nisam uopće u pozitivnom duhu kada je crkva u pitanju i mnogo stvari oko nje. tražim po internetu o tim novim smjernicama od strane crkve, ne mogu ništa naći...
nabasala sam na blog od čudine i pročitala njegov osvrt na čitavu temu: http://blog.vecernji.hr/kruno-cudina...je-pedofilija/
i potresao me komentar jednog od čitatelja dolje kojeg prenosim ovdje, naime ja osjećam prilično slično.
Isus također reče; “I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.”
I reče još: “”Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.”
A ipak se pobačaji rade svakodnevno oko nas i hodamo, radimo, kupujemo i živimo okruženi ljudioma koji su ubojice svoje djece. Ubojica svoga djeteta pruža ti kruh s druge strane pulta u dućanu, ubojica svoga djeteta pregledava te kad se razboliš, ubojica svoga djeteta podučava ti dijete u školi. I tako dalje. Čemu se onda čudimo u jednom društvu u kojem je to dozvoljeno i u kojem se to – ubojstva one najmanje djece – svakodnevno oko nas događa?
No tema je pedofilija, a ne pobačaj. Ne znam, zapravo, čemu se čudite, Kruno? Većina svećenika i vjernika (i to velika većina) reći će vam da je Bog ljubav i da je milostiv, da oprašta grešnicima. Reći će vam da se, dapače, “kao jedina ovca koja je završila na pastirevom ramenu spominje ona izgubljena”, reći će vam da Bog ljubi grešnike više nego pravednike, a Kustić je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni napisao da Bog jedva čeka da grešnik sagriješi, jer onda dobije priliku oprostiti mu i pokazati mu an taj način koliko ga ljubi. Reći će vam također da pakla možda ima, ali da je prazan jer Bog toliko ljubi ljude da ne bi dozvolio da i jedna od njih završi u paklu. I reći će da nema tog grijeha koji On ne može oprostiti. I kad se sve to zbroji, poruka te i takve vjere i tih i takvih svećenika te vjere jasna je: Što više griješiš (činiš zlo), Bog te više voli, ergo: čini zlo! I ne boj se, jer On će to jedva dočekati da ti može oprostiti, a u paklu sigurno nećeš završiti. Ako će itko završiti u paklu, onda će u njemu završiti “oholi pravednici” koji time što odbijaju činiti zlo pokazuju zapravo da Boga ne trebaju. Shvaćate li sada, Kruno, zašto se nemate čemu čuditi? Pogotovo ne od svećenika koji ovo propovijedaju. Neki obični ljudi još i mogu biti glupi i zbog nekih zastarjelih vjerovanja misliti da zlo ipak nije dobro činiti, ali svećenici (a i velik broj vjernika) uglavnom jako dobro znaju da to nije istina i da se nemaju nikakve potrebe suzdržavati. Zašto i bi?
Pun sam gorčine, jasno. I jasno je da nije sve ovako kako sam rekao. Još je i gore. Dosta svećenika i vjernika ni ne vjeruje u Boga, ali vjeru iskorištavaju da bi oprali svoju savjest zbog zla koje čine (ako savjesti još uopće imaju), a i da bi se grupirali nasuprot “drugima”. Ostatak svećenika i vjernika (a taj broj nije mali), vjeruje u boga – ali u boga zla, kojem se klanjaju i kojem služe. Što je pedofilija za takve svećenike nego tek daljnji korak u pravcu poniranja u to zlo? Nekad su se na barbarskim oltarima žrtvovali ljudi – na današnjim se “oltarima” ovakvih svećenika kakvih je nemali broj u Crkvi žrtvuju (ubijaju) duše. Može li biti većeg zla i boljeg načina da se ubije nevina duša (kao žrtva mračnom bogu zla kojem se klanjaju) nego kad se prizove k sebi dijete puno povjerenja, prizove ga se riječima naizgled punim dobrote, prizove ga se u ime Boga i Isusa, prizove ga se autoritetom svećenika, “Božjeg” čovjeka… a onda ga se iskoristi, drhtavog od straha, zbunjenosti, neshvaćanja i nemoći? Ubije ga se, ne u tijelu, već u duši. I kad ga svi oko njega, pa i njegovi roditelji, ostave u šutnji i, često, nedjelu koje se ponavlja. Svaki jauk i svaka suza tog djeteta i te djece naslada su Zlome kome se ovakvi njegovi crni svećenici klanjaju – zaštićeni od kolega, nimalo manje crnih od njih, ujedninjenih svih zajedno u jednu mračnu organizaciju koja već dugo, vrlo dugo, polako izjeda onaj prirodni, pravi Božji moral svijeta. I to tobože upravo pod Božjom zastavom… Ima li veće ironije od te?
da ne bi netko krivo razumio, nisam ateist barem ne još, niti propagiram ovime negiranje boga, ali okrenula sam se od katoličke crkve, odnosno od crkve uopće bilo koje. iz katoličke sam obitelji, odgojena u katoličkom duhu, krštena, pričestvovana, firmana, ženili smo se u ckrvi, svejedno danas u crkvu više ne mogu kročiti. možda previše znam, previše toga vidjela, i doživjela, možda sam prestara, ne znam, ali za mene bog ne stanuje u crkvi niti u srcima klera.
