Anemona, nije bezobrazno, meni takva pitanja ne smetaju. Jedino što ja ne rađam komade nego djecu. Stat ću onda kad vidim da je to to, u svakom pogledu. Možda je to baš sad a možda dođe još jedno. ja imam ljubavi, volje, snage, živaca i novaca za svih troje. I ne nadam se da netko od njih neće htjeti studirati, dapače,isto kao što se ne nadam da će se morati sami uzdržavati sa 17. Niti tražimo niti imamo ikakvu financijsku pomoć sa strane. Svoji smo od početka do kraja.
Poanta onih mojih primjera nije bila ta da smo ja i brat razočarali mater niti da je ona gospođa očajna jer nema unuke. Poanta je ta da nas život nosi ko zna di i ko zna kako. Niti ja mogu niti želim isplanirati budućnost svojoj djeci. A bazu imaju. I materijalnu i emotivnu. ja ne mislim da je moja dužnost osigurati djeci svakome po stan za početak života. Ali po svemu sudeći oni će i to imati. Svi troje. Meni je najvažnije da se oni u svojoj kući osjećaju onako kako treba, da su sretni, ispunjeni i voljeni. Ona gospođa ne plače samo zato što nema unuke. Nego zato što je kćeri nametnula život kakav ona sama nije zamislila. jer nije ni imala pravo zamišljati. Od najmanjih nogu ona je dresirana-sat klavira, sat sporta, deset sati učenja, tri minute igre. Škola, škola, škola, fakultet, magisterij, doktorat..A sretna je ko što bi svatko bio sretan da je emocionalno šupalj. Koliko smisla ima roditi dijete, čitav život ga gurati tamo gdje ne želi i okrenuti se u starijim godinama i viditi da nije sve u tome? Nitko neće reći :Ja sam isplanirao svom djetetu budućnost. Ali to se da isčitati iz puno postova ovdje. ja nisam ništa isplanirala. Moja djeca su individue, slobodni ljudi koji će sami sebi krojiti život. Ja ću uvijek biti baza a oni kako ih volja.
