Printable View
Peterlin je napisala:
S ovim se slažem, samo se vjerojatno ta količina "zdravog zanemarivanja" razlikuje od čovjeka do čovjeka, a i dob djeteta čini veliku razliku.Citiraj:
I ja sam se na vlastitoj koži i s vlastitom djecom osvjedočila da oni TREBAJU malo (malooo!) zdravog zanemarivanja! I kad sam to osvijestila, uskoro je bilo bolje i meni i njima!
Što si npr. Peterlin mislila pod "zdravim zanemarivanjem"?
Tu rečenicu o "malo zdravog zanemarivanja" našla sam ovdje, na forumu i jako mi se dopala.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ovako - pod MALO zdravog zanemarivanja smatram (u dobi od 2 godine tj. fazi "priljepak):
- zatvaranje vrata od zahoda/kupaonice pred nosom kad je mama unutra (prvi put mi je bilo teško, a onda sam odahnula - dijete je shvatilo da ću IZAĆI i to mu je koristilo...). Ovo se može i treba bez greške napraviti uvijek kad je doma druga odrasla osoba. Ako je samo jedan odrasli doma, isto može, ali paziti da npr. nema ništ na peći i ukloniti slične izvore opasnosti
- s povjerenjem ostaviti dijete drugoj osobi (to treba prakticirati što ranije - korist je dvostruka jer tata/baka/ujo itd. se bolje povezuju s djetetom, a mama je slobodna pol sata otići obaviti ovo i ono ili se samoooo prošetati oko kvarta i pustiti mozak na pašu). Ovo će kasnije biti i odlična priprema za jaslice, da djetetu ne bude šok prvo odvajanje od mame u trenutku kad kreće onamo ili ga treba čuvati netko drugi. Sve s mjerom i polako....
- pod zdravim zanemarivanjem djetetovih potreba smatram i korištenje rečenica "Čekaj malo", "Ne mogu sada..." ili "strpi se malo, da pojedem do kraja" jer dijete NAUČI da će mu se udovoljiti, ali ne odmah nego u nekom vremenskom intervalu. Što je dijete mlađe, taj interval je razumljivo kraći. ALi ako ne počnemo s tim na vrijeme, dijete misli da smo mu 110% svog vremena na raspolaganju i bude šokirano kad nam to postane teret. To radimo za djetetovo I SVOJE dobro, jer ako to ne napravimo, prolupat ćemo u najnezgodnijem trenutku i zaurlati ili još i gore... a to je onda problem.
- zamislite samo kad 9-godišnjak otkrije da mu roditelji nisu bijelo robllje nego od njega zatraže da, npr. spremi svoj krevet ili "naprasno" prestanu spremati stvari za njim... POBUNAAA! A taj trenutak dolazi (dok je dijete jako malo, to nam izgleda daleko, ali vidi moj potpis - moji su ipak u dobi kad se od njih nešto očekuje...). Srećom, nekako smo ih uspjeli taman dovoljno zanemariti da shvate kako u kući nekakve potrebe imaju i roditelji, a ne samo djeca. A sretni smo i zadovoljni dugoročno samo ako jedni drugima ne gazimo po prstima. Ja mislim da je onda bolje dijete MALO POMALO dok je još maleno i to prihvaća privikavati na to da i drugi imaju potrebe, da nisu djeca uvijek prva na redu, iako su uvijek na prvom mjestu.
Nadam se da nisam jako iskomplicirala....
APSOLUTNO se slažem...jučer je moje odmjereno "zdravo zanemarivanje" bilo nužno...pukla sam...vikala sam da me kastriraju istog momenta..umorna..pomalo bolesna ne dozvoljavam da me cijedi jer je to njoj fora u datom momentu...tata joj je bio u susjednoj sobi..i nisam mirno oprala kosu..srce me je bolilo, ali partner mi je izričito zabranio da joj se približavam jer više nije mogao niti slušati niti gledati što mi radi (i bio je potpuno u pravu..on joj se neda zezati :/ )...Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Anemona, slažem se također s tobom...protivnik sam ignoriranja, ali ono jučer je bilo nužno...kada je vidjela da joj se nedamo natezati...mirno se skinula, sjela sama na tutu, prestala plakati i nastavila mirnu večer...sada je vrijeme za "lomljenje"...neku večer ju je moj partner (njezin tata) želio nahraniti jer sam ja imala masu za učiti i ona njemu to nije dozvolila..."mama će" - vikala je...ma tko joj u tom trenutku ne bi sve na svijetu dao, sve ostavio i usprkos ne znam kakvom umoru - nahranio je...ali, od sada vrtim drugu priču...ona je meni zaista poslušna, ali je veliki tvrdoglavac..ipak, na krive se namjerila... :/ ...ne podržavam batine, niti zatvaranja u sobu ili sl. ali ponekada je nužno pokazati zube i jasno dati do znanja tko je ovdje roditelj i tko postavlja granice, a što joj prije to pokažem, s vremenom će lakše prihvaćati određeni obrazac ponašanja...također, mislim da bake uništavaju djecu...ja sam odgajana od strane baka i svi su trčali oko mene...nitko mi nikada nije dozvolio da plačem...ne kaže se uzalud: "sto baba - kilavo dijete"...Nilina baka to isto njoj čini, ali ja se više ne dam...znala bi me po sto puta dnevno maltretirati s rtićima...ja taman stavim jedan - ona hoće drugi, ja stavim drugi - ona hoće treći...e, brale, ne ide...
Peterlin, ti si mi uzor!
Tvoj post ću si isprintati i staviti na frižider - tamo ću ga najčešće i vidjeti :mrgreen:
abonjeko, ne daj se :love:
Eh, da..to s crtićima...ne dam joj da gleda svaki dan...da svaki dan gleda u TV prolupala bi do desete....
Ujutro oštro protestira...ne da mira, nema kod nas opuštenog jutra radi crtana...kažem joj da plače koliko god hoće, ali danas se TV ne glada i kraj priče...istina je da je nakon duuuuugog i zamornog cmoljenja više zaista ne mogu slušati i dođe mi da se bacim s balkona istog momenta, ali na kraju shvati...ako sam ja dovoljno dosljedna vidi da sam orah koji probiti ne može pa se prešalta na drugu zanimaciju...teško je to s djecom jer odobravajući njihove hirove često mislimo kako spašavamo sami sebe, ali dugoročno gledamo stvaramo od djece "invalide"...znam masu mama koje tako čine pa im djeca ostanu doma cijeli svoj vijek jer im je kod mame najbolje...Trpim njezino cmoljenje (iako je ne mogu slušati, iako mi bude žao, iako njezine suze ne mogu gledati) isključivo za njezino dobro...to je ono što majkama pada najteže...
Peterlin slažem se s tobom, to se nekako i moji okviri "zdravog zanemarivanja", jedino ne prakticiram ovo s zatvaranjem vrata od kupaone.
A ovo s ostavljanjem djeteta s povjerenjem drugima, ma radimo to mi več jako dugo. Uvijek je rado ostao s bakom, tatom, na sat dva, ali nakon što sam počela raditi, kad je shvatio da je to svaki dan, više nije baš oduševljen. :P A i ja imam problem sama sa sobom, jer ga ne volim ostavljati niti 20 minuta s nekim nakon posla ili za vikend, jer smatram da nam oduzimam dragocjeno vrijeme. I onda se vrtimo u krug. Realno ipak ponekad iskrsne nešto što recimo moram sama, npr. šišanje, ne želim da je u salonu punom smrada od boje.
ja ju nikad nisam ostavljala a da za to nisam imala razlog, uvijek bi odvagnula situaciju iz njenog kuta i ako bi situacija bila takva da je vise + da ide samnom isla bi, ako ne "ostavila" bi je s mm-om. mada ja mm-a nikad nisam shvatila kao osobu kojoj ostavljam dijete, ona je njegova koliko i moja i to je ta podjeljena briga.
meni je jednostavno prestrašna takva ovisnost djeteta o mami da ona nemože na miru ni do wc-a!!!!
ili ne odvojit se od djeteta ni na sekundu do vremena kad kreće u vrtić ili jaslice pa bude to tolki šok za dijete da histerično plače do povraćanja, odbija spavati, jesti....
jasno je da je svako dijete najviše vezano za mamu, to je tak jasno ali kaj je previše previše je,
ja ovo zdravo zanemarivanje zovem postavljanjem svojih granica. to su moje potrebe i ne zelim ih zanemariti. ne znaci da time zanemarujem djecje.
zdravo zanemarivanje bi meni bilo ono pusti ponekad dijte da nesto i samo nauci, na primjer nikad mi nisu bili jasni roditelji koji ne mogu podnijeti da dijete ijednom padne kod prohodavanja, ili nek se nekad maloi sam pomuci oko neke igracke, a ne da ja odmah skacem evo mama ce otvorit, skinut, sto god, pa onda nek se nekad malo i zamaze, nece mu nista biti, itd...
samo bih rekla - uživajte u njihovoj ovisnosti o vama jer će doći vrijeme puberteta :mrgreen: , a onda ćete biti :( što više ne vise na vama, što im je mrsko da ih pogladite a kamo li poljubite, pogotovo u javnosti.
svako vrijeme ima svoje prednosti i nedostatke.
ljubite ih dok možete i uživajte u zdravoj međuovisnosti. :*
Fegusti pitaj moju mamu.Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Uvijek se šali kako djeca trče za roditeljima do puberteta, onda ih pukne adolescencija pa roditelj trči za njima, e onda kad se oporave opet trče djeca za roditeljima.
I znaš u mojem slučaju je upravu. Ja ima skoro 30 god. i još uvijek "mama...mama...mama" pa je zovem pa ovo pa ono. Pa ako sam bolesna zovem nju, pa ako mi nešto treba zovem nju.
Već sam jednom negdje i rekla da kad nazovem koji dan neki već 10 put ona se javi pa me zeza "Ma šta je, hoćeš sisu?"
Zašto to činiš??? Imaš li potrebu biti toliko vezana za svoju mamu??? (samo pitam ne (pr)osuđujem!!!)Citiraj:
nenaa prvotno napisa
Da imam. Moram je čuti redovito. Netko mora zvati kumu, netko frendicu, netko muža. Ja moram moju mamu.Citiraj:
abonjeko prvotno napisa
Obožavam sa njom piti kave, pričati o svemu, volim sve što dolazi od nje, sviđa mi se način na koji čuva moju L.
Mama kao najbolja prijateljica. I nadam se da će i moja L. tako razmišljati o meni.
I to naravno dođe sa godinama. U teen fazi mi je dizala živac samim svojim prisustvom, pitanjima. Ne daj bože da je i pomislila pospremiti moju sobu.
A onda je umrla moja nona (mamina mama) sa kojom je moja mama bila u lošim odnosima (koji su postali loši par godina prije njene smrti), i od tada, vidjevši kolio moja mama pati zato jer su se glupo durile i zato jer su mislile da će živjeti 150 god pa kao imaju vremena...ja si to neću dopustiti.
Nešto nas možda vreba tu iza zida, ljudi odlaze nekad iznenada, a da se niti ne okrenemo (znam, izgubila sam nekoga, a da se nisam niti pozdravila) i zato ja moram iskoristiti vrijeme.
Želim puuuuno uspomena na zajedničko vrijeme. Isto mi je i sa tatom, ali mamu sam nekako prvu spomenula. I tatu zvrc...zvrc...ali njega iz više praktičnih razloga. Da mi posudi svoj auto, da na mojem promjeni gume, da mi ga vozi na servis, da mi popravi nešto u stanu...MM je doma 10 dana u mj, zato žicam tatu.
pa normalno da djeca odbijaju roditelje u pubertetu kad ih oni u ranom djetinjstvu pokušavaju tolko vezat uz sebe....Citiraj:
fegusti prvotno napisa
treba imati neku granicu do koje ići, netreba dijete ostavljati satima, danima...
al ostavit ga čisto da se vidi kak reagira biti s bakom ili nekim drugim na sat dva mi se čini puno bolje nego da mama ima potrebu stvoriti da dijete bude ovisno o njoj...
pardonček!Citiraj:
daisy may prvotno napisa
to se događa jer im je u životu potrebno ostvariti i neke druge odnose osim roditeljsko-dječjih. :*
G je vezan uz mene totalka, kad bolje razmislim nisu nam niti prerezali pupčanu vrpcu u rodilištu :lol:
A kako se nosim s tim!?
Pa ovisi jel pms ili je ostatak mjeseca u pitanju 8)
s time se slažem u potpunosti! znam jedne roditelje koji apsolutno u svemu pretjeruju, malog praktički ne ispuštaju iz vida, planiraju unaprijed što će raditi da ne bi to dovelo do kakve "djetetove traume". A ne razumiju da bi kasnije moglo biti većih problema s takvim djetetom, ako ne prije, onda kada krene u školu.Citiraj:
daisy may prvotno napisa
smajlić - Međimurje, ili?! ;)
smajlić je napisala:
Stvarno, ja bih ih voljela upoznati. :* A možda ih i poznam. :PCitiraj:
s time se slažem u potpunosti! znam jedne roditelje koji apsolutno u svemu pretjeruju, malog praktički ne ispuštaju iz vida, planiraju unaprijed što će raditi da ne bi to dovelo do kakve "djetetove traume". A ne razumiju da bi kasnije moglo biti većih problema s takvim djetetom, ako ne prije, onda kada krene u školu.
ne, nije Međimurje, zašto?Citiraj:
daisy may prvotno napisa
???Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ma ništa, ništa, jako su mi poznati. :lol:
da se razumijemo...
ne osuđujem nikoga i ne želim se miješati u odgoj nečijeg djeteta, ovdje samo komentiramo i svatko iznosi svoje mišljenje.
Svaki roditelj voli svoje dijete najviše na svijetu, obožava, želi da dijete bude sretno i zadovoljno i da odraste u sretnu i zadovoljnu osobu. Normalno.
Ali ipak smatram da u svemu postoje određene granice, da dijete ponekad treba pustiti da padne (ne mislim doslovno), da ono i na taj način upozna svijet i svoje mogućnosti, svoje granice. Mi učimo na svojim greškama, djeca isto tako.
Moj sin npr. je (trenutno) najviše vezan za tatu. I to jako. Jer mama radi 9 sati dnevno i od toga me ne vidi min. 10 sati. S tatom provodi više vremena, jer tata ima drugačije radno vrijeme. Kad smo doma i tata ide u dućan, sin urla kao lud i plače :"Tata, tataaaaa, ide J......s tobom...." ili "Tataaaa, di si opet".....Strašno, srce mi se lama, tati još više. Ali tata ide ipak u dućan bez njega i dok se vrati sve je normalno. Ili kad ne daj Bože tata radi po noći. Onda je prava pjesma kad se sin probudi, a nema tate da ga utješi. A kaj sad - preživimo i to, tata se ujutro vrati i sve ok.
Kad se tata išao kupat (ili mama dok tata radi), isto nam se događalo da stoji pred tuš kabinom i čeka da završimo. ili plače. al kaj, nije nam padalo na pamet izlaziti iz tuša jer on plače. i sam je skužio. sad si donese igračku, igra se u kupaoni ili nas čeka u sobu. Bez ikakve proživljene "traume".
Najdraža zanimacija mu je igra s vodom. I koliko puta smo rekli "ne, namočit ćeš se." i sto puta se namočio. a kad je skužil da je sav mokar i da ga to smeta, ni to više ne radi. Naravno da mu ne bi dali da se namoči pa da ode van na -5 mokar.
Moja kćer - druga priča. Ona je jako vezana za mene. S njom smo jako pogriješili jer dok je bila mala stalno smo se s njom igrali. Mislili smo da joj time činimo uslugu, al smo se prevarili. Sad se praktički ne zna sama igrati, zabaviti se (dok se J.zna po sat vremena sam igrati), uvijek joj treba još netko. Inače nemamo nekih većih razlika u njihovom odgoju.
Neopisivo sam ponosna na svoju kćer koja je sa svojih 8 godina vrlo samostalna, odgovorna i savjesna i puna samopouzdanja. Istina da ju je nekad teško zaustaviti kad počne pričati, ali Bože moj, tek joj je 8 (i tu je na mater).
Joj, na poslu sam i švercam se tu po forumu, malo pišem, malo radim pa se bojim da moj tekst nije izgubio smisao.
Uglavnom,
ja mislim (svatko ima pravo na svoje mišljenje)da će djetetu kasnije biti lakše ako će znati da neke stvari može samo odlučiti / pokrenuti /riješiti, ali naravno uz saznanje da su mama i tata uvijek tu negdje ako ih zatreba. :love:
Ja ne kužim ovaj dio, nekako mi je proturiječno...Citiraj:
smajlić prvotno napisa
Ja recimo ne mislim da si pogriješila što si se posvećivala kćeri kad je ona to tražila. Očito joj je to trebalo. I sama kažeš da je sad već velika, samostalna djevojčica, puna samopouzdanja :love:
Anci je napisala:
I meni je to proturiječno (ovo gore podebljano).Citiraj:
smajlić (napisa):
Moja kćer - druga priča. Ona je jako vezana za mene. S njom smo jako pogriješili jer dok je bila mala stalno smo se s njom igrali. Mislili smo da joj time činimo uslugu, al smo se prevarili. Sad se praktički ne zna sama igrati, zabaviti se (dok se J.zna po sat vremena sam igrati), uvijek joj treba još netko. Inače nemamo nekih većih razlika u njihovom odgoju.
Neopisivo sam ponosna na svoju kćer koja je sa svojih 8 godina vrlo samostalna, odgovorna i savjesna i puna samopouzdanja. Istina da ju je nekad teško zaustaviti kad počne pričati, ali Bože moj, tek joj je 8 (i tu je na mater).
Ja ne kužim ovaj dio, nekako mi je proturiječno...
Ja mislim da pažnja dana djetetu u toj najranijoj dobi, a bome i kasnije, nikako ne može negativno utjecati na njegovu samostalnost u budućnosti, samo može pojačati povjerenje prema roditeljima, stvoriti dobre temelje za odnose u budućnosti,... dok s druge strane ignoriranje može ostaviti negativne posljedice.
Naravno umjerenost je ključ svega.
[quote="Anci"]Ja ne kužim ovaj dio, nekako mi je proturiječno...Citiraj:
smajlić prvotno napisa
Ja recimo ne mislim da si pogriješila što si se posvećivala kćeri kad je ona to tražila. Očito joj je to trebalo. I sama kažeš da je sad već velika, samostalna djevojčica, puna samopouzdanja :love:[/quote
moguće je da se nisam najsretnije izrazila jer eto vraga, i radim i čitam i pišem, prebacujem se iz svijeta u svijet. :preskaceuze: I onda najčešće nešto ne ispadne dobro. ;)
Naravno da se svakom djetetu posvetim kada oni to traže, u biti sam im stalno posvećena, da se razumijemo. Ali oni imaju svoju slobodu, i sve je u nekoj normali. Kaj ja znam, ne zanemarujemo svoje potrebe/obveze samo zati jer netko od njih urla i plače i neće da odemo npr. frizeru.
Hoću reći, nekad klince treba ostaviti i na miru i pustiti ih da sami istraže svijet, da steknu neku vrstu samostalnosti, da ne mogu napraviti niti jedan korak a da nas ne vuku za ruku.
Ovo sa kćerkom jest bio malo bez veze primjer. u biti sam htjela reći da sam ju koji put ostavila da se sama igra (jer nije ona s 2,3 godine uvijek tražila da se igramo s njom) i ne joj se uvijek pridružila, možda bi se danas mogla lakše sama zaigrati.
Al dobro, cura ima povelik broj prijatelja s kojima se druži. A to je u svakom slučaju bolje nego da se igra sama.
Ja mislim da pažnja dana djetetu u toj najranijoj dobi, a bome i kasnije, nikako ne može negativno utjecati na njegovu samostalnost u budućnosti, samo može pojačati povjerenje prema roditeljima, stvoriti dobre temelje za odnose u budućnosti,... dok s druge strane ignoriranje može ostaviti negativne posljedice.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Slažem se s tvojim riječima u potpunosti. Moja djeca, i jedno i drugo imaju našu potpunu pažnju, to nikad nije bilo upitno i ne trebamo o tome raspravljati.
I NIKADA, NIKADA nismo ignorirali svoju djecu.
ali mislim da je Peterlin ovim svojim riječima puno toga objasnila:I ja sam se na vlastitoj koži i s vlastitom djecom osvjedočila da oni TREBAJU malo (malooo!) zdravog zanemarivanja! I kad sam to osvijestila, uskoro je bilo bolje i meni i njima!
Naravno umjerenost je ključ svega.[/quote]
I s tim se slažem.
I još bi se nadovezala da vjerujem da svaki roditelj čini najbolje što može i zna za svoje dijete ali ponekad ne znajući da rade u krivom smjeru. Ali to mora svatko za sebe otkriti.
Ljubav i povjerenje su najvažniji i stvaraju, bez obzira na sve, dobre temelje za budućnost. :love:
smajlić je napisala:
S ovim bih se složila s naglaskom da svaki roditelj griješi i da ono što se nama čini ispravno, ne mora biti drugome ispravno, jer naravno svatko za sebe smatra da je u pravu. (Naravno tu govorim o nijansama u odgoju, ne o zanemarivanju i sl.).Citiraj:
I još bi se nadovezala da vjerujem da svaki roditelj čini najbolje što može i zna za svoje dijete ali ponekad ne znajući da rade u krivom smjeru. Ali to mora svatko za sebe otkriti.
Isto tako mislim da je nezahvalno davati sud o nečijem odgoju na osnovu toga što su vidjeli roditelja nekoliko puta s djetetom. Ponekad možemo okrenuti uloge i razmisliti, a što taj drugi roditelj misli o našem odgoju, načinu života, ma bilo čemu, vjerojatno mu se isto ne čini ispravno kako mi radimo, živimo,...
Kao što je i rečeno, svatko mora za sebe otkriti eventualne greške, što znači da ih imam i ja i ti i oni i susjedi i prijatelji i rodbina, u nedogled,...
Uglavnom, sad sam več otišla u filozofiranje, valjda se kuži poanta, odoh malo raditi. 8)
A s ovime se ja apsolutno slažem. To mi je nekako misao vodilja i utjeha kad se pitam postupam li ispravno i kad me uhvati strah "kako ću" -nekako mislim da ako pružam djetetu puno ljubavi i pažnje, da ne mogu baš puno pogriješiti ni u čemu :)Citiraj:
smajlić prvotno napisa
Samo da dodam još i ovo:
Djeca su različita. I mi smo različiti. Njihove potrebe su različite. Ne možemo NIKAKO odgajati dvoje djece (čak ni jednojajčane blizance) na isti način. Jer djeca utječu na nas, a ne samo mi na njih....
Moj stariji sin je isto dugo bio vezan za nas (a imao je kao malo dijete problema sa vidom i sluhom, pa me to nije čudilo). Aliiiii upravo su me te njegove poteškoće potakle da ga previše štitim i dugo mi je trebalo da to prestanem činiti.
S druge strane, moj mlađi sin je drugačiji tip djeteta. Od malih nogu vikao je "pusti", "doleeeee!" i "saaaaam!" i zahtijevao slobodu.
Bogu hvalim dan kad smo odlučili imati drugo dijete. Da je stariji sin ostao sam, ja ne bih imala prilike uravnotežiti pristup ni odgojne metode. Jako su različiti. I to na takav način da je teško reći "s ovim djetetom mi je lakše". Stariji je dugo bio cvilidreta (i još se zalomi) a mlađi mrgud (i još se zalomi, često :mrgreen: ).
Stariji je relativno lako odgojivo dijete i s njim se sve moglo dogovoriti. To nam je spasilo glavu kad je trebalo odraditi duge godine različitih terapija, ali to je odavno iza nas. Ne znam kako bih s mlađim, koji je od malih nogu puno više inzistirao da bude po njegovom i za kojega smo morali naučiti potpuno drugačiji pristup.
Danas su oba prilično samostalni, stariji je odgovorniji a mlađi spretniji... Vezani su jedan za drugoga i podupiru se, ali to ih ne sprečava da se i posvađaju...
JA sam morala osvijestiti da djeci ne činim uslugu ako im (recimo) pomažem oblačiti čarape u dobi kad to trebaju činiti sami. Ne činim im uslugu ako im dajem gledati crtiće koliko bi oni htjeli. Ne činim im uslugu ako skačem na svaki njihov mig... (to mi je bilo najteže, ali ONI su me naučili da tako treba) jer za njih je dobro da nauče čekati svoj red, da nauče da nisu uvijek prvi.
I sama se ponekad pitam da li radimo greške.... NARAVNO da ih radimo. Srećom, muž i ja jedan drugome služimo kao ogledalo i korigiramo se međusobno.
A ako dajemo najbolje od sebe mala je vjerojatnost da ćemo nešto drastično zaribati u odgoju.
Kad su moja djeca bila mala, puno sam ih nosila... Moja mama je imala primjedbe, ali svekrva je to lukavije riješila i rekla - nećeš ih nositi do škole, jednostavno ćeš s tim prestati kad budu preveliki i preteški. A tako je sa većinom stvari. Nosimo (se s odgojnim metodama) dok možemo. A DJECA nam pokažu na različite načine kad nešto treba mijenjati. To je život. Brzo rastu... zašto ne bi svi skupa uživali u ovom dragocjenom vremenu njihovog djetinjstva? A ako nam je nešto teško i naporno, treba preispitati da li se štogod može promijeniti na bolje, pa to i učiniti.
sve si rekla. :love:
Peterlin, krasno si to napisala. Slažem se.
Itekako se slažem da su djeca različita, da imaju različite potrebe i da se treba voditi tim njihovim potrebama. Npr. moj maleni ima potrebu da ga nosim kad se probudi (ja dođem s posla, nismo se duže vrijeme vidjeli) i onda je ponekad cendraviji, i onda ga ja nosim, mazimo se,... uglavnom, vidim da mu jako treba tih sat vremena nekakve sigurnosti da sam tu, te čvrste povezanosti,... Ako je lijepo vrijeme, onda idemo odmah i van, ali isto ako je to u tih sat vremena onda ga lijepo po vani nosim i uskoro se odljepi i počne istraživati, juriti,... Vjerujem ako nas netko gleda u tih sat vremena kako ga nanašam, vjerojatno misle da sam luda. Toliko o nepristranom sudu. :lol:
Poslala sam, a htjela sam još nešto napisati. Mislim da je i dosta velika razlika između prvog i drugog djeteta. Barem kako vidim kod svojih bližnjih. Ipak je onda u dosta slučajeva maleni koncentriran (barem djelomično) na večeg, a ne samo na roditelje.
slušala sam jednom radio emisiju u kojoj se govorilo o tome kako najstarija djeca imaju razvijeniju tzv. akademsku inteligenciju, a mlađa djeca socijalnu jer su ušla u obitelj u kojoj već postoji dijete kojemu se posvećuje pažnja i pruža ljubav pa se to mlađe dijete "bori" za svoje mjesto u obitelji istražujući načine kako se što bolje uklopiti u već stvorenu zajednicu.
iz iskustva znam da to baš nije pravilo ali bilo mi je zanimljivo kao razmišljanje.
može biti, ali i ne mora. Pogotovo kad je velika razlika u godinama (barem je kod nas tako).Citiraj:
Anemona prvotno napisa
U biti, sve je relativno. Mogli bi ovu temu razvući do besvijesti i diskutirati, ali mislim da zaista nema potrebe. Manje - više smo svi svoje rekli, a opet se većina nas slaže u tome da svatko odgaja i i brine o svom djetetu na najbolji mogući način i da je svima nama želja odgojiti djecu da budu sretne i zadovoljne osobe.
Važno je znati da nitko nije savršen roditelj, ali smo savršeni svojoj djeci, jer nam oni to stalno daju do znanja, a to je najvažnije od svega.
:heart:
Iskopala sam ovu temu, sad sve rješavam po spisku...
Znači, ja sam od ovih mama - svih koje su na temi pisale na koju je dijete fokusirano skoro stalno. I OK, sve je to tu negdje, još su mali i ne puštaju mamu iz vida.
Mene to ne brine dok smo doma jer je ona doma i vesela i brbljava i sve je u redu.
Mene brine što je ona nakačena na mene dok smo u društvu i to non stop. Zapravo, brine me njeno ponašanje s vršnjacima. Ne vidim da ima želju za interakcijom, a ponekada kada dođem u vrtić po nju, nađem je kako stoji sama i cucla prst i gnječi krpicu tješilicu, a ostali se igraju. Prilagodbu je malo teže podnijela, prilagodila se oko Božića ali i dalje svako jutro ima monolog u stilu "mama ja bih s tobom ostala, mama ja sam usamljena, mama ja ću se odselit iz vrtića, itd."
I ja je ostavim dok ona tako cendra.
Kada pitam tete, kažu da se sada oslobodila više, ali nije to puno. U parku, bojažljivo prilazi djeci, ili se čak makne da djeca prođu pa onda sama ide na tobogan ili slično. Kao da ju je strah djece.
Sad čitam o onoj "nesigurnoj privrženosti" i nekako si mislim da je to to...da joj nisam usadila dovoljno sigurnosti do sada i nema povjerenja u druge. Ja sam introvert sama, ali sam kroz život naučila socijalizaciju. Ali ne želim da ona bud etakva.
Ima li tko sličan slučaj?
Sutra idem na razgovor s tetama u vrtić da vidim kako se stvarno ponaša kroz cijelidan, ali mene to muči.
lavko, to je sve u redu... Tek nakon treće godine će se odlijepiti. Do tada - djeca se igraju u grupi, ali se ne igraju ZAJEDNO nego svatko sa svojim igračkama, a interakcije se svode na otimačinu. Roditelj je u takvoj situaciji pivot točka, poznati teren pa nije čudo da nam se uglavnom vraćaju... Dok su moji bili mali, sjećam se da u igraonici u Turbolimaču nisu dozvoljavali roditeljima ostavljati djecu mlađu od 3 godine bez nadzora poznate osobe (roditelja ili nekoga tko je baš s njima) iz tog istog razloga.Citiraj:
lavko prvotno napisa
Dobro si primijetila da se tvoja curica boji djece i to je vjerojatno točno, ali je to dio urednog razvoja. Ona mora steći sigurnost UZ TEBE, odnosno uz poznatu odraslu osobu (na igralištu i slično) a tek kad to postigne, krenut će sama... Netko nakon treće godine (moj mlađi sin) a netko nakon četvrte i kasnije (moj stariji sin, koji je i danas jako vezan za svog tatu i mene, dok je mlađi "cigansko dijete" koje se dobro osjeća i ako nema nikog poznatog, nego dapače, treba komad vremena u danu koji će provesti sam sa sobom).
Citiraj:
lavko prvotno napisa
o da, imam svoja dva takva, a znam ih još koji spadaju u opis
Moji su oboje bili takav tip, kao bebe nisu ih nepoznati smjeli ni pogledat, a kamoli dodirnut, ova mala se sramila i babe i dide ako ih ne bi vidila cijela dva dana
Moja mala je ko tvoja otprilike, isto se u vrtiću vrlo rijetko igra s drugom djecom, boji ih se (iako je sad dosta bolje nego u početku), uglavnom je na tete fokusirana. Ali s njom je još pjesma, ona je u vrtiću tiha i povučena, ali zadovoljna. A stariji je proplakao skoro cijelu tu prvu godinu, a onda i dosta vremena u drugoj, kad je promijenio grupu. Prvi dan druge godine vrtića, ja se mislim da li da zovem da provjerim kako je, svi me uvjeravaju da je njemu super, on se igra a ja tu brijem. Mislim se: da, to bih i ja rekla nekom drugom. Nazovem u vrtić, čujem tetu iz druge grupe da pita njegovu tetu kakva je situacija i čujem ovu kako joj odgovara "svi su dobro osim M.".
Na igralištu, na rođendanima, u gostima, držao bi se nas poznatih, igrao se sam. Ja sam to sve puštala, nisam ga gurala jer onda tek ništa ne bih postigla, tvrdoglav je prilično. S nekom djecom bi se prije upustio sam u interakcije, neka mu nisu nikako odgovarala.
Uglavnom, malo pomalo samo skužiš da se vrijeme sramežljivosti skraćuje. Pa teta kaže: počeo se igrat s djecom. Pa kaže: ima sad par dječaka s kojima se stalno igra. Uglavnom, samo sam u jednom trenutku skužila da smo na igralištu nas dvoje, tamo su neki dječaci, i on mi veli "idem se ja tamo sprijateljit" i ode i skompa se.
Ja sam se isto ponekad pitala jesam li ja nešto krivo napravila. Pogotovo s prvim, sva sam bila u tom attachment parentingu i nisam ni skužila koliko na osnovu toga očekujem maltene da to dijete neće nikad imat nijedan problem u životu. Šokirala sam se kad sam vidjela koliko je plašljiv ispao.
Al onda sam se sjetila da sam ja bila izrazito sramežljivo i osjetljivo i nježno dijete. I da je moj muž bio isto takav. Pa da nije to baš svjetsko čudo da nam je i dijete, zamisli, ko roditelji.
četvrte, pete... :) ali do pet su se odlijepili svi čičci koje znamCitiraj:
Peterlin prvotno napisa