Pa ja nekako i razliku od 3-4 godine i smatram puno idealnijom od 2 ili 6, ali to je moje subjektivno mišljenje.
Printable View
Pa ja nekako i razliku od 3-4 godine i smatram puno idealnijom od 2 ili 6, ali to je moje subjektivno mišljenje.
vec sam pisala na pocetku topika, kod nas je razlika 4 godine, a za iduce dijete zelim da je jos veca, nikako manja. 5 godina barem.Citiraj:
smajlić prvotno napisa
ima tu nekoliko razloga, a jedan je i prihvacanje od strane starije djece.
ne mogu provariti da dijete to lakše prihvati što je razlika manja.
možda manje dijete ima manje "vidljive" reakcije, jednogodisnjak nema toliko siroki repertoar ponasanja kao petogodisnjak, ne moze "negodovati" na toliko nacina. a vjerujem da podjednako tesko to podnosi.
Manja djeca lakše prihvaćaju i brže se prilagođavaju novim situacijama. Kad jednogodišnjak dobije brata ili sestru on sigurno neće razmišljati na isti način kao petogodišnjak. I ako se roditelji postave kako treba prema starijem to neko prvo vrijeme, dijete tako male dobi neće ni osjetiti bar tako veliku promjenu u obitelji kao veće dijete. Maleni se nakon nekog vremena neće ni sjetiti da su ikad bili sami.
Ja imam iskustvo sa manjom i većom razlikom među djecom. Kad sam rodila treće bilo mi je neusporedivo lakše nego kad sam rodila drugo ( a razlika između drugog i trećeg je 4 god) jer sam se mogla posvetiti bebi kako treba. Ali, iako je meli bio prihvaćen bolje nego što sam očekivala, morala sam biti troduplo pažljivija nego kad je došlo drugo (a razlika između prvog i drugog je godinu ipo) zbog starije djece.
Tako da mi moje iskustvo govori da je idealna manja razlika. Ali mami je neusporedivo lakše kad je razlika veća
Budemo vidjele kak bumo s trećim 8)Citiraj:
argenta prvotno napisa
Lutonjica je napisala:
Točno se slažem s poboldanim dijelom.Citiraj:
vec sam pisala na pocetku topika, kod nas je razlika 4 godine, a za iduce dijete zelim da je jos veca, nikako manja. 5 godina barem.
ima tu nekoliko razloga, a jedan je i prihvacanje od strane starije djece.
ne mogu provariti da dijete to lakše prihvati što je razlika manja.
možda manje dijete ima manje "vidljive" reakcije, jednogodisnjak nema toliko siroki repertoar ponasanja kao petogodisnjak, ne moze "negodovati" na toliko nacina. a vjerujem da podjednako tesko to podnosi.
Mada ja tenutno više težim razlici 3-4 iz razloga da si dam eventualnog prostora i za 3. dijete.
ja trece planiram s 36
a možda i četvrto s 40 :mrgreen:
Ma, dobro zboriš Lutonjica, dobar ti je plan. :klap:
I slažem se s ovim:
Citiraj:
Manja djeca lakše prihvaćaju i brže se prilagođavaju novim situacijama. Kad jednogodišnjak dobije brata ili sestru on sigurno neće razmišljati na isti način kao petogodišnjak. I ako se roditelji postave kako treba prema starijem to neko prvo vrijeme, dijete tako male dobi neće ni osjetiti bar tako veliku promjenu u obitelji kao veće dijete. Maleni se nakon nekog vremena neće ni sjetiti da su ikad bili sami.
Ali anemoni i eriki je proš'o voz za razliku od jedne godine :mrgreen:
da, ne znam kaj se brinu! ;) Anemonim mišek ionako uskoro slavi 2. rođendan. Pa dok zatrudni, evo ti razlika od 3. godine :)
:D :D :D
Ma cure, kakav voz??? A 3., 4. 5.,.... gdje nam je kraj? :lol:
Citiraj:
Lutonjica prvotno napisa
ovo potpisujem. kod nas je razlika 3,5 godine, a D. tek sad sa 6,5 godina više ne osjeća ugroženost. tek je sad ona poželjela nešto u vezi siblinga.
sad bi joj bilo ok imati bebu seku, dok s 3,5 godina niti je shvaćala što to znači, niti se tome veselila. i bilo je teško ponekad.
S ovim se slažem. Kod mojih je razlika 3,5g i mislim da je baš to dobra razlika. Da je odmah bilo lako - nije. Da mi je strašno falio stariji sin kad sam 15 dana bila s malim u rodilištu - je. Da sam ja njemu jako falila - isto jesam, ali mu se moglo objasniti što se događa i dolazio je kod mene u posjetu i već je sve fino rezonirao. Kad smo došli doma bio je prvo nezainteresiran, pa zainteresiran i ljubomoran, pa opet manje zainteresiran, da bi sada prvu stvar kad se probudi u svojoj sobi - otišao do naše sobe i provjeriti gdje mu je brat - da li još spava, legnuo se kraj nas i čekao da se probudi. Ako netko uzme maloga na ruke, on odmah krene braniti brata i govoriti kako je to njegov brat i neka ga spusti. Naravno da ga još uvijek zna gurnuti, uzeti mu igračku iz ruke, ali se već znaju njih dvojica zaigrati sami 10tak minuta i samo ga on može uvijek i pod bilo kojim okolnostima nasmijati. Kad mlađem spomeneš starijeg brata on se uvijek nasmije i traži ga pogledom....Citiraj:
Anemona prvotno napisa
I još puno takvih slatkih situacija. Naravno da bi bilo slično da je razlika veća - ali bojim se da bi se kasnije teško mogli zainteresirati oko istih stvari, lakše je s ovom razlikom. Da je razlika manja - kasnije bi se bolje družili, ali ja sam mišljenja da bi u tom slučaju starijeg zakinula za dosta toga. On je imao 3 godine potpune pažnje - i trebalo mu je (dojio je do 2,5g, još danas ga uspavljujemo s pričom, traži dosta pažnje i vremena), a sa 3-3,5 g su mu druga djeca i vršnjaci postali prijeka potreba, tako da mu je brat stigao u "pravo vrijeme".
Ne znam... moje je iskustvo za ovu razliku (za sada) jako pozitivno i ako se na temelju toga može dati neka preporuka - pričekati malo ako imate zahtjevnog 2 godišnjaka, uskoro će mu se potrebe bitno promijeniti....
Ali, naravno, ima i drugačijih iskustava. Ovo je samo moje :)
evo kako se sve razlikuje od osobe do osobe, baš zanimljivo. Kod mene je bilo obrnuto, poznavajući svoju kćer, čini mi se da bi se malena lakše prilagodila bratu sa 3 godine ili manje.Citiraj:
ovo potpisujem. kod nas je razlika 3,5 godine, a D. tek sad sa 6,5 godina više ne osjeća ugroženost. tek je sad ona poželjela nešto u vezi siblinga.
sad bi joj bilo ok imati bebu seku, dok s 3,5 godina niti je shvaćala što to znači, niti se tome veselila. i bilo je teško ponekad.
OT:Aha, to onda kad će krenuti, neće biti kraja :lol:Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Super, tak i treba. Onda ćemo za proslave rođendana morat unajmiti muzičare, salu za svatove, tak da stanu svi klinci. 8)
među mojima je razkila 5 godina i mjesec dana i mislim da je idealna,. T je bio dovoljno velik da se kroz 9 mjeseci saživi sa mojom trudnoćom (trebalo mu je možda 9 dana) i da se istinski veseli dolasku nove bebe.
danas mi je fantastično vidjeti njih dvojicu u igri, kako se J divi i bez pogovora sluša velikog brata, kako se T zaštitnički ponaša prema malenomu....
ako bude kako planiram, iduće bi došlo dogodine, i razlika između njega i J bi bila 4 godine. razmišljali smo i o manjoj razlici, ali tu sam ja dugo kočila baš zato jer sam se bojala, jer sam se željela posvetiti njima dvojici, jer sam J rodila carskim, jer imam karijeru za graditi...
sad svi ti razlozi padaju u vodu jer sam sigurna da ja sve to mogu, pardon, da mi možemo.
e da, kad sam rodila T, rekla sam još jednom, ali nikako iza 25.
kad sam rodila J rekla sam još dvoje ako stignem do 30. sad mi nije strana ideja ni da rađam s 40.... peto :mrgreen:
Nemam pojma kak se muža nagovori.Ja bi htjela treću bebu,samo zeza ono famozno POSAO. Mislim da bebe uvijek znaju kad trebaju doći,pa vjerujem da će i naša nova ljubav stići kad mlađi braco mrvicu poraste,kad tata da zeleno svjetlo,a mama bude s poslom "već nekako".
kod mene je obratno..kod mene bi i muž i curke...Matea (5 g) se ljuti što joj mama ne želi roditi bracu, a Ana(3,5 g) se ljuti što joj ne želim roditi seku...i puca me svako malo da o tome razmišljam..nekad pomislim kako mi se to sve skupa ne da ponovno prolaziti..ali kad vidim koliko bi one to htjele..dobivam volju i želju..e sad ima tu još nešto..nemam stalan posao, na zamjeni sam do 6.mjeseca..iskreno, pun mi je kufer biti na porodiljnom i ne znati kud ću poslije, a onda opet s druge strane, muž ima stalan posao, ni sad ne dobivam puno više novaca, a tko zna što će se promijeniti u naredne 3 godine..bit ću doma, dobivat ću 1600 kn i bit ću tu kad mi cure krenu u školu..a možda i neki poslić uleti..Isto puno važem, no smatram da ne treba puno razmišljati..ako imaš volju i želju onda je to to <3
Mi imamo malu razliku medju djecom.
Izmedju prvih dvoje je 15 mj i nije bilo ljubomore ni posebne prilagodbe na bebu od strane starijega.
Meni je bilo jako, jako naporno na pocetku jer sam se maksimalno trudila zadovoljiti potrebe i jednog i drugog. Mislim da sam u tome i uspjela jer ne vidim neke "traume" kod svoje djece radi nedostatka paznje zbog male razlike i sl.
Sada je iz dana u dan meni sve lakse, a oni su pravi mali prijatelji. Zanimaju ih iste stvari, sve su si blizi, sve se vise igraju zajedno, zajedno ih ucimo nekim stvarima......ponosna sam i sretna kada ih gledam i opet bi napravila jednaku razliku.
Sada ce stariji imati 3.5 god, a mladji 2god i 2 mj kada nam dojde beba.
Opet je mala razlika, tako smo i htjeli. A kako ce to biti, ne znam. Ali, ne bojim se....
Ocito je da mi preferiramo manju razliku.
Svaka razlika ima svoje pozitivne i negativne strane. Kada smo mi sve to sagledali,ukljucujuci karakter mene i MMa i dinamiku naseg zivota, prevagnule su nam pozitivne strane male razlike.
Jedino sto mene osobno privlaci kod vece razlike je to sto vjerujem da je roditeljima lakse u fizickom smislu kada imas novorodjence i jedno dijete koje je vec dosta samostalno.
A naravno, uz sve te cinjenice zelja u srcu za jos jednom bebom je bila glavni pokretac. I nekako mislim da je to i najbitnije.
Jer, kada imas zelju i volju mozes sve. I izdrzati fizicki napor male razlike medju djecom, i balansirati izmedju razlicitih potreba kod vece razlike, i biti na cistu s trenutnim zamrzavanjem karijere, i rijesiti financije i sl.
Dakle, to bi bio moj odgovor na pitanje iz naslova.....KAD SRCE KAZE DA!
mimi25, upravo tako- kad srce kaže da, lijepo rečeno!
Kod nas četiri srčeka kažu DA :)
Naradit ćemo se čitav život..a rađati nećemo moći baš za 10 ili 20 godina...Sve sam sigurnija u svoju odluku <3
ali ja sam totalno zabrijala da ću odmah ostati trudna...oba puta nismo planirali, sad planiramo po prvi put :)
Kad ti ne smeta da svaki dan pereš bar jednu mašinu robe, a češće dvije, to staviš sušiti, ispeglati, složiti. Svaki put brojiš čarape i ne vjeruješ da dođeš do broja 30 jer, prljaju se, idu na treninge, ma ne znam kako se nakupi toliko...
Kad ti ne smeta da pečeš i pečeš palačinke a one nestaju...
Kad ti neće smetati gubljenje noći, ne za hranjenje, to je pis of kejk, nego čekajući da dođu doma ili ti ideš po njih u 2 ujutro, pa tako 3-4 puta.
Kad znaš da je imati više djece baš ono što želiš, znajući da s veseljem na njih trošiš sav novac, svo svoje slobodno vrijeme, kad svakih par godina učiš isto gradivo, pomažeš kod iste lektire, ideš na tri puta više roditeljskih sastanaka, informacija, treninga igraonica, moraš imati veći auto da stanu unutra...
Ma, brdo je toga. A na kraju mi je žao da imam samo troje, a prekasno je za još.
Ono što nam djeca daju više je od svega drugog što bi mogli imati. Tako ja mislim.
meni sve ovo što je beti nabrojala smeta, živcira me i ne radim to s veseljem. i tako će bit zauvijek LOL
ali svejedno bih još jedno dijete LOL
I meni smeta, zato sam i nabrojala. A nedavno sam pokušala izračunati koliko sam puta u životu dala doručak...Dalje nisam išla. Zgrozila me brojka. (Da li će oni meni tako kad više ne budem mogla? Imam bar tri puta više šanse da hoće, ako ću već računati, :-))
Ovo je jako lijepo rečeno! I najvažnije u cijeloj toj priči..Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
ja čekam..i poprilično sam sigurna da se nešto događa :-D
kristina...:klap:
:-) javim kroz tjedan dana