Printable View
:mrgreen: :mrgreen: Mislim da je jednom davno Samaritanka pisala da se njezin sin bio u naletu ljutnje bacio na pod. I da se gadno iznenadio kad se nakon toga i ona bacila na pod. Mogu zamislit scenu :mrgreen: , al koliko se sjecam, napisala je da se to vise nije ponavljalo.
Anchie, odlican primjer s pranjem zuba. Mi nazalost imamo suprotnu agoniju (zube oduvijek pere sam i guta mrvicak paste koliko mu stavim): poceo je gnjaviti da mu pomazemo oko svega i svacega- pomozi mi jesti (hrani me). pomozi mi skinuti cipele, obuci cipele... Danas je jaukao, moljakao i silio me da mu skinem cipele nakon sto sam mu rekla da on to moze sam. Nisam popustila, ali zadnjih 2-3 dana imamo svaki dan po pol sata cendranja oko tako neceg (nece juhu s rezancima, hoce noklice kojih nema, danas nece sam skinuti cipele, hoce mene prisiliti da mu ih skinem, hoce puding pred kompjuter, nece za stolom i sl.). Ne popustimo, ali je fakat svima agonija.
Danas se zavrsilo tako da sam mu rekla: "Prestani se derati! Ja te više ne mogu slušati! NE MO-GU!"
Imam dojam da se uhvatimo u borbi oko moći, još pokušavam naći pravilan pristup, ali... umori me.
Najbolje kad mi nakon pol sata drame oko juhe pojede svu juhu i veselo kaže: "Baš je fina." A ja bih mu juhu najradije... Uf, morat ću na neki sport (npr. boks) :lol:
Moji klinci su od mog druga za roćkaš dobili boksersku vreću. Male su mi rukavice ali nabaviću si ja veće pa kačim vreću na štok i UDRIIII :lol:
Evo, ja sam tako to rješavala od njegovog prvog dana.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Rezultat - većinom predivno dijete s kojim se sve može, ali i beskompromisan i svim mastima premazan diplomat, borac za svoja prava, manipulator osjećajima - ja sam žaaalostan; ili loše se osjećam, ne želim tu biti, želim ići - i kad treba i ne treba - drugim riječima - nekad laže... :P
Npr. on želi nešto što ne može dobiti regularnim putem, pa je onda jako žalostan, ali jako, i silno želi ne znam to ili to... ili to želi jer mu ne paše ovo ili ono... točno onim riječima kojim sam mu objašnjavala njegove emocije...
Ne znam. Ispade da ta emotivna pismenost ima i drugu stranu; ubi me njegovo razlaganje emocija i njegovo izražvanje njegovog viđenja zadnje vrijeme... a tek mu je tri...
Nisam pametna; ako u prvi plan staviš kruta pravila - gubiš mogućnost da se dijete emotivno razvija; ako u prvi plan staviš emocije - daješ mu oružje... i okej, drago mi je da je tako emotivno svjestan sebe, ali opet - to je nov izazov za mene kao roditelja...
Da ga naučim poštenju s emocijama, i da izbijem tu naviku manipuliranja.
Nikad kraja...
Sad mi se čini da je cool stav - onaj juulsov - ovo sam ja - tko si ti - najbolji, ak se možemo ogradit od svoje živčanoće zbog dječjih ispada (meni to jako teško ide); žalostan si pa se dereš, al brate i meni to ide na živce... kak ćemo to riješit...
Moj mali je mlađi od tvog 8 dana - i kao da o svom malom čitam - isto to s hranom - a nikad s njim nije bilo problema. I s odjećom isto - ti skini, ti napravi, ja nemću, ne mogu... i ja mu isto kažem - daj prestani se derat, ne mogu to više :)Citiraj:
tanjads prvotno napisa
Štogod mu staviš na stol - prvo je ja ne bih, ja bih ovo ili ono. I onda je kažem - to je ručak, to se jede, još malo lakrdije - odglumim kako bi to bilo da svi članovi obitelji nešto izvoljevaju za stolom, nasmije se - i pojede dva tanjura... ode, prošeta, i dođe po još :roll: a glavno da mene izludi i iscrpi, kao da mu je cilj da ja trošim vrijeme, energiju i sve ostalo na gluposti...
Užasna faza.
:) he, manipulacija...
možda će ga proći kad bude malo veći pa ne bude više sam sebi toliko u centru svijeta...
uf, uf....trebam pomoć iskusnih mamica....
javila sam se već na ovoj temi i pripomenula kako smo i mi ušli u famoznu fazu "ako nije po mom vrištim" i mogu ja to privreno ignorirati, mogu mu prići i objašnjavati (po stoti put) zašto i kako, makar mu je tek 14 mjeseci, ali.... evo da pojasnim u čemu je stvar na današnjem primjeru iz parka: u parku smo s dječicom i igračkama, a on uporno želi na prometnu ulicu. naravno, ja idem za njim i vraćam ga, vraćam, vraćam...a on svaki put kad ga idem vratiti padne na pod i udre u teški plač. i nije to neki podnošljivi plač, već onaj iz sveg glasa...ma nije me ni briga to što privuče pažnju svih u parku i na ulici, ali dajte mi neki savjet što učiniti konkretno u ovoj situaciji. naime, ne mogu ga tada pustiti, ignorirati jer je u pitanju opasna situacija i moram ga vratiti. i kad ga podignem i krenem zaokupljati pažnju nečim drugim ni tada ne prestaje....14 mu je mjeseci, znači ni prevelika priča nije od koristi...
iz dana u dan sve je više ovakvih situacija i čini mi se kao da je stalno nesretan, frustriran s nečim....najviše se bojim toga da nisam dovoljno dobar roditelj, da radim krivo što god da učinim, da ću ga povrijediti i onda kad reagiram i kad ne reagiram....:(
kao prvo nisam bas citala sve odgovore, pa unaprijed oprostite ako je vec netko dogvorio ono sto cu ja.
Mi smo bili u fazi "urlanja i bacanja". Sara sad ima dvije i pol godine i mislim da vise od godinu dana nija imala nista slicno. Prvi put kad se desilo bili smo u soku, zato jer je Sara stvarno dijete za pozeljet, super kooperativno, pristojno ma mala princezica. Ja ocekivala ispade (strogo po knjizi) negdje oko druge godine.
No negdje oko godine i tri-cetiri mjeseca pocelo. Dakle nismo smjeli niti u jedan jedini ducan. Ko da si je s lanca pustio od kad udje u ducan pocne bjesomucno trcati okolo, zgrabiti sve sto joj stigne pod ruku i bris kroz ducan. MOzete mislit veselja ak smo slucajno u parfumerij ili negdje gdje ima stvari za razbit. Sekunde ne prestaje trcanje, ako ju uhvatim ili krenemo van ducana pocinje dreka, bacanje po podu i sve ostalo. Dijete koje NIKADA u nekoj drugoj situacij ne reagira s ljutnjom. Kod kuce ili bilo gdje drugdje dobri andjeo, kojem sam samo jednom trebala reci blago "ne" i situacija rijesena.
Da ne duljim, kod nas tjesenje, pricanje i zagrljaj je samo pogorsavao situaciju. Jedino rjesenje je bilo ignoriranje. Dakle kad pocne ja kazem ja sad idem i okrenem se. Ak vidim da nece za mnom onda ju primim za ruku ili je uzmem i idemo do auta. Bez rijeci. Dakle na svaki takav ispad mrtvo hladno niti ju ne pogledam, uzmem ju - prekida se kupovina, idemo kuci. Bez rijeci. To je super upalilo. Kad je vidjela da takvo ponasanje nitko neprimjecuje i da se nista ne desava prestala je. Faza je trajala mozda mjesec dana, odnosno mozda nekih 10-ak puta sve skupa - ducan, trcanje prema cesti i ostalo. Nikada vise nije ponovila nista slicno.
E sad dio o tome zasto ja mislim da se tako djeca ponasaju. Barem moje. SUprotno od toga sto netko ovdje rece da toj djeci fali paznje. Sara je zaista imala 300 posto moje paznje, ja nista drugo ne radim po cijele dane nego sam sa svojom djecom. U medjuvremenu smo dobili drugo, ja sam doma do njihove trece i cak se kucanski poslovi obavljaju stogo kad djeca spavaju. Mislim da se bas zato djeca u toj fazi tak ponasaju.
Idemo redom, od kada se dijete rodi - divimo se svemu sto radi, sve je dopusteno, sve je slatko i smijesno od prve razmrljanje hrane do usiju, do razbacanih ormara, opasne stvari su sakrivene, uticnice osigurane, svijet postoji samo radi tog djeteta. I naravno kad se takvo dijete prvi put nadje u situaciji da je nesto opasno (a do sad ga nista nije ozlijedilo, naudilo mu ili mu bila opasnost pa to ni ne razumije) naravno da reagira kao da je smak svijeta. I ne mislim da je to faza roditelja, to je faza dijeteta u kojem prvi put treba nauciti da postoje i zabranjene i opasne stvari a od rodjenja vjerojatno je zabranjeno bilo malo ili skoro nista, a opasno ili rijec "ozlijediti" ne mogu ni pojmiti. Dapace mislim da je dijete koje nema toliku paznju, kojemu se cesto govori nemoj, ne smijes, sjedi, cekaj, tiho budi, sigurno na javnim mjestima bez ispada - njimaje zabranjena situacija i "budi mami kod noge" najprirodnija stvar na svijetu.
Naravno da postoje i djeca koja nemaju jednostavno potrebe za tako jakim pokazivanjem osjecaja odnosno razoracanosti - svaka cast. Blago mamama. :mrgreen:
Sto se tice ljudi koji bulje, u jednom takvom ispadu, Sara ludi, mi se preznojavamo, neki stari cica prenerazeno gleda, oci mu ispale (ostatak ljudi se smjeska i pokusava nas roditelje utjesit pogledom), ode MM onak nervozan do cice i pred svima mu kaze "Nesto vam nije jasno, imate pitanja ili niste nikada vidjeli dijete? Hajde pitajte slobodno." Al tak da svi cuju, cica je samo izasao iz ducana. Valjda se preplasio MM-a 8)
Dakle ignoriranje i da, najnormalnije ponasanje na svijetu za jedno dijete. Najgora greska bi po meni bila na bilo koji nacin popustiti tom djetetu, jer ce onda to raditi dok god bude vjerovao da ce time nesto dobiti, paznu ili bilo sto drugo.
Ja se bas ne slazem s tobom u nekim stvarima. Npr. nije mi jasno na sta tocno mislis kad kazes da se djeca ponasaju po odredjenoj mustri zato sto imaju stopostotnu roditeljsku paznju?
Drugo, ovaj dio o divljenju, o tome da je djeci sve dopusteno mi isto nije bas logican. Naravno da cu zastititi uticnicu od osmomjesecne bebe. Kakve bi veze to imalo sa trogodisnjim ili dvogodisnjim djetetom? Ustvari, ja sam uticnice zastitila i od svoje petogodisnjakinje, za svaki slucaj. Iako ona zna sve opasnosti guranja prstiju u uticnice i sl.
Dijete ne reagira na zabranu jer ne razumije sto je opasnost (ne kazem da je opasnosti svjesno) nego jer razvija vlastitu svijest, zeli se osamostaliti, zeli se razvijati neovisno o roditeljima. Zato se kaze da su roditelji u fazi. :mrgreen: Dijete uci o svijetu i sebi, roditelj treba pratiti. Dijete burno ragira na frustraciju. Zar nisi i ti? Zar se svi nekad ne nadjemo u situaciji koja nas frustrira? Po cemu bi djeca trebala biti izuzeta od prozivljavanja tih normalnih ljudskih osjecaja? Djeca tek uce o osjecajima i granicama, treba biti suosjecajan i maksimalno im pomagati.
I dalje mi nije jasno o kakvim zabranama od rodjenja govoris?? Sto bi to trebalo biti zabranjeno npr. petomjesecnoj bebi? Jako maloj djeci se uglavnom skrece paznja, zaokuplja ih se necim drugim...
Znaci li ovaj zadnji dio da djeci treba stalno ponavljati naredbe koje si napisala zato da bi se mi osigurali da ce ih ko dvogodisnjaci razumjeti? :mrgreen:
Zasto mislis da bi beba koja stalno slusa "nemoj", "stani", "cekaj", mogla preskociti razvojnu fazu i ponasati se ko vojnik?
Ovo s pokazivanjem osjecaja i razocaranja ili radosti je samo vanjska reakcija na potrebu djeteta za osamostaljivanjem. U tom kontekstu, pripremati od malena teren kako bi dijete uvijek postupalo po sistemu "budi mami uz nogu" (zvuci ko dresura, al dobro...) mi je pomalo besmisleno.
I na kraju, nisi mi jasna. :mrgreen: Dovedes tako malo dijete u parfumeriju i sta ocekujes? I kad dijete podivlja odvedes ga doma za kaznu? Zar mu nije kazna vec sami odlazak na takva mjesta? Zar nisu tu ocekivanja nerealna?
Imam i ja jedno ovakvo :mrgreen:Citiraj:
kuku.tree prvotno napisa
Isto je tako, negdje s 14, 15 mjeseci počela.
Ali ikod nje zna upaliti skretanje pozornosti.
Nemoj misliti da si ti loš roditelj.
ima dana kad one zaspu, i kad se baš loše osjećam ako je ona imala malo žustriji dan jer na kraju ispada da sam je cijeli dan od nekuda micala, uzimala stvari koje mislim da nisu za nju iz ruku i da se ne stignemo pravo ni poigrati u miru.
Znam da kod nje uvijek upali cd s dječjim pjesmama pa je pitam hoćemo li to slušati i onda zaboravi što je prvotno htjela
:mrgreen:
Sad si ti mene tak zbunila da sam morala ponovo procitati vlastiti post.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Sve sto sam ja htjela reci je da je meni super normalno da se djeca tak ponasaju.
Da to sigurno ne znaci da nemaju paznju, neg vjerojatno da se pocinju nalaziti u nekim novim situacijama.
Ja sam definitivno protvi odgoja - nemoj, stani, ne diraj i sl. i "budi mai uz nogu!" - je sarkazam. Boze sacuvaj, zar sam zaista tako nejasno napisala post? Moguce stvarno.
Na kraju, ne znam sto ti nisam jasna, ja od djeteta u parfumeriji ne ocekujem nista, napisala sam samo kako se moje dijete ponasalo, ja je ne vodim doma za kaznu, nego zato sto nema smisla da stojimo u ducanu dok se ona baca na podu. Ne znam zasto bi djetetu odlazak u DM ili slicno mjesto po pelene bilo kazna. Sto sam je trebal ostavit samu doma dok mama kupi stvari za nju?
Na kraju bolje da izbrisem post ak su me svi shvatili ko ti, samo sam htjela reci svoj nacin na koji sam rijesila situaciju sa svojim djetetom, ono mozda nekom isto pomogne ignoriranje. Nemam pojma kak je ispalo da ne razumijem djecju frustraciju i da ih kaznjavam kad ih vodim sa sobom u npr. parfumeriju, odnosno DM.
Niti mi.... :DCitiraj:
yaya prvotno napisa
hm...nemojte me krivo shvatiti ali kakva korist na ovom topicu ostavljati komentare da se vaše dijete nikad nije bacalo po podu? (isto kao da ja dođem na topic gdje roditelji kukaju kako dijete ništa ne jede i traže pomoć, a ja umjesto nekog savjeta dođem samo s komentarom kako moj sve jede i kako nikad nismo imali problema sa hranjenjem....ne kužim, kome sam time pomogla... :? )
1) sorry, samo se malo hvalimo... nemoj zamjeriti please....:love:Citiraj:
kuku.tree prvotno napisa
2) prema skromnom mišljenju mislim da sve radiš baš onako kako treba, no teško je biti mali i morati se prilagođavati velikom i nerazumljivom svijetu odraslih, jer hoćeš baš tamo gdje ti je zanimljivo a onda dođe mama i nemilosrdno te silom odnese a nemaš pojma zašto (i što mi to mama priča ništa ju ne razumijem ja HOĆU ići tamo... :? ) uf, uf, sve je to tako frustrirajuće (i tu pukne u plač/dreku/histeriju/bacanje po podu). Da, to jest faza i da, proći će iako se možda sada ne nazire kraj... ali - koliko znaš npr. prvašića koji se bacaju pred cestu punu autiju?
3) super mame ne postoje, uvijek NEŠTO krivo napravimo, no vjerujem da stalno učimo, od mama/baka, prijatelja, na forumu, od vlastite djece, rastemo sa njima i jedino što je bitno: ne prestati ih slušati što nam govore. Bio je nedavno jedan divan topic sa temom sjećate li se kako je to biti dijete? Ja na žalost ne. U glavi imam samo neku maglu da to nije bilo jednostavno. Sigurna sam da je tako i mom sinu danas.
Ja imam rješenje u potpisu...
to se zove utjeha :mrgreen:Citiraj:
Maya&Leon prvotno napisa
baš si me sad s ovim navela da razmislim o tome a što ako se ova sadašnja faza kad ima 14 mj ne "odradi" kako treba (dakako, s moje strane) koje će to stvari povući za sobom u budućnosti...daljoj, bližoj (kad bude prvašić, recimo....ili čak stariji). ne zamijeni li se to bacakanje po podu nekim drugim ponašanjem ili jednostavno - nestane bez posljedica (uf..kako ovo dobro zvuči)
Forka, dobar ti je potpis i uistnu lijepo zvuči, no niije rješenje za ovu situaciju kad je riječ o konkretnim opasnostima jer ako ćemo ga ići doslovce prenositi na ovu situaciju, dijete u tom trenu ne promatra roditelja već žuri prema svom cilju (koji se nalazi na vrlo prometnoj ulici), a onda ti itekako znači to što te ne sluša...
(i Maya&Leon ne zamjeram, al vam zavidim...isto kao i onima čija djeca spavaju....i zapravo, da me sad pitaju što bi radije da dijete spava ili jede dobro, radije bih ono prvo....od gladi sigurno neće umrjeti...neće ni od nespavanja, al zato za sebe više nisam najsigurnija...no ovo sa bacanjem po podu me najviše brine zato jer želim razumjeti i pomoći mu, i naravno, želim da sa što manje trauma prođe tu fazu....ako je to uopće faza...)
Pokušaj dijete uopće ne dovoditi u tantrum situacije, odnosno, poznavajući svoje dijete (u 14 mjeseci je to već prilično moguće) anticipiraj mogući slijed događaja i onda to pokušaj izbjeći... Kad već želiš konkretno, odvedi ga u neki drugi parkić koji je sigurniji i gdje nema u blizini izazova tipa prometne ceste i slično... Uvijek postoji rješenje! Bit će sve OK!
Pokušaj dijete uopće ne dovoditi u tantrum situacije, odnosno, poznavajući svoje dijete (u 14 mjeseci je to već prilično moguće) anticipiraj mogući slijed događaja i onda to pokušaj izbjeći... Kad već želiš konkretno, odvedi ga u neki drugi parkić koji je sigurniji i gdje nema u blizini izazova tipa prometne ceste i slično... Uvijek postoji rješenje! Bit će sve OK!
kuku.tree - ne brini zbog nešto frustracije u njegovom životu, toga jednostavno mora biti. Nemaš što drugo napraviti od toga što radiš - moraš ga maknuti od ceste, a ako on zbog toga mora vrištati, neka vrišti. Budi uz njega i to je to. Ako vam je odlazak u park zbog toga nemoguć, razmisli o promjeni lokacije na neko vrijeme. On je stvarno još jako mali.
Što se objašnjavanja tiče - nemoj nadugo. Jedna kratka rečenica, dvije najviše. Nemoj držati predavanja, to je naporno i ne prima se djece, pogotovo tako male.
ma da...i izbjegavam situacije za koje znam da su poticaj za frustraciju, no za sve ima onaj prvi put...a kako raste, tako iz dana u dan nailazimo na sve više stvari koje su nam upravo taj prvi put...i nekad mi se čini da je cijeli dan ispunjen njima....a ne želim biti mater koja sa strahom u očima i konstantnom napetošću izgovara "ne, ne može, ostavi, baci, fuj, pec...."
hvala vam cure na riječima potpore i savjetima:*
Nemoj nam zaviditi. Niti bilo kome drugome. :love:Citiraj:
kuku.tree prvotno napisa
Trava se s druge strane ograde uvijek čini ljepša - kod susjeda. A stvar je samo u uglu gledanja... :)
Gle, ja imam jednog toliko živahnog trogodišnjaka da mi svako malo srce DOSLOVCE stane (npr. prije nekoliko tjedana je otvorio prozor u našoj spavaćoj sobi, dignuo roletu i gledao svatove. Sa 8. kata!!!!!), jede kad mu se jede, a to nekada znači 2 banane dnevno i malo juhice, oko svega se pregovara i ja-a-a-a-a-ko puno razgovara (a da se razumijemo ja sam tip osobe koji teško gasi no njega mi je naporno pratiti), mislim da bi nam se uvukao pod kožu da može i opće se ne voli samostalno igrati, radije kuha samnom i ispituje me recepte :? , pokušava sjediti na jajima iz friđa i dobiti piliće :lol: , pola mojih kuhinjskih lonaca je stavljeno u službu njegove visosti pa se doslovce borim za malo zraka u vlastiom ambijentu, u parku trenira MM-a dok ovaj trči za malim zelenim biciklićem i njegovim vlasnikom koji gleda svugdje samo ne pred sebe i tako.....
Vratolomije koje on izvodi u parkiću, naročito na toboganu drugim mamama oduzimaju dah, vječito me prijekorno gledaju što mu to dozvoljavam.
Dakle, i ja bih ti imala što za reći. Osim da se baca po podu. Sve ostalo je na svakodnevnom meniju.
Samo hrabro - proći će ta faza. Sigurno. A kako ćeš je odraditi samo ti znaš. Jer ti ipak najbolje poznaješ svoje dijete. Ono što funkciora kod nas ne mora uopće funcionirati kod tebe.
I još jednom - super mama ne postoji. I ne pokušavaj. Nije praktično :mrgreen:
:love:
Prvo dobro promisli koji "ne" su stvarno važni, a sve ostale odbaci (ili dozvoli to što želi, ili ukloni zabranjene stvari, ili ukloni njega iz nezgodne situacije). Ako je nešto novo, promisli što brže možeš li to dozvoliti ili ne, po mogućnosti predvidi što ta situacija povlači za sobom. S vremenom to naučiš raditi brzinom svjetlosti, jer svako oklijevanje biva detektirano i protumačeno kao dozvola :mrgreen: . A one "ne" koje si se odlučila zadržati, izgovaraj bez imalo grižnje svjesti i ne brini zbog njegovog protestiranja. Nježno i odlučno je neka dobra kombinacija, kad je čovjek uspije pogoditi.Citiraj:
kuku.tree prvotno napisa
Uostalom, meni se čini da tebi to dobro ide.
Nikada nismo imali ekscese, zaista je uvijek dogovor funkcionirao, no to je bilo tako do proslog petka.
Bili smo kod prijateljice i njezine kceri, s kojom se L. inace dobro slaze (dapace, idu zajedno u vrtic).
Sve je pocelo OK, do jednog trenutka kada su poceli drz-nedaj s igrackama, pa je L. poceo na nju vikat :? , pa je govorio da joj igracke nisu lijepe, i na kraju je bio vrhunac da joj je u kocke udario nogom :/
Prva 2 puta sam mu prijetila (sto isto nije OK, al se nisam mogla niceg drugog sjetit jer nam je to prvi puta u takvoj situaciji) da ako ne prestane idemo doma. Nije poslusao jednom, drugi puta, treci sam pomislila da moram sada izvrsiti svoje "prijetnje", dosljednosti radi, kad sam se vec u to uvalila :/
Uzela sam ga da idemo doma, onda su poceli tantrumi :shock:
Plac uz vristanje da nece ici (sto mi je bilo dodatno neugodno jer ipak nismo u svom stanu - nekom drugom i nekim drugim susjedima stvaramo buku). Ja sam mu rekla da moramo jer nije prestao s nepristojnim ponasanjem i da sam vec nekoliko puta rekla da ako ne prestane idemo doma.
Nije se naravno htio obuc na izlasku, pa sam mu cipele i jaknu stavila u vrecicu, uzela ga i s njim u lift :/ (imao je slapice na nogama)
U liftu se brzo smirio, no ja nisam jos do sada :( -
ne znam kako sam trebala nastupiti, odnosno jel to bilo OK, a muci me jos i zato jer znam da je na njega to jako utjecalo :/
Najprije razgovor, pokušaj objašnjavanja, ali ako se dalje ide ispipavati mamine i tatine granice, uslijedi uskraćivanje npr. gledanja crtića ili igranja video-igrica. Dosad je palilo.
Mi ne vjerujemo u kazne, iako nam je malo falilo u petak :/
Nije nam nimalo bilo drago takvo ponasanje...
Nismo ga kaznili, samo razgovarali s njime, i rekli da smo malo ljuti i tuzni. On je rekao da vise nece tako ponasat :heart:
"Školski" odrađen posao!Citiraj:
Mony prvotno napisa
Dosljednost je vrlo bitna :D (jednom kada odlučiš što ćeš napraviti)
ih, koje smo mi tantrume proživjeli, znalo je biti i po tri dnevno..
meni to nije bio poseban bed osim ako je MM bio s nama, onda je trebalo smirivati malu i prepirati se s njim
i da, ne znam koja je poanta u postovima..moj/a nikad nije imala tantrume..jel to neki poseban uspjeh za te roditelje i dokazuje neke njihove bolje sposobnosti ili..?
i te spike ja se dogovorim s njim/njom u dućanu
dogovorim se i ja, i kupuje sa mnom, i ako hoće nešto, a ne može dobiti sve se lijepo dogovorimo..osim kad ima tantrum..a onda FAKAT nije do nje, ona to sama ne može iskontrolirati
neko dijete (kao moje) super spava po noći i samo se uspavljuje, a drugo neće samo spavati i budi se po noći ali nema tantrume
neko jede sve, drugo neće ništa
itd..itd..
zato je posve nepotrebno pa čak i neuviđavno hvaliti se kako dijete nikad nije imalo tantrum..bitno je samo kako se kao roditelj postaviti kad do toga dođe
i da, to je faza, proći će
sad cendra :mrgreen:
Citiraj:
Maya&Leon prvotno napisa
Je, slazem se, dosljednost je jako bitna.
No, nisam ucinila ono sto je po meni bilo mozda potrebno, a sto je Busy Bee bas lijepo opisala u svega par redaka:
Mislim da je ovo bit uspjesnog pristupa tantrumima.Citiraj:
najvise mi je pomagalo da si osvijestim da nista sto ona radi ne radi da bi meni napakostila, da bi mene osramotila ili bilo sto ruzno meni ucinila. Vec da to radi jer ne zna bolje, jer ne zna kontrolirati emocije i frustrirana je. I da, koliko je god meni tesko, njoj je vjerojatno teze, jer ja barem kuzim situaciju, a ona je preplavljena emocijama i treba me da ostanem iskulirana, otkacena od vanjskog svijeta
A cini mi se da ja L. bas nisam uspjela razumijeti :/
A, sofke, sto se isticanja cinjenice: moje dijete nikad nije imalo tantrume i sl. tice, ne znam koji su motivi svih nas ovdje da to pisemo, a moji su bili da istaknem kako nisam nikad dosla u tu situaciju, i zato me docekala nespremnom, mislim, barem :?
Osim toga, na forumu (kada o njima pricamo) opisujemo svoju djecu, a ako je na ovom topicu to tema, onda ce se netko cije dijete nije imalo tantrume, a zeli pisati, pridruziti topicu bas tim rijecima. Ne vidim u cemu je problem.
Ja kraj Zare djelujem totalno glupo. Kad napravi nesto sto ne valja sama kaze ne-ne i gleda u mene (tako vec 3-4mj). Ona tocno zna sto ne smije ali to radi i smije mi se katkad. Klepila sam je 2-3 puta onako po pelenama (to bi se nazvalo vise draganje) pa kad sam vidila da mi se smije- onako zavari odustala sam od te "metode" Diranje cipela po đonu, nosanje istavljanje uz lice i sl. Mislim da je oko toga do sad bilo 1mil ponavljanja. I sad bi ja tu trebala nesto reci, pa joj i kazem: to se ne smije raditi, onda ces to puknuti(npr za nesto)...Sve se fino pricamo...i tako...Citiraj:
Lapis prvotno napisa
A onda dodju trenuci kad joj nesto ne dam, a ona uzme tu stvar i tresne je od pod, pa to ponovi eventualno jos 1-2 puta. Ako nije nesto po njenom onda je jako tesko to regulirati. Uzima brasno iz ormara pa ga fljusne po podu, otvara smece i vadi stvari, ...
Kod nas niko ne baca stvari po kuci niti je tko agresivan, tako da ne bi nadobudni pisali da to dolazi iz kuce. Stalno skoro pricamo, jer je ona taj tip djeteta da stalno trazi interakciju. Igra se i sama ali dosta voli pitati ta to? ono? (u smislu sta je to) konstantno istražuje.
Uglavnom se svede na to da joj objasnim (bez obzira na razumjevanje)) zasto to nije dobro i ignoriram daljnje ispade ako ih bude(citaj pocistim nered koji napravi) I tako i dalje se pitam kako ce sve izgledati kasnije... :?
moja dobro navecer spava, ali ima tantrume :mrgreen: Napolju je imala samo jedan do sada (onaj iz vrtica od prije nekoliko mjeseci), a ostali su kuci i to zbog zabrana.
Kada dobije napad najstrasniji mi je onaj njejn pogled :shock: :shock: :shock: :shock: Poluhipnotisan :shock: :shock: :shock: Meni je to prestrasno :(
Maloprije sam joj rekla da je kupanje zavrseno i da iozlazi iz kade. rekla je da zeli se jos kupat i pustila sam je. Kada je jos malo ocejifila, opet sam rekla da izadje, ali me nije poslusala. Onda sam je ja uzela u naramak i bez rijeci izvadila iz kade.
Drage zene da ste vidjeli scene. :shock: :shock: :shock:
Pocela je gola bjezat kroz stan, a ja za njom da je uhavtim, bojeci se da se onako mokra ne oklizne na parket i ne razbije. Bacila se na nas bracni krevet i u trenutnku kada sam je pokusala smirit, uzela je mokru barbiku i fino me po prsima lupila sa njom :shock: :shock: :shock:
Cure, uopste mi nije jasno kako sam se savladala da je ne lupim. Meni je mrak pao na ochi i jedva sam savladala nagon da je ne udarim.
Ocitala sam joj bukvicu (da, derala sam se :/ ) i deset puta joj rekla "Mene ne smijes udarit vise nikada".
Vidjela sam da joj je bilo zao i nekako se uspjela smirit (uspjela se smirit kada sam ja snizila ton) i razgovarala sam sa njom.
Rekla je da ce slusat, da me nikada vise nece udarit, da nece vristat, bla, bla, bla... :mrgreen:
Uglavnom, moji su sa drugom djecom jako dobri i rijetko ovakve ispade imamo na javnom mjestu (jednom u vrticu)
Primijetila sam da je razlog tantruma neka moja ZABRANA :/
Uh, odoh sad citat Jaspera, ne bih li saznala sta pametno :mrgreen: na ivici sam snaga.
p.s ja uvijek dobijam pohvale kako su moja djeca krasna (izuzev uze obitelji koji su imali priliku izbliza vidjet kako zahebani znaju biti :mrgreen: )
Uh Snorki tocno znam kako ti se zacrnilo. Ko i meni,cesto.
Najdraza joj je fora cupati za kosu i grebati.
Pogotovo kad je umorna,pa pocne radit budalastine,onda poludi za bilokakav NE.
A i meni onda mrak padne na oci kad joj vidim saku punu moje kose.
Traziti sucut i suosjecanje od nje ne prolazi,nikad nije padala na to. Molim,obecajem nesto,objasnjavam ...no nista ne pomaze i na kraju uvijek na neki nacin agresivno zavrsimo tu scenu.
To me jako muci i neznam kako da joj objasnim da se to ne smije raditi.
Eh da,super mi spava po noci! (Da nesto i pozitivno kazem o svom djetetu :lol: )
bok, evo ja se sad tek prikljucujem na ovu temu, jer strahovito mi je napeta, pogotovo u zadnje vrijeme.
i kod nas se oko 13-14 mjeseca to pocelo javljati - ja to nazivam histericni napadaji, i tocno kako tu opisuju mame sa slicnim iskustvima, to se desava iskljucivo i uvijek s razlogm - njenim razlogom - kad joj se ne udovolji zelji.
moje je stajaliste da nije dobro uvijek udovoljavati djeci, pa makar za to i imas mogucnosti (uvijek mu u ducanu nesto kupiti), ali pogotovo ne onda kad to ona radi i kad ja svojim ne (postavljnjem granice) to izazovem - npr. kasno je moramo doma iz parka na spavanje, ne dozovljavam da se igra mojim skupim igrackama - video kamera, fotic; ne dajem joj slatko svaki put kad se ona sjeti i dode do ormara-spajze i pocne traziti...)
tih situacija ima nebrojeno. sad je u dobi od 21 mjesec i situacija je sve vise i napadi traju sve duze (do 15min).
nasa je taktika, nakon sto objasnimo vrlo kratko zato nesto je nesto ne, da dalje ju ignoriramo, jer tad pocinje ili bacanje po podu, ili bacanje na pod i udaranje glavom u pod ( s tim da ona ipak jako dobro pazi da dozirano lupa tom glavom da je ne boli!) ili lupanje nogama o pod i sakama po necemu, ili bacanje neke stvari koja je njoj u dohvatu (jer to doma nazivamo nedopustenim ponasanjem, pa sad za inat meni!).
pri tom place, dere se i ispusta krokodilske suze i sva se zacrveni.
u tim trenucima, ako joj bilo sto dalje kazes, ili joj pokusas objasniti, ili odvratiti paznju, ili je zagrliti, ona bjezi od tebe i i jos jace pocinje vika.
ove situacije su se pocele desavati doma, dakle bez publike i duboko sam uvjerena da to ne radi zbog publike, di bi meni bilo neugodno, vec onako kkao navode neke forumasice, zato sto se ne zna nositi s navalom te frustracije (ja to hocu, a ona mi neda, sada, odmah!)
ali i pored toga nije mi lako i ja sam u nedoumici, da li postoji bolji nacin kako bi trebala na to reagirati.
nakon sto se isplace i izbaci taj bijes, polako pokusavam svako tolko joj se pribliziti nekim toplim rijecima, i kad je spremna, ona sam dode, i onda joj ponudim da se pomazimo, i ona tako izmrcvarena, izjadana, dolazi meni, ljubimo se i mazimo, i ja je tijesim, i umiruje disanje na meni.
tad vec vrlo brzo nademo novu zanimaciju i vec se necim igramo i zanimacija je na drugom.
meni je ipak nju tesko gledati kako se muci s tim osjecajima, i uvijek nanovo razmisljam ima li boljeg nacina.
u zadnjih mjesec dana, to nam se desava i do 3-4 puta dnevno, s tim da je pred kraj dana, iza 6, obicno "dulji napad" od 10-15min, a inace do 5 min sve prode.
danas mi je jedna frendica preporucila savjet iz neke knjige, koji sam ovdje procitala - da se i ja bacim na pod i uzivim u njenu situaciju.
probat cu i to, al do sad sam se i uzivljavala u njenu situaciju, frustraciju, ali ipak joj ne mogu popustiti da mi razbije fotic, il jede toliko slatkog i sl.
dok smo vani i desava se takva situacija, kad nemam vremena da lezi na podu ili smo nasred neke ceste ducana, nastavljam sa svojom akcijom (npr kad moramo doma iz parka)i koliko god ona urlala, ja nastavljam ju stavljati u kolica (sto je cak izuzetno fizicki tesko), i nakon najvise minutu ona totalno prestaje i vec se necim drugim zabavi.
ako ima tko konkretan savjet kako postupiti, samo naprijed.bit cemo vam zahvalne. :heart:
Moranaj, ja imam istu situaciju i ne znam što učiniti, sve sam pokušala i ništa ne uspijeva, osim dopustiti joj da nastavi raditi to što želi, a to uglavnom ne dopuštam. Ako netko ima savjet, jako je dobrodošao.
uf da! ako joj se udovolji, onda napravi tako slatki zlocesti smjesak koji bi znacio - uspjela sam ju! - i zadovoljno pljesne rukama i kaze bravo - kao bravo za nju kaj je pobjedila u svom naumu, ali to je ono sto ja nikako ne zelim. jer mislim da moram postaviti negdje granicu, i ne popustiti joj. zato to gotovo nikad ne radim. a bake... naravno da one gotovo svaki put popuste, jer ne mogu one gledati nju da place... al s tim sam se pomirlila. bake imaju svoja pravila ja svoja i ona to jako dobro zna.
smeta me jedino kad mm isto zna posustat dok ja nisam prisutna. zato se i naucila na toliko slatkog, jer fakat je lijepo gledati kako ona u necem tako uziva kad joj se udovolji. ali ne. znam da to nije dobro.
svaki prijedlog je i dalje dobrodosao... :heart:
kod nas je napetost br 1 u životu :(
počevši od jutra od buđenja....tu nastaju prve drame...kad ju probudiš ujutro za vrtić budi se mrzovoljna ,neće skinuti vreću sa sebe ni piđamu a o pelenama i da ne govorim.dakle to sve traje i traje i traje nudim joj sve i svašta(prva loša stvar) i naravno cijelo vrijeme vrišti da mi mozak stane nemogu niti razmišljati šta napraviti...onda ajd nekako se skinemo,previjemo pelenu pa onda drama jer se opet mora obući za vrtić pa ajd hoće pelenu,hoće hlače ali čarape nikako :x i tako prolazi sat vremena mi nisamo ni obučene a kamoli pojele neki doručak !!
jedva ju obučem i malo se poigra(čak pune tri minute bez mene u sobi) i viče "mama hoću prati ruke"mislim odlično,dijete samo traži prati ruke i dam joj naravno ali....pere ona pere i sve polije po sebi dakle potpuno mokra i majica i body i hlače :shock: :shock: a 8 je ujutro VEĆ !!ajde kako da joj sad kažem moramo se opet presvući kad nam je trebalo za ovo presvlačenje sat vremena :shock: i ajde idemo se presuvući hlače skine ali majicu neda i točka.opet navlačenje,skakanje po krevetu ja za njom,vrištanje...ma katastrofa od jutra! :( :(
jedva se mi spremile pa sad kao doručak...nikada ne voli jesti,za kruh ni nezna kad joj ponudiš kruha kad da joj ciglu pokažeš..ajd hoće cornflakes kukclice neke čokoladne pa uzme dvije tri i KRAJ :( gotov doručak....da ne kažem da je desetak kuglica bacila na pod i s užitkom gazila do najsitnije mrvice....i sada se kreće u vrtić..naravno nošenje do vrtića jer damica NEĆE hodati nego da ju mama nosi...odpala mi leđa(završit ću ko i mama na operaciji garantirano) dovukle se do vrtića koji je na sreću jako blizu,skidanje opet i uzima ju teta...ni ne stignem reći da mala NIJE jela zatvarju se vrata a ja :evil:
dovučem se do kuće i u plač :cry: :cry: ah kakvo jutro !! skuham si kavu malo se smirim ,otvorim novine kad ono :shock: još šokova ali o tome nebi....
i tako dovede me na rub mojih živaca,često vičem pa ona kaže "mama oprosti" onda mi je žao što se derem po kući ali dovede me do kraja....a o povratku iz vrtića i ručku bolje da ne pričam :( samo da napomenem kako je jučer doručkovala,malo probrljala u vrtiću i odonda nije jela pošteno nego bananu i to je to,nije večerala,nije doručkovala...i to me isto dovodi do ruba jer dijete neće jesti :cry: :cry:
sorry na dugačkom postu ali stvarno mi je trebalo jer ovdje doma se svi prave da je sve uredu :shock: :shock:
moja tara je jos mala 11 mj ali vec se pocne bacati kad nesto hoce a nesmije:guranje prstju u steker,mobiteli,i takve stvari i to bacanje i vristanje traje vec 2 mj
ako se posne bacati pokusam joj odvratiti paznju igrackom ako smo doma a ako ne pali onda ju pustim da se baca dok sama na prestane e sad neznam jer to dobro,citala sam da je.
frendicina mama mi prica da joj se mala bacala po ducanima i sl i veli da kad joj dode napad panike recimo u ducanu ona ju samo pogleda na podu i zaobide a mala se digne za min jer kuzi da ju mama ne ferma.
Donna, u potpunosti te razumijem. I mene znaju izluditi, još ih imam dvije, jedna je u toj fazi, a druga ulazi u tu fazu. Natezanja kod kuće su uobičajena, npr. starija želi skakati s kreveta na pod, a živimo u zgradi, i to baš hoće raditi navečer, sto puta joj kažem nemoj skakati, pokušam ju navesti da drugu igru, naravno da je ništa ne može smetnuti u njezinom naumu jer baš želi raditi ono što joj branim. A nedavno smo imali prvu scenu vani, bili smo u dugoj prijepodnevnoj šetnji i sve je bilo super dok nisam rekla - idemo sad polako nazad do auta pa na ručak, na što je ona, odjednom, počela plakati i vrištati kao da je kraj svijeta, uhvatila se za glavu i čučnila na pod. Da ste samo vidjeli kako je to izgledalo i kako su me ljudi gledali, ona se drži za glavu i vrišti, mora da su mislili kako je dobila batina. Pokušala sam razgovarati, ignorirati, čak sam i otišla, ušla u auto i krenula, a ona ništa. Ama baš ništa. Još je svaki put kad sam krenula prema njoj počela bježati. MM i ja smo bili doslovno šokirani, on ju je na kraju nekako uspio staviti u auto, a ona je grcala u suzama, crvena kao paprika i mokra jer se preznojila. Mislim da bi tu pomoglo jedino to da sam joj popustila, ne znam što drugo. A s mlađom se stalno nateže oko igračaka, uvijek želi uzeti baš onu igračku koju uzme mlađa i obrnuto, tako da se često svađaju pa je i mlađa već postala agresivna prema njoj.
Pa baš ne vjerujem petraa da su tvoja djeca uvijek suho zlato, a pogotovo da su zato ogledalo tvoje predivne nepogrešive duše :lol:Citiraj:
petraa prvotno napisa
Mame, sva djeca prođu kroz fazu prkosa tamo negdje oko 3.godine. Ja se na to ne bih baš obazirala, a ako bi to bilo izuzetno jako, čvrsto bih zagrlila dijete dok se ne smiri. Kako došlo, tako prošlo. Ne popuštam sinu za sve, mora znati gdje je granica. Ako ne sluša ide u kaznu, tipa nema na TV, kompjuter i sl. I to funkcionira. Dobar je. :heart: Puno puta bih okrenula na šalu, iz ljutnje napravila smiješnu situaciju i tako mu skrenula pažnju. To je najbolje od svega, barem nama.
ja danas vidjela potencijalnog kandidata za bacanje...
- mama jel ovo fino? (velika milka bombonjera)
- je, fino je...
- oćemo ju kupiti?
- može
- a ja bi i bajaderu
- može samo jedno
- ali mama, ovo prvo je za tebe, a bajadera za mene
- ajde dobro, joj, bankrotirat ću :mrgreen:
- mama, ja ovo JAKO volim, ODUŠEVLJEN sam okusom ( :shock: to ja gledam, jer radi se o trećoj stvari!)
- ajde dobro...
- jooooooj, kako ja ovo voooliiiiiiim (kinder jaje :? ); mama jel tako da ti imaš karticu, pa će ti teta samo provući :saint:
- da sine... :*
aj sad takvom djetetu recite da može dobiti samo jednu stvar, ili čak nijednu :? (starost cca 3-4 godine)