Printable View
istinaCitiraj:
anchie76 prvotno napisa
kad se mališa izgubio na boćarskom među stotinu ljudi, premrla sam. u glavi sam ga vidjela na cesti i u savi...
kad sam ga našla (nakon ~5min) od straha bih se izvikala na njega... ali ipak nisam, samo su mi suze krenule... a on jadan se smije i pita - mama zašto plačeš
Nekad je tak strasno da se samo rasplaces i zahvalis bogu da je dijete dobro, a nekad (kad nije bas tako strasno :mrgreen: ) imas potrebu odpuhat da vikanjem - i ak se u tom trenu sjetis da ulijeces u manipulativni obrazac, ihaaaaaj, velki uspjeh :saint:
NIKADA nisam pomislila da sam loša majka....čak i kada vičem....čak i kada zabranjujem :/ ....u odnosu na moju majku ja sam APSOLUTNO savršena majka.....ali, ovo nije samouvjerenost, ovo je nužna praksa....Nila je osuđena samo na mene! ;)Citiraj:
lidać prvotno napisa
Mislim da to svi PONEKAD radimo. I ja se ponekad osjećam kao grozna mama. Ali djeca nas i dalje vole pa znamo da smo dobre mame. :DCitiraj:
lidać prvotno napisa
Ne, to nisam nikada ni pomislila. Nikada ne vicem na Niku osim naravno kada dira struju, stednjak koji je upaljen....ali i to je onda NE, NE i NE, TO JE OPASNO, pri tome ne urlam vec mu nastojim objasniti cemu sam digla glas tj. zasto je to opasno. Nikada ga ne tucem, ne udaram, ne vicem na njega kada sam zivcana, istina je da bi se on puno puta igrao kada ja npr. kuham, ali mu objasnim da cemo se igrati za par minuta i tada se doista igram s njim nakon tih par minuta.
U svemu nastojim s njim naci neki "kompromis" i mogu reci da super funkcioniramo, naime i MM ima sto misljenje da se djeca ne trebaju tuci, da nema nista gore nego urlati na djecu kada si zivcan tako da oboje odgajamo Niku na taj nacin i mogu reci da za sada tako super funkcioniramo.
Dakle, iz dana u dan se trudim biti samo bolja, bolja i bolja mama, a nikada nisam pomislila da sam losa.
Ono što sam željela reći jest da ako znate da dajete SVE od sebe u odgoju, tada nema mjesta sumnji da ste loša majka...u tom kontekstu sam ja zadovoljna svojom situacijom....Citiraj:
abonjeko prvotno napisa
Moja bebica je još mala, ali isto se nerviram, jer jelte, mislim da imam propuste. Npr. nakon cijepljenja imao je povišenu temperaturu. Ja sam to skužila oko 13 sati. I nerviram se. Što ako ju je imao još u 10, a ja to nisam skužila, ustvari nisam mu tada mjerila, već sam ocjenjivala prislonivši svoje usne na njegovo čelo :oops: . Eto primjera moje ludosti.
Ili, premotavam ga u 11 sati i vidim da se je jakooo upiškio. Hm... a zašto ga nisam premotala već u 10?!!!!
Evo i sada me peče savjest, ja sam na netu, a zašto ne bi vrijeme provodila sa njim???? Ajd bok :lol: jurim k njemu!
rena, ovo je baš slatko :saint:
Ja se ponekad loše osjećam i mislim i dalje da sam loša mama jer ne provodim dovoljno vremena sa mojom mezimicom...
A kad smo zajedno...pokušavam biti što bolja...
Pokušavam ne raditi pogreške svojih roditelja i naravno gradit joj što ljepše djetinjstvo...
Ja isto mislim da sam nekad loša mama. Ali uopće se ne opterećujem takvim razmišljanjima jer nisu ni oni uvijek savršena djeca. Ja sam stalno s njima kući, uvijke nešto radimo, kreativni smo, šetamo se, puno pričamo...ali se puno i deremo, vičemo..mora biti nekakav balans jel tako :mrgreen: Vičem jako puno. Ali vičem jer ih je trpje, strašno su glasni i ne čujemo se ako ne vičemo. Mi svi vičemo.
I dernjava i tuča nije isto, zapravo nema veze jedno s drugim. Ali opet ovisi o tome kakav si tip. Ako si inače tihi i mirniji tip osobe, kad se histerično prodereš, dijete će se uplašiti i šokirati (opet sigurno neće isto kao da je dobilo šamar) a ako si ko ja deračica, lajavica sa istom takvom djecom, onda se dernjava čak niti ne klasificira kao nešto loše.
di me nadje....Citiraj:
lidać prvotno napisa
ja se tako osjecam vec neko vrijeme onda me pere griznja savjesti.
Osjecam se emocionalno, fizicki i psihicki toliko umorno da se ponekad pozelim odseliti natrag svojoj mami da nas ona oboje odgaja!
Sinoc sam bas imala takvu situaciju.. Cijeli prosli tjedan sam bila ful bolesna, pa se razbolio i mali, bas smo oboje u komi., nigdje nikog da ti pomogne..
Mali mi je postao ful zahtjevan, jedva zadnjih mjeseci izlazim s njim na kraj, pocinjem uvidjati da necu ovo moci isfurati sama i onda se sjetim da ima puno samohranih mama kao i ja koje se bez problema nose sa svime time i onda budem jos vise jadna, tuzna i nikakva.
Ne mogu naci dobro rjesenje i ponekada se osjecam kao da sam pravi luzer sto se tice roditeljstva.
s klincen sam po cijele dane sama,mm radi vrijedno i predano dok se ja bavim djetetom,mužem i kućom.sva je to donekle klapalo do se ja nisam odlučila posvetiti sebi i završiti fax(čitaj dva ispita).
tu počinju pucati dobro uigrani igrači.dijete ide na čuvanje po tri sata kod mojih ,uči i po noći no ,dan mi je tada koma a i živci,a mm samo radi .
vidim da sada počinjem raditi neke stvari ,sistem dreke a dođe mi i da puknem po guzici prvo muža pa sebe pa malog.no nemam time outa jer me nima tko minjat. i tako.polako pucam :mrgreen:
Rijetko pomislim da sam loša majka, iako mi se i to zna dogoditi kad me neki blues opere.
Ali mislim da bih mogla biti bolja. Odnosno da bih neke stvari mogla raditi bolje. Ili neke druge ne raditi uopće, npr. dernjati se na dijete. Nekad mi ide bolje, nekad lošije, a Bože moj, majke su ljudi, sa ljudskim slabostima i nedostacima. I to je OK, dokle god smo tih mana i nedostataka svjesni i dok se trudimo otkloniti ih. Kad ih počnemo koristiti kao isprike za ovo ili ono, e onda je zlo...
ne mislim za sebe da sam loša majka, ali zato se uvijek trudim biti bolja. U većini slučajeva sam zadovoljna sobom, katkad pogriješim u smislu da povisim ton ali se ubrzo smirim, samu sebe prekorim, kad mi je dosta svega zamolim muža da me zamijeni ili mamu, svekrvu svejedno, 2 puta tjedno idem na step-aerobic, tamo ispušem svu negativnu energiju i odmorim živce, napunim baterije, zasad je ok. Meni uvijek prolaze ove misli kroz glavu kad vidim maleno nestašno biće kojem treba moj zagrljaj, ljubav, pažnja; "ovo je moje dijete, dio mene i ono ovisi o meni" :love2:
Nije lako biti majka i zato si trebamo pomagati, savjetima, a ja savjetujem svim majkama da nekako nađu sat vremena za sebe da napune baterije, bit ćete puno kvalitetniji roditelj. ;)
točno ovo mi se događa.....i onda bih mogla jaukat od muke koliko mi je krivo.... :( :cry:Citiraj:
lidać prvotno napisa
:* Mislim da nam se desava svima. Jos kad ih je vise.... :roll: i sto bi ti se dalo ne mozes...Citiraj:
nataša prvotno napisa
Ali meni moje sunce neki dan iz cista mira kaze - Bas si super mama!
- A zasto? - Zato sto te ja volim.....
Meni srce veliko ko kuca (kako oni nesvjesno pogode sustinu zivota) :heart:
:heart: :* a i potpis :)Citiraj:
ninet prvotno napisa
Naravno, pomislila sam puno puta. A najviše nakon poroda prvog djeteta, pa onda se s vremenom to prorijedilo ali bih ipak nekad tako mislila, a onda sada to više skoro i ne mislim.
A to zato jer mi moj sada 8god sin već dugo govori da sam najbolja mama na svijetu :heart: , i zato što sada imam daleko više iskustva i pameti s troje djece nego kada sam tek rodila prvo.
Sve je to normalno.. naravno da se ljudi preispituju kada im je do nečega jako stalo.
Slažem se.Citiraj:
Audrey prvotno napisa
Za ostalo: ne za po guzi, ne i za vikanje, ali ne mogu reći da se ne dogodi ponekad. Važno je kad se posvađamo da se obje želimo pomiriti i da obje jedna drugoj kažemo oprosti!Mislim da svi radimo jednu "grešku" od početka:djetetu pokazujemo kako je ono centar svijeta i da se sve vrti oko njega, jer nama tako i jest. Djeci se to svidi, a mi kasnije skužimo, da iako nam je dijete cenar svijeta, ne može se baš uvijek i baš sve vrtjeti oko njega. I tu počinju nesuglasice.Mi smo sad u fazi da kada ja npr. ručam, a ona nešto treba (što se može odgoditi), da joj ja kažem da će dobiti kada mama jede. Malo se čudila u početku, ali sada već ide pomalo . I dobro i njoj i meni, manje svađe i vikanja.
žene,
ponekad se pitam dal sam loša mama...uvijek se dižem od stola kad jedem, a oni nekaj trebaju, uvijek stavim crtić po želji, u 80% slučajeva ne špotam bez veze, idemo papa uglavnom kad god žele, a ako ne možemo ići objasnim i sve je okej.....
isto imam često to pitanje u glavi, mislim da zato što želimo biti još bolje našoj djeci, zato se to i pitamo
vjerojatno ima mana u tome što se poštuje svaka njihova želja, a ima u tome i da ne....
ne znam, prosvjetlite me!?
ma nije riječ o poštivanju svake želje, zapravo ok poštivanje, ali ispunjavanje svake mora uroditi suprotnim efektom. Određena doza frustracije je dobra za razvoj djeteta.
Nije mi bit ni da skačem baš svaki put kad se od mene nešto traži, i mama ima granice, ali istina da prilično često skačem :roll:
Bitniji je razgovor, obraćanje pažnje, pozitivno rješavanje problema (mislim ono kad vas dijete iznervira i najradije bi dreknuli da više završi gnjavaža, moje rješenje je, ako ikako mogu, pogledati malo bolje što je to zapravo smeta i pokušati riješiti uzrok nemogućeg ponašanja...)