Samo dodatak da je to jedno mišljenje, nije općeprihvaćeni stav. Drugi ljudi drugačije misle, evo, čokoladi se to čini čak jednostavnije.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Samo dodatak da je to jedno mišljenje, nije općeprihvaćeni stav. Drugi ljudi drugačije misle, evo, čokoladi se to čini čak jednostavnije.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
a da se nadovežem na ovo razmišljanje od Snekice ne znam kako ide ono s nasljeđivanjem krvne grupe dali to dijete nasljeđuje od oca ili majke? Moglo bi kad tad saznati da recimo nisu ista krvna grupa ne mora se ni desiti neka nesreća
Naravno, mišljenja se razlikuju. Ali činjenica je da sva ta pitanja postoje, da su to realna pitanja i problemi.
Naslijeđuje od oba roditelja. Točno po pravilima o naslijeđivanju.Citiraj:
Mali Mimi prvotno napisa
Vjerujem da se itekako gleda na krvne grupe i Rh faktor donora i da se mora poklapati sa onima koji primaju donaciju. I zbog moguće Rh nekompatibilnosti mame i bebe i mnogih drugih kasnijih okolnosti.
O tome ne bi trebalo razmišljati. O tome da li će dijete zahtijevati DNK analizu kad odraste, može se misliti, ali nije baš vjerojatno. Ako mu nekad, ne daj Bože, zatreba bubreg ili koštana srž, biti će jako malo bitno čija ga je stanica oplodila. Tada će se spašavati život pa onda pričati.
No, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Meni bi bilo važnije da dijete ne živi u čudu tih stanica, dok još nema ni pojma kako se djeca stvaraju. Nekome to nije bitno, glavno je da dijete zna sve o nastanku svog bića.
Problem nastaje kada se takve stvari određuju zakonom. Onda moraš kako ti narede. Ili ne?
Lako je usvojenom djetetu reći tko mu je mama (i tata ako se zna), može saznati ime, anamnezu, porijeklo. Kod donora to ne bi trebalo. Donor ili donorica ne znaju da li imaju dijete. Bit i je u tome da ne znaju.
I kod surogat mame je isto komplicirano. (No, toga nema u našem zakonu, iako vjerujem da se s dovoljno novaca i to može naći.) Što tada reći? Ti si moja stanica, ali tuđa maternica te rodila.???
Nevjerojatno, triput sam bila čitala i svaki put uhvatila upravo suprotni smisao.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Moj tata je moj tata, jedini i najbolji na svijetu. Zar misliš da bi me svijest da to nije bila njegova stanica koja me je začela išta promijenila u tome? Meni ne. I nikad mi nije palo na pamet pomisliti ili pitati nešto tako, iako sam došla na svijet nakon nekoliko godina braka.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Roditelj je onaj koji odgaja i brine se, ne onaj koji da stanicu ili rodi.
To je moje mišljenje, ne kažem da tako i drugi misle.
Zanimljiva mi je ova rasprava. Opet pokazuje koliko smo svi međusobno različiti.
:) Potpis!Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Posvojena djeca su rođena u biološkoj obitelji i potom posvojena - mislila sam na to da je taj put djeci lakše shvatiti i prihvatiti nego ako posvojenje dolazi prije njihovog rođenja. Tu ima mnogo više zašto.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ja mislim da se posvojena djeca neminovno pitaju zašto su ostavljena i zašto ih nisu htjeli, dok se dijete rođeno iz donirane jajne stanice zaista ne može tako nešto pitati jer uopće nije ostavljeno, niti je u času donacije uopće bilo dijete. Zapravo, ne pada mi na pamet niti jedno zašto koje bi si tako rođeno dijete uopće moglo postaviti.
vertex napisa :Slažem seCitiraj:
Mislim da to kako bi djeca prihvatila saznanje o svom biološkom porijeklu nije zapravo problem, bez obzira na okolinu (onda bi djeci trebalo tajiti i potpomognutu oplodnju) nego je problem bi li ljudi darivali kad bi znali da će im identitet biti otkriven. I je li važnija potreba ljudi da imaju potomstvo, ili potreba potomstva da zna sve o sebi.
Ja ne vidim niti jedan razlog zašto ne rei djetetu da je začeto doniranom spolnom stanicom u dobi kad je sposobno razumjeti kako djeca uopće nastaju, a vidim puno razloga protiv tajenja. Svaka odluka koju smo ja/partner donijeli u vezi stvaranja obitelji tiče se i djece.
Ja osobno bih htjela znati da sam slučajno začeta doniranom spolnom stanicom, iako me ne bi zanimalo čijom, ali okolnosti mog nstanka bi. I smatram da svako dijete treba imati pravo na to.
Da ja radim zakon, jamčila bi anonimnost donora osim u slučajevima kada dijete oboli od neke bolesti i treba za liječenje npr. koštanu srž ili nešto slično, tada bi dozvolila da se otvoi spis i kontaktira donora, znači samo u slučaju da je osoba začeta stanicama donora ugrožena i ta osoba ju može donacijom spasiti.
I stavila bih zakonsku odredbu da dijete ima pravo saznati sve osim imena donora,ali bi dob digla do 18.g., mislim da mala djeca ne mogu shvatiti kompleksnost svega toga. Tada ne bi prestale donacije jer bi donori imali zajamčenu anonimnost, osim u gore navedenom slučaju, a djeca bi puno toga imala pravo saznati.
I tebe potpisujem!!! Da ne ponavljam :)Citiraj:
ivanas prvotno napisa
[QUOTE=Beti3;2106643]Naslijeđuje od oba roditelja. Točno po pravilima o naslijeđivanju.
Vjerujem da se itekako gleda na krvne grupe i Rh faktor donora i da se mora poklapati sa onima koji primaju donaciju. I zbog moguće Rh nekompatibilnosti mame i bebe i mnogih drugih kasnijih okolnosti.
O tome ne bi trebalo razmišljati. O tome da li će dijete zahtijevati DNK analizu kad odraste, može se misliti, ali nije baš vjerojatno. Ako mu nekad, ne daj Bože, zatreba bubreg ili koštana srž, biti će jako malo bitno čija ga je stanica oplodila. Tada će se spašavati život pa onda pričati.
No, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Meni bi bilo važnije da dijete ne živi u čudu tih stanica, dok još nema ni pojma kako se djeca stvaraju. Nekome to nije bitno, glavno je da dijete zna sve o nastanku svog bića.
Problem nastaje kada se takve stvari određuju zakonom. Onda moraš kako ti narede. Ili ne?
Lako je usvojenom djetetu reći tko mu je mama (i tata ako se zna), može saznati ime, anamnezu, porijeklo. Kod donora to ne bi trebalo. Donor ili donorica ne znaju da li imaju dijete. Bit i je u tome da ne znaju.
Ma nisi me shvatila naravno da se nasljeđuju krvne grupe od oca i majke ali ono što sam htjela time reći je ako npr. dijete sazna da je krvna grupa A, otac je B a majka 0, to biološki nije moguće , dakle ako to dijete nekad u svom životu sazna automatski će posumnjati da tu nešto nije kako treba. I uopće ne treba biti u situaciji neke hitnoće, eto mene je zanimalo koja sam krvna grupa još na satovima biologije.
Nisam ni sama skoz načistu oko tog sveg samo eto razmišljam naglas o mogućim scenarijima
Mali Mimi, pazi se na to, već sam napisala.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Ali, postoji i razlika u krvnim grupama i ako nije bilo donacije.
Događa se da tata na papiru nije i biološki otac. I to ne baš rijetko, pa mama sigurno neće tom djetetu reći da je prevarila njegovog papirnatog tatu s nekim drugim muškarcem.
Ili bi neko djete i to voljelo znati? "malo morgen" što će saznati, čini mi se.:mrgreen:
Ma ti si razumljivo napisala, ja se sebi čudim kako sam pogrešno shvatila napisano.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ja mislim ovako kako Mima piše u prvoj rečenici. Ne bih možda rekla da se dijete nema oko čega pitati "zašto", ali mi se situacija s doniranjem čini emotivno bitno manje opterećujućom.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja o tome mislim drugačije, a imam i drugačije iskustvo, jer znam koja pitanja djeca postavljaju. Ti kažeš da u slučaju donacije stanice, dijete nije bilo dijete - to je točno - radi se o "biološkom materijalu". Za mnoge se ta definicija proteže i na embrij - i on se tretira kao biološki materijal. Tu se postavljaju mnoga pitanja zašto je to netko uopće činio, zašto se donira, zašto se uzima, pri čemu posebna pitanja otvara doniranje/prodavanje embrija, jer se zna da je višak embrija nastao iz tehničkih razloga. Neću ponovno nabrajati sva ona pitanja koja sam već navela, a koja proizlaze iz takve instrumentalizacije.
Nije lako emotivno prihvatiti napuštanje i posvojenje, ali je ipak mnogo lakše od gore navedenog. Što se tiče samog zakona, ja sam apsolutno za to da svaka osoba ima pravo znati činjenice o svom porijeklu i nastanku, a to uključuje i podatke o biološkom roditelju/roditeljima.
Mene osobno zanima još jedno pitanje: ako biološko nasljeđe doista nije važno, zašto onda inzistirati na barem polovici biološkog nasljeđa, odnosno na spoju vlastite stanice s nekom nepoznatom, doniranom. Jedno je važno, a drugo nije?
Beti3 da sad sam skužila, malo sam bila pospana jučer.
Slažem se i sa Zdenkom pogotovo ovaj zadnji pasus
Zašto inzisitrati? A iskreno, zato jer je nekima to jednostavnije, čisto logistički, ako usporedimo šanse u posvajanju i "osobni angažman" i ako usporedimo IVF, svako je izazovno na svoj način, ali nekima je teže prelamat nazivanje, vlastiti roadshow koji posvajanje traži (stila razgovora za posao). Sve ovisi što je kome lakše za prelomiti i prihvatljivije. Ako IVF uspijeva u 30%, a u posvajanju ide 9:1, a nemaju ljudi novaca za internacionalna posvajanja i ona se cijenom penju preko cijene IVF-a, onda i tu leži dio odgovora, a dio je i onoj predrasudi "gena".
Ne slažem se s "instrumentalizacijom, upitnošću nastanka itd. itd.". Sve je to primjenjivo i za "običan IVF", i po toj filzofiji bi onda i svako IVF dijete imalo nekih bitnih pitanja o tome da je nastalo oplodnjom u laboratoriju, a ne u tijelu, jer je zbog njega nastajao višak embrija itd. To je stvar doslovno svjetonazora, a ne nekih činjenica koji su, recimo, utvrdili psiholozi da djeca imaju problem zato jer su nastala u labu versus doma i uz višak embrija. To apsolutno ne određuje njihov indentitet. Govoreći otvoreno, to je veći problem možda nekim roditeljima i okolini, ali to nije problem te djece, odnosno - kako to ti roditelji percipiraju, percipirat će i djeca.
Ako roditeljima nije problem IVF, neće biti ni djeci. Ako je, bolje da od toga odustanu. Ipak, većina ne odustaje i IVF i višak embrija nije im problem.
A ne treba niti zaboraviti, po meni "trudnoća mit" i onu predrasudu "žena nije žena ako ne rodi" i romantiziranje trudnoće.
biološkog nasljeđe je indvidualno vrednovano. sigurno da je nekome presudno i jedino prihvatljivo (toliko da ne žele donaciju ss), do druge krajnosti kad je ljudima potpuno nebitno, i sve "između" situacije.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
ali tu u igru uskaču tehnikalije i cijena. po donirane ss treba ići u inozemstvo i jako puno koštaju, pa ako su roditelji u stanju sami imati jednu ss, od potrebne dvije-neznam baš tko bi se odlučio na plaćanje.
pretpostavljam da ljudima i osim tog cijenovnog aspekta ima značaj i genetska veza, da im je "draže" nego 100% donacija, možda evolucijski uvjetovan nagon razmnožavanja-prenošenja genetskog materijala?
meni se odgovor na ova pitanja čini prilično jednostavan: mama i tata su bili bolesni i trebala im je pomoć liječnika da te rode. ta priča dolazi spontano kad dijete počne pitati kako je rođeno i ne bih je tajila, ali ne bih joj davala ni suvišne dimenzije.Citiraj:
ina33 prvotno napisa
darivanjem gameta, pa i embrija, netko je darovao potencijal za život a ne dijete. ta mi se činjenica čini bitna u kontekstu nasljednih bolesti, krvne grupe itd. - čisto medicinski - a ne u smislu identiteta i pripadanja kao kod posvajanja (koje obično uključuje život u biološkoj obitelji).
ova mi se priča čini puno sličnija darivanju organa nego posvojenju. u pitanju je medicinska pomoć, donor dijete koje eventualno može nastati sigurno ne smatra svojim, dijelom svoje obitelji, niti ga je "napustio".
to su moja razmišljanja izvana, ali mislim da se ne bi bitno mijenjala ni da sam u mpo ili posvojiteljskoj priči.
Meni se doslovno čini da to "inzistiranje na genima" koji put više ispadne, nego što je, a hodogrami para nisu strogo odijeljeni - samo IVF/samo posvojenje kao zamislivo rješenje. Par krene ujednu priču, u tome se ušemi i u toj ostane. To su često rješenja koja su zamisliva, tj. konkuretna, jer par često nema vremena gurati jedno ili drugo, a odluče se za ono njima jednostavnije. Konkretno, ako neko traži sličnost, donacijom je to moguće naštimati i to se i preporuča, dakle, sličnost nije neki motiv za vlastite stanice. Nekome je teško zamislivo sat vremena uslijed radnog vremena telefonirati, jednostavnije stvar odrađivati u intimi liječničke sobe popodne. Također, prolaziti testiranja, biti u poziciji "molitelja" i konkurentskoj borbi, poznavati "tips & tricks" i skrivena značenja (sjećam se primjera kad je forumašica napisala da su im iz centra sugerirali da ne zovu, ali to je kao bio trik za provjeriti njihovu motiviranost) itd. Znači, niti jedno, niti drugo nije jednostavno i dolazi sa cijelim paketom, osobi a je možda lakše zamislivo krenuti jednim, a osobi b drugim putom, ali ne znači da su ti putovi isključivi, isključivi su često samo zbog resursa (posao i MPO i posvajanje ne može bit jednostavno kombinirano).
X točno ovako ja razmišljam i osjećamCitiraj:
ms. ivy prvotno napisa
Inače mislim da djeca imaju pravo znati činjenice o svom nastanku - mislim da jednostavno nije pametno skrivati bilo što takvo od djece, da je to loše za odnos djeteta i roditelja i da tajne mogu samo dati na važnosti nebitnim stvarima.
Kod ovog zakona međutim postoji taj catch da ukoliko donacije spolnih stanica nisu anonimne, da ih onda baš i nema, i u tom dijelu ja vidim problem.
Što se tiče ovog Zdenkinog pitanja o biološkom naslijeđu, ja mislim da nije važno, a mislim da ljudi spajaju vlastite stanice sa doniranima jednostavno zato što koriste ono što "imaju".
Ovo je odličan savijet. Potpisujem.Citiraj:
ms. ivy prvotno napisa
Naša razmišljanja uvelike ovise o osobnim iskustvima i stavovima. Meni uopće nije palo na pamet upuštat se u MPO, posvojenje mi se činilo vjerojatnijom i bržom opcijom. Imam iskustava s djetetovim pitanjima i razmišljanjima oko svog porijekla vezano uz posvojenje, a ne mogu ni percipirati oko čega bi lomila glavicu i bi li joj ideja da je nastala iz donirane ss izazivala pitanja, teške misli ili jednom etičke nedoumice. Ovako iz sadašnje pozicije mislim da ne bi, zato sam i napisala da mi se posvojenje čini kompliciranijim za "procesuirati".
Naravno, ali ono je vjerojatno bitno navođeno težinom dijagnoze - drugačije će se ponašati par kojemu je rečeno "nemate šanse za dijete" ili onoga kojemu je rečeno "treba malo samo potpomoći i voila, uspjeh je tu". Jednako tako, i situacija oko posvojenja se mijenja, pa se percepcija onoga di posvojitelje potencijalne socijalne službe jedva čekaju promijenila u to da je to itekako borba, sa šansama 9:1 da neće uspjet, tj. da samo najuporniji opstaju (a svako ima svoje granice onoga što mu je zamislivo/izvedivo za rezultat u kojeg nije siguran, ili ga vidi kao nesiguran). Netko je zatvoreniji tip pa će mu teško biti ići u "samopromidbžene aktivnosti", neko nije toliko perceptivan da bi znao psihološke trikove testiranja "ne zovite ovaj centar" (a značenje, između redova je, testirat ćemo parove po motivaciji, pa iako smo rekli da ne zovete, to je samo trik, mi, u stvari, želimo da vi zovete) itd. Nekome je MPO neprivlačniji, nekima to izgleda kao "silovanje" i pretežak način za dobijanje bebe, ali često je i to drajvano osobnim stavovima i iskustvima (često banalnim kao da li je dostupna anestezija ili ne). Teško je to sad čerečiti i sastavljati na elementarne čestice - zašto je netko prije krenuo u jedno, a netko u drugo.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Vrlo rijetki su oni koji apriori odbijaju jedno ili drugo, po mom iskustvu.
I onda, kad zapneš u jednome, za MPO definitivno postoji "adiktivna opasnost"; posebno ako nema jednoznačnih dijagnoza - ono, još samo ovo, još samo ono, možda baš iza iduće okuke čeka sreća, a na to se još kalemi trpni mentalitet koji kod nas vlada i koji uzdiže često i fakat ono... upornost koja bi išla ne samo s komplimentima (u mojim očima). Ali, opet, često to i ispadne upornost - ja sam imala 5 pokušaja, ali su se razvukli na milijun godina - ispadne doktor a iz stroja (dobije srčani), prometna koju sam ja imala, promjene zakona, dogodi se zdrav. komplikacija, jajnici su takvi da se mogu stimulirat samo na taj i taj način, uz velike pauze. Iz perspektive outsidera, ja sam definitivno, bez imalo iluzija "mahntiuša kojoj je biologija prevažna". A uopće nije tako, čak niti nemam nikakvih ono romantika oko trudnoće (meni je sve to ono... o čemu vi - pričanje s bebom, ljubav i zaljubljenost nakon poroda itd.). Jednostavno, postali smo kužeri ove šprance i svako prešaltavanje bi nosilo "trošak" - ono, novi projekt, novi set "tips and tricks" za probaviti itd. Taman kad smo krenuli u posvajanje slučajno je postupak uspio.
Iz moje perspektive, gdje je odlazak u Maribor vremenski angažman od 3 dana i na poslu prollazi diskretno, roadshowu po centrima i nazivanje u radno vrijeme je doslovno teže izvedivo.
Opet, da smo se ušemili u posvajanje, bilo bi nam to lakše, nego istraživat začkoljice zakona/doktora itd. itd.
Ne znam je li uspijevam objasniti koliko je to, u stvari, sve skupa nekima svejedno i kako slučajnost često drajva u kojem od dva pretinca će neko završiti.
Looking back na moj case, uopće mi nije ono.. eto... vi ste uspijeli, rodila si. Meni je to rodila si kao neko bitno obilježje žene ono isto ??? (i u tom smislu ne razumijem pola tema na forumu o porodu kao sveobilježavajućem iskustvu za svaku ženu, ali ima nas raznih). Looking back, žao mi je što je naša priča toliko trajala i uvjerena sam da bismo bili sretni i s posvojenim djetetom, u priči koja traje kraće.
Realno gledano, koliko pratim oba pdfa-, definitivno je puno više uzročno-posljedično vezan trud u posvajanju i uspjeh, nego trud u IVF-u. U IVF-u možeš se trudit i postavit na trepavice i možeš ostat bez djeteta išao ti 20 puta i 20 godina, u posvajanju, onaj tko stvarno zagrize, ostvari svoju želju unutar 2 godine.
Samo, teško je na početku procijeniti tko će upast u koju kategoriju, a na kraju bitke lako je bit general.
ina33 zaboravila si još jednu dimenziju koja je bitna u odluci posvajanje ili IVF, a to je vjera. Pravi katolički vjernik neće odabrati IVF, bez obzira na sve. Njemu biologija nije bitna, ili ne smije biti.
O iskustvu poroda imam mišljenje poput tvoga. Porod nije bitan. Bitno je dijete. Bitno je imati dijete u naručju bez obzira kako tamo došlo. Iz vlastite ili tuđe stanice, iz vlastite ili tuđe maternice. Mama i tata su oni koji odgajaju dijete, biologija je na drugom mjestu. Moj stav.
Iz tog stava izlaze i sva moja razmišljanja o tome što i koliko reći djetetu.
Ne znam, vjera nije moja dimenzija pa se ja u to ne miješam, ja to pokrivam riječju "svjetonazor". Brojni ljudi koje sam upznala u svijetu IVF-a tvrde za sebe da su katolički vjernici, neću se upuštati u pravo/krivo, i inače mi nije jasno način na koji vjernici pomiruju neke postulate (predbračni seks, kondomi itd.), ali mislim da su oni koji se stvarno tako ponašaju manjina, a da se većina IVF korisnika deklarira vjernicima. Ali, o tome tko je tu "u pravu", u smislu pravo-krivo i gdje su granice - o tome ne bih, neka to ostane vjernicima (svima koji se tako osjećaju) na raspravu.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Na ovom Forumu se propagira ideja da je "rodila si" bitno obilježje žene??
Ja tako iščitavam teme na kojima nisam puno u stilu kako vas je porod oblikovao. To je moja percepcija, sigurno ne stoji u Rodinoj misiji, da ne krenemo sad opet diplit o Wagneru, a i Komociji oko raznoraznih tema i koliko je uopće porod bitan za dijete u nekom psiho smislu (netraumatiziran itd.). O tome se nećemo složiti, a besmisleno je krenut u linkom na link fajt što je rekao Odent, a što neko drugi.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ja nisam ni Odenta ni Wagnera čitala :D.
Svatko ima puno pravo reći: ovo me oblikovalo, a da drugome ista stvar bude jako nevažna. Ne vidim u čemu se ne bismo složile? Ja tebi vjerujem da ti to nije bilo bitno iskustvo, i ne mislim da to umanjuje tvoju ljudskost ili ženskost.
Adje dobro... ali znam da neke što nisam dojila misle hajlajt Komocija, a mene već i razmišljanje u terminima Komocija iskreno vrijeđa (doslovno bih ja tu stavila "__ gruba riječ"), a sigurno i neke kojima je prirodan porod prevažan i doživjele su ga jako, vjerojatno i za CR tako misle, da je to neka falinga/nije bilo dovoljno informacija/da sam bar osnažena bila itd.. To je nešto što se misli, a neće se sad u glavu reći. Nema šanse da čitam Odenta i Wagnera, Odenta, koji vjeruje da bi prirodni porod doveo do boljeg svijeta... meni je to too much, premda benigno, a i dosta mi je ovo usputno pobrano, najiskrenije :). Ali, de gustibus rubrika.
Hm, ina, ali imaš običaj zadnje vrijeme (i ne baš rijetko), sama načimat ove teme, a onda, kad bi netko drugi tu nešto dodao, izjaviš nećemo sad o tome, linkom na link...To baš i nije neki dijalog. Ako ne bi o tome, a onda nemoj.
Razmišljam o ovoj temi i pokušavam naći uvjerljive razloge za poštedu djeteta od informacija. Vučem paralele s posvojenjem (nemam s čim drugim) i jedina problematična situacija u kojoj bih vjerojatno (?) zatajila činjenice o nastanku, bila bi posvojenje djeteta začetog silovanjem. Ne vidim kako bi se dijete bilo kojeg uzrasta moglo nositi s time.
Inače što se tiče stavova, moji nisu u kamenu uklesani i vremenom sam neke korigirala (valjda utjecaj starosti :mrgreen: ili...širine pogleda - to svakako bolje zvuči) pa bi se i s forumskog skladišta mogli izvući neki tada čvrsto zacementirani...nije bitno, ovo je druga tema.
Ja mislim da je problem to što donacija nema ako nisu anonimne. Znači, ako im nije zagarantirana anonimnost, tada ljudi ne doniraju spolne stanice.
nije isto reći djetetu da je nastalo od tuđeg genskog materijala (zašto skrivati?) i dati mu adresu "mame" ili "tate" koji to i nisu (ovdje je u pitanju pravo donora, koji niti ne zna je li se potencijalno dijete uopće rodilo).
A što je od toga u prijedlogu zakona? Baš ime i prezime s 14 godina?
Bi li imao smisla zakon koji kaže da je donor anoniman, ali da dijete ima pravo na informaciju o svom nastanku (donacija ss) ?
ne znam, čoksa, baš složena situacija. mogu li mpo cure napisati kakva je praksa u stranim zakonodavstvima?
evo čitam da je u UK dramatično palo doniranje stanica i embrija kad su maknuli anonimnost...