Kako ste preboljeli....

Moji su također bili daleko od idealnog. Ali trudim se zamjerati im što manje, a biti što ponosnija što ja ipak postupam drugačije nego oni. Za sada mislim da nisam učinila nekakve velike greške ali tek smo na početku. Postoji jedna scena iz mog djetinjstva koju nikada neću zaboravit. Ja s tetom, tetkom i sestričnom na moru. Bili smo u hotelu. Tetka je htjela da se prebacimo u apartman. Ja i sestrična nismo htjele. Što ćemo sad? Moj dragi tetak je nas dvije posjeo na pod (sjećam se da smo sjedili na podu) i pitao nas zašto bi ostale u hotelu, zašto ne bi išle. Na kraju smo ostali u hotelu. Ja sam ostala paf. Prvi put da je mene netko nešto pitao i uvažio moje mišljenje. Tad sam prvi put shvatila da se može i drukčije. I toga se često sjetim i dođe mi da zaplačem. Jer tim jednim činom moj tetak je toliko utjecao na moj život. Na to kako se sada odnosim prema svom djetetu. I uvijek ću mu na tome biti zahvalna. A nedavno sam mu to i rekla.

Potpisujem ovo:

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

moram priznati da mene to sto nisam zen mama nimalo ne tjesi. ne zelim i dalje prenositi lose obrasce na buduce generacije moje obitelji.

---

Radim na sebi konstantno, naucene obrasce ponasanja koji su jako destruktivni (i zbog kojih ja nemam odnos, nikakav, s tatom) sam sasjekla u korijenu, odavno, i uopce mi se vise ne javljaju u svijesti kao nekakav instinktivni obrazac (koji onda moram osvijestiti i ispravljati prije nego reagiram). Meni vec dugo ne treba Juul za vratom i to je jedan od mojih vecih osobnih uspjeha. :)
Nadam se da dolazak drugog djeteta nece unazaditi odnos koji sam izgradila s E (ocekujem da ce ga promijeniti, ali iskreno se nadam, ne u losem smislu) ... mislim da bih to dozivjela kao veliki poraz.

Zorana, ja sam skuzila (i pomirila se s time, iako mozda nije tocno), malo sama, malo uz pomoc sestre, da se nasi mama i tata "ne sjecaju" dijelom jer im je krivo i sram ih je kakvi su bili, a u meni kao roditelju sad vide koje sam njihove obrasce "ubila". Svaka moja promjena u odnosu na njih (u roditeljstvu, gdje se mogu usporedjivati), slika je njihovih osobnih gresaka i poraza. I to je tesko prihvatiti. I tesko to probavljaju dan danas... svaki na svoj nacin to pokazuje.

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Potpisujem ovo:

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

moram priznati da mene to sto nisam zen mama nimalo ne tjesi. ne zelim i dalje prenositi lose obrasce na buduce generacije moje obitelji.

---

---

Također ovo potpisujem, pa tko ne bi potpisao?
Samo imaš dva izbora: biti mama koja se trudi i pri tome si kod grešaka u koracima ne nabijaš lošu savjest ili biti mama koja se trudi, a kada imaš loš dan - ubijaš se u pojam.

Mislim da je to bila Majina poanta, i ovom je prilikom potpisujem.
Ujedno znam da ova dva izbora nisu crno bijeli film i da ima nijansi za po*izditi, ali, krećem od same sebe koja ću prije zabrijati crnjak nego veseljak - manje je bolno dozvoliti si biti griješna više nego je idealno.

Evo je AdioMare sve lijepo posložila...

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

, da se nasi mama i tata "ne sjecaju" dijelom jer im je krivo i sram ih je kakvi su bili,

---

Ja sam uvjerena da se oni zaista ne sjecaju tih trenutaka. Mi ih se sjecamo jer su nam se urezali u glavu.. no moguce da je to njima bio samo "jedan od.."..

Ne tako davno mi je lima prepricavao nesto sto sam ja njemu napravila sto mu je smetalo, ja se ni u najboljoj namjeri nisam mogla sjetiti te scene. On ju je ocigledno zapamtio jer mu je strasno smetala, ja je ocigledno nisam registrirala tako bitnom i vaznom da bi je trebala zapamtiti.

Meni je ovo pitanje koje je Maja postavila nedavno bilo otkrivenje:

Citiraj:

---

zašto bi djelovalo isto kako je djelovalo na mene

---

Onda sam shvatila da stalno polazim od pretpostavke da će nešto što ja radim isto kao moji djelovati na njega na isti način, kao i na mene, a to može biti točno, ali i ne mora. Malo me utješila ta spoznaja.

Mene muči to što bježim u vikanje i onda se uhvatim da skoro svaki dan barem jedanput zavičem. Najčešće je to zbog maratonskog odlaska na spavanje, moj sin je kao mala sovica, a ja sa smirajem dana ubrzano gubim strpljenje :(. Prije nekog vremena smo se dogovorili da se piše smajlić njemu za svaki dan za koji on nešto ne napravi, ne sjećam se više točno što, ali i meni za svaki dan bez vikanja. Pet smajlića - sladoled. Upalilo je, bila sam dosta smirenija, ali se kasnije opet postupno vratilo na staro. Ovo mi je baš dobar povod da ponovo uvedem to pravilo :).

A joj.... ja često razmišljam o tome kako su mene i sestre odgajali, i koje stvari ja SIGURNO ne želim ponoviti....
B je još mali, i tko zna kakva ću biti kasnije... ali u jedno sam sigurna: nikad ne bih željela udariti dijete! Moja mama je uvijek bila blaga prema nama, a tata pre strog i još smo znali od njega i batina dobiti. Koji put i nezasluženo!
Ipak, danas kada tate, na žalost, više nema, pamtim i razmišljam uvijek o onom najboljem što nam je dao.
Ne mogu reći da imam neke traume, ali mislim da mi batine nisu nikad ništa "dokazale"...

A kad vidim djecu kolega, koja su teenageri i stariji... totalno su nemogući... kakvi će mi samo živci trebati??? :?
Ja se tješim s onim da su prve 3 najvažnije, pa da ću neke rezultate vidjeti i u pubertetu! :mrgreen:

Teška tema, ali odlična. Bila sam već napisala podulji post ali otišlo u *** pa pišem ponovo skraćenu verziju. Dakle, čitala sam svojedobno knjigu "Pružimo djeci ljubav koja iscjeljuje" koja govori o tome kako nesvjesno prenosimo na djecu one negativne obrasce odgoja koje su na nas primjenjivali naši roditelji baš zato što su to neriješena i bolna područja (dubina i opseg naravno varira od slučaja do slučaja) i nesvjesno ih ponavljamo ne bi li ih na taj način "proradili" i tako ih se zauvijek riješili. Govori i o kronološkom poklapanju, npr. ako sam najgore stvari od svojih roditelja doživjela recimo na početku puberteta, onda je za očekivati da ti neriješeni konflikti izbiju na površinu u mom odnosu prema djetetu kad ono bude upravo u toj dobi. Što je jači bio konflikt s roditeljem, to će se on jače odraziti na naš odnos prema djeci (to je tzv. neosvješteno roditeljstvo, za razliku od osvještenog kojem bismo trebali težiti.

Uf, ja sam definitvno s rođenjem Dianice, shvatila da je ošo moj AP kreativni odgoj kroz prostor, a uletila neka mama Zmaj - divna kombinacija moje hladne mame i mog fanatičnog tate.
Jedino pametno što mi pomaže je druženje sa supatnicama :mrgreen: , dvostruko vremena za sve, dvostruko odmora, dvostruko podrške i dvostruko prihvaćanja svojih mana i još više vremena za svako dijete na samo i vrijeme za sebe i vrijeme za muža i vrijeme za zabavu i vrijeme za meditaciju, vježbanje, zdravu hranu, prirodu, molitvu....
Shvatili ste pretežno nemoguća misija - jedino što smatram dobrim je da ne odustajem. Kad mi nema druge - netko je i bez sveg tog normalan, a ja živčana baba...
Uvijek krećem ispočetka - kad u*erem motku - operem je, obrišem, ispričam se svima i ajd jovo nanovo.
I da, da vas nema, crni dani bili bi puno crnji - ovaj forum je mjesto koje me često trgne iz onih suvišnih krivnji i bluzeva nakon tih loših dana -hvala što ste tu :love:

prostor = prozor -shvatile ste :)

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

I mene najvise muci ovo sto Lutonjica kaze; sve se lomi preko najstarije kceri. U pocetku sam uvijek mislila kako mi je ona jako slicna. Ne kazem da u mnogim stvarima nije. Ali, kasnije sam shvatila da sam je ja ustvari "napravila" slicnom jer sam se ponasala u nekim stvarima isto ko i moji prema meni. A ona je jedna od one djece koja jako zele da ugode roditeljima. Kao sto sam i ja bila. I tu me najvise strah.

---

bas sam neku vecer razmisljala o ovome ... :cry:
malo mi je lakse kad vidim da nisan jedina, skoro svaku vecer me nesto grize sta sam joj rekla/ucinila.... i jos gore kad vidim da ona isto tako meni nekad zajedljivo odgovori.... :(
ma grozno....
idem sad procitat cijeli topic.... hvala vam sto se uvijek nadje neko da otvori temu koja me muci :heart:

neću se previše uključivati u ovu raspravu, da ne kvarim prosjek, kako kaže litala. obzirom da svojoj mami (tate se nažalost, sjećam samo u magli) ništa ne zamjeram.

ono što mi je jedino upalo u oči, a vidim da nitko nije reagirao je ovaj, za mene neshvatljiv komentar:

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

---

Mozes to pogledati i s druge strane, dobro je sto nisi takva prema obje. To je vec velika stvar, jer si toga svjesna.

---

kako to može biti dobro :? ? po meni je to ono što je najlošije u cijeloj toj priči. i ono što se prvo mora promijeniti. jer, bez obzira na sve, veća je šteta od različitog odnosa mame prema pojedinom djetetu, nego od svih tih vaših postupaka, za koje sumnjam da su tako traumatični za djecu (ali u to ne bi ulazila, niti o tome raspravljala, prvenstveno jer, u okviru ove teme, ne znam razmjere vaših loših odnosa s roditeljima) - ako je odnos prema svoj djeci isti. i za psihu djeteta, i za njihov budući zajednički odnos. naročito za ovo drugo - jer količina sestrinske/bratske ljubomore i zavisti može biti ogromna do bola.

utopistički je vjerovati da prema djeci imamo isti odnos, koliko god se masa ljudi zaklinje u to. Ja jednostavno ne vjerujem u jednaki odnos, mislim da je nemoguć i nepotreban i da jedini cilj treba biti da sa svakim djetetom imamo dobar odnos!

odnos prema svoj djeci ne može i ne smije biti isti - jer su djeca posebne i različite osobe.

pretpostavljam da si mislila na to da je loše ako je prema jednom djetetu negativniji, a prema drugom pozitivniji - tu se slažem. zato mi to i jest najgore. također, pretpostavljam da ću i prema margiti biti sve više takva što će biti starija, ili najkasnije kad rodim treće dijete.
muči me to jako.

Mislila sam reci da je dobro sto bar s jednom kceri ima dobar odnos jer joj je utoliko lakse shvatiti sto treba korigirati u odnosu sa starijom. Ima polaziste. Svjesna je da nesto treba promijeniti. Jer situacija u kojoj se i prema mladjoj odnosi isto kao prema starijoj, zato da ne bi radila razliku medju djecom jer puno gora od ove u kojoj je sada.

marta, ali ja sam sa zarom bila super pozitivna dok je bila mala. ista ovakva kakva sam sad prema margiti. nikad se nisam derala, imala sam beskrajno strpljenje, smijehje stalno odzvanjao oko nas, ma nisam bila ni blizu svojoj mami.
a onda se u trudnoći naš odnos promijenio zbog nekig specifičnih razloga, i sve je krenulo nizbrdo.

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

utopistički je vjerovati da prema djeci imamo isti odnos, koliko god se masa ljudi zaklinje u to. Ja jednostavno ne vjerujem u jednaki odnos, mislim da je nemoguć i nepotreban i da jedini cilj treba biti da sa svakim djetetom imamo dobar odnos!

---

Slazem se u potpunosti.
Kako je svako djete drugacije trazi i drugaciji pristup sto povlaci i drugacije odnose.
Dokle god su dobri to nije nista lose. ;)

lutonjica, ja sam primijetila da kad sam jedan na jedan s bilo kojim svojim klincem, imamo odlican odnos. ali kad smo svi na hrpi, ako stvari ne idu glatko, puuuno lakse gubim zivce nego kad sam nasamo s jednim.

i onda izlaze ti duhovi proslosti, i neke reakcije i izjave, koje osim sto ja upucujem klincima, osjecam ih ko da su meni upucene, ako me kuzite. da me ne skuzite krivo, to sto imam vise djece mi je puno pomoglo u tome da sagledam svoje probleme s vise strana. to sto su mi djeca tako izrazeno razlicita, zapravo mi pokazuje da se iz obrazaca moze izvuci, da nije tako vjerojatno bi bili vrlo slicni, unatoc nekim svojim vlastitim obiljezjima. ja sam jako zadovoljna svojim vlastitim napretkom, ali me uvijek iznova zaboli pri "povratku sina bića iz crne lagune"...

Ma ja mislim da nije stvar u tome da je odnos prema jednom djetetu negativniji nego prema drugom, barem kod mene, nego kad sam iscrpljena i moram stvari riješiti na brzinu instinktivno doziram koliko negative klinci mogu primiti u skladu s dobi i izdržljivošću. Znam da zvuči proračunato, Lutonjice, ali mislim mama koja je vezana za svoje klince nikad ne "pukne" na način koji naši klinici ne bi mogli podnjeti. I ja sasvim drugačije graknem na Dominika ili Dianu, ali mislim da nije bitno koliko to "gore" ili "bolje" izgleda sa strane nego su naši karakterni odnosi različiti i nešto što je jednome koma drugi niti ne primjeti i obrnuto. Ja sam jednom stvarno u šali jer smo se zezali oko Jaruna i bilo je vruće špricnula u po glavi iz boce vode Do i Di koji su nešto cendrali, Di je umrla od smijeha i naravno zalila se vodom od glave do pete (riba po horoskopu), a Do je to smatrao smrtnom uvredom i još pola sata smo slušali njegove planove za osvetu zbog poniženja i niti jedna isprikanije pomogla. Eto, a ja čak i nisam bila ljuta.

Malo sam se zaplela, ali htjela sam reći da je normalno da smo sve "gori" prem klincima što su stariji, oni mogu podnjeti postepeni sve veću razinu frustracije i vrijeme je za lekciju mama je od krvi i mesa i ljudi griješe, ali i uče na greškama.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

kod mene nije privremeno (traje već godinu dana), i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

---

Naježila sam se od ove rečenice.... :(
Jer je tako i kod mene i ponekada se pitam ispašta li moje dijete zbog toga. I svaki put kada vičem, bolje rečeno urlam, kasnije mi bude užasno krivo i onda kada zaspi dođem mu u krevet pa ga ljubim i mazim i grlim...
Ma radim ja to i inače, ali stvarno ponekad imam osjećaj da sam mogla i drugačije. Da ne moram baš toliko štititi Ivu i ono najgore, bojim se da ne počne osjećati mržnju prema seki zbog toga što ona u nekim stvarima ima prednost (hranjenjem oblaćenje i sl.) Inače ju stvarno voli i ljubi i ona voli njega, smije mu se, veseli mu se.
MM t drugačije, ali on nije taj koji je doma s njima 24h.
Voljela bih se promjeniti, ali baš onda kada trebam ne znam se iskontrolirati.
A on meni bez ikakvog povoda dođe i kaže:
"-Mama?
-molim sine?
-ja tebe volim!"
Ma i ja to njemu kažem, ali mislim da ponekad ipak ne bih trebala toliko urlati...
Mene zanima kako da se kontroliram???

Citiraj:

---

anchie76 prvotno napisa

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

, da se nasi mama i tata "ne sjecaju" dijelom jer im je krivo i sram ih je kakvi su bili,

---

Ja sam uvjerena da se oni zaista ne sjecaju tih trenutaka. Mi ih se sjecamo jer su nam se urezali u glavu..

---

Bome, u mom slucaju, nadam se da si u krivu. Radije bih da se prave nego da su zaboravili, da su im neke stvari bile toliko rutinske da ih se sad ne sjecaju. :(

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Jer je tako i kod mene i ponekada se pitam ispašta li moje dijete zbog toga. I svaki put kada vičem, bolje rečeno urlam, kasnije mi bude užasno krivo i onda kada zaspi dođem mu u krevet pa ga ljubim i mazim i grlim...


ponekad ipak ne bih trebala toliko urlati...

Mene zanima kako da se kontroliram???

---

E ovako isto i ja, a u zadnjih par dana stariji M. kad zaurlam zove tatu da ga spasi :shock: :shock: :shock: i onda se ja povučem u sebe, jer me to zaboli.

I to onda plače :tatice, tata, tatice... i to traje po 10-15 min. ma užas. Baš sam se sinoć isplakala jer sam ljuta na samu sebe. Kako to sebi mogu dozvoliti da mu to radim? I to moje urlanje je počelo u zadnjih 2-3 mjeseca, mada sam i prije nekad znala, ali sad u zadnje vrijeme ...užas.

Moja mama nikad nije imala takve ispade, ali tata užasni psovač i galamdžija i mislila sam da ja nikad takva neću biti :evil: , ali i ja nažalost užasno psujem :oops: , dok MM nikad ili rijetko da opsuje.

I kod mm-a i kod mene se vide tragovi naših roditelja. MM ima 'cooliraj ga' pristup, da je češće sa njima bogami bi ih i udario (ovako samo dolazi u iskušenje), zahteve im ispunjava kad se već skoro rasplaču...Ja držim predavanja kad me iznerviraju, uhvatim tu i tamo sebe kako im nabijam osećaj krivice jer sam se mučila kuvajući a oni ne jedu ili jer sam radila da bih im kupila igračku a oni je frljnuli na pod...

Mm je imao detinjstvo kog se 'ne seća' - oca koji nikada nije bio tu i ultrastrogog kad je bio tu, majku koja je bila rastrzana između posla i kuće/dece/zidanja nove kuće/vinograda. Sa njima (mm-om i deverom) se počelo zaista baviti tek kad su krenuli u školu valjda jer je sveki bila učiteljica pa je znala sa decom tog uzrasta. Ipak, obojica imaju osobine koje jako cenim kao što su samosvesnost, samouverenost, vredni su i cene porodicu iako se obojica ne snalaze baš u ulozi roditelja.

Mene i brata je uglavnom čuvala baka. Zorana je opisala svog oca a ja sam čitajući njen post videla u njemu svoju majku. Ona mi je nabila taj večiti osećaj krivice (za i najminorniju glupost), dala mi je potpuno pogrešne smernice oko vrednovanja mene kao osobe u svačijim očima (pa i mojim) pa imam večitu potrebu da se nešto dokazujem i izvinjavam, i ja bih tako s vremena na vreme da neko 'igra oko mene'. Srećom pa je tata bio idealan otac ali, eto, upoređujući njega i mm-a tugujem jer moja deca nemaju oca kakvog sam ja imala.

Stresem se kad skapiram da sam moja mama. Ispravljam ponašanje istog trenutka mada mi se neretko ponovi mnogo puta. Mm-a je teško preodgojiti ali i to se trudim

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

Citiraj:

---

dandanas se ulovim kako se ponasam tocno ko moja mama

---

najveća mi je tragedija kad moja mama i ja u isti čas izgovorimo zari apsolutno identičnu rečenicu.

mojoj mami smiješno. a ja se smrznem. i skroz potonem.

---

Joj i ja! :taps:

Upravo sam večeras još nešto završavala nakon što je Grga zaspao i baš sam razmišljala kako mi se čini da sam dosta razdražljiva sad pred kraj trudnoće i da onda on strada ni kriv ni dužan.A stvarno je zlatno dijete i jako je žalostan ako se ljutim ili vičem na njega.I onda mi dođe i zove me majkice i traži da se "mazimo i gulimo" (grlimo) a ja bi si najrađe jezik odrezala i kao velim neću više i onda se to opet ponovi.
Ja ga presvlačim i žuri mi se a on bi da ga mazim i ljubim i onda ga ja mazim minutu a on bi još i onda ja ljutito to prekidam i oblačim ga jer je valjda sve drugo bitnije nego da se sada mazimo :( I sada to znam ali u tom trenutku kao da je vrag ušao u mene i osjećam se kao najgora mama.
I ubija me taj osjećaj da ga emocionalno ucjenjujem,i trudim se da ne jer mi je to nešto najgore na svijetu a opet mi se čini da to ponekad radim.Najgore je što imam takvo iskustvo u djetinjstvu a moja svekrva ima još jednog sina koji još živi s njom i ono ucjenjuje ga emocionalno katastrofa.i onda ja to gledam i slušam i to je zadnje što bi htjela svom djetetu i onda mi se to dogodi.
A sjećam se svoje mame kad smo bili mali,bila je stvarno super mama ali je imala neke stvari koje su mi išle na živce koje su mi urezale više od nekih dobrih.Najviše se sjećam njezinih generalki i pospremanja subotom.Počela bi ujutro i do popodne bi već bila umorna i iscrpljena ali bi i dalje pospremala i postajala bi naravno sve živčanija i onda ne daj bože da ju nešto pitaš ili krivo napraviš.E to sam si obećala da neću raditi svom djetetu i onda se nekad uhvatim da počnem nešto raditi dok je on zaigran i nisam još gotova a on mi počne visiti na nogavici a ja to moram završiti i pod cijenu da se izderem na njega.Mislim,čekićem bi s po glavi.

Evo sad sam se malo ispuhala.Ali me strah kaj će biti kad rodim i kad budem imala još manje vremena.Stvarno moram nešto poduzeti u vezi toga i skulirati se .

Pisala sam čitavu srcedrapateljnu ispovjest, valjda vuru i pol, jer sam dvaput išla dojiti, a sad ne mogu ispočetka. Potpuno razumjiem i suosjećam i suučestvujem. Želim to promjeniti, trudim se ali su slabi rezultati. Porazno.

Sve vas :love: i želim nam da budemo toliko snažne da se mijenjamo, ma koji uzroci naših nesavršenosti bili!

Pusa, bok



P.S. Hvala kaj ste iskrene, potpisujem Zoranu, Lutonjicu i sl.

Da, ne znam di je prva litanija otišla. A htjela sam još samo reći da mi je najgore kad mi vele joj divim ti se, troje djece, a ja ono u sebi umirem jer nema baš puno za diviti se. Ustvari to urlanje ubije sve ono što je dobro, primjerno i pohvalno.

Žao mi je kaj je prvi post izgubljen, ali nemam više snage ponavljati iako bi jerojatno i vama bilo ohrabrujuće. Možda kad se naspavam. Presitni su sati...

Mislim da je jednom Nick Cave rekao kako je shvatio da je samo malo poboljšana verzija svog oca. Uf, mene to plaši. Cijeli život nastojim pobjeći od tog obrasca ponašanja.
Kad sm bila bez kose zbog kemoterapije branila mi je da joj dolazim na posao, ona kaže da je štitila mene, a štitila je sebe. Njena krilatica je, daj meni da napravim, kad ja to radim bolje.
Kod sina još to ne vidim, mali je, ali boli kad sam prema mm ista kao i ona prema mom tati, a od toga mi je srce pucalo.

Citiraj:

---

Vi u trenutku isprike mozete biti najiskreniji na svijetu, ali ako se ponašanje ponavlja iz dana u dan vasem djetetu ta isprika ne govori i ne mijenja puno...

---

ima samo mali dobar ucinak, ako je to vec nesto jako ucestalo i bez osnovne zelje za promjene, a to je da dijete shvati da smo nesavrseni, da shvati da i mi imamo zute minute/sate/dane i da to sto je ono napravilo nije zasluzilo ovakvu reakciju. s pozicije djeteta i to moze biti puno.

ja sam takva kakva sam, nisam savrsena, mislim da ni to nije dobro, a nisam ni zen, niti ne zelim biti zen - to nije u mojoj prirodi, ja imam crve u guzi, drugi sam tip, meni je samo zao sto nisam uvijek najbolja ja, ili barem na desnoj strani krivulje, plasi me ta jedna koja zivi u meni, nju moram malo dati u kontrolu.

a sa prenosom obrasca - to rijetko ide potpunim rezom iz generacije u generaciju, ja se nadam da sam poboljsana verzija, mislim da bi mi losije bilo da sam gora od njih ili ista, ovako poboljsana idem dalje.

ja volim N.Cavea :heart:

nije dugo da smo o ovoj temi pricale
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...light=fakultet

necu kljucati, cisto da imate vise stofa...ocito je nepresusna tema. :love:

Hvala na linku. Bas sam sinoc pricala s muzem na temu...i kaze on da jednostavno moram prihvatiti da mi je bilo tako kako mi je bilo, da se moji starci najvjerovatnije nece nikada promijeniti i to je to.
Razmisljala sam malo o tome, kao i o ovome sto kazu Bubica i Maja. I osjetim olaksanje kad razmisljam u tom pravcu. Ali, i dalje ostaju ti negativni obrasci na kojima se mora raditi.
Vidim da mi je i sestra pokupila iste stvari. Bas sam maloprije pricala s njom na telefon i ton s kojim se ona obraca djetetu....ko da slusam mamu. Onaj zajedljivi, iritantni, nestrpljivi ton koji samo sto ne kaze: najradije bih da sam sama i da me svi ostave na miru. :/
Sreca pa se ja uspijem kontrolirati u toj groznoj stavki; ne udaram djecu. Jednostavno sam si to izbacila iz sistema, to mi je tabu. Ali, nisam sigurna kako se nauciti kontrolirati kod ovih svakodnevnih sitnica u kojima se derem bezveze. Mozda poceti meditirati... :/ A i meni je problem ko i kod mnogih: iz nekog razloga najstarije dijete ispasta. Valjda oni vremenom gube privilegiju da ih se smatra malima i slatkima. Pa se jos javi i taj famozni problem oznacen kao sindrom velikog stopala :mrgreen: I kad imas jedno ili vise manje djece oko sebe, ovo najstarije se nekako pocne uzimati zdravo za gotovo.
Razmisljala sam da si oblijepim sobu sa kojekakvim parolama i poticajnim tekstovima ko sto je onaj "S cime odrasta vase dijete". Ili kako se vec zove....
Idem sad bojati jaja. :joggler:

Za one koji sudjeluju, ako moze jos samo kratak opis kako se odnosite prema bilo kome iz problematicne okoline s kojim ste "osudjeni" na kakav-takav kontakt jer je rijec o blizoj rodbini, a nikako vam ne sjeda, nemate nikakvih dodirnih tocki, nikakvih tema osim onih o vremenskoj prognozi, cak imate i jako ruznu zajednicku proslost itd.
Kako se postavite prema tim ljudima s obzirom na strah kad su u pitanju djeca....? Mene nekad nervira stalno se uplitati u te problematicne situacije, nekad mi uzasno ide na zivce sto moram "otrpiti" nekoga tih sat vremena jer djeca i to kuze. A ne mogu prekinuti kontakt jer nije ni to rjesenje.
Svjesna sam da i tu moramo prije svega rijesiti stvari u svojoj glavi....ali kako? (a po mogucnosti bez psihoterapije :mrgreen: )

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

H A i meni je problem ko i kod mnogih: iz nekog razloga najstarije dijete ispasta. Valjda oni vremenom gube privilegiju da ih se smatra malima i slatkima. Pa se jos javi i taj famozni problem oznacen kao sindrom velikog stopala :mrgreen: I kad imas jedno ili vise manje djece oko sebe, ovo najstarije se nekako pocne uzimati zdravo za gotovo.

---

Sad sam baš uspavljivala mlađu a starija mi stalno ulazi u sobu i zove da se dođem igrati. I uhvatim se kako se ljutim na nju. A zašto??? Tek kad sad razmislim- što će se dogoditi i da se mala probudi? Ništa.

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

Za one koji sudjeluju, ako moze jos samo kratak opis kako se odnosite prema bilo kome iz problematicne okoline

---

nikako. prekinula sam sve odnose. nije pohvalno. nije ništa. jednostavno se pomiriš s tim da je bilo kako je bilo i da te to učinilo tobom kakva jesi i da je to sve voda pod mostom i gotovo. nemam vremenski stroj. ne mogu se vratiti nazad. i ne mogu ispraviti. pokušavala sam, nije išlo. s tatom sam razgovarala godinama o tome. kad je on i dalje nastavio to poricati i tvrditi da ja izmišljam da je radio što je radio :roll:, odustala sam i otišla. baki (njegovoj mami) sam zabranila da me zove.

s mamom (svojom) sam razgovarala i to raščistila, iskreno i otvoreno.
i sad možemo pričati o svemu :mrgreen:

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

(a po mogucnosti bez psihoterapije :mrgreen: )

---

zašto bez? ako imaš mogućnosti, ja ti je svim srcem preporučam.

ja sam preboljela... tocnije, skuzila sam da nemam sto preboljeti...

preko Rada od Byron Katie - gdje bas na papiru dobrano opandrcis po najblizima i (osim sto malo razbistris sliku konkretnog odnosa) saznas malo vise o sebi (vlastita kritika ali konstruktivna(!) a ne ona kojom se ubijas u pojam)...
njezin Rad su prepoznali i kognitivno-bihevioralni terapeuti te ga koriste u ordinacijama... radi se i s djecom...
vec smo spominjali Rad ovdje na forumu...

meni je puno pomoglo da RAZDVOJIM utjecaje iz djetinjstva na moje ponasanje sada i ovdje...
ne negiram te utjecaje uopce ali ih ipak tretiram odvojeno za potrebe rada na sebi... jer me moje dijete treba sada i ovdje - pa kad zeznem zesce, po stoti put - jos mi samo treba da se na sve to ubijam u pojam kako me to nesto iz djetinjstva (po mogucnosti ranog) proganja i nema sanse da to ispravim...
jedino sto kuzim zasto bi okrivljavanje roditelja pomoglo je - da se malo teret odgovornosti ipak prebaci na prijasnje generacije... nekome to super funkcionira (pomalo im i zavidim)... nekome manje...
meni skoro uopce - osjecaj slobode mi je pre dragocjen - ali cijena je preuzimanje potpune odgovornosti za sve sto radim... eto, tako ja nekako funkcioniram trenutno i dobro mi je...
a rad mi je relativno brzo pomogao u vrlo zagadjenom odnosu i zastopanim komunikacijskim kanalima izmeju mene i bivseg... i sad smo si stvarno ok...

analizu utjecaja, poveznica itd bi ipak prepustila strucnjaku da osjetim potrebu ici kojemu...

e da, a kad smo isli bracnom savjetniku - on nam je rekao da se te analize vise ne rade...
to je old-school... :/

meni je trebalo 100g da se oslobodim osjećaja krivnje/manje vrijednosti/želje da udovoljim i dobim odobrenje od moje mame.Ona je onako žrtva tip osobe koji stalno želi izvući neko sažaljenje i time me natjerati da plešem kako ona svira-ili se derati ili me pljusnuti ili sl.Sa sestrom je skroz drugačija,valjda je vidjela da joj sa mnom to nije uspjelo-mislim sličnosti postoje samo bez šamaranja.Ja sam nakon ne znam koje svađe i plakanja jednostavno zaključila da mogu postojati uspješna i sretna makar me moja mama ne vidi takvom ili ne odobrava moje postupke.I osijećala sam se tako slobodno :heart:

Ona i dalje pokušava komunicirati sa mnom po starim obrascima ali kad krene sa zajedljivošću jednostavno kažem da ne želim razgovoarati o tome niti na taj način i da ako ne prestane inzistirati da idem kući.Sad prestane.Rezultat svega je da iako ja jako volim svoju mamu i zbog njenog groznog djetinjstva sam ju skoro pa i prestala kriviti za njene postupke,ja nemam neku potrebu za bliskošću sa njom niti ju imam prečestu potrebu vidjeti,čuti i sl.

Nekako svi mi skupljamo loše odgojne elemente iz svog djetinjsta ali ipak izbacimo one najgore i tako smo ipak malo bolji iz generacije u generaciju.

Ja sam od nje pokupila vikanje-ali u puno manje opsegu.A onda se sa druge strane tješim time da bez obzira što se kod mene doma uvijek deralo,mi smo barem komunicirali i sve se riješavalo odmah i sad,ništa nismo puštali da stoji i taloži se-uvijek smo se morali svi odmah pomiriti/izljubiti,nije bilo durenja i slanja po sobama,kutovima...U suprotnosti sa mm-ovom familijom gdje se nitko ne dere,svi se smiješe, svi su sretni i mirni ,a onda kad pukne nekom film 2 puta godišnje svi ne razgovaramo po 3mj.Moram reći da se i to dosta promijenilo od kada sam ja u toj kući :mrgreen:

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

H A i meni je problem ko i kod mnogih: iz nekog razloga najstarije dijete ispasta. Valjda oni vremenom gube privilegiju da ih se smatra malima i slatkima. Pa se jos javi i taj famozni problem oznacen kao sindrom velikog stopala :mrgreen: I kad imas jedno ili vise manje djece oko sebe, ovo najstarije se nekako pocne uzimati zdravo za gotovo.

---

Sad sam baš uspavljivala mlađu a starija mi stalno ulazi u sobu i zove da se dođem igrati. I uhvatim se kako se ljutim na nju. A zašto??? Tek kad sad razmislim- što će se dogoditi i da se mala probudi? Ništa.

---

I kod nas ovako.
da, ništa se neće dogoditi, osim što malu neću onda uspavati još sat vremena, umjesto da se to vrijeme posvetim starijoj jedan na jedan.

Citiraj:

---

da, ništa se neće dogoditi, osim što malu neću onda uspavati još sat vremena, umjesto da se to vrijeme posvetim starijoj jedan na jedan

---

e mene to izluđuje, ali totalno.
gle, zara, ako nas pustiš na miru 5 minuta, uspavat ću margitu i nas dvije možemo onda raditi što god hoćeš i samo sam tvoja.
ali ne, bolje je ne dat margiti da spava.