Biti majka danas

ina33 nisam mislila na djecu kao partnere i neimanje autoriteta uopće. Nikad mi isprika ili razgovor s djetetom o svom propustu nisu umanjili autoritet. Upravo suprotno.
Shvaćam na što misliš, ali ne govorim o prevelikoj popustljiosti i neimanju autoriteta već o mogućnosti da se s djetetom razgovara i ako treba ispriča za krivi roditeljski potez.

Evo primjer, moj najstariji sin (6g. 4 mjeseca) je već drugi put u par mjeseci bez gledanja izletio na cestu. Srećom je bila sporedna ulica pokraj zgrade, auto je bio dovoljn daleko i čovjek nas je vidio i usporio 10 na sat pa nije bila preopasna situacija ali mogla je biti i ja sam jednostavno poludila i udarila ga kad sam ga uhvatila. Nisam se odmah ispričala niti sam to spominjala jer bi fokus otišao s glavne stvari koja je taj tren bila, a to je izletanje na cestu, ali mi je bilo jako žao jer sam se zarekla sama sebi da ću si radije odrezati ruke nego jednog dana udariti svoje dijete, to mi je stvarni katastrofa, to fizičko kažnjavanje, ali eto desilo se i meni, i jako sam se loše osjećala zbog toga. Međutim, treba imati i mjeru u ispričavanju,kao i u svemu. Jedna poznanica, inače odgojiteljica i draga osoba je jednom isto lupila svoju malu, i bilo joj je toliko krivo jer je pogazila neka svoja načela (vodila je i radionice u vrtiću za roditelje o tome kako odgajati djecu bez udaraca) da joj se danima ispričavala i to posipanje pepelom mislim da isto nije dobro i to može biti štetno za dijete. Osjećaj grižnje savjesti roditelja urodi isto tako lošim odlukama i zbunjivanjem djece.

Pa kad je malo dan odmakao pričali smo o tome, ja sam mu se ispričala i rekla da mi je jako žao šo sam ga udarila i da nije u redu udariti bilo koga za bilo što i ako nam se to desi da se moramo ispričati i paziti da to opet ne napravimo. i zatim nastavila još drviti o opasnostima ceste, i o posljedicama,ako nas auto udari i još sam tjedan dana tupila o tome. To mi je stvarno noćna mora, te ceste jer je njih troje malih često samo sa mnom, a ja imam samo dvije ruke i ne mogu držati svo troje za ruku, a računala sam da bi najstariji trebao biti i najrazumiji i najoprezniji ,ali ispalo je da nije, srednji nikad nije izletio na cestu iak je manje poslušan i tvrdoglaviji i mlađi.

Nastavak toga je da moj sin sada gradi stav i samopouzdanje da se brani i od mene, pa ako podignem glas odmah upozorava da ne vičem i da ga nemam pravo lupiti, što ne znači da ne mora poslušati ako kažem da sad mora na spavanje ili ne smije blizu ceste i sl. Ustvari me on upozorava na moj način komunikacije, a ne na sadržaj, jer i klinci kuže da se neke stvari moraju, pa čak i zašto se moraju iako se bune.
Način komunikacije je ono šo je važno i na čemu moramo raditi svi, a današnja djeca su samosvjesnija i ne podnose više neke oblike kao prijašnje generacije, i kao ogledalo pokazuju sve što roditelji i društvo loše rade.

To mi je sve OK.

Slažem se s cvijetom, neće nasilnike stvoriti krive odgojne teorije i knjige koji roditelji čitaju već nasilje bilo koje vrste koje dijete doživljava od svojih roditelja i okoline.

Iako nisam čitala knjigu,mislim da mogu skužiti na što misli ina33, ipak može imati neke veze i način odgoja, prepopustljivi roditelji kojima je dijete centar svijeta mogu isto pomoći stvaranju nasilnika iako ga ne tuku i ne zlostavljaju, kad tad dijete se mora suočiti s frustracijom i mislim da neće znati reagirati jer nije imalo prilike naučiti se nositi s tim pa u nekim situacijama može reagirati nasiljem i na taj način izraziti frustraciju. Ipk mislim da je ta frustracija i bijes manjeg opsega nego ona kod zlostavljanog djeteta.

Ne samo o tome, knjiga govori kako se na taj način stvaraju izazovi u pozornosti, akademskim postignućima, tj. nastaje sukob svjetova kad takvo dijete krene u svijet rada i međuodnosa (di ga onda dočekuju ovi iz Kine i Indije i di nema prostora za pregovore, prilagodbe itd., nego kompetitivniji (ne kompetetniji) gazi, jer danas smo, realno, kompetentni na globalnoj razini. Pisao Nijemac. Navodno njemačke škole trebale radit smanjivanje onoga što je prosjek i za akademska i za tjelesna postignuća (motorika itd.), a svi se boje reagirati i reći nešto pa samo upućuju psiholozima (tipa tete u vrtiću prekorit, učiteljice u školi disciplinirati). Tipa rade one okrugle učionice s okruglim stolovima za raspravljanje, a da bi trebalo upravo suprotno jer su na taj način učenici izgubljeni. Nisam pratila maturu iz hrvatskog, ne znam jesu li tu na djelu isti mehanizmi. Seni će već ispravit iz prve ruke, ako brijem.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Kaj znači, prava žena?

Inače, meni se pak čini, a to dominira i ovom temom, da se biti majka positovjećuje sa dojenjem. A meni osobno, koja nisam dojila svoje 2 djece, ta tema čini minornom i nevažnom i ne povezujem je sa ulogom majke.

---

Ma znaš ono kad se veli zdrava-prava ... stvar je samo u naglasku, nemrem ti sad ovako, izgubi se intonacija...jel kužiš?
Ne praaaava, nego prava...kao zdrava-čitava? Sva fizički na svom mjestu?
Nemrem baš objasnit ak nisi čula taj izraz zdrava-prava...

Nisam pročitala odgovore, iako mi se čine jako zanimljivima ali nemam toliko vremena. evo ovo ću ti ja reći.

Sve to što si ti napisala je krasno i divno (ništa više krasno od mame koja misli da je umjetno mlijeko bolje nego majčino pa ga svom voljenom djetetu daje ili od mame koje smatra da će svoje dijete na bilo koji način oštetiti zajedničkim spavanjem pa ga stavlja u krevetić) ali-sve to sam i ja radila sa svojom djecom. Da sad ne nabrajam, otprilike jednako kao sve što si napisala i sad, kad imam dvoje veće djece vidim da sam pogriješila. U većini stvari. A znaš što se dogodi? To da se mi slamamo na sve strane (ne spavaš, trpiš stosatno nacicavanje, trpiš bolove u kičmi od nosanja, trpiš, trpiš i vjeruješ da je to za djetetovo dobro), druge mame se ne slamaju nego su stvari malo i sebi prilagodile (ili ipak samo ne dijele naš stav), na kraju naša djeca budu razmaženi mali ljudi koji nisu naučeni na život. Ja ipak ne mogu protiv sebe jer sam takva karakterno, pa i ovo dijete spava samnom, nosam je stalno itd, itd..ali rezultati svega toga su ostali negdje u mojoj mašti(bar što se starijih dvoje djece tiče)

Citiraj:

---

little duck prvotno napisa

Ti stajes da bi oni mogli napredovati.

---

Zašto misliš da mama staje da bi djeca mogla napredovati? Nikako se ne slažem sa tom tvojom konstatacijom. Napreduju zajedno. I roditelji i dijete (djeca). Uče jedni od drugih. Godinama.

Dojenje je super, ali to nije mjerilo koliko je neka mama "uspješna". Pod navodnim znakovima sam stavila jer smatram da se ne treba mjeriti mamina uspješnost.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Ono što me nekako skrenulo ka opasnostima toga je ta neka knjiga - Zašto nam djeca postaju nasilnici - već je spominjana na raznim temama.

---

Moram se ubaciti: i ja sam nedavno pročitala ovu knjigu i djelovala je na mene poput hladnog tuša te sam ju već svima citirala :lol:
Prava slika o tome kako mi danas odgajamo djecu vidjet će se tek kada oni postanu roditelji.

A glede teme: Ja sam isto jedna od Majki :mrgreen: - 4 i pol godine dojenačkog staža, još uvijek spavaju s nama u sobi (prvi san u svojim krevetima, a onda ostatak noći prelaze kod nas), 5 i pol godina se nisam pošteno naspavala a ustajem u 5.30 na posao, strogo sam pratila tablicu dohrane na opće zgražanje okoline, pričam s njima, navečer ih uspavljujem, čitam priče, češkam, masiram, mazim, pjevam... ponekad mi bude dosta svega ali ja ne mogu protiv sebe jer sam ja naprosto taj tip i u protivnom imam grižnju savjesti.

I tada kad mi je najteže tješim se da je to pravi način odgoja i priznajem: u dubini duše potajno se nadam da će moja djeca bolje "ispasti" nego ona od poznanica koje izlaze i ostavljaju djecu na čuvanju :oops:, koja ne maze svoju djecu, koja nikada nemaju vremena za njih... a onda vidim djecu takvih roditelja: pa i ona su isto draga, vole svoje roditelje baš jednako kao mene moja i ne mogu im naći nijednu manu i pitam se...

Mislim da količina ljubavi i pažnje koju svatko od nas ima za druge nije univerzalna: neki ljudi je imaju više, a neki manje, no ključ je u davanju maksimuma.
To bi bilo kao da roditelj koji može priuštiti automobil svom djetetu zaslužuje više ljubavi nego onaj koji mu može kupiti samo bicikl. Moja mama je učinila nekih "grešaka" (prema mom mišljenju) koje ja ne radim ali ja njoj ništa ne zamjeram jer znam da mi je dala maksimum ljubavi koliko mi je tada mogla dati.

Nasmijem se kad se sjetim kako je moja sestra razgovarala s jednom psiholologinjom. Naime, ima dvoje odrasle djece koja su bili blago problematični tinejdžeri pa je kod nje išla na razgovore. Ima i klinca od 8 godina i nedavno ju je srela i govori joj kako s ovim najmlađim izbjegava sve one greške koje je činila s onih dvoje, a psihologinja će joj: Ne opterećujte se gospođo, s njim ćete pogriješiti u nečem drugom :lol:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Najvažnije od svega je da smo zdravi i da imamo priliku posvetiti se svojem djetetu i sebi najbolje što možemo. Treba dati sve od sebe i nadati se najboljem, ali uopće tu ne bih navodila duljinu dojenja i slične situacije.

Moje želje za svu djecu su neka budu zdrava i sretna, a dojenje, smoki i kinderbet u drugoj sobi su samo nijanse.

---

Baš si mi lijepo ovo sročila, za to ide pusa preko brda :heart:

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Zašto misliš da mama staje da bi djeca mogla napredovati? Nikako se ne slažem sa tom tvojom konstatacijom. Napreduju zajedno. I roditelji i dijete (djeca). Uče jedni od drugih. Godinama.

Dojenje je super, ali to nije mjerilo koliko je neka mama "uspješna". Pod navodnim znakovima sam stavila jer smatram da se ne treba mjeriti mamina uspješnost.

---

Nisam mislila da stajes u potpunosti. Ali, po meni, prioriteti ti se mijenjaju. Obaveze ti se mijenjaju. Kao sto je netko napisao, imas nekoga tko je ovisan o tebi pa time i tvoj zivot se mijenja. Ne mozes nastaviti kao prije. Ne da ne napredujes. Vec se mijenjas. Bio bi drugaciji, i zivot bi ti bio drugaciji da nemas djecu, sto ne?

I sto ste se sve "uhvatile" dojenja kao neke mjere "uspjesnosti"? Jesam li ja to tako napisala? Ne znam bas. Jesam izrazila svoju srecu sto sam u tome uspjela. Nisam napisala da sam zato bolja majka od drugih koje ne doje. Samo sam napisala da bih voljela da novopecene majke shvate da dojenje i nije takav bauk. I da nije takvo odricanje. I ne mjerim uspjesnost nikoga. Ali pokrenula sam topic s namjerom da prokomentiram koji nemaju dovoljno ljudske pristojnosti i obzira da ostave drugacije od sebe na miru. Dojenje sam naglasila jer je to ono sto je najeksponiranije u tim raspravama. Posebno me smetaju ljudi koji su svakodnevno profesionalno vezani uz djecu i njihove roditelje i nemaju te pristojnosti da ne komentiraju osobne izbore roditelja.


Trina, ne znam. Vjerojatno znas sto govoris. Voljela bih da si u krivu. Moji su mali da bih vidjela iz tvoje perspektive, ali moje srce i razum mi ne daju da radim drugacije trenutno. Oni su mi prvi. I ispred mene. Mozda je to krivi nacin. Ali je moj, naporan je, ali i pun prekrasnih trenutaka i dostignuca, ljubavi i smirenja. :)

Ne patroniziram jer sam i sama jednom otvorila takvu temu i po tome sam živi dokaz da i roditeji rastu. Naime, sad mislim da je roditelj koji ima problema s komentiranjem okoline zapravo isfrustriran roditelj. Pozitivno isfrustriran, ono da sam još uvijek propituje je li njegov način ispravan. Tako mogu danas reći da me komentari okoline o dojenju uopće ne diraju, ni o bespelenaštvu, ni o smokijima,ni o autosjedalicama. Teme koje me još diraju neću nabrajat jer me iskustvo naučilo da vjerovanje u vlastito nadroditeljstvo prestaje. A kad prestane, onda čovjek može bez problema podnijeti sve komentare ovog svijeta.

Mene oduvijek smeta ono što većina vas spominje, a to je zgražanje zbog nečeg o čemu pojma nemaš, a uglavnom jer si tako odabrao i ne zanima te da znaš više.
U mom slučaju je počelo još prije prvog poroda jer sam odlučila roditi u Varaždinu. Čovjek bi prema reakcijama nekih ljudi (mnogih) pomislio da sam rekla da ću roditi na Marsu.
Savršeno mi je jasno da je puno žena s ovog foruma i općenito rodilo bez nekih problema ili prigovora u zagrebačkim rodilištima, ali one druge priče su mene pokolebale i dovele do druge odluke, ispravne za mene i nikad mi nije jasno kad te netko toliko želi razuvjeriti da ti nešto nije dobro ili bitno i kad jasno daš do znanja da ti ništa drugo ne pada napamet.
Ima tu puno primjera, al ne bih rekla da te potpuno prestanu smetati tuđi komentari kad si siguran u ono što radiš. Naprosto me nerviraju jer si ja ugl. ne dopuštam da niti bliskim ljudima solim pamet svojim komentarima i savjetima. Također ne mislim da je vjerovanje u nadroditeljstvo ako ti odlučiš da je nešto za tvoju djecu ili obitelj bolje od nečeg drugog, ako pritom ne brineš brigu što je nekom drugom bolje nešto drugo.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

To da se mi slamamo na sve strane (ne spavaš, trpiš stosatno nacicavanje, trpiš bolove u kičmi od nosanja, trpiš, trpiš i vjeruješ da je to za djetetovo dobro), druge mame se ne slamaju nego su stvari malo i sebi prilagodile (ili ipak samo ne dijele naš stav), na kraju naša djeca budu razmaženi mali ljudi koji nisu naučeni na život.

---

Evo, ukratko, ovo je poanta te knjige. Plus nekako... zar je za ikoji odnos dobro slamanje, ubijanje itd. A ovo drugo je - komocija. Nekako se na sve to gleda 0 - 1, tj. da je neprikosnoveno najbolje ovako i da je taj novi odgoj the istina, a ne možeš to sada u ovom trenutku znati, to ćemo znati kad postanemo, daj Bože, bake.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ne patroniziram jer sam i sama jednom otvorila takvu temu i po tome sam živi dokaz da i roditeji rastu. Naime, sad mislim da je roditelj koji ima problema s komentiranjem okoline zapravo isfrustriran roditelj. Pozitivno isfrustriran, ono da sam još uvijek propituje je li njegov način ispravan. Tako mogu danas reći da me komentari okoline o dojenju uopće ne diraju, ni o bespelenaštvu, ni o smokijima,ni o autosjedalicama. Teme koje me još diraju neću nabrajat jer me iskustvo naučilo da vjerovanje u vlastito nadroditeljstvo prestaje. A kad prestane, onda čovjek može bez problema podnijeti sve komentare ovog svijeta.

---

Lijepo rečeno.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Evo, ukratko, ovo je poanta te knjige. Plus nekako... zar je za ikoji odnos dobro slamanje, ubijanje itd. A ovo drugo je - komocija. Nekako se na sve to gleda 0 - 1, tj. da je neprikosnoveno najbolje ovako i da je taj novi odgoj the istina, a ne možeš to sada u ovom trenutku znati, to ćemo znati kad postanemo, daj Bože, bake.

---

Neće valjati, jer sve ono što smo dale prvih nekoliko godina, što smo se slamale, nespavale i davale se maksimalno toj djeci, uzele smo nazad u pubertetu kad smo pukle jer smo shvatile da su ta ista djeca razmažena deriščad:) Sigurna sam da sam neke stvari radila krivo. Neke, ne sve. A da imam još ovoliko djece, uvijek bi ih puno mazila, dojila, ljubila isl jer meni to odgovara tako, ja na taj način zadovoljavam svoje potrebe-obožavam ih i na taj način ispoljvama svoju ljubav. A nešto b i drugačije-nebi se libila udariti malo češće nekoga od njih po guzici kad zatreba. Ili npr nebi se toliko opterećivala glupostima

Slažem se Trina. Pubertet nas prilično prizemlji.

Mislim ni da vi mame pubertetlija ne možete ocijeniti svoj odgoj dok pubertet ne prođe, tek se u pubertetu sve ispremješa, i mora svako dijete otići na suprotnu stranu od roditelja i njegovog odgoja, a onda s 20 i par, kad se stvari u glavi iskristaliziraju vidiš kakav je čovjek postao to naše dijete.
Imam primjer u okolini npr. da dijete od roditelja koji cijeli život slušaju rock, idu još uvijek ponekad i na koncerte, sluša narodnjake, i obratno od susjeda koji su taj tip koji sluša po veštama narodnjake, a ovako po danu thompsona, rozgu i ekipu, mala rokerica, svira u nekom svom bendu i ne može smisliti narodnjake i slične stvari. Pa se ti sad misli. Da i ja počnem slušati gluposti, pa mi djeca okrenu kontru za koju godinu i počnu slušati normalnu glazbu?:lol:

Odgoj je važan, puno utječe na formiranje osobe, i nije samo jedna komponenta odgoja (dojenje-nedojenje, zajedničko spavanje i sl.) sveformirajuća, ali postoji i neki faktor x, osobna sloboda pojedinca, neki samoodgoj, unutrašnji smjer s kojim se netko rodi. Ima milijun primjera gdje je od vrlo problematičnih roditelja dijete na kraju ispalo skroz ok čovjek, sposoban sagledati svoj život i djetinjstvo, i ne ponavljati neke obrasce koji su loši za njega i druge.

I meni se čini da nije stvar u teoriji i samim metodama odgoja koliko u samoj izgrađenosti roditelja kao osobe inače u životu. Zadovoljni i iznutra ispunjeni ljudi tu energiju nesvjesno prenose djeci kao i neke obrasce ponašanja, mislim da netko može nosati, dojiti, nesavati, maziti do iznemoglosti, a opet prenijeti svoje nezadovoljstvo i frustriranost na dijete. Iako smatram nosanje i maženje nečim što se podrazumjeva u normalnom roditeljstvu i hladan roditelj je nešto najgore što mi se čini da može biti za dijete.

ivanas, baš mi je gušt te čitati. To je to.

Ja ću reči ovako, imam prijateljicu koja je dvoje djece odgajala na isti način. Meni se to u vijeme mojeg odgoja (koji je bio kao u prvom postu) njezin odgoj činio užasno strog, a danas kad su nam djeca malo veča, vidim da je taj njezin odgoj na neki način pametniji (na tragu ovog što govori Trina).

Ona je oboje dugo dojila, ali je dojenje služilo za hranu, nije bilo vječnog nacicavanja, oboje su spavali u kinderbetu, jednostavno ih je pomalo navikavala, ali nije odustajala. Da, to je značilo da se u prvo vrijeme (prvih par mjeseci) morala non stop dizati iz kreveta, uzeti dijete, podojiti dijete, vratiti dijete u kinderbet, ona se vratiti u krevet i tako iznova milijon puta, ali nakon kritična 2 ili 3 mjeseca ta djeca su jednostavno produljivala razmake i vrlo brzo spavala cijelu noć mirno u kinderbetu, a mama smireno i odmoreno u krevetu s tatom.

Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,...

Vidim ih stalno i stvarno ne vidim ni jednu situaciju gdje bi ta djeca na bilo koji način bila fizički ili emocionalno zakinuta.

Smatram da je izvukla najbolje iz svega.

Moje dijete (uskoro 5. godina), spava i dalje s nama u sobi, imamo spojen njegov krevt s našim, pa se izmjenjujemo kako kad ispadne.
I divno nam je i krasno to zajedeničko spavanje, ali ruku na srce uopće ne bih bila nesretna da več godinu ili dvije mirno spava u sobi do.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Evo, ukratko, ovo je poanta te knjige. Plus nekako... zar je za ikoji odnos dobro slamanje, ubijanje itd. A ovo drugo je - komocija. Nekako se na sve to gleda 0 - 1, tj. da je neprikosnoveno najbolje ovako i da je taj novi odgoj the istina, a ne možeš to sada u ovom trenutku znati, to ćemo znati kad postanemo, daj Bože, bake.

---

i ja se to pitam, čemu toliko drame, ubijanja i slamanja... valjda roditeljstvo nije roditeljstvo ako nema taj touch teatralne požrtvovanosti.
a ovo drugo, nije komocija. druga krajnost bi bila zanemarivanje djeteta i to ono kad bi se već centar trebao uključiti i djelovati.

a komocija je ljudska potreba koja se, iz ne znam kojeg razloga toliko sotonizira.

nije catch u dugodojenju i/li co-sleepingu (mada mi je fascinantno vidjeti kako sva ta ponašanja uvijek idu u paketu, nema da omane) nego u stavu kojeg (upravo) majka razvija od najranije djetetove dobi - ona je tu, požrtvovana, vrijedna, bezsubjektna i uvijek spremna ispuniti sve djetetove želje/potrebe - i to na zahtjev! kad derle kmekne, pa prije nego što ispusti glas - ona je već tu! ona više nije ona, osoba, ona se stopila potpuno u svoju ulogu. zna se da majke ne spavaju, nego bdiju po nekoliko godina, da ne jedu, nego samo doje i hrane, da ne misle na svoju higijenu, jer nemaju vremena, da po cijele dane ne stignu ni do wc-a jer ne mogu ni sekunde ispustiti iz ruke svog potomka. nema tu vremena za disanje, a kamo li za neku komociju. jedino možda za dolazak na net da se majke mogu pohvaliti kako ne stižu ništa koliko su posvećene djeci. :mrgreen:

i onda očekivati od djeteta da bude samostalno i da shvati i prihvati da je majka - osoba? a cijelo vrijeme ga se podučavalo da mu je majka sjena koja je tu da samo njega zadovolji! pa ni same majke sebe ne vide kao osobe koje imaju pravo biti i naspavane i ne izmučene, ne nategnute, odmorne i komotne, a kamo li će dijete ili okolina!

Citiraj:

---

Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,

---

pa u tome je catch. što se rečenica "nema ničeg lošeg u co-sleepingu" (te, ako to netko upražnjava nek se ne osjeća krivim) protumačila tj. iskrivila i postala dogma u stilu "nema sretnog djetinjstva bez co-sleepinga". i rijetki se roditelji usude pomisliti da bi ipak htjeli uzeti si tu "komociju" :mrgreen: i malo naspavati.

a zašto savjet nas starijih (iskusnijih, pa samim tim pametnijih :mrgreen:) ne bi išao u smjeru: noć je za spavanje, ako imaš (prostornih) mogućnosti svatko treba imati svoj krevet i spavati. i djetetu, a još više roditeljima treba sna da mogu normalno funkcionirati preko dana.

(varijacije su naravno dozvoljene u stilu da se krevet primakne roditeljskom, da beba koja doji spava u roditeljskom krevetu, bolesti i sl. situacije).

mama courage- oštro ali pravedno si opisala kako bi to danas idealno trebalo roditeljstvo izgledati- by the book, ali ja se ne slazem s tim, hocu reci ne slazem se s tim
tipom roditeljstva. cak i najduhovniji ljudi kazu da se prvo moras pobrinuti za sebe da bi mogao brinuti za druge, jer ako ti nemas, nemas niti sto dati. ja sam svoje roditeljstvo pocela by the book, tj ja sam to tako shvatila i tako radila prvih mjeseci, stopiti se s djetetom i tako to. kod mene nije funkcioniralo, naime, ispalila sam na zivce. sad sam se vratila na intuitivno roditeljstvo (to je zapravo pravo AP zar ne?), tako mi je i zivot poslozen i sve je opet super, svi smo sretni

by which book je to bilo? Obzirom da je J. Juul valjda nekakav 'guru' ove vrste roditeljstva preporučila bih svakome njegovu knjgu "Znati reći ne mirne savjesti", u kojoj upravo govori o postavljanju granica , pa i o tome da nam savjest može biti mirna i onda ako nam vrlo malo dijete ide na živce ako cendra noću - iako to naravno ne znači da nećemo odgovriti na njegove potrebe.

tu knjigu nisam procitala, govorim o tome kako sam ja shvatila AP u pocetku- totalno krivo (to sam i rekla zar ne?), sad kad slusam i sebe i dijete i puls cijele obitelji mislim da smo svi na dobrom putu, mozda nisam dobro objasnila

meni se samo čini, mala-vilo, da si ti mene pogrešno razumijela. nikako ne propagiram idealno roditeljstvo by the book. :)

mislim da si ti mene- ja ne mislim da ti propagiras ista nego da si dala svoje videnje istoga, jesam krivo shvatila?

ono što sam ja naučila odgajanjem moje troje djece i uskoro četvrtog da u svemu treba biti umjeren , svako dijete zahtjeva drukčiji pristup jer svatko od njih ima različiti karakter!
djecu treba postepeno osamostaljivati i svakodnevno pred njih postavljati nove ciljeve, jer ako naučimo sve ima davati neće ništa naučiti i uvijek će biti ovisni o nama !
ja sam za umjerenu sredinu, da dojenju ali s mjerom, da spavanju s roditeljima kada zahtjeva situacija ( dijete bolesno ili se jednostavno želi tu večer maziti ) , ali ne da dijete od 10 godina spava s roditeljima!

moja sva djeca su spavala u krevetiću, dizala bi se po 10 puta po noći, dojila, pokrivala... često mi po noći svo troje uđu u krevet i sretna sam radi toga, ali svi znaju da imaju svoje krevete ali uvijek sam tu za njih

ne gledam kako drugi odgajaju svoju djecu, ja imam svoj put i pristup

aha. ne, nisi. donekle. jer sam samo dala svoje viđenje onog što čitam na forumu, ne nužno iz takvih knjiga/tekstova i sl.

da, da! kuzimo se! to sam i mislila, uglavnom na forumu je taj misleading, tako sam i ja dosla do krivih zakljucaka. treba svako za sebe odlucivati i procjenjivati, sarab je to bas sad lijepo napisala, mjera i zdrav razum i to bi trebalo biti dovoljno za sve neizvanredne situacije

potpis na mudru inu.
mene se isto winterhoff dojmio puno više nego juul, nekako je bliži mojim odgojnim intuicijama.
jer ja mislim da djeca nisu kompetentna. djeca su djeca. i trebaju nas da budemo kompetentni i učinom njih kompetentnima. a ne da njima bacamo lopticu.

no ne bih se složila da je ovakav odgoj kakav spominje trina "strog, ali dosljedan" lakši od searsa i ap-a.

naprotiv, meni je teži.

a općenito mi ide na živce kad se netko busa svojim odgojem kao najispravnijim- ništa mi još ne znamo, vidjet ćemo rezultate tek kad postanu ljudi, a do tad šuti i nadaj se.


btw potpis i na mamu courage i "majke sjene". ne znam kako bi dijete trebalo poštovati majku koja ne poštuje sebe.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Ja ću reči ovako, imam prijateljicu koja je dvoje djece odgajala na isti način. Meni se to u vijeme mojeg odgoja (koji je bio kao u prvom postu) njezin odgoj činio užasno strog, a danas kad su nam djeca malo veča, vidim da je taj njezin odgoj na neki način pametniji (na tragu ovog što govori Trina).

Ona je oboje dugo dojila, ali je dojenje služilo za hranu, nije bilo vječnog nacicavanja, oboje su spavali u kinderbetu, jednostavno ih je pomalo navikavala, ali nije odustajala. Da, to je značilo da se u prvo vrijeme (prvih par mjeseci) morala non stop dizati iz kreveta, uzeti dijete, podojiti dijete, vratiti dijete u kinderbet, ona se vratiti u krevet i tako iznova milijon puta, ali nakon kritična 2 ili 3 mjeseca ta djeca su jednostavno produljivala razmake i vrlo brzo spavala cijelu noć mirno u kinderbetu, a mama smireno i odmoreno u krevetu s tatom.

Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,...

Vidim ih stalno i stvarno ne vidim ni jednu situaciju gdje bi ta djeca na bilo koji način bila fizički ili emocionalno zakinuta.

Smatram da je izvukla najbolje iz svega.

Moje dijete (uskoro 5. godina), spava i dalje s nama u sobi, imamo spojen njegov krevt s našim, pa se izmjenjujemo kako kad ispadne.
I divno nam je i krasno to zajedeničko spavanje, ali ruku na srce uopće ne bih bila nesretna da več godinu ili dvije mirno spava u sobi do.

---

To je to o čemu pričam. I ja imam prijateljicu (imam ja milijun primjera oko sebe ali ona je najsličnijoj situaciji pa eto) isto sa četvero, iste dobi kao moji. Kod njih nikad nije bilo nacicavanja, ona je to lijepo podijelila na svakih tri sata ali nije bilo trauma, nosala je malenu kad je trebalo ali cicu joj davala na veći razmak, zajedničkog spavanja isto nije bilo, sa svima je isto radila. Nije se nešto ekstra pridržavala tablica dohrane a kad su bili malo veći dobili bi po guzici kad je trebalo. Ona nit je histerična, niti prestroga, ni neka hladna žena, baš obrnuto, super je mama ali ima skroz druge metode nego ja. Pa sad kad usporedimo nju i mene, njenu i moju djecu..ona je odmorna i naspavana (ona je recimo u svojoj trudnoći svako popodne spavala dok joj je treće dijete gledalo crtiće pored nje, meni je bilo žao pa sam bila neispavana, umorna i živčana ko pas, opet nikakve koristi za drugu djecu), mala joj nije prezahtjevna jer je naučila na red, papa joj super, starija djeca u školi odlikaši, nikakvih problema s njima..ma kakve traume, kakvi strahovi..oni imaju smirenu i dobru mamu koja je nekim drugim, malo strožim putevima od svoje djece napravila sposobnu, pametnu i dobru djecu. A moji meni stalno jašu nad glavom i i dalje sam živčana ko pas.

Ali teško je mijenjati sebe, takav si kakav si. I uvijek kažem-drugi put nebi isto-pa opet radim istu stvar s bebama

mislim da će sve ono što mi živimo biti bez primjedbi, kad prestanemo naglašavati da nas to čini po bilo čemu boljima. makar i suptilno.
ja stvarno nisam požrtvovna majka, smatram i da sam stroga.
dojenje nije utjecalo na moju (ne)požrtvovnost, na moju želju da izlazim, radim, učim, štagod.
možda bi trebalo naglasit da dojenje ni nema nikakvog prevelikog na mamin život u odnosu na AD , pa se neće kositi sa ženinom potrebom za slobodom (osim što se eto, očekuje da malo bolje jedeš i ne piješ pivo i 5 kava)
ako takve stvari ne definiramo kao dio nekog "načina života", kojeg smo odabrali jer smo eto-informirani i prestanemo pričati o "stilovima" roditeljstva, uključujući taj kakobisereklo "rodin stil" (npr. meni je bespelenaštvo toliko strano da se ne mogu zamisliti da to radim, a jesam dijete držala da se pokaka-da smanjimo grčiće), bit ćemo svi puno veseliji.

A moja mater je s bratom bila ap roditelj. Bolje da ne pričam kako to sad izgleda, ona mi je odličan primjer kako ispunjavanje dječjih potreba u potpunosti djeluje na tu istu djecu u odrasloj dobi.

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Slažem se Trina. Pubertet nas prilično prizemlji.

---

A još sam ja daleko od puberteta, ovo su tek slabašni počeci. Bojim se što me čeka

Da odgovorim na prvi post. Mene isto ti komentari i iscudjavanja strasno nerviraju. Pa kako to da spava s vama pa prignjecit cete ga, pa kad cete pocet s nadohranom, pa daj mu vode, dude, caja, hrani ga svaka tri sata, pa nemojte ga naucit na ruke, pa vidi ti te moderne mame s maramom, ne daju nikom dijete kad ga tako vezu uz sebe... a ja to sto radim radim jer osjecam da je tako ispravno za mene i moje dijete. I samoj mi je doslo da tako radim i prije nego sam procitala da postoje neke teorije koje zagovaraju nesto takvo. A drugim majkama ne govorim sto da rade. Samo najbolju prijateljicu ohrabrujem da doji igovorim joj kako je to super. Makar bi ona dojila i bez toga. Ali da je kojim slucajem odlucila ne dojit, ne bih joj ni rijec rekla. Isto kao sto prijateljicama koje ne spavajus bebom ne govorim ista o tome. Svako ima svoj put isto je dobro za jednog, ne mora biti dobro za drugog. Za mene je najvaznije da dijete zna da je sigurno i voljeno.

Meni je sve to nekulturno. Ma otkud kome pravo petljati se u ičiji život? Ja pričam ako me se pita, ako tko traži savjet, ja mu ga dam. Ali nisam nikad u životu nekome prigovorila ili pitala ga A ZAŠTO to radiš ovako ili onako ili komentirala kako je glupo/bezveze/ružno to što na određen način radi nešto s djecom. A s druge strane ja stalno slušam te nekakve omentare, doduše sa svakim sljedećim djetetom sve manje je takvih, zašto ovako, zašto onako. Po meni je to stvar kulture.
A da vam pravo kažem, nije me ni briga kako tko što radi.

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

mislim da će sve ono što mi živimo biti bez primjedbi, kad prestanemo naglašavati da nas to čini po bilo čemu boljima. makar i suptilno.
ja stvarno nisam požrtvovna majka, smatram i da sam stroga.
dojenje nije utjecalo na moju (ne)požrtvovnost, na moju želju da izlazim, radim, učim, štagod.
možda bi trebalo naglasit da dojenje ni nema nikakvog prevelikog na mamin život u odnosu na AD , pa se neće kositi sa ženinom potrebom za slobodom (osim što se eto, očekuje da malo bolje jedeš i ne piješ pivo i 5 kava)
ako takve stvari ne definiramo kao dio nekog "načina života", kojeg smo odabrali jer smo eto-informirani i prestanemo pričati o "stilovima" roditeljstva, uključujući taj kakobisereklo "rodin stil" (npr. meni je bespelenaštvo toliko strano da se ne mogu zamisliti da to radim, a jesam dijete držala da se pokaka-da smanjimo grčiće), bit ćemo svi puno veseliji.

---

jako si lijepo ovo rekla (danas te sve nešto potpisujem :mrgreen:) i baš si mi dala za misliti... nije mi nejasna potreba govoriti o bitnosti majčinog mlijeka (posebice naspram AD, posebice eto na ovom forumu), ali zanimljivo je da se radi u biti o ishrani koja uzima isto vrijeme (ako ne i manje) kao hranjenje s AD, a nekako ne vidjeh majku koja se identificira kroz to što dijete/bebu hrani s AD, dok ih se jako puno identificira kao dojilje. istovremeno (prenaglašeno) poticanje tog identiteta tj. tog načina ishrane u nekim ženama izaziva otpor (recimo kod mene :mrgreen:), mada nijednoj u biti ne pada na pamet ikad dijete ostaviti gladno.

možda jer se radi o toj biološkoj mogućnosti koja (posebice u patrijarhalnom okruženju) prerasta u obavezu po biološkoj osnovi, pa tu dolazimo do onog... što je žena i koja je njena sudbina?


kako je lijepo frknuti derlicu babi i filozofirati na forumu :lol:

Što se tiče super požrtvovnih majki koji odgovaraju na svaki djetetov kme, zanemaruju sebe i svoje potrebe, pa i sve ostale odnose i vezu, i brak, jadna djeca s njima. Jer kad tad će nešto i očekivati od djeteta kad su mu dale "sve". A dijete kako raste treba širiti krila i odvajati se od mame i ne biti njen smisao života, to je previše opterećujuće.
Mislim da je kvaka u tome, a ne u tome koliko je netko dijete nosao, dojio, spavao s njim.

Moji spavaju s nama u istoj sobi jer nemamo drugu, krevet na kat je spojen s našim i dvoje mlađih se seljakaju od nas do svog krevetića i nije mi to dosad bilo niti malo opterećujuće, niti mi fali neki mir jer volim kad su mi tako malešni blizu i ako ružno sanjaju da ih brzo stisnem uz sebe. Da se ja u bilo kojem trenu počnem osjećati nenaspavano ili loše zbog toga odselila bi ih iz svog kreveta bez obzira koliko ntko tvrdio da je zajedničko spavanje dobro za njih. Meni je uvjet za bilo što da se i djeca i ja dobro osjećamo zbog toga.
Dosad sam ih uvijek uspavljivala i kad sam ih pokušala ostaviti dvoje mlađih, posebno malena bi urlali i osjećala sam se grozno pa sam ih uspavljivala, nekad i po sat vremena. Zadnjih par tjedana mi je to uspavljivanje jednom po danu i onda navečer toliko počelo ići na živce, stavim ih u 22h spavatii i onda pola sata-sat uspavljivanje i ja se dignem u 23h nenormalna, živčana jer sam i ja zadrijemala i sad takva moram pospremiti suđe, igračke, veš. PA sam prestala s uspavljivanjem jer me to više počelo previše živcirati, i eto nakon tjedan dana urlanja, stariji je zaključio da je on veliki i da može n sam spavati, čak je svojevoljno odbacio dudu koju je imao jedino kad je išao spavati, a mala plače 10 sekundi i onda zaspe u roku par minuta.

Ponekad se ja osjećam kao nemajka pored tih sveprisutnih mama, koje dijete čekaju ispod tobogana, pomažu mu popeti se, ljuljaju ih dok ja pijem kavu i lijepo sjedim s novinama, a djeca se sama igraju, mlađi se ne ljulja jer ga nema tko a on ne zna sam, malo nekad zakuka zbog toga, ali eto kad ima nemajku, a onda skuzim neki dan da se naučio sam ljuljati. Pa se tješim da je moja kava razlog zašto se naučio ljuljati i mislim si kako mi je metoda ipak super.:lol:

to opet nije ni potpuno ispravno, to dali će majka dijete ucjenjivati emocionalno ovisi isključivo o njenom karakteru, a ne o tome koliko je i jeli ispunjavala djetetove potrebe