Ja nemam pravog savjeta osim da kažem SVAKA VAM ČAST!!!!
Znam da vam je svima teško, sa jednim, dvoje, troje ili više djece. Balansirati između svog zravog razuma, živaca i djece. Njihovih potreba, želja i silnog objašnjavanja.
Jako me "potresla" priča Lutonjice i kako je Margita zvekala Zaru i na koji način je ispoljila, pretpostavljam, svoju ljubomoru, jer je Zara bila kod mame. I ustvari, Lutonjice, ne znam kako si reagirala, ali hoću ovo reći....u takvim situacijama vaganje i razmišljanje na koji način reagirati i odabrati "pravi", a ni ne znaš koji je pravi je za svaku medalju, jer mislim stvarno smatram da je to teško, pogotovo kada u tome svemu treba samog sebe smiriti i natjerati se da se ne reagira impulsivno.
UH! Dajte dalje primjere... ;)
Mikka.... nadam se da je kod tebe bolje...i znaš šta mi je palo na pamet. MOžda da ih slikaš kada su tako zajedno i kada su ti predivni, pa pokazuješ slike starijem sa ozarenim licem, s time da ne spominješ loše trenutke (u stilu: vidiš kako si tu dobar, a kada je udariš to ne valja ili nešto tako), nego samo naglašavati tu dobru stranu?
