Prekjucer smo brojili tocno 2 mjeseca, a jucer je mama prvi puta nakon trudnoce i poroda opet sjela na svoj motor i napravila jedan dir od pola sata, dok je tata cuvao Manuela. To je ujedno bilo prvi puta da sam tako dugo bila bez Manuela, zapravo do tada se uopce nismo razdvajali. A i tati je bilo prvi puta da je tako dugo nasamo bio sa njime.
Uglavnom, bilo nam je super, svima.
Kada sam se vratila cekalo me iznenadenje. Kaze mi MM da je u meduvremenu bila sveki kod nas, da se poigrala malo sa Manuelom, ali ga nije drzala u rukama, i da je krenula svojoj kuci 5 min prije nego sam se ja vratila sa recenicom da ide ona da se ja ne bih naljutila kada dodem kuci i vidim je, i to sve naravno uz suze.
Bila sam jako ljuta kada sam to cula, bas mi je puako film! Opet ona glumi zrtvu i place, a mene prikazuje za zlocestu mamu. Presvukla sam se i otisla pravo kod nje da rascistim to jednom zauvijek! Ovaj put sam se osjetila spremnom za razgovor, i bas sam htjela reci joj sve sto osjecam i sto joj ide. Vjerojatno je na mene imalo utjecaja i to sto sam se provozala na motoru, podiglo mi samopouzdanje, vratilo mi je snagu i sigurnost u sebe.
Da ne prepricavam sada cijeli razgovor, reci cu samo da smo pricale jako direktno i otvoreno. Bila sam vrlo direktna. Osjecala sam se jako dobro sto sam joj sve rekla u facu, a tako sam mogla cuti i njenu stranu. Bilo je sve onako kako ste napisale i pretpostavila ovdje. I nju i mene su pucali hormoni i ljubav prema Manuelu. Bilo je bas terapijski i oslobadajuce reci joj sve u facu, iako sam se sjetila kasnije da joj nisam jos neke stvari rekla, ali one najbitnije jesam. Naravno, i ona je rekla kako stvari stoje iz njenog ugla, i na kraju smo nasle zajednicki jezik. Znam ja da ona nije u dusi zlocesta, ali me je svejedno nerviralo njeno ponasanje. Na kraju smo se i izljubile, a kako ce dalje biti ne znam. Uglavnom, ja sigurno i dalje mislim raditi po svom osjecaju, sigruna u svoje odluke i postupke, ne zelim ju gledati 3 puta na dan sto je i ona shvatila, a ostavljam otvorenim ostale stvari kako Manuel bude rastao i ja se budem jos mijenjala. Njihov odnos necu kociti, ali za razivanje istog IMA vremena i kasnije, ne mora se bas sada i odmah to razvijati. Na prvom mjestu sam ja (i MM) a tek onda svi ostali.
Ona i dalje zeli kupiti kolica za MAnuela (da bu ga ona vozala po kvartu), a ja i dalje to ne zelim, nego da se nosi u marami. Tj. jos uvijek u skoroj i daljoj buducnosti ne vidim spontanu priliku da se ona nasamo seta sa njime, da bih ja npr. mogla srediti stan ili otici kod frizera. To sve mogu i sa Manuelom. A Manuela u marami za sada nosim samo ja i mi smo se na to totalno navikli, iako je tezak 6.5 kg ali su se i moja leda postepeno navikla na njegovu tezinu i ojacala sam.
Eto tako. Mislim da moj osjecaj prezasticenosti prema mom sinu jos nije gotov, i da ce jos neko vrijeme trajati, ali sam uspjela izbaciti sve ono iz sebe. i sada sam mirnija. Sveki je skuzila da nemam takva ocekivanja od nje kakva je ona mislila, tj. kakvom se i dalje nudi, jednostavno se sama snalazim i volim tu svoju samostalnost. A sto joj mogu kada uspijevam i sve sama (valjda ona nije bila takva kada je rodila MM, njoj je njena svekrva stalno visila nad glavom pa je njoj to normalno da i ona meni visi).
