Meni je sveki neki dan došla sa člankom iz Jutarnjeg (vjerojatno joj je izrezala njezina sestra ili mama) o naslovnici Timea i ženi koja doji trogodišnje dijete. Kao, pročitaj si. Već mi toliko, ali toliko ide na živce da sam si obećala kako ću idući puta kada mi spomene dojenje ili pita do kada ću ili bilo što... mirno reći kako joj je to posljendji put što me maltretira po tom pitanju i ako to još jednom napravi da više neće vidjeti svoje unuče (zapravo ju ni ne viđa toliko koliko bi mogla i koliko bi druge, normalne bake viđale) idućih, ne znam, pet godina.
I još ću je pitati do kada ona misli sisati cigaretu i šminkati se kao 15-godišnjakinja, do kada sveki misli cugati, do kada njezina sestra misli žderati više nego što joj treba... i tako dalje u tom tonu.
E, žene moje, toliko mi ide na živce da vam uopće ne mogu opisati.
Što je najgore, i MM sad brije da do kada ćemo jer ispada kako ja forsiram. I kada mu kažem da je to stvar mog djeteta i mene i dok nama objema odgovara, dobro je, onda se složi i shvati da nisam neka ludača koja se pali na sisanje.

Što se tiče prijateljica i prijatelja, uglavnom sam okružena razumnim ljudima ili se jednostavno uopće ne upuštaju u raspravu sa mnom jer uvijek idem argumentima (glupavoj sveki to nije dovoljno).

Ništa, ali ništa na ovome svijetu ne bih mijenjala ono što imam sa svojim djetetom. Ta bliskost koja se, naravno, ne ostvaruje samim dojenjem, nego općenito povezujućim roditeljstvom, pravi je Božji blagoslov.
Odoh se sad mojim smrdljivcima prdljivcima uvući u krevet (da, jedna od mojih teta mi je rekla kako je užasno to da dijete spava s roditlejima jer onda udiše njihove plinove!).