Kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba MPO?

Evo i moje životne priče...
Ukratko....
Od puberteta se borim sa PCOS i odmah mi je priopćeno da ću malo teže zanjeti. Čim je veza sa MM postala ozbiljnija ja iznosim karte na stol pa šta bude.No moje zlato odlučuje ostati uz mene pa šta bude, boriti ćemo se skupa.
Nikada nismo koristili kontracepciju, a on vjenčanja intenzivno krećemo na bebicu. Nakon 2god.neuspješnih pokušaja odlazim kod svoje gin. Svi brisevi, papa, pregled i uzv uredni. Moja soc gin mi preporuča 3 ciklusa klomifenom i hopsanje svaki dan 4x dnevno, šta da vam kažem, luđakinja, u tim danima više smo se mrzili nego voljeli ;) .Nakon neuspjeha traži spermiogram od MM-nalaz mali broj prog.pokretnih. Ona diže ruke i kaže da nam nema pomoći.
Očajni odlazimo u privatnu polikliniku kod naše predrage dr.koja nam je već do sada puno pomogla.
Ona predlaže MM pregled urologa-nalaz uredan, uzrok smanjene pokretljivosti nepoznat; a meni HSG-nalaz desni jajovod odličan a lijevi nešto slabije prohodan.
Šalje nas odmah kod Dr.Baumana! On gleda papire i kaže da nalaz MM uopće nije toliko loš a da je moj HSG također dobar.
Odlazimo na 1.aih. Iako je neuspješan oduševljeni smo našom dr. i dragim dr.B te trenutačno pauziramo sa jednim ciklusom pa ćemo opet na SD.

Evo i moje životne priče...
Ukratko....
Od puberteta se borim sa PCOS i odmah mi je priopćeno da ću malo teže zanjeti. Čim je veza sa MM postala ozbiljnija ja iznosim karte na stol pa šta bude.No moje zlato odlučuje ostati uz mene pa šta bude, boriti ćemo se skupa.
Nikada nismo koristili kontracepciju, a on vjenčanja intenzivno krećemo na bebicu. Nakon 2god.neuspješnih pokušaja odlazim kod svoje gin. Svi brisevi, papa, pregled i uzv uredni. Moja soc gin mi preporuča 3 ciklusa klomifenom i hopsanje svaki dan 4x dnevno, šta da vam kažem, luđakinja, u tim danima više smo se mrzili nego voljeli ;) .Nakon neuspjeha traži spermiogram od MM-nalaz mali broj prog.pokretnih. Ona diže ruke i kaže da nam nema pomoći.
Očajni odlazimo u privatnu polikliniku kod naše predrage dr.koja nam je već do sada puno pomogla.
Ona predlaže MM pregled urologa-nalaz uredan, uzrok smanjene pokretljivosti nepoznat; a meni HSG-nalaz desni jajovod odličan a lijevi nešto slabije prohodan.
Šalje nas odmah kod Dr.Baumana! On gleda papire i kaže da nalaz MM uopće nije toliko loš a da je moj HSG također dobar.
Odlazimo na 1.aih. Iako je neuspješan oduševljeni smo našom dr. i dragim dr.B te trenutačno pauziramo sa jednim ciklusom pa ćemo opet na SD.

Kako sam se ja osjećala? Kao da me pregazio vlak od 100 tona. Najgora stvar je da sam oduvijek željela djecu, a u meni je uvijek bio prisutan neki strah, šta ako ne budem mogla imati djecu. I onda, došao je i taj dan. MM i ja smo skupa bili 6 god kad smo aktivno počeli raditi na bebici, nakon 6 mjeseci pokušavanja moj strah me natjerao da MM pošaljem na spermiogram (bilo je to logikom ma samo da smo sigurni da je sve ok). Sjećam se da sam ujutro došla s posla (radila sam noćnu) i nazove MM i kaže da nalaz nije baš najbolji ali kao ima nade. Mene je automatski prožeo takav osjećaj straha koji još nikada nisam doživjela. Poslao mi je nalaz na mail i kad sam ga vidjela suze su samo počele ići (oligoasthenozoospermia gr). Nisam prestala plakati cijeli dan. Od tada sam se promijenila, izgubila sam interes za puno stvari. Teško mi je proći kraj dućana s opremom za bebe jer toliko želim tamo ući, a nemam zbog čega. Kupovanje poklona za djecu prijatelja je pravo mučenje. Definitivno nisam više ista osoba. A sada me i ovaj zakon šamara, kao da ovo nije dovoljno.

Trenutak kada smo u hodniku splitske bolnice pročitali nalaz spermiograma bio je jedan od onih koje pamtim u životu kao "prije i poslije". Sve što je bilo prije tog trenutka bilo je drugačije, naivno i djetinje, a tek poslije tog trenutka dogodio mi se život, ogoljen do grubosti, hladan, nepopustljiv.

Do tada sam naivno mislila da je naš život konačno krenuo pravim smjerom, razlučili smo neke stvari, posložili prioritete, nakon skoro 7 godina veze ušli u brak i podstanarski stan.
Prethodno je muž napustio posao pomorca jer smo oboje (puno više ja) zaključili da je to pretežak život koji će nas slomiti i on je našao posao na kopnu, financijski nemjerljiv, ali mladi i naivni, sanjali smo da se živi od ljubavi i da je manje više...
Sve do tog trenutka kada su nam rekli da su čuda moguća, ali možda ne u našem životu. U tom trenutku sam odrasla.

Imali smo prijatelje naših godina s istom dijagnozom, znali smo ukratko što nas čeka, znali smo da trebamo ICSI metodu, znali smo da trebamo Zagreb. Znali smo da trebamo novac.

U jednom jedinom trenutku nestalo je sve što je bilo prvo na životnoj ljestvici važnosti i nestali smo i ja i suprug i moj fakultet (napokon upisan i toliko željen da sam prekinula prethodni uspješni studij) i sve što smo imali i željeli postalo je jedna jedina riječ- roditelji.
Možda u tom trenutku nisam mislila da ćemo zaista tako puno morati žrtvovati, ali s vremenom je postajalo sve jasnije da smo gradeći tu autocestu svog životnog puta, zanemarili sve prilaze, cestice i makadame koji bi trebali biti dio nje.

Suprug se otisnuo na more, ja se preselila malo kod njegovih, a više kod svojih roditelja, postali smo putnici bez prave adrese, a najbolnije su bile one zagrebačke, adrese tuđih ljudi.

Naša curica danas ima tri ipo godine i stigla je nakon više od 5 teških godina. Vrijedilo je sve to proći, svaku suzu, svaku bol, i tisuću puta toliko.
Sada idemo po naše smrzliće (nadam se da ovaj užasni zakon neće potrajati toliko dugo da padne u zaborav taj naš slatki izraz za zamrznute embrije!) i u meni je ponovno strah- strah od susreta sa klinikom, strah od neuspjeha, čak i strah od uspjeha. Ali, ovaj put smo jači, ovaj put nas je troje! :heart:

Nene2 :heart:

Podižem opet malo ovu temu jer vjerujem da ima još neispričanih priča, a tako bismo voljeli imati puno materijala za našu knjigu! :love:

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=85191

Nene :love: puno sreće vam želim![/b]

Nasa prica s MPO tek pocinje...

Vec 9 godina smo zajedno, a zadnjih godinu i pol u braku. Nakon 1,5 god pokusavanja krenuli na pretrage: i moji i njegovi brisevi uredni, moji hormoni unutar ref. vrijednosti (ali vidjet cemo sto ce ginic reci), njegov spermiogram s dijagnozom oligozoospermia i moguca varicocela 1. ili 2. stupnja.

Zbog povisenog prolaktina sam vec 5 godina na terapiji Bromergonom koji je uz terapiju o.k. Endokrinolog me cak htio maknuti s terapije da vidi kako cu reagirati, ali kad sam mu spomenula da pokusavamo zatrudnjeti ostavio me na njoj.

Vjerojatno sada slijedi HSG pa prvi posjet MPO doktoru.

Iako znam da moramo biti strpljivi i da smo tek na pocetku nase borbe ne mogu da se ne zapitam zasto bas mi? Skoro svi nasi prijatelji i rodbina su dobili svoje bebice bez muke i sad ih nunaju u svom narucju. Najgore je sto o nasem problemu ne mogu pricati sa svim tim ljudima jer oni to ne mogu shvatiti buduci da ne moraju kroz to prolaziti. I frizerka me vec gleda kao da sam gubava jer me svaki put ispituje kad ce bebica. Svi nas pitaju "a sta vi cekate?" ili "zelim unuka dok sam jos ziv", a mi samo slijezemo ramenima.

Nene, jedna crtica, a cijeli život u njoj, stvarno si talent :heart: !

Neznam je li intuicija moja istina; je li predosjećaj stvar straha, pretpostavki ili te istine, ali ja sam nekako znala....
Od onih prvih krvavih jutarnjih razočaranja negdje u meni je spavala ta misao, a kako su prolazili mjeseci neuspjeha, misao se pretvarala u jasan glas upozorenja.
Zapravo je čudno koliko me loš nalaz uopće nije iznenadio. Iznenađenje je bilo samo čiji je to nalaz bio. I bilo mi je normalno. I znala sam što treba. I bili smo posebni čak.
Ta istina je prihvaćena kao temeljna istina - to je naš put do djeteta - možda jest malo drugačiji, ali eto, naš je.
Krenuti na taj put bilo je lako - opstati i ostati na njemu...eh, to je već druga priča.
Početni entuzijazam je urodio plodom, no život je imao neke druge planove za nas. Gubitak djeteta sreću pretvara u tugu, posebnost u prokletstvo, entuzijazam u stalni strah...Strah od neuspjeha, strah od gubitka, strah od nas samih...
Jedino jače od tog straha je želja.
Želja da nas malo biće zazove mama, tata.
Želja da ga nosim pod srcem, osjećam u sebi....da ga tata osjeti kako lupka iznutra...
Želja i nada da će jednog dana dijete zaspati između nas, a mi ćemo ga gledati dok spava - Jer je tako prekrasno - Jer izgleda kao anđeo - Jer je samo naše....
Ta želja je naša temeljna istina - ta želja je naš život.
Znala sam da nam je put težak. Nisam znala koliko.
Priznajem da ponekad želim odustati, da mi je ponekad preteško.
Priznajem da se ponekad ne prepoznajem - u ljubomori, jadu, žalosti.
Priznajem da mi je sada naš put teži nego na početku.
Ali, to je naš put. Znamo to.
Treba samo smoći snage i ostati na njemu.
Naša istina je mpo - naš cilj je dijete.

tonili :love: tako si to divno napisala, predivno :heart:

tonili draga, stići ćete do cilja! :heart:

nadam se da pino nije promakao ovaj tekst za knjigu!

Svima :love:

tonili draga, kao da sam ja napisala tvoj tekst prije samo 10 mjeseci :heart:

tonili draga :* bit ćeš mama :heart:

Uf sretna, daj je i meni bar 10 mj do sreće najveće.... :*

Kako sam se osjećala???Neznam...vrtjela mi se bolnica, ordinacija, park...sve oko mene...S obzirom na PCOS pretpostavila sam da nece teci kao po vodi, al uvijek mislis pa nece baš mene....

Sve preživiš i trudiš se, drago mi je što postoji ovakvo mjesto gdje možemo reći što osjećamo a da se razumijemo, jer ponekad mi je dosta tuđih umirivanja, savjeta, lezi, digni noge, odi u neki famozni grad gdje žene ostaju trudne sam tak, pij ovaj čaj, itd...vjerovatno me razumijete.
Iskreno mislim da bi trebalo biti i više centara za psihološku pomoć za nas i naše MM!!!!!

osjecala sam se...... ne znam ni ja sama kako...posto vec duze pokusavamo i od niza negativnih testova,pregleda,pretraga,odlaska po bolnicama,razocaranja nesto mi je govorilo da ce izgleda morat doci do toga...pogotovo sta je muzu svaki spermiogram bio sve gori i gori umjesto bolji,iako je uzimao svemoguce preparate..i kad mi je na zadnjem spermiogramu rekao ginek. da nemamo vise sta cekat da idemo na MPO,ne znam sta sam osjecala u sebi da li veliku tugu,veselje.... pomislila sam ipak je doslo dos toga,pa zasto bas ja,zasto ne mogu prirodno,zasto sve oko mene mogu?zasto nikog ne poznam da je tim putem ostala trudna,zasto bas ja? dok sam se kuci spustala iz bolnice na neki nacin mi je bilo drago da cu makar i tim putem jednog dana ipak biti mama,pa sam od veselja nazvala muza da mu kazem,mamu,a onda su neki blizi poslije saznali... ko nije u tome ne moze to shvatit...
npr. moja frendica,isto nema djece jos(vrsnjakinja)ja da nemogu iamt nema sanse da bi se odlucila na tako sta ko ti...ako mi bog prirodno ne moze dat nebi ni ovako nikad.ja pitam pa zasto?kaze jednostavno nebi isla takve boli,muku trpit za nista pa i pod cijenu djeteta...mislim da je to jako sebicno i ne razumijem ju,kao sta ni ona mene vjerojatno,ali dobro svako ima svoje misljenje.ja znam da nije lako to sve proci,to iscekivanje nakon punkcije,transfera je se sta ulovilo,sta ce beta pikazat?to je strasno...sli za svoju mrvicu u rukama sve cu izdrzat,znam da moram i nadam se da ce me bog jednog dana ipak nagradit... :)

Nakon jedne prirodne trudnoće koja je završila spontanim,saznanje da nam treba mpo mene i mm totoalno je šokiralo. Zapravo,dugo nam je trebalo da to prihvatimo a o suzama i teškim danima da i ne govorim.

Nakon obavljenih pretraga (pregleda, hormona i spermiograma), dr mi je rekao da su nalazi mog muža dosta loši i da on preporuča IVF (AIH bi bio gubitak vremena). U tom trenutku, istina, bila sam malo zbunjena, ali sam bila jako sretna, jer sam mislila da ću ubrzo ostati trudna. Evo, prošlo je skoro god. dana od tog razgovora i upravo sam u 3. postupku. Nije me valjda nešto šokiralo, jer smo 2 god. pokušavali, pa ništa, a kad nam je doma stigao spermiogram, bilo nam je potpuno jasno da druge nema. Sretna sam svaki put kad počinjem s postupkom, ali tužna izlazim, nadam se da će ovaj puta biti drugačije, a i ako ne bude, idem opet, dok ne ostanem trudna, ili dok me ne otjeraju s klinike!

Nakon 5 godina veze, odlučili smo da je vrijeme za svadbu i bebu. Prvu godinu nisam ni razmišljala da se to neće ubrzo ostvariti. Prošla je još jedna godina, pa još jedna i tako redom... Nakon tri godine braka dr. mi na redovnom pregledu kaže "ili se dovoljno ne trudite ili to neznate raditi"! Ja u šoku, nakon nekoliko dana promjenila dr. Objasnim novoj doktorici sve, godine braka, želju itd... i ona kaže ako za 6 mj. ne bude ničeg, onda radimo spermogram. U to vrijeme, nju premjeste u drugi grad i ja ostala bez dr. Nakon nekog vremena odem kod nove dr. koja nas konačno uputi gdje, šta i kako odraditi... Moji nalazi sve o.k., MM oatzs! U datom trenutku nisam ni znala šta to znači! Bolje, jer ne bih mogla sjesti za volan i odvesti se doma.
Slijedili su mjeseci svega...tuge...očaja...ljutnje...
I stala svemu tome na kraj! Uzela tel. u ruke i na 988 tražila broj Klinike, naručili se i krenuli.
Sad je već iza nas 1 IVF, 1 ICSI, 2 prirodna IVF. A i idući mjesec idemo u prirodni, ako ne uspije opet, i opet i opet...
Dok malo :heart: ili dva ne zakuca u mom tijelu!

Od svoje 18. sam znala da imam PCOS, menstruacije su mi bile užasno neredovite i bez Dabrostona ništa. Kada sam navršila 20 pitala sam gin. da li ću ja jednog dana imati probleme da zatrudnim. Odgovor je bio "ma ne". Ali nešto mi je govorilo da će biti obrnuto. Udala sam se,prestali smo "paziti" i ništa. Nakon godinu dana pokušavanja,ništa...Tad sam opet otišla kod gin. i ona mi je prepisala Yasmin i rekla da neka to pijem 3 mjeseca i da ću sigurno zatrudniti..I opet ništa...Onda je počelo s Klomifenom...Nema nikakve reakcije..ni jedan folikul...Plakala sam skoro svaki dan..pričala gluposti svojem M(da ako ja ne budem mogla imati dijete neka si on nađe drugu ženu,da ima pravo na tu sreću da bude otac)Onda me on upitao da što je meni, da je njemu najbitnije da ima mene, a dijete će doći. Da on nikada nebi pomislio da ima neku drugu samo zbog toga(stvarno sam gluposti govorila, ali to je bio šok) I nakon terapija klomifenima i folikulometrija moja gin. se odlučila prošle godine da ja odem na drilling i neka mi odmah naprave hsg. I rekla mi da se drillingom povećavaju šanse da zatrudnim i to mi je ulilo nadu. I prošla sam sve to, jajovodi prohodni. Ja sva sretna, mislila sam budem ja zatrudnila do kraja godine. Gin. mi je dala metformine kao da još više poveća šanse.Ali opet ništa. I sada je odlučila i rekla mi da više nema smisla.Najbolje je da vas šaljem za Zg na MPO. Evo i mi sada krećemo na taj put. Znam da isto možda neće biti bajan ali kada vidim sve vaše priče i pozitive znam da će mi biti lakše. Jer znam da nisam sama. Imam vas kao primjere i suputnice u ovome, imam svog M kojeg obožavam, koji mi je najveća podrška,koji mi briše suze s lica i daje mi optimizma, imam svoju majku i dva brata koji jedva čekaju da postanu ujaci,imam šogoricu i nikako da ne izostavim svoju svekrvu koja mi je također velika potpora i koja mi govori da će biti sve ok...Evo toliko od mene :-)

a joj..........ja i moj muž smo počeli raditi na bebi prije 3.5godine. Onda još nismo bili u braku,rekli smo polako čemo bebu.....pa onda vjenčanje.Ja sva pune entuzijazma odlazim u gradsku knjižnicu i dižem knjigu "Povečajte svoju plodnost" i obavljam rutinski ginekološki pregled.Sve ok kaže ginekolog....i tako je prošla godina.....a bebe nema.
MM je sam na svoju ruku otišao napraviti spermiogram- diagnoza Normozoospermia i ja počinjem sumljati da je u meni problem.Odem opet kod svog ginekologa i krenemo s ciljanim odnosima i klomifenima.....6 ciklusa ciljanih i ništa.... potom odem u bolnicu na HSG. Nalaz uredan...Hsg me ništa nije bolio...Pa potom na jednu inseminaciju pa ništa....i onda na čajeve...marulja..vrkuta..matična mlječ..sve i svašta na prirodnoj bazi.......i onda prošle godine u 7mj. ja trudna.O Bože niko sretniji od mene nakon 2.5godine napokon trudna.NO međutim moja je sreča kratko trajala.Tjedan dana nakon što sam saznala da sam trudna hitno sam primljena u bolnicu u strašnim bolovima i krvarenjem.ŠOK...vanmaterična trudnoča odstranjen desni jajovod. Ma nema veze ajde imam još ljevi pa bit če valjda drugi put u redu. I evo sad u 2mjeseu opet završim u bolnici..menzis mi ne prestaje 20 dana i doktora kaže opet vanmaterična trunoča.ŠOK odstranili su mi i desni jajovod........sad doma na bolovanju skupljam snage za dalje....poslala sam papire u Maribor...........i ostaje mi nada da čemo i mi jednom postati roditelji jer kako se kaže poslije kiše uvjek dolazi sunce.............

Imam jedno dijete, došlo samo tako. A onda smo htjeli drugo... i nikako. I nakon god i pol pokušavanja ode muž napraviti spermiogram... i bingo- mali broj, slabo pokretni. Dr. preporuča inseminaciju (za početak).
Kako se osjećam...Ljuto i jadno. I krivim i mog muža, i Boga i vraga. I tako par dana na početku svakog ciklusa... A onda taman kada zaboravim... a onda sve ponovo. Ludim i ne znam koliko ću još moći. A još nisam ni krenula u postupke (u fazi sam pretraga), ne mogu ni čitati o njima. Jer suze samo teku.
I ne znam kako to podijeliti s drugima, kako objasniti na poslu kamo idem... Zato sam i krenula privatno (jer tako mogu na preglede popodne, nije da si to mogu samo tako priuštit). Nekako mi se čini da drugi ne bi to razumjeli, a i nemam volje dijeliti to. Pa ni s vlastitim roditeljima. Jer strah me da ću se raspasti.
Ne znam kako prestati kriviti muža i kako prihvatiti situaciju...
Znam da bih trebala zahvaliti Bogu što mi je podario bar jedno dijete bez nekog problema (jer drugima nije ni to). Ali trenutno ne mogu.