:cry:Citiraj:
fegusti prvotno napisa
ovu recenicu cujem prvu put a da meni ide... :(
Printable View
:cry:Citiraj:
fegusti prvotno napisa
ovu recenicu cujem prvu put a da meni ide... :(
ajme, i ja ću se :cry:
molim te, glavu gore!
sutra je badnjak a ja umjesto da se veselim,ja strepim kako ce mi biti i hoce li biti upropasteno sve kao i do sada ....
voljela bi zaspat i probuditi se nakon sveg ovog...
to je ono što je netko već opisao... na vlastitoj svadbi biti na oprezu i stalno imati tatu na oku.
ne znam kako da ti pomognem da se izoliraš barem mislima i pozitivnim stavom zamijeniš crne misli.
vi živite baš u istom stanu ili u istoj kući ali odvojenim stanovima?
da barem...u istoj kuci gdje sve djelimo....naravno osim nase dvije sobe....
fegusti, sretno... :heart:
Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Nazalost, i ja cu vam se pridruziti u ovaj neugodni klub. Moja mama je umrla nedavno od karcinoma, ali to je direktna posljedica alkoholizma, kod doktora nije bila sto godina, nije imala ni zdravstveno osiguranje, a nije imala ni hrabrosti da prizna nama da ga nema (zbog svoje greske), i da to pokusamo rijesiti.
Da ti odgovorim, fegusti, negdje su osjecaji pretvoreni u mrznju konstantnim omalovazavanjem, prijetnjama, agresijom, ali najcesce, pogotovo ako se radi o majci ili partneru (kojeg na pocetku ipak volis svim srcem) tu je cijeli spektar osjecaja, od ljubavi, sazaljenja, ocaja sto ne mozes iz koze u kojoj si, srama, straha sta ti dohosi buducnost.... ali sram je meni bio najgori. Rat je rastavio nasu obitelj, iako su starci vec bili rastavljeni, stari je jos bio tu i financirao nas, brinuo da lova ne "bjezi". Onda smo ostali sami. Sa skolom nismo imali problema, ali bili smo i bez struje, znali smo jesti kruh cijeli dan, bor za Bozic sam pocela kititi kad sam pocela zivjeti sa MM. Oblacila sam se u Caritasu, a za marendu nisam imala. Moja mama je ipak pokusavala nesto zaraditi, pazila je starce na umoru, cuvala tu i tamo koje dijete (to su mi bile strasne situacije, kad uspava dijete pa zaspe kraj njega, ja dodjem iz skole, klinac se igra, a ona spava). Ali kad bi zaspala nije bilo sanse probuditi ju, nismo mogli racunati na skuhani rucak, nije se moglo s njom razgovarati... Tada sam se sramila, to traje cijeli moj zivot, nikad nisam izgovorila te rijeci - ona je alkoholicar. Cak ni MM nije znao tri godine zasto je ona tako sva jadna i neuredna. Bila je mom bratu i meni ogromno psihicko i financijsko opterecenje jer smo nakon srednje skole oboje poceli raditi i preuzeli kucanstvo na sebe. Na nju se za vise nista nije moglo racunati, morali smo joj davati 50 kn svaki dan da ne trosi na pice, a vece kupovine obavljati sami. A ni kuhati nismo znali.
Ali kad je zavrsila u bolnici i kad smo saznali dijagnozu ipak se sve okrenulo. Krenula je griznja savjesti, jesmo li mogli prije nesto uciniti, reagirati na njezino propadanje, natjerati je kod doktora, natjerati je na lijecenje, pa je uslijedilo par mjeseci u kojima ju je bolest pojela, u kojima je bilo uzasno bolno gledati kako pati i umire osoba koja ti je dala toliko patnje, boli, srama a istovremeno toliko drugih dobrih stvari. Jer, da se ipak ne skrene s biti, ona nas je odgojila. Ona je od nas napravila ljude pune suosjecanja jer je pokazivala suosjecanje, ona je od nas napravila postene ljude, jer na nepostene kompromise nikad nije pristajala. Ona nas je naucila da hodamo uspravne glave kad su na nas pljucali zbog oca na onoj drugoj strani Save. I zato, bez obzira na to kako sam se osjecala kao dijete, bez obzira sto te rane nikad nece zacijeliti, danas sam zahvaljujuci tome osoba kakva jesam, i zadovoljna sam s time jer nisam zavrsila kao protuha na ulici, i ne bi se mijenjala. Svoju majku ne bih mijenjala za "bolju". Svi imamo svoju prtljagu. Nekad je to alkohol, nekad siromastvo, nekad gadan karakter.
Ajme udavih ja vas....
Svaka priča o alkoholizmu u obitelji meni je tužna priča. Još tužnije mi je kad se djeca pitaju da li su sve učinili da pokušaju spasiti tog člana obitelji. Iskreno mislim da dok sam alkoholičar ne pokaže želju da se izlječi, a to znači da je priznao da ima problem, uzaludan je trud obitelji.
Zato si nemojte prebacivati jer ako netko negira svoju bolest onda mu ne možete niti pomoći.
A kad zatraži pomoć e onda cijela obitelj treba poduprijeti maximalno i žrtvovati i truda i vremena za podršku i pomoć. Iz kuće izbaciti svaku kap alkohola (pa i rum za kolače i vinski ocat) i kad dođu gosti služi se samo sok i ništa drugo. Odlaziti redovno u klubove na sastanke jer tamo se oni drže na okupu, pomažu jedni drugima i pomažu i obitelji čiji član posrne (a posrnu mnogi).
Nemam nikakvo iskustvo s alkoholizmom u bližoj obitelji i strašno mi je čitati kroz što ste sve prolazile i prolazite. lidać, je li ima ikakve šanse da nađeš bilo kakav posao, a malu daš u vrtić? Čim bi bilo više novca, mogli bi odseliti, a posao bi ti sigurno dao i osjećaj vrijednosti. :love:
ma to je ono najgore!Citiraj:
SpOOklica prvotno napisa
čovjek bi se volio pohvaliti nečim lijepim u svom životu a stalno mu je taj crni oblak nad glavom. dok se svi nečim diče mi posramljeni šutimo ili lažemo kako nam je dobro.
treba taj sram pregrmiti jer mi nismo krivi za njegovo postojanje.
zato sva predstavljanja u klubu liječenih alkoholičara ili na grupnim terapijama počinju s... ja sam taj i taj, alkoholičar sam ili pak - ja sam ta i ta, supruga/kćer alkoholičara/ke.Citiraj:
Tada sam se sramila, to traje cijeli moj zivot, nikad nisam izgovorila te rijeci - ona je alkoholicar
treba samog sebe čuti kako naglas to izgovaraš pred nepoznatim ljudima da bi se suočio s tim sramom a onda ga prevladao i krenuo dalje.
:love:
Ne grize on zbog nas već zbog sebe jer je sebičan. Sada ostaje bez tla pod nogama i sigurnog utočišta i to svojom krivicom i s time se ne može suočiti. Negdje u sebi osjeća neku izvitoperenu ljubav prema djeci ali je ne zna pokazati a niti primiti ono što mu ona pružaju. Za Božić je kćerki kupio majicu za koju znam da si je ona sama ne bi odabrala ali kada smo išli na ručak kod none htjela ju je obući. Time mu je željela pokazati kako joj je stalo do njega, a on se pojavio prilično pripit i zaspao za stolom. Nije mogao vidjeti razočarenje u njenim očima. Vjerovala je, kao uostalom i ja, da će iskoristiti priliku da ugodno provedemo vrijeme, a on nije imao snage i hrabrosti pojaviti se trijezan.Citiraj:
Čupa i grebe za vas, ali ne može se suočiti sa alkoholizmom, jer je bitka teška i mislim da se svi boje neuspjeha i težine i nevjere u samog sebe...
Osim savjesti sustižu ga i dugovi. Dan prije Božića sam internet bankarstvom plaćala telefon i kako imam punomoć na njegov račun vidjela sam da je prekoračio dozvoljeni minus i dobio opomenu. To sam mu rekla i zamolila ga da mi otkaže punomoć jer se ne želim nervirati zbog njegovih dugovanja, a on je rekao da će to riješiti. Nakon dva dana me nazvao i pitao da li bi mu mogla prebaciti 500 kn. :shock: Nisam pristala bez obzira na obećanje da će mi popodne vratiti novac.
...I još uvijek ne želi priznati da mu je potrebna pomoć. Uvjeren je kako smo ga svi izdali. Mamu je optužio da se okrenula protiv njega kada je pokušala s njim razgovarati. Ma zašto smo se svi protiv njega urotili i što nam je to tako nažao učinio a da s tim ne bi mogao nastaviti? Što se to s nama odjednom dogodilo? Zašto više jednostavno, kao i dosad, ne možemo okrenuti glavu od problema i šutke podnositi njegovo neodgovorno ponašanje?
Takva je njegova percepcija stvarnosti. :(
fegusti, samo hrabro :love:
koliko su ti stari klinci?
sin ima 2, a kćer 12,5 godina.
kada je htjela obući onu majcu pitala sam je da li to želi da tati pokaže kako joj je do njega stalo a ona je ljutito rekla da je sada neće obući.
objasnila sam joj da je sasvim u redu što to želi i da se ja zbog toga neću osjećati izdano.
bez obzira na moj i tatin problem to s njom nema veze i drago mi je da ga voli.
to neće umanjiti moju ljubav prema njoj niti ću zbog toga misliti da je odabrala njega umjesto mene.
nakon toga je ipak obukla majicu.
I ja volim svog tatu, koliko god mi je to teško reći. Njemu to nikada nisamrekla, niti mami. I nikada mu to neću reći. Već 20 god. je uz mene i nakon lječenja je bio tata kao i svi drugi, ali Bože kad mi se vrate sve one scene, a vraćaju se...
Između nas je zauvjek taj neki zid, i nema natrag. Za Božić je ručao i natočio si dcl vina. Imala sam teški napad panike i straha. Morala sam se zaključati u wc i otvoriti prozor. Jako me je gušilo u plučima. Trajalo je 20-tak min. I to je bilo to. Pitao je mamu da li može prije nego je uzeo, ali u meni taj strah taj bijes.
Dođe mi da vrištim. Djeca neopisivo i jako pate. I koliko se god roditelju koji je ona prava strana činilo da uspješno štiti dijete, to često nije tako. Ja sam uvjerena da moja mama ne zna da ja i danas imam te strahove. Ponekad sam jako bezobrazna prema tati. Ne poštujem ga, brzo se iznerviram na njegove kritike, i često mu izgovorim jako ružne stvari. Nedavno je nešto rekao ja sam mu rekla "daj ušuti već jednom" na šta mi je on rekao "ja sam tebi otac i ima da me poštuješ". Na to sam mu samo rekla "aha...otac..."
Vjerojatno mu je teško onda, ali to nisam ja i ne znam tko to progovara iz mene, jer ja se tako nikada prema nikome ne ponašam osim prema njemu.
Djeci je jako jako teško i alkoholizam u roditelja trajno mjenja odnose u obitelji.
Moram se i ja priključiti ovoj temi koja uglavnom ima tužne note....ali kako mi se čini kad pročitam vaše priče ja sam zapravo imala veliku sreću...
moja mama se naime razvela od mog oca kad sam imala neke 3 godine i očito me (a i sebe)poštedila svih ovih strahota o kojima vi pišete...
još 1 stvar za koju ću joj uvijek biti zahvalna je ta da mi nikad nije pričala ništa loše o njemu...dapače imala sam prekrasnu sliku o svom ocu i dandanas je imam zahvaljujući mami koja mu je čak i da ja onda to nisam znala pomagala dok je bio po bolnicama sa alkoholnim trovanjima...ili na liječenju na psihijatriji....
žalosno je što kad se "skinuo" s alkohola onda je i umro...u svojoj 42-oj godini života vjerovatno kao posljedica redovitih opijanja...
sve u svemu....htjela sam vam ispričati svoju priču koja se znatno razlikuje nažalost od vaših...ali i ja dan danas iako zapravo nisam konkretno na svojoj koži osjetila sve strahote koje alkohol nosi ne pijem nikakva alkoholna pića a sva sreća ni MM jer da nije toga možda bih danas imala oca...bezobzira da li u braku s mojom mamom ili ne...
cure držite se....mislite na sebe i svoje obitelji a bez odluke samog alkoholičara da prestane s tim mislim da se trud oko njega svodi na onu "uzalud vam trud svirači"...
:bye:
ja sam se uvijek pitala zašto tako teško komuniciram s mm-om.Citiraj:
deedeetee prvotno napisa
kao da stojim i pričam pred zatvorenim vratima. ništa, ali baš ništa, ga nije doticalo.
mogu mu pripisati sve one značajke alkoholičara koje sam gore navela, osim ljubomore.
sebičan, povodljiv, lakovjeran, neiskren, prikazuje se dobroćudnim i izaziva suosjećanje kod onih koji ga nedovoljno poznaju.
takvi ga doživljavaju kao dobrodušnog zayebanta koji si voli malo popiti i podržavaju mu sliku koju je sam o sebi stvorio a ta je da ga obitelj bez razloga ne shvaća i odbacuje.
eto, dvoličan grozno, grozno. toliko dvoličan da sam ja sebe i svoj doživljaj stvarnosti dovodila u sumnju. tko je tu lud? ja ili okolina? dugo mi je trebalo da shvatim što je stvarnost a što iluzija.
što je najgore ne želi priznati da ima ogroman problem, jednostavno odbija o tome razgovarati.
kao što kaže citirani tekst, ne želi prestati piti jer je živio na tuđi račun bez odgovornosti.
nenaa moraš to pokušati riješiti ili će te izgristi cijeluCitiraj:
nenaa prvotno napisa
i preselit će se i na tvoj odnos sa tvojim djetetom i tvojom obitelji :love:
Pozdrav ekipa,
Nedavno sam se odlučila uključiti na forum i podijeliti svoju priču. Naime moj otac je alkoholičar. Dok sam živjela sa svojima, dok se nisam odselila u drugi grad na studiji živjela sam u stalnom strahu. Nikad nisam znala hoće li otac doći kući u alkoholiziranom stanju ili ne. Ako dođe popit hoće li samo otići u sobu i spavati ili će nastati svađa u kući. Nadam se da vam ne moram govoriti o tome kako je svaki blagdan bio uništen, svaka proslava rođendana.
Odrastanje u takvim uvjetima ostavilo je veliki trag na moje psihičko stanje, nisko samopuzdanje, strah od ulaska u veze jer za svakog dečka mislim da ima problema s alkoholom, česte glavobolje, nesanica.
Igrom slučaja na fakultetu sam imala priliku učiti o alkoholizmu i o tome kako alkoholičar utječe na svoju okolinu. Kako sam već imala priliku učiti o tome, dodatno sam ispitivala profesora, tražila dodatnu literaturu o tome kako bih se što više informirala i kako bih u budućnosti mogla svojim savjetima pomagati drugima. Što sam se više educirala o tome lakše bih se nosila s očevim pijenjem kad bih došla kući na praznike.
Zbog toga što sam se svakom novom stranicom koju sam čitala o tome odlučila sam se i na pisanje diplomskog rada vezano za alkoholizam, alkoholičare i na to kako alkoholičar utječe na svoju okolinu, obitelj. Diplomski sam shvatila kao lijek za moju dušu kako bih barem malo izliječila rane koje su nastale u mojem djetinjstvu.
Ovaj diplomski je pred mene i postavio jedan izazov naime moram imati istraživanje i ovim putem bih vas zamolila ako možete popuniti upitnik. Upitnik nisam ja pravila, koristi se standarditirani S.C.L. -90 upitnik, koji je priznala svjetska zdravstvena organizacija.
http://https://docs.google.com/forms...xh9Hh00fs/edit
Unaprijed vam zahvaljujem na ispunjavanju upitnika, kako bih barem malo uspjela zaliječiti svoje rane
This site can't be reached.
fegusti jesi li još aktivna na forumu?
Čitam sve ove priče, ajme koliko tuge, patnje,....
Lidać jeste se odselili u medjuvremenu? Dugo vremena je prošlo.
Fegusti, jel se bivši muž možda izliječio?