Biti majka danas
Ne znam. Prije pet godina nisam znala NISTA o povezujucem roditeljstvu. Ni o iskljucivom dojenju. Ustvari nista o dojenju. Ni o "ne po guzi". Ni o autosjedalicama. Znala sam da me mama, kao i moje sestre, dojila dugo, svaku barem do prvog rodjendana, sestru skoro do druge godine... Bilo mi je, zato, skroz normalno kada bih vidjela mamu kada doji, ali isto i dijete od mjesec-dva sa bocicom. Sve mi je to bilo OK.
I onda smo odlucili imati dijete, ja sam odlucila da zelim roditi. I pocela sam citati, kako prvo o trudnoci, pa o porodu, pa o dojenju, o izborima, i ogranicenjima. Navise iz straha da bih mogla uciniti nesto krivo, da cu to svoje nerodjeno dijete osakatiti, upropastiti i sl. Strahovi se nastavljaju i danas, kada moje drugo dijete ima skoro dvije godine. Pa me taj strah tjera da radim na sebi, na obitelji, na dobivanju novih znanja o svemu i svacemu. Interesi se mijenjaju kako djeca rastu. I tako guramo, grijesimo, ispravljamo, popravljamo, i nadamo se da radimo najbolje sto mozemo. I idemo SVOJIM putem. U tome je stos roditeljstva. Svatko bira svoj put.
Moj put, kao majke moje djece, je samo moj. Dojim, vec vise od cetiri godine u komadu... I recimo da to nije neko postignuce. Recimo da nije. A je. To je u danasnjoj Hrvatskoj- cudesno. Ili da kazem kao cudnovati kljunas...To je prekrasno. Dojenje je u ranom djetinjstvu najvise sto mozes dati svome novorodjenom djetetu. Dajes dio sebe. Ti stajes da bi oni mogli napredovati. Citala sam da neki hormon ucini da mi dojilje budemo strpljivije kako bismo mogle dulje biti na miru da novorodjence moze uspostaviti kvalitetne podoje. Bas sam ponosna sto smo u tome uspjesni, moja djeca i ja. Voljela bih taj ushit, tu srecu tim uspjehom prenijeti na sve mlade novopecene mame, da shvate kako je to nesto najvise sto mozes dati u tom periodu svom nezasticenom djetetu.
No ja ne gnjavim. Pitali su me vise puta za savjet mame koje su vec odlucile dojiti, pa sam pomogla, te su isto i dalje mame upornih cicoljubaca. Mame koje ne zele dojiti, koje imaju razne razloge zasto vise nemaju mlijeka, njih ne diram. To je njihov izbor. Njihov put.
Djecu vozim u autosjedalicama, pokusavam to prijateljima prenesti, koji to tako ne cine, jer eto dijete se svo svine kad idu na more, pa mu je neudobno. Ako vidim da ne slusaju, pustim ih. To je njihov put.
Meni je nevjerojatno ne odgovoriti na djetetov plac cim ga cujem. Uzasno mi je cuti plac drugog djeteta na koji nitko ne odgovara, recimo, u parku, neka se dijete navikne na kolica...No, to je njihov put, ne moj.
Najveci mi je uzas uciti dijete dobrom ponasanju najvecim zlom. Udaranjem. Sto da mene, svaki put kada nesto zaribam, ili se ne ponasam kako netko od mene ocekuje, netko opali preko uha, po guzi, ili ne daj Boze opali samarcinu??? E tu reagiram, bez srama i straha. Iako nema tu puno ucinka, tko zna sto se kod takvih obitelji dogadja iza 4 zida?
Dakle, hajdemo reci, svatko ima svoj put, kao i za sve u zivotu. Zasto ljudi koji biraju, po meni, na neki nacin zanemariti potrebe svoje djece, koji smatraju da mogu dalje kao i prije djece, koji pustaju da im djeca placu, koji udaraju svoju djecu, koji rade 100 stvari koje ja smatram losim, a i neki pravilnici, neki zakoni to zabranjuju, zasto su oni uvijek glasniji? Zasto se udruga Roda stalno proziva kao skupina cudakinja? Zasto sam ja cudna, ako dodjem u vrtic upisati dijete, koje je prije 2 mjeseca bilo samo u bolnici jer je sustav skroz sje.. Pa to dijete se sada skupi kada vidi stranca jer se boji da cu ga ostaviti, i trazi me dojiti, tamo, na upisu. Zasto i s kojim pravom zena koja je pedagog u tom vrticu, mene zacudjeno pita da li on JOS UVIJEK doji. I sto mislim uciniti s time. I da sta je pocicao do 6 mjeseci, pocicao je. I na moje da si procita da se dojenje preporuca do 2 godine, barem, ona odgovara da nismo u Africi...Dajte molim vas, jesam li ja u krivu? Da li mi radimo nesto krivo, jesam li ja cudnovati kljunas.
U Klaicevoj, na Odjelu za dojenacku kirurgiju me sestra s nevjericom gledala, i 4 (CETIRI) puta ponovno pitala: Kaj on jos doji, i kaj vas budi po noci? I kasnije mi je rekla da ona kada bude imala svoje, da je ne bu tak navlacil.
Ma gdje mi to zivimo? Ma gdje su tu pravo na svoj put, na svoj nacin, na zivot po mom? Zasto nitko ne zaustavi zenu koja djetetu od 3 tjedna na ulici gura bocicu umjetno, i u isto vrijeme komentira sa kolegicom kako joj je to ono- ma znas pa po cijele dane bi cicala, grozno, ja to necu...Zasto nitko ne kaze njoj, hej, uskracujes svome djetetu toooliko koristi i samopouzdanja, toliko zdravlja...
 |
|||
Odgovori s citatom
mayato prvotno napisa
))
svojeglava i uporna ne znam možda ja griješim, ali to je moj put... 
Ionako mu ne treba.
OVOLIKO!
