nema reakcije.Ustvari u mojoj kući toliko je glasno da me vjerojatno nebi ni čuli

postoji vikanje i vikanje
vikanje kojem je cilj izbaciti ljutnju ili dobiti pozornost bez povrede djetetovih granica je ok, dio temperamenta majke

vikanje u stlu: ti si mali kr***, bud***, gl***, pogledaj se ... itd. ima za cilj povrijediti i poniziti dijete, a to je emocionalno zlostavljanje

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

vitekova, skroz te razumijem.
mi smo se tek nedavno ustabilili, odnosno trebalo nam je jedno 10 mjeseci od poroda da sve sjedne na svoje mjesto i da se opet osjeti ona smirenost i zadovoljstvo u obitelji

mislim, ja stvarno ZNAM koliko je teško ne udariti u momentu kad ti se zamrači pred očima od bijesa, koliko je teško ne zaderati se kad sve u tebi kipi. ali se čovjek MOŽE kontrolirati i zato jednostavno ne padam na spike "ne znaš ti kako je to kad....", "da si ti na mom mjestu i ti bi udarila" i slično.
ne pričam bezveze, nisam po prirodi ni smirena ni staložena ni coolerica, baš suprotno, agresivna sam i impulzivna.
2x sam imala užasnu, prejaku potrebu ne da udarim zaru, nego da ju primim i svom snagom tresnem u zid. o toliko mračnoj i teškoj frustraciji i bijesu se radilo. pa je nisam ni takla.
dakle, može se.

---

Ja bih potpisala Lutonjicu, iako još tek vježbam tu samokontrolu.
I dodala da smo i mi u zadnja dva tjedna imali situacije kad mi se isto tako mračilo pred očima koliko bi me F. razbjesnio, da bih nakon par dana vidjela da mi je dijete bolesno - imao je virozu i zato bio tako razdražljiv. Htjela sam se pojesti zbog svakog svog povišenog tona.
Inače, dosta mi je u smirivanju same sebe otvorila oči knjiga "budizam za majke".

po meni je bolje i vikat, a odgojit, nego bit strašno fin i pametan i da te djete vrti oko malog prsta.

sa stribijem sam pokušavala teoretizirat i pričat i odgojila dijete koje je u stanju filozofirat u nedogled samo da ne bi napravilo ono što se od njega traži, a svaki dan ima sve više zadataka koji se moraju obavljat bez pogovora (tipo spremit se za školu i pisat zadaće, do zabavljanja seke dok ja kuham ručak).

sunču je lakše odgajat jer je po prirodi pomirljivija i ponekad je dovoljno objasnit joj posljedice i reći joj neka napravi po svome ali da poslije nema plakanja i ona prihvati objašnjenje. da i nije takva, poučena iskustvom sa starijim djetetom inzistirala bi više na disciplini i poslušnosti.

Spadam u dosljedne mame, dakle, ako nešto nije dopušteno ili je neprimjereno ne odstupam. Kako imam lako odgojivo, ali vrlo žiiiivo dijete (3,2 g), situacije rješavamo u velikom broju slučajeva dogovorom. ima dana kad ne znam biti mama i kada je moje dijete krivo nasađeno, pa se ne razumijemo. Nastojim ne upadati u vatru, ali vatri ima i treba ih biti, jer postoje zdravi sukobi (oni iz kojih se uči) i nezdravi (previše govorenja u prazne dječje oči, udaranje, urlanje zbog vlastitih frustri-tu sam školu napustila na samom početku karijere mama i razmislila frustrira li me vlastito dijete ili to što bih ja sad željela biti negdje drugdje i raditi nešto drugo?)
Čudi me čitajući o roditeljstvu i radeći u pedagogiji koliko su se prava djece povećala, obveze im se smanjile, a mame se sve više pogrbile pod teretom dječjih zahtjeva često kapricioznih i naravno nezrelih, bojeći se ili ne htijući reći svojoj djeci jedan zdravi stop i pripremiti ga za svijet u kojem ljudi ipak, još uvijek, žive u dogovoru i po pravilima i da nas je jako puno na zemlji da bi se ona okretala samo oko nas.
Uglavnom, nastojim svoje dijete uključiti u sve aktivnosti u kući i izvan kuće koliko je to moguće. zajedno smo uređivali njegovu sobu i šarao je iza tog po komodi. ja sam mu objasnila da će mu soba biti zmazana, pa nek odabere sam kakvu sobu želi. nije više šarao. Skromno mislim da šaranje po zidovima nije potrebno, mi imamo doma veliki blok za crtanje i to je dovoljno.
U našoj se kući nastojimo držati sljedećeg:
red je ipak lakši način življenja
nitko nikom nije sluga
učim ga da se zaigra sam
nema slatkog prije obroka
kad ga uhvati višak energije - pravac van ili mu čitam knjige
svatko ima pravo na malo svog vremena (gledanje tv; ponekad on svoj,ponekad mi naš program, pravo na čitanje zajedničkih ili odvojenih knjiga, pričanje na tel bez ometanja i sl.)
kad mi nije baš trenutak, nastojim da bude sam sa sobom u igri ili s nekim drugim koga voli (ako je to moguće)
nema uništavanja po kući, udaranja, vrijeđanja (s tom se spoznajom djeca ne rađaju)
ne držati prodike, reci što imaš ukratko
kad pogriješi tražim da razmisli u čemu je pogriješio
kad traži pomoć, potičem ga da pokuša i sam razmišljati (ako mene u nekoj situaciji ne bude)
imaš pravo biti ljut, pokazat ću načine kako da se riješiš frustre bez da udaraš i vijeđaš
duplo vrijedi kad ti se nešto ne da
ispričamo se kad pogriješimo i ja njemu i on meni (kad osjetimo da je trenutak za to)
nemam uvijek nasmijano lice i blagi ton, ali mu kažem da ga uvijek volim
ako imamo loš trenutak, kažem mu da će to brzo proći
pohvaljujem ga za sve u čemu napreduje
kažem mu kad nešto nije dobro i pristojno
dopuštam i radujem se fazama kroz koje prolazi (on to mora proć, ja sam tu da to shvatim)
humor
razlikujem kaprice od stvarnih potreba (sad ih već razlikuje i on)
nastojim kontrolirati ljutnju i imati razumijevanja da bi moje dijete steklo povjerenje u mene (ne uspjeva mi uvijek)
popustim mu kad je umoran
ponavljam sebi svaki dan ljubav je kontradiktorna i da je milost koja nam se ne daruje uvijek
što ovaj trenutak traži od mene?
ljubav prema djeci je bezuvjetna (za takav dar i takvo putovanje moja je dužnost da se nosim s teškim trenucima)

Oprostite što sam bila duga!

ovdje je riječ o dvije stvari

1. deranju i ostalim roditeljskim kiksevima jer smo izgubili živce ili slično, to naravno treba izbjegavati kolikogod bilo teško

2. koliko smo uistinu strogi, jer može se bit itekako strog roditelj bez imalo deranja ili grubosti. tu je u pitanju što smo odlučili da naša djeca smiju/moraju činiti, ovdje se isto bezveze može pretjerati (npr. ne smiješ do 12te vozit bicikl jer ćeš slomit vrat :roll: ) ali se meni čini bolje biti malo stroži, ali dosljedan, uz objašnjenja zašto se nekaj smije il ne smije (npr. zašto se prije igranja mora zadaća napisat)