Da, potpis - to je (meni) - to.
 |
|||
|
|
|||
Da, potpis - to je (meni) - to.
Potpis na ovomama courage prvotno napisa
Mada sam svako dijete dojila, nakon rođenja prvog bila sam tako isfrustrirana ponašanjem sestara na odjelu i njihovim forsiranjem dojenja da sam rekla- čim dođem kući prestajem s tim, naravno, nisam, ali eto...
Nisam čitala sve ali da odgovorim na prvotno pitanje- zašto?
Kod mene nije tako, Slično odgajam kao i ti, trudim se biti AP roditelj, ali nitko mi nije solio pamet do sad. Mozda je to vezano za to da ja znam biti prilično gruba i osorna ako mi se netko soli pamet nazadnim stavovima (po meni nazadnim) pa ljudi odmah zasute. Kako si i sama rekla- to je njihov put. Ja se tako ponasam, nikad nikome ne govorim da stavi dijete u sjedalicu, ali nema sanse da ce moje dijete biti bez nje, niti "samo do..."- Bas me briga da li susjeda doji ili se za to vrijeme sminka, iskreno- njen zivot, njen put. Vjerujem da su ljudi oko mene pismeni i da sami mogu doci do informacija. To sto ne zele ili ne zele "cuti"- da se na trepavice postavim ne mogu promjeniti nekoga ko se sam ne zeli mjenjati. Zato ja šutim i pustim i mislim si svoje. Naravno, kada me se pita za savjet ili mišljenje- odgovaram iskreno kako mislim, pa ako se nekome ne svida...
Vjerujem da svaki roditelj radi kako misli da je najbolje za njegovo dijete, ne vjerujem da su odluke od nedojenju, auto sjedalicama i sl. samo odluke donesene zbog komocije- vjerujem da ti roditelji jednostavno ne znaju pravu vrijednost takvih stvari.
Zato mi je super udruga Roda koja je toliko puno napravila ovih godina za promjenu svijesti i stavova sveukupnog stanovništva o roditeljstvu. Ja sam bolja mama nego bi bila da sam ostala osakačena za hvalevrijedne inicijative i informacije koje pruža roda.hr
Svako razdoblje nosi svoje, ali ja mislim da su generalno većina roditelja bolji prema svojoj djeci nego je to slučaj bio pije stotinjak, pa i pedesat godina. Danas se ipak stil roditeljstva propitkuje, više ljudi razmišljaju o toj ulozi, više se trude generalno. I vjerujem da polako evoluiramo ka boljem društvu iako se mediji trude stvoriti neku drugu sliku pa pišu samo o zlostavljanjima, nasilju i sl.
Meni se čini da je najveći problem roditeljstva danas prebrz životni ritam i premalo vremena koje ostaje za članove obitelji da mogu provesti skupa I čini mi se da je previše roditelja prepušteno sami sebi i brizi o djeci, nema puno pomoći o baka, tetaka, rodbine, prijatelja, svi jure za nekim svojim životom a mislim da djeca tim gube jako puno prilika za učenje od drugih odraslih ljudi, a roditelji pucaju ponekad po šavovima i često neprimjereno reagiramo ili povrijedimo dijete jer smo preumorni i preopterećeni. Barem se meni to ponekad desi.
Potpis.
Meni se čini da se roditelji do neke dobi busaju u prsa svojim savršenim modernim načinima odgoja koji su toliko bolji od onih prije X godina (iako su, po defaultu, neprovjereni), a onda nakon par godina ide zgražanje nad "ovim današnjim generacijama".
Kod tih odluka oko stila roditeljstva, nastojim sama sebe podsjetiti da radim kako sada mislim da je dobro, ali da je praktički sigurno da će moje dijete za x godina, kad možda i samo bude roditelj, smatrati neke stvari koje sam radila krivima. Jednom mi je mama rekla "bitno da ne napraviš ništa što se NE MOŽE razriješiti na psihoterapiji".
plus to, sto su nama sada kriteriji ohohooo. mi zelimo samo najbolje.
mala digresija, ako ste gledale meni dragu seriju mad man.
no betty se ns djecu ili izderava, ili ih salje gledati televiziju. i nista se ne propitauje kakvo joj je to roditeljstvo.i misli kako je super mama.
Pa da. U ovo malo vremena što ga imamo s djecom - dal' ovo, dal' ono, guglaj, iščitavaj tomove roditeljstvo po ovome, roditeljstvo po onome. Na kraju svodi se na neki tvoj osjećaj, instinkt, i ništa od tih roditeljstava ne treba shvatiti kao a-b-c recepte. Of kors da je negledanje TV-a dobro (opet, mjera). Ako će pripadnost nekom od roditeljstava značit, demit, ono.. mea culpa, gledalo mi dijete TV pa na n-tu, onda je to roditeljstvo, po meni, u cost-benefitu, štetnije za tu kombinaciju mama-dijete nego buljenje u TV.
Seni, naravno, baš u Mad Men vidiš kako u tim zlatnim 60ima sa idealom obitelji i žene-majke-kućanice, ta majka radi hrpu stvari zbog kojih bi ih danas prijavili CZSS. Da ne govorim koliko je, kako se to ovdje kaže, komotna.
A po pričama svojih baka, ne bih baš rekla da su one provodile više vremena sa djecom nego ja, a sasvim sam sigurna da nisu imale manje drugih poslova.
Posljednje uređivanje od tangerina : 01.06.2012. at 14:47
I po nekoj možda većini shvatljivoj usporedbi - ako nam ne treba toliko tehnologije za roditi (jer tijelo zna), onda nam ne treba niti toliko literature, ovih ili onih filozofa roditeljstva, od searsa, preko povezujućeg roditeljstva, nadalje i ubuduće, i paradigmi, da bi znali bit roditelji, da bi čuli sebe - di smo mi u svemu tome. Opet se vraćam na - mjeru.
Posljednje uređivanje od ina33 : 01.06.2012. at 14:50
A mjera, da budem do kraja otvorena, po meni, meni nije - ja sam prava majka, a vi druge ste komotne. Bez obzira na razumljivost iziritiranosti komentarima.
ovo automatsko ispravljanje ovih pametnih uredaja je..... mad men naravno.
tocno tako tangerina.
ina, razumijem sto zelis reci, ali ja nisam to pisala u smislu da ce djeca koja gledaju televiziju biti ovakva ili onakva.
nego kao primjer, kako su se nasi kriteriji roditeljstva promjenili. a i smijesno mi je kako smo i mm i ja to nekako uocili, da su sve scene betty i djece takve da ili se ona na njih nesto dere, ili oni sjede i bulje u televiziju. ocito smo indoktrinirani.
ps. stvarno volim tu seriju, ali oni potoci alkohola, te cigarete u svakoj prilici i neprilici (sjecate se onog ginekologa koji je za vrijeme pregleda pusio cigaretu?) mi izgledaju kao iz nekog drugog svemira.
ako cu i ja biti otvorena, moram reci da se jezim tih prava i kriva majka. (sa naglaskom na majka, tate i oni oko tata ocito nemaju te probleme)
ali valjda je ljudima lakse podnositi komentare okoline, kada se izjadaju na forumu.
jedini je problem, da nesvjesno upravo rade ono sto drugi njima rade tim komentarima, pa tako dobijes zacarani krug.
Da. Ali, i to prođe, stasanjem u roditeljstvu, u stilu "oprosti mi, pape". Barem kod mene. I na puno tema.
ako cu i ja biti otvorena, moram reci da se jezim tih prava i kriva majka. (sa naglaskom na majka, tate i oni oko tata ocito nemaju te probleme)
ali valjda je ljudima lakse podnositi komentare okoline, kada se izjadaju na forumu.
jedini je problem, da nesvjesno upravo rade ono sto drugi njima rade tim komentarima, pa tako dobijes zacarani krug.
Meni je drago da imam visoke kriterije, jer ionako se dovoljno često spustim ispod njih, gdje bi završili da su niži pa da idem ponekad ispod njih.
Znam puno ljudi koji misle da su super u koječemua onako izvana gledano nisu baš, samo si to misle) Bolje mi je misliti da nisam super pa da se trudim biti bolja. (Doduše mislila sam da sam super cool mama kad sam imala samo jedno dijete, sa dvoje djece sam mislila da sam skoro većinu vremena super cool mama, a s troje sam skužila da sam daleko od te slike super cool mame i da imam dosta posla za raditi sama na sebi. Inače mi svi imamo bolju sliku o samima sebi nego što jesmo, i tu sliku naš ego jako uporno održava i trošimo hrpu životne energije da to stanje održimo.
I onda dođu djeca sa onom svojom predivnom energijom i mudrošću i ta luda ljubav koju osjetiš prema njima odškrine malo vrata i možeš sebe malo bolje sagledati i vidjeti da nisi tako super kako si mislio, ali ti to daje priliku da radiš istinskije na sebi. Osim ako ti ego opet ne proradi pa se neki ušaltaju u ulogu super nepogrešive mame koja radi sve najbolje a drugi ne valjaju i nadmeno gleda na ostale.
Uvjerila sam se milijun puta da djeca izvuku i ono najbolje i ono najgore iz nas.
I još mi se pozitivnim u današnje vrijeme čini, što sve veći broj ljudi može lakše primiti kritiku od svog djeteta bez da ih se ušutkava i proglašava beobraznima. Prošlo je vrijeme lažnih autoriteta i moći, današnja djeca to puno brže čitaju i ne daju se muljati. Zato je naizgled teže odgajati današnje generacije ali nama starijima to daje ogromnu priliku da radimo na sebi i gradimo istinski autoritet prema djeci i djeca to prihvaćaju i cijene. Još uvijek ima profesora u školi koje većina djece poštuje, još uvijek ima roditelja koji sa svojim tinejdžerima nemaju većih problema.
Mislim da je sposobnost da sagledamo svoj postupak i ispričamo se za propust najveći napredak koji možemo osigurati svojoj djeci, jer ona uče od nas. Sve česće vidim to oko sebe, a generaciju moje bake i djeda ne mogu niti zamisliti da bi se ispričali kome za nešto, pogotovo djeci.
Ja u ovome pak vidim the potencijalni bug roditeljstva našeg doba. Sve to napisano stoji, ali to je teško, teško je na blagi način zadržat uzde i kontrolu. Generacija naše djece, kad postanu odrasli ljudi, pokazat će nam je li bolje je li lošije. Po prirodnom principu, ako je klatno previše nategnuto u jednu stranu (autorirativni odgoj), velike su mu šanse da se, prije nego dođe u balans (neku sredinu), zaljulja u suprotnu stranu (djeca kao partneri), što mislim da je jako pogrešno. Nadam se da nismo u "djeca kao partneri fazi". I da ona ne nosi sa sobom izazove kojih se ja bojim.
,ajme, umirem, kad bismo mi sve to izreferirale onima koji to zaslužuju, koliko bi se usta začepilo...a zapravo je stvarno tako...šta se miješaju, a o sebi ne znaju voditi računa.
Ja se spremam jednoj personi, valjda već godinama, uzvratiti na milijun njezinih katastrofalnih, suvišnih "savjeta" i primjedbi, netraženih, nepotrebih, glupih,
najobičnijim "Gle, imala si prilike, i to više njih, podizati i odgajati svoju djecu, sad je na meni red, pusti me na miru!".
Još to nisam odgovorila, bit će to smrtna uvreda
ivanas, potpisujem te.
mislim da prvi put zivimo u dobu u kojem djeca nisu bica druge klase.
ina, ja tu ne mislim na djecu kao partnere, roditelj drzi uzde i vodi sebe i djecu. mislim na njih kao kompetentna bica. nemam sad bolji izraz, a zurim, ali mislim da razumijes.
ja sam vec puno puta rekla da mislim da centriranje djeteta ne cini ni njemu ni roditeljima puno dobrog. kao ni to da djeca roditeljima postaju svrha zivota, te da ih poistovjecuju sa samim sobom.
Pa ja vjerujem u to. Nikakve knjige nisam čitala ni u trudnoći ni sada. Nekako instinktivno radim neke stvari i onda tek kasnije skužim da to ima neko ime ili da je dio neke teorije.
Meni se čini da svi radimo nešto po nekoj od teorija.
Što bi si reklo:"Đe me nađe.".
Baš sam danas u vrtiću doživjela takvu praonu tete da sam ostala zabezeknuta i po milijunti put ipak odlučila ne reagirati jer kad sam god u bilo kojoj instituciji pokušala iole razgovarati o bilo čemu što ja smatram bitnim sve bi se prenapuhalo do neslućenih razmjera.
Nekad me pak snađe neki žar pa povremeno pustim glas o svojim razmišljanja i redovito ispadnem čudnovati kljunaš na kvadrat.
I mene je moja tad 18 mjesečna kćer tražila cicati u vrtiću, na razgovoru kod psihologa. Čovjek bi pomislio netko će me pohvaliti što sam požrtvovna mama i jedna od onih otpr. 2 % koja doji nakon 12 mjeseci, a kad ono....
Otprilike, to je velik problem, jer što će tete ako ona u vrtiću bude htjela cicati itd., a ja mislila da je on tamo zbog djece, a ne zbog teta. Čovjek bi rekao da psiholog zna da dijete od skoro 2 g. razabire da mu teta nije mama pa da neće tražiti cicanje ako mame nema.
Naravno da dijete nije niti pogledao pa sam se pitala zašto sam je uopće trebala povesti.
Umjesto toga je zario nos u papire o distonom i to ga je jedino zanimalo
A i taj distoni je, bojim se, napuhan.
Vezano za kompetentno dijete/dijete partnera itd. Nisam ni ja doma ono "you need structure, you need order, you neeed discipline". Ali... bojim se da to puno ljudi ne shvati na neki (meni krivi) način. Ono što me nekako skrenulo ka opasnostima toga je ta neka knjiga - Zašto nam djeca postaju nasilnici - već je spominjana na raznim temama.
Pa mislim da je to i najvažnije. Uzeti od svega ono što ti paše. Ako ti ne paše dojiti do pete i spavati zajedno do šeste - nemoj, ali nemoj ni osuđivati one koji to rade. Ničega se ne treba slijepo držati po cijenu da nije zadovoljna i mama i dijete.
Ajme, pa zna dijete tko mu je mama. Zanimljivo zapravo koliko malo ljudi koji rade s djecom znaju o djeci.Što bi si reklo:"Đe me nađe.".
Baš sam danas u vrtiću doživjela takvu praonu tete da sam ostala zabezeknuta i po milijunti put ipak odlučila ne reagirati jer kad sam god u bilo kojoj instituciji pokušala iole razgovarati o bilo čemu što ja smatram bitnim sve bi se prenapuhalo do neslućenih razmjera.
Nekad me pak snađe neki žar pa povremeno pustim glas o svojim razmišljanja i redovito ispadnem čudnovati kljunaš na kvadrat.
I mene je moja tad 18 mjesečna kćer tražila cicati u vrtiću, na razgovoru kod psihologa. Čovjek bi pomislio netko će me pohvaliti što sam požrtvovna mama i jedna od onih otpr. 2 % koja doji nakon 12 mjeseci, a kad ono....
Otprilike, to je velik problem, jer što će tete ako ona u vrtiću bude htjela cicati itd., a ja mislila da je on tamo zbog djece, a ne zbog teta. Čovjek bi rekao da psiholog zna da dijete od skoro 2 g. razabire da mu teta nije mama pa da neće tražiti cicanje ako mame nema.
Naravno da dijete nije niti pogledao pa sam se pitala zašto sam je uopće trebala povesti.
Umjesto toga je zario nos u papire o distonom i to ga je jedino zanimalo
Da, ali to radi i obrnuto - po meni to onda i nekoj konkretnoj teoriji uzima njenu važnost. Benefiti i zezovi će se vidjeti u generaciji koja dolazi, teško je znati sad - dok promjena teče.
ne nije to takva tema. I ja se sminkam. I drzim do sebe. Nebitno, ustvari.još jedna "bolja sam mama od susjede koja se šminka" tema
Moja frustracija tudjim mijesanjem u moj nacin zivota je tema. I razlozi tih ljudi koji se osjecaju pozvanim uplitati se u tudje nacine. Opcenito u zivotu. Ne samo u dojenju. Ja sam trenutno dojilja, pa time je naglasak na tome. Ali nije samo dojenje povod takvim nepozvanim savjetima, sta ne?
je, ti si na ovim temama uvijek ustrašena, od kad si pročitala tu knjigu
ja, eto, ne volim knjige o odgoju. ne čitam ih. jedinu koju sam pročitala je juul, i to samo zato da se mogu kompetentno uključiti u rasprave. a 2007. kad sam došla na forum je stalno bio juul u điru. ok mi je knjiga, al ono, nije sad da me se nešto posebno dojmila.
ovo sam već pisala, ali i ti si pa nema veze
ja stvarno ne mogu ni uz najbolju volju vidjeti opasnost od čitanja teorija o odgoju.
ne mogu.
ne mogu nikako vidjeti kako to može stvoriti nasilnike.
ina, opusti se
kako smo evaluirali prema drugim stvarima, tako je evaluirao i odnos prema djeci.
nema tu ništa loše.
a to što će se neki roditelj malo pogubiti radi teorija o zajedničkom spavanju, pa će dojenje, zajedničko spavanje, nošenje u marami, objašnjavanje itd itd dati veći značaj nego što to ima, ma ne može to stvoriti nasilne pojedince. štogod pričao taj tvoj. ne može.
nasilne pojedince stvara - nasilje, nebriga, zanemarivanje, vrijeđanje, ponižavanje, neuvažavanje. ne mora to biti ništa drastično. niti s drastičnim posljedicama.
Bojim se da to moraš rješavat s tim konkretnim osobama, ako su ti bitne, ili se naučiti to ne primati k srcu. Ljudsko miješanje u "drugačije" je imanentno ljudima. Kao i neželjeni savjeti. I kad se educira (i za novo, i za staro). Neko zlatno pravilo bi bilo - ne daj neželjene savjete. Ali, onda nema niti edukacije - kako bi znali da žele? Morat ćeš sama naći što je tvoja sredina i kako biti u miru sa svim time. Sigurna sam da ćeš do toga doći. U međuvremenu -.
ina, opusti se
ina33 nisam mislila na djecu kao partnere i neimanje autoriteta uopće. Nikad mi isprika ili razgovor s djetetom o svom propustu nisu umanjili autoritet. Upravo suprotno.
Shvaćam na što misliš, ali ne govorim o prevelikoj popustljiosti i neimanju autoriteta već o mogućnosti da se s djetetom razgovara i ako treba ispriča za krivi roditeljski potez.
Evo primjer, moj najstariji sin (6g. 4 mjeseca) je već drugi put u par mjeseci bez gledanja izletio na cestu. Srećom je bila sporedna ulica pokraj zgrade, auto je bio dovoljn daleko i čovjek nas je vidio i usporio 10 na sat pa nije bila preopasna situacija ali mogla je biti i ja sam jednostavno poludila i udarila ga kad sam ga uhvatila. Nisam se odmah ispričala niti sam to spominjala jer bi fokus otišao s glavne stvari koja je taj tren bila, a to je izletanje na cestu, ali mi je bilo jako žao jer sam se zarekla sama sebi da ću si radije odrezati ruke nego jednog dana udariti svoje dijete, to mi je stvarni katastrofa, to fizičko kažnjavanje, ali eto desilo se i meni, i jako sam se loše osjećala zbog toga. Međutim, treba imati i mjeru u ispričavanju,kao i u svemu. Jedna poznanica, inače odgojiteljica i draga osoba je jednom isto lupila svoju malu, i bilo joj je toliko krivo jer je pogazila neka svoja načela (vodila je i radionice u vrtiću za roditelje o tome kako odgajati djecu bez udaraca) da joj se danima ispričavala i to posipanje pepelom mislim da isto nije dobro i to može biti štetno za dijete. Osjećaj grižnje savjesti roditelja urodi isto tako lošim odlukama i zbunjivanjem djece.
Pa kad je malo dan odmakao pričali smo o tome, ja sam mu se ispričala i rekla da mi je jako žao šo sam ga udarila i da nije u redu udariti bilo koga za bilo što i ako nam se to desi da se moramo ispričati i paziti da to opet ne napravimo. i zatim nastavila još drviti o opasnostima ceste, i o posljedicama,ako nas auto udari i još sam tjedan dana tupila o tome. To mi je stvarno noćna mora, te ceste jer je njih troje malih često samo sa mnom, a ja imam samo dvije ruke i ne mogu držati svo troje za ruku, a računala sam da bi najstariji trebao biti i najrazumiji i najoprezniji ,ali ispalo je da nije, srednji nikad nije izletio na cestu iak je manje poslušan i tvrdoglaviji i mlađi.
Nastavak toga je da moj sin sada gradi stav i samopouzdanje da se brani i od mene, pa ako podignem glas odmah upozorava da ne vičem i da ga nemam pravo lupiti, što ne znači da ne mora poslušati ako kažem da sad mora na spavanje ili ne smije blizu ceste i sl. Ustvari me on upozorava na moj način komunikacije, a ne na sadržaj, jer i klinci kuže da se neke stvari moraju, pa čak i zašto se moraju iako se bune.
Način komunikacije je ono šo je važno i na čemu moramo raditi svi, a današnja djeca su samosvjesnija i ne podnose više neke oblike kao prijašnje generacije, i kao ogledalo pokazuju sve što roditelji i društvo loše rade.
To mi je sve OK.
Slažem se s cvijetom, neće nasilnike stvoriti krive odgojne teorije i knjige koji roditelji čitaju već nasilje bilo koje vrste koje dijete doživljava od svojih roditelja i okoline.
Iako nisam čitala knjigu,mislim da mogu skužiti na što misli ina33, ipak može imati neke veze i način odgoja, prepopustljivi roditelji kojima je dijete centar svijeta mogu isto pomoći stvaranju nasilnika iako ga ne tuku i ne zlostavljaju, kad tad dijete se mora suočiti s frustracijom i mislim da neće znati reagirati jer nije imalo prilike naučiti se nositi s tim pa u nekim situacijama može reagirati nasiljem i na taj način izraziti frustraciju. Ipk mislim da je ta frustracija i bijes manjeg opsega nego ona kod zlostavljanog djeteta.
Ne samo o tome, knjiga govori kako se na taj način stvaraju izazovi u pozornosti, akademskim postignućima, tj. nastaje sukob svjetova kad takvo dijete krene u svijet rada i međuodnosa (di ga onda dočekuju ovi iz Kine i Indije i di nema prostora za pregovore, prilagodbe itd., nego kompetitivniji (ne kompetetniji) gazi, jer danas smo, realno, kompetentni na globalnoj razini. Pisao Nijemac. Navodno njemačke škole trebale radit smanjivanje onoga što je prosjek i za akademska i za tjelesna postignuća (motorika itd.), a svi se boje reagirati i reći nešto pa samo upućuju psiholozima (tipa tete u vrtiću prekorit, učiteljice u školi disciplinirati). Tipa rade one okrugle učionice s okruglim stolovima za raspravljanje, a da bi trebalo upravo suprotno jer su na taj način učenici izgubljeni. Nisam pratila maturu iz hrvatskog, ne znam jesu li tu na djelu isti mehanizmi. Seni će već ispravit iz prve ruke, ako brijem.
Posljednje uređivanje od ina33 : 01.06.2012. at 16:22
Ma znaš ono kad se veli zdrava-prava ... stvar je samo u naglasku, nemrem ti sad ovako, izgubi se intonacija...jel kužiš?
Ne praaaava, nego prava...kao zdrava-čitava? Sva fizički na svom mjestu?
Nemrem baš objasnit ak nisi čula taj izraz zdrava-prava...
Nisam pročitala odgovore, iako mi se čine jako zanimljivima ali nemam toliko vremena. evo ovo ću ti ja reći.
Sve to što si ti napisala je krasno i divno (ništa više krasno od mame koja misli da je umjetno mlijeko bolje nego majčino pa ga svom voljenom djetetu daje ili od mame koje smatra da će svoje dijete na bilo koji način oštetiti zajedničkim spavanjem pa ga stavlja u krevetić) ali-sve to sam i ja radila sa svojom djecom. Da sad ne nabrajam, otprilike jednako kao sve što si napisala i sad, kad imam dvoje veće djece vidim da sam pogriješila. U većini stvari. A znaš što se dogodi? To da se mi slamamo na sve strane (ne spavaš, trpiš stosatno nacicavanje, trpiš bolove u kičmi od nosanja, trpiš, trpiš i vjeruješ da je to za djetetovo dobro), druge mame se ne slamaju nego su stvari malo i sebi prilagodile (ili ipak samo ne dijele naš stav), na kraju naša djeca budu razmaženi mali ljudi koji nisu naučeni na život. Ja ipak ne mogu protiv sebe jer sam takva karakterno, pa i ovo dijete spava samnom, nosam je stalno itd, itd..ali rezultati svega toga su ostali negdje u mojoj mašti(bar što se starijih dvoje djece tiče)
Zašto misliš da mama staje da bi djeca mogla napredovati? Nikako se ne slažem sa tom tvojom konstatacijom. Napreduju zajedno. I roditelji i dijete (djeca). Uče jedni od drugih. Godinama.
Dojenje je super, ali to nije mjerilo koliko je neka mama "uspješna". Pod navodnim znakovima sam stavila jer smatram da se ne treba mjeriti mamina uspješnost.
Moram se ubaciti: i ja sam nedavno pročitala ovu knjigu i djelovala je na mene poput hladnog tuša te sam ju već svima citirala
Prava slika o tome kako mi danas odgajamo djecu vidjet će se tek kada oni postanu roditelji.
A glede teme: Ja sam isto jedna od Majki
I tada kad mi je najteže tješim se da je to pravi način odgoja i priznajem: u dubini duše potajno se nadam da će moja djeca bolje "ispasti" nego ona od poznanica koje izlaze i ostavljaju djecu na čuvanju, koja ne maze svoju djecu, koja nikada nemaju vremena za njih... a onda vidim djecu takvih roditelja: pa i ona su isto draga, vole svoje roditelje baš jednako kao mene moja i ne mogu im naći nijednu manu i pitam se...
Mislim da količina ljubavi i pažnje koju svatko od nas ima za druge nije univerzalna: neki ljudi je imaju više, a neki manje, no ključ je u davanju maksimuma.
To bi bilo kao da roditelj koji može priuštiti automobil svom djetetu zaslužuje više ljubavi nego onaj koji mu može kupiti samo bicikl. Moja mama je učinila nekih "grešaka" (prema mom mišljenju) koje ja ne radim ali ja njoj ništa ne zamjeram jer znam da mi je dala maksimum ljubavi koliko mi je tada mogla dati.
Nasmijem se kad se sjetim kako je moja sestra razgovarala s jednom psiholologinjom. Naime, ima dvoje odrasle djece koja su bili blago problematični tinejdžeri pa je kod nje išla na razgovore. Ima i klinca od 8 godina i nedavno ju je srela i govori joj kako s ovim najmlađim izbjegava sve one greške koje je činila s onih dvoje, a psihologinja će joj: Ne opterećujte se gospođo, s njim ćete pogriješiti u nečem drugom
Baš si mi lijepo ovo sročila, za to ide pusa preko brda
Nisam mislila da stajes u potpunosti. Ali, po meni, prioriteti ti se mijenjaju. Obaveze ti se mijenjaju. Kao sto je netko napisao, imas nekoga tko je ovisan o tebi pa time i tvoj zivot se mijenja. Ne mozes nastaviti kao prije. Ne da ne napredujes. Vec se mijenjas. Bio bi drugaciji, i zivot bi ti bio drugaciji da nemas djecu, sto ne?
I sto ste se sve "uhvatile" dojenja kao neke mjere "uspjesnosti"? Jesam li ja to tako napisala? Ne znam bas. Jesam izrazila svoju srecu sto sam u tome uspjela. Nisam napisala da sam zato bolja majka od drugih koje ne doje. Samo sam napisala da bih voljela da novopecene majke shvate da dojenje i nije takav bauk. I da nije takvo odricanje. I ne mjerim uspjesnost nikoga. Ali pokrenula sam topic s namjerom da prokomentiram koji nemaju dovoljno ljudske pristojnosti i obzira da ostave drugacije od sebe na miru. Dojenje sam naglasila jer je to ono sto je najeksponiranije u tim raspravama. Posebno me smetaju ljudi koji su svakodnevno profesionalno vezani uz djecu i njihove roditelje i nemaju te pristojnosti da ne komentiraju osobne izbore roditelja.
Trina, ne znam. Vjerojatno znas sto govoris. Voljela bih da si u krivu. Moji su mali da bih vidjela iz tvoje perspektive, ali moje srce i razum mi ne daju da radim drugacije trenutno. Oni su mi prvi. I ispred mene. Mozda je to krivi nacin. Ali je moj, naporan je, ali i pun prekrasnih trenutaka i dostignuca, ljubavi i smirenja.
Ne patroniziram jer sam i sama jednom otvorila takvu temu i po tome sam živi dokaz da i roditeji rastu. Naime, sad mislim da je roditelj koji ima problema s komentiranjem okoline zapravo isfrustriran roditelj. Pozitivno isfrustriran, ono da sam još uvijek propituje je li njegov način ispravan. Tako mogu danas reći da me komentari okoline o dojenju uopće ne diraju, ni o bespelenaštvu, ni o smokijima,ni o autosjedalicama. Teme koje me još diraju neću nabrajat jer me iskustvo naučilo da vjerovanje u vlastito nadroditeljstvo prestaje. A kad prestane, onda čovjek može bez problema podnijeti sve komentare ovog svijeta.
Mene oduvijek smeta ono što većina vas spominje, a to je zgražanje zbog nečeg o čemu pojma nemaš, a uglavnom jer si tako odabrao i ne zanima te da znaš više.
U mom slučaju je počelo još prije prvog poroda jer sam odlučila roditi u Varaždinu. Čovjek bi prema reakcijama nekih ljudi (mnogih) pomislio da sam rekla da ću roditi na Marsu.
Savršeno mi je jasno da je puno žena s ovog foruma i općenito rodilo bez nekih problema ili prigovora u zagrebačkim rodilištima, ali one druge priče su mene pokolebale i dovele do druge odluke, ispravne za mene i nikad mi nije jasno kad te netko toliko želi razuvjeriti da ti nešto nije dobro ili bitno i kad jasno daš do znanja da ti ništa drugo ne pada napamet.
Ima tu puno primjera, al ne bih rekla da te potpuno prestanu smetati tuđi komentari kad si siguran u ono što radiš. Naprosto me nerviraju jer si ja ugl. ne dopuštam da niti bliskim ljudima solim pamet svojim komentarima i savjetima. Također ne mislim da je vjerovanje u nadroditeljstvo ako ti odlučiš da je nešto za tvoju djecu ili obitelj bolje od nečeg drugog, ako pritom ne brineš brigu što je nekom drugom bolje nešto drugo.
Evo, ukratko, ovo je poanta te knjige. Plus nekako... zar je za ikoji odnos dobro slamanje, ubijanje itd. A ovo drugo je - komocija. Nekako se na sve to gleda 0 - 1, tj. da je neprikosnoveno najbolje ovako i da je taj novi odgoj the istina, a ne možeš to sada u ovom trenutku znati, to ćemo znati kad postanemo, daj Bože, bake.
Lijepo rečeno.
Neće valjati, jer sve ono što smo dale prvih nekoliko godina, što smo se slamale, nespavale i davale se maksimalno toj djeci, uzele smo nazad u pubertetu kad smo pukle jer smo shvatile da su ta ista djeca razmažena deriščad
Slažem se Trina. Pubertet nas prilično prizemlji.
Mislim ni da vi mame pubertetlija ne možete ocijeniti svoj odgoj dok pubertet ne prođe, tek se u pubertetu sve ispremješa, i mora svako dijete otići na suprotnu stranu od roditelja i njegovog odgoja, a onda s 20 i par, kad se stvari u glavi iskristaliziraju vidiš kakav je čovjek postao to naše dijete.
Imam primjer u okolini npr. da dijete od roditelja koji cijeli život slušaju rock, idu još uvijek ponekad i na koncerte, sluša narodnjake, i obratno od susjeda koji su taj tip koji sluša po veštama narodnjake, a ovako po danu thompsona, rozgu i ekipu, mala rokerica, svira u nekom svom bendu i ne može smisliti narodnjake i slične stvari. Pa se ti sad misli. Da i ja počnem slušati gluposti, pa mi djeca okrenu kontru za koju godinu i počnu slušati normalnu glazbu?
Posljednje uređivanje od ivanas : 02.06.2012. at 09:34
Odgoj je važan, puno utječe na formiranje osobe, i nije samo jedna komponenta odgoja (dojenje-nedojenje, zajedničko spavanje i sl.) sveformirajuća, ali postoji i neki faktor x, osobna sloboda pojedinca, neki samoodgoj, unutrašnji smjer s kojim se netko rodi. Ima milijun primjera gdje je od vrlo problematičnih roditelja dijete na kraju ispalo skroz ok čovjek, sposoban sagledati svoj život i djetinjstvo, i ne ponavljati neke obrasce koji su loši za njega i druge.
I meni se čini da nije stvar u teoriji i samim metodama odgoja koliko u samoj izgrađenosti roditelja kao osobe inače u životu. Zadovoljni i iznutra ispunjeni ljudi tu energiju nesvjesno prenose djeci kao i neke obrasce ponašanja, mislim da netko može nosati, dojiti, nesavati, maziti do iznemoglosti, a opet prenijeti svoje nezadovoljstvo i frustriranost na dijete. Iako smatram nosanje i maženje nečim što se podrazumjeva u normalnom roditeljstvu i hladan roditelj je nešto najgore što mi se čini da može biti za dijete.
ivanas, baš mi je gušt te čitati. To je to.
Ja ću reči ovako, imam prijateljicu koja je dvoje djece odgajala na isti način. Meni se to u vijeme mojeg odgoja (koji je bio kao u prvom postu) njezin odgoj činio užasno strog, a danas kad su nam djeca malo veča, vidim da je taj njezin odgoj na neki način pametniji (na tragu ovog što govori Trina).
Ona je oboje dugo dojila, ali je dojenje služilo za hranu, nije bilo vječnog nacicavanja, oboje su spavali u kinderbetu, jednostavno ih je pomalo navikavala, ali nije odustajala. Da, to je značilo da se u prvo vrijeme (prvih par mjeseci) morala non stop dizati iz kreveta, uzeti dijete, podojiti dijete, vratiti dijete u kinderbet, ona se vratiti u krevet i tako iznova milijon puta, ali nakon kritična 2 ili 3 mjeseca ta djeca su jednostavno produljivala razmake i vrlo brzo spavala cijelu noć mirno u kinderbetu, a mama smireno i odmoreno u krevetu s tatom.
Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,...
Vidim ih stalno i stvarno ne vidim ni jednu situaciju gdje bi ta djeca na bilo koji način bila fizički ili emocionalno zakinuta.
Smatram da je izvukla najbolje iz svega.
Moje dijete (uskoro 5. godina), spava i dalje s nama u sobi, imamo spojen njegov krevt s našim, pa se izmjenjujemo kako kad ispadne.
I divno nam je i krasno to zajedeničko spavanje, ali ruku na srce uopće ne bih bila nesretna da več godinu ili dvije mirno spava u sobi do.
Posljednje uređivanje od Anemona : 02.06.2012. at 09:58
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
