Moj ne ide u vrtić, ali slažem se s tobom u vezi odgajanja.
Mislim da mnogi na neki način odgajaju našu djecu, svatko u svom dijelu i svatko na svoj način, kao i da je dobro da dijete uči sa raznih strana, da ima široku mrežu socijalnih kontakata, ali i da su roditelji (ili za koga god je dijete najviše vezano i tko o njemu skrbi) alfa i omega.
Kad razmislim o svom djetinjstvu (s tetama u vrtiću od 1. rođendana), školskih učitelja, ljeta kod bake i djeda, s drugim bakom i djedom smo živjeli, rođaci čije sam priče voljela slušati - svi su oni mene odgajali na neki način, od svih sam učila, ali moji roditelji su bili i ostali neprikosnoveni broj jedan, iako su oboje radili 8-satno radno vrijeme i rade tako i danas. Od emotivne povezanosti, vrijednosti koje su mi usadili i odgoja u svakom smislu te riječi- imam milijun razloga zbog kojih se ne bojim da će itko odgojiti moje dijete umjesto mene.
Presretna sam što i moj sin ima priliku svašta naučiti od izvrsnih odgojiteljica u vrtiću, baka, djedova i uopće ne mislim da moje roditeljstvo gubi na kvaliteti ili težini ako ga nisam ja naučila da se od mlijeka radi sir i jogurt, nego ga je to naučila teta u vrtiću. Ja znam da smo MM i ja alfa i omega njegovog malog svemira, s veseljem prihvaćam tu odgovornost i cijenim svakoga tko nam na tom putu pomaže i s kime se naše dijete uči međuljudskim odnosima jer mislim da mu to daje dodatne horizonte.
Meni bi pomoglo da mi općina subvencionira cijenu vrtića- kako to u obližnjem gradu i rade -gdje i jesu vrtići. Kad sam se prvi put zaposlila rekli su nam 1500 po djetetu- 3 djece- 4500 kn- valjda nisam krivo zbrojila :lol: - ostalo bi mi za prijevoz i hranu i to je to. Kad smo u općini pitali misle li oni pomagati majkama da se zaposle i financirati pola cijene vrtića rekli su nam da kaj si umišljamo-pa otkud im novac itd.. Ljuta sam kad vidim toliko mladih sposobnih žena koje bi radile, a ne mogu izdvajati toliko za čuvanje djece.
Anemona, evo kako je došlo do mog posta koji ti nije bio jasan:
Citiraj:
žena radi biologije nužno izostaje sa posla radi rađanja, pa je tu dojenje, pa činjenica da u jednoj obitelji nije previše pametno da i žena i muž izostaju sa posla
Prvo ima veze s time da samo majka može biti na porodiljnom, dakle ne izostaju s posla i otac i majka istodobno, jer otac za to vrijeme ne može otvoriti dopust. U tom konteksu sam to napisala. Ne kao olakšicu.Citiraj:
Koliko sam shvatila, žena obvezno ostaje na porodiljnom 42 dana nakon poroda. Ne doje sve žene.
Dakle, žena se ne može vratiti na posao prije isteka tih 42 dana. Samo ona je na porodiljnom.
Drugo je činjenica - ne doje sve žene (zbog xy razloga). Znači, one koje ne doje, mogu se dogovoriti s ocem djeteta da on koristi porodiljni dopust ukoliko to oboje žele, a to nužno ne mora biti iz financijskih razloga. Pričali smo o ravnopravnosti, o tome kako podijeliti poslove, kako preodgojiti "mužjake" koji ženama ne pomažu oko odgoja, poslova po kući, kuhanja itd.
Mislim da bi onda bilo pošteno ostaviti mogućnost da i otac koristi taj porodiljni (ukoliko se majka djeteta s tim slaže, naravno), jer i otac može u najranijoj dobi pružiti djetetu sve što i majka (ukoliko dijete ne doji), zar ne?
Ako je djetetu u toj ranoj dobi dobar otac onaj koji je porodiljni dopust uzeo iz financijskih razloga, onda je sigurno dobar otac i onaj koji taj dopust koristi i iz drugih razloga.
Eto, iznosila sam činjenice. Nije to bila nikakva kampanja protiv dojenja, to je valjda jasno.
I ta 2 mjeseca bonusa su tu da bi se potaknulo očeve na porodiljni. Da i oni osjete čari tog doba, a i pomognu ženama koje se žele ranije vratiti na posao (opet iz xy razloga). Ne mora to biti cijeli dopust od 12, tj. 14. mjeseci, možda žena želi na posao nakon pola godine, recimo.
Oba roditelja imaju pravo na porodiljni dopust i svoje razloge za korištenje istog, tako da je odlično da im država nudi izbor.
Samo nisam htjela da me pogrešno shvatiš :-)
I da odgovorim Zubić vili, ne bojim se da će meni netko drugi odgojiti dijete, pa da ja više nisam alfa i omega, nego jednostavno gledam svoje dijete, on s godinu dana nije još prihvatio dohranu, nije još hodao, nije pričao, imao je pelene,...
To su situacije u kojima sam željela biti uz svoje dijete.
Meni je to bilo prekrasno razdoblje kad je malo porasao (nisam tip za gugutanje), ali obožavam ovo razdoblje od godinu dana na dalje i ja sam jednostavno željela biti uz njega.
Šetati s njim, učiti ga, pripremati mu hranu, gledati ga,....
A ne sjediti na poslu, a da to sve radi netko drugi.
Smatram da dijete do 3 godine jako treba mamu (i tatu naravno, da me netko ne prozove, ali ja sad govorim o sebi) koja je prisutna, koja je uz njega,...
A bome i kasnije roditelj dobro dođe.
I kad počne škola, voljela bih biti prisutna da mogu otpratiti dijete, dopratiti ga doma,... Kod nas nema boravka, pa treba djetetu i pomoči oko zadaće i svašta,....
Voljela bih biti veči dio toga svega.
Meni koja dojim, dodatna dva mjeseca za očeve na porodiljnom nekako nisu fer. Ne znači da ću prestat dojit kad se vratim raditi ali malo je paradoksalno podupirati dojenje na nacionalnoj razini pa roditelju. koji ne doji omogućiti dva mješeca dulje uz dijete za bondanje?!
Značilo bi mi da mogu raditi fleksibilnije radno vrijeme.
Izgleda da bitka za ravnopravnost nije ravnopravna :mrgreen:
Anemona, potpuno te razumijem i slažem se.
Koliko god volim instituciju vrtića, s godinu dana ili 6 mjeseci života djeteta, to je stvarno nužno zlo.
No sve se izgleda uvijek svodi na pitanje financija, kako u našim obiteljskim budžetima, tako i državnom. I dolazimo na to da su sve ove mjere (porezi na dječju opremu, tzv. dječju hranu pa čak i radno vrijeme) marginalno učinkovite u društvu u kojem mladi ljudi nemaju posla, mogućnosti rješenja stambenog pitanja, a oni koji posao imaju žive od danas do sutra i rastežu od plaće do plaće.
U situaciji u kojoj obitelj može preživjeti od jedne prosječne plaće, nema zapreke da jedan roditelj ostane tri godine doma, da uzme neplaćeni dopust kad dijete kreće u školu i sl.
Imam šogoricu u Australiji, nećak ima 8 godina i ona se još nije vratila na posao otkad je rodila. Šogor ne radi nikakav fancy posao i žive od jedne prosječne australske plaće. Mislim da je druga opcija bila da ona ide raditi i da cijeli plaća ode na nekakav vrtić koji se plaćao po satu i to masno. Pa je žena odlučila biti doma. U ovom konkretnom slučaju, mogli bi reći da država nije baš family/baby friendly s takvim vrtićima i da nije puno učinila za te roditelje. Ali od svih naših porodiljnih naknada i gradskih+ HZZO tisućica za opremanje djeteta više vrijedi činjenica da oni u Australiji od jedne plaće mogu živjeti i plaćati hipoteku za kuću i da imaju osjećaj sigurnosti da će šogorica nemjerljivo lakše naći posao kad ga jednom bude tražila.
To je to, ne treba drzava meni omoguciti preko naknada da sjedim doma, hvala lijepa.
Nek natjera poslodavce da isplate place i nek natjera sud da, nakon izvrsene ovrhe nad racunom poslodavca, prebaci te novce na racun tuzitelja (cekamo place koje sud drzi vec 9 mjeseci jer "ne stignu" prebaciti).
Zaboravila sam napomenuti da u onoj istoj EU državi (po)rodiljni traje 3 mjeseca. :-/
I ja sam se vratila ranije na posao i nastavila dojiti. Nije to neka mudrost. Sve se moze. Ne treba mi tu drzava. Drzavu samo molim da mi sjasi s vrata. Ostalo mogu i sama.
E, da, ali onda opet dolazimo na pitanje standarda. Koji možemo povećati samo radom, većim BDP-om, rješavanjem hrpe problema koji su nastali kada i ova naša država, a neki se vuku i iz one bivše. Od ove i ovakve države i društva koje ne potiče rad, bolje uvjete za roditeljstvo ni ne možemo dobiti. I uz sav trud i eventualno kretanje u pravom smjeru, tek će naša djeca kao roditelji jednoga dana uživati u plodovima toga.
Ne može nam biti normalno platiti uslugu i ne tražiti račun, a sutra očekivati nekakvu naknadu od države. I očekivati da kraj poduzetnika koji tako funkcioniraju, na tržištu opstane još xy poduzetnika iste djelatnosti koji drugim majkama/očevima uredno isplaćuju plaće, a državi redovno porez.
Disclaimer, u vezi rada, da me se ne bi krivo shvatilo- ne mislim da su oni koji traže fleksibilnije uvjete rada neradnici i problem. To je pitanje osobnih preferencija, zdravo tržište rada nudi svakakve varijante, sve dok se pola radnog vremena ne iskamči lažnim liječničkim nalazima za dijete, što nažalost nije rijetkost, a druga polovica plaće onda dobija iz državnog proračuna, koji punimo svi mi "budale" koje radimo.
S prvim djetetom je MM išao na pola porodiljnog, ne zbog novca- bili u deficitu-, nego se nadali da će firma prosperirat (i ja u njoj)...
sad tek vidim koliko smo izniman slučaj
ja radim sada povremeno, i to mi paše. Ja sam za fleksi radno vrijeme
Vezano za ovo fleksibilno radno vrijeme, (ne)mogućnost zapošljavanja i sl... Zna li netko od vas možda (jer ja nemam pojma) kako mi imamo toliko nezaposlenih, a u SAD-u mnogi rade i po dva-tri posla? :unsure: Je li moguće da oni imaju totalno drugačije uređeno tržište rada pa da naprosto imaju potrebe za većim brojem radnika? Ne znam, meni to suludo... :zbunj:
Imaju poprilično drukčije tržište, dosta fleksibilnije, koliko mi je poznato. Trebaš više novaca za neki izvanredan trošak- nađeš dodatan posao i radiš koliko treba. Lakše otpuštanje radnika dovodi do toga da se poslodavci lakše odlučuju na zapošljavanje.
Ima i kod nas ljudi koji povremeno rade po dva posla, kad si na dobrom glasu u nekoj branši koja to omogućava, u pravilu ćeš često dobiti ponude za dodatne projekte i poslove. Znam dosta ljudi koji tako rade, kad im to njihov osnovni posao uopće dopušta. Tu država ima katastrofalan pristup jer kao zaposlena osoba dodatni posao možeš raditi samo preko ugovora o djelu (bezobrazno visoki nameti u vidu doprinosa i poreza) ili tako da se registriraš za obavljanje određenog slobodnog zanimanja ili nešto slično što uglavnom podrazumijeva i to da plaćaš knjigovođu; uglavnom kad na to dodaš "genijalnosti" poput plaćanja vrtića po dohodovnom cenzusu, lako se nađeš u situaciji da na priliku da nešto legalno dodatno zaradiš kažeš: ne, hvala.
X
Upravo to. I ne patim da zadovoljim neke feminističke standarde, vodim se kriterijem profitabilnosti. Ovdje gdje živim, nikada neću moći naći posao u kojem ću moći zarađivati onoliko koliko moj muž zarađuje, zašto bih ga ja onda posjela doma i išla raditi za novac koji nam ne bi ni minimum osigurao s obzirom na troškove koje imamo?
Prednost činjenice da ima vlastiti posao je to da najčešće može sam sebi organizirati vrijeme, a to je, nakon rođenja našeg prvog djeteta, značilo da mi je on pomagao u svemu, a ne bake, svekrve, itd. Znači i briga o djetetu i kuhanje i spremanje, itd. I općenito nastojimo što više zajednički voditi brigu o djeci i kućanstvu, a tako će biti i ovaj put.
Ali ne pada mi kruna s glave zato što je činjenica da JA imam više vremena za kuhanje, spremanje i brigu oko djeteta iz razloga što on za to vrijeme radi na poslu.
Druga je stvar što mi nije doživotni cilj biti domaćica. Dok su djeca zaista mala da, ali sve i da ne moram raditi, ne bih mogla ostati kod kuće od 0-24.
Ma nama fali sve ono što imaju u spomenutoj Austriji, Australiji, SAD-u a to je da od jedne plaće može obitelj normalno živjeti, da žena može 10 godina biti sa djecom doma ako to tako želi i da bez problema nađe posao itd. itd. itd.
Kod nas je problem i ako ostaneš godinu dana doma.
kao netko tko zivi u tim spomenutim zemljama u kojima navodno tece med i mlijeko, nesto bih pripomenula:
meni ove price o tome kako se s jednom placom lijepo zivi..itd..itd izgledaju hmmm vrlo slicne onima, kada su nasi gastarbejteri u 70-ima, 80-ima dolazili preko praznika kuci, vozeci mercedese, te zidajuci katove kuce.....(necu o tome kako su oni zivjeli i koliko su radili, te kako je bilo djeci koju su ostavljali sa bakama i didama...godinama i desetljecima)
elem, tako su ljudi pricali, kako je samo ta njemacka krasna, ma med i mlijeko...ma ovo i ono. i eto danas zivimo u tom krasnom kapitalizmu, i nekakao mi se cini da je odusevljene splasnulo.
dakle, ne dvojim uopce da je standard globalno gledajuci bolji nego u hrvatskoj. ne dvojim ni da je nesto lakse naci posao, te da su modeli fleksibilniji. no i sve ostalo je prilicno drugacije. pocevsi od pregoleme drzavne uprave, do stava o radu, gradanske svijesti, itd, itd.
ja u svom krugu fakultetski obrazovanih osoba ne poznajem ni jednog roditelja koji je 10 godina ne radio. niti mislim da ce bilo tko tko je 10 godina bio izvan svijeta rada lako naci posao, a u struci za koju se skolovao, bojim se nikako. da ne govorim o tome, da ce morati poceti na najnizoj ljestvici. tako da ce placa biti prilicno hmhm..
necu spomionjati koliko kosta iznamljivanje ili kupnja stana, troskovi zivota, vrtici, skole, aktivnosti, ako vam dijete recimo svira neki instrument, itd.itd
ja mislim da su sve te price prilicno nerealne. mislim da je relana strana: koliko para, toliko muzike. naravno da sve ovisi i o tome sto u zivotu zelis. os svih familija koje ja poznam jedna jedina je u kojoj samo jedan partner radi.
moja sestra zivi u australiji. imaju jedno dijete i oboje radi i radili su i dok je dijete bilo malo. kako i svi njihovi prijatelji i poznanici.
ako zelis imati jako dug period ne rada mislim, da ili se moras roditi bogat, obogatiti se u mladim danima prije djece, ili se bogato udati/ozeniti. globalno gledajuci. iznimke potvrduju pravila.
da bi vecina ljudi rado radila nesto drugo, radila manje ili uopce ne radila kada bi si to mogli priustiti je opce poznato, normalno i legitimno.
no sumnjam, da postoje drzave, ako izuzmemo katar, emirate, koje tome streme.
i da dodam. zakoni u tim zemljama se ne odnose na mame. odnose se na roditelje. bez obzira kako je stanje "stvari na terenu".
pa kad spominjemo skandinaviju u smislu modela kojem stremimo. u smislu financija, mada je stanje na terenu u hrvatskoj neusporedivo s njima. svejedno kazemo: drzabva bi trebala ovo i ono.
kod njih je postotak tata na porodiljskom 40%.
pa eto jedan korak za koji je potrebno malo truda.(ne mora sve drzava, nesto mozemo i mi) umjesto mama, reci roditelj.
na forumu udruge koja se zove roditelji u akciji. ne mame u akciji.
što bi država trebala napraviti za djecu i njihove roditelje?
evo ja ću iz svog kuta(vlastiti ti je valjda nejbliži):trebala bi se prestati sramotno i maćehinski ponašati prema djeci s posebnim potrebama.za početak mogli bi početi provoditi UN Konvenciju na koju su se obvezali 2007.
X kakva je država najbolje se vidi po onome kako se odnosi prema najslabijima
da.ja sam zbilja (znam da sam naivna) po tom pitanju bila optimistična što se tiče vlade koja se pretendira zvati socijaldemokratskom. no svaki naziv pada u vodu pred činjenicom da su za mobitele bili kadri izdvojiti 40 milijuna kuna(službene aute nećemo uvrštavati u ovu računicu), a za nepravedno oduzete invalidnine teško bolesnoj djeci nisu htjeli/mogli iznaći 5 milijuna kuna? što uopće dalje reći na to?baš čitam ovu temu i mučno mi je, jer znam koliko se nebriga krije u pozadini.
a i društvena klima nam je više nego upitna, kad ispod članaka na tu temu čitam komentare tipa "sram ih bilo, preko leđa svoje djece se bore za povlastice"
Mislim da država treba omogućiti majkama (ili očevima) djece do 15. godine 6-satno radno vrijeme, a da se plati puno, tj. 8-satno radno vrijeme. Na većini radnih mjesta to bi bilo dovoljno, a roditelji bi ipak imali malo više vremena za odgoj, što je neprocjenjivo i za obitelj,a onda i za društvo u cjelini.
Eh, da, to bi bilo super.
Realno, mislim da bi trebalo:
- povećati poreznu olakšicu na djecu
- priznati kao poreznu olakšicu (godišnju) veće investicije za djecu, tipa auto sjedalica, kolica, dječja oprema i sl., troškovi privatnih liječničkih pregleda
- bolovanje za djecu do 3g da bude puna plaća za sve, a ne samo za neke (sad je ograničenje do cca. 4200)
Za početak bi bilo dobro i da se počnu provoditi postojeći zakoni. Provjerom da li su sve potvrde o zaposlenju roditelja koje su predavane kod upisa u vrtić ispravne, odmah bi se napravilo barem 20% kapaciteta više po vrtićima. Bez gradnje novih, a vrtiće bi dobili oni koji ih stvarno trebaju.
ovo se bojim da bi financijski tesko islo (radis 6 dobis 8) i tesko da ce se zato naci drustveni konsensus, pogotovo sad, kada se sva proizvodnja seli u zemlje sa jeftinom radnom snagom.
ali kada bii barem bilo moguce do djetetove 7, 8..10 godine imati fleksibilniji sustav rada u kojima bi se roditelji mogli izmjenjivati ( a ne da svaki put imas milijun potvrda i dopustenja), pa da recimo kad dijete krene u vrtic, skolu mozes recimo 2,3 tjedna manje raditi i pomoci djetetu kod prilagodbe.
uz to mislim da bi se trebalo uloziti vise sredstava i puno vise volje da vrtici/jaslice/popdnevni boravak budu puno bolji, da ih ima vise, da se broj pedagoskog osoblja utrostruci (recimo ta malu djecu 1:3, za nesto vecu 1:6..itd)
da se promjeni ozracje, pa da se od ljudi vise ne traze tkz. linearne karijere (koje zene tesko postizu, zbog porodiljskog..itd)
da se promijeni ozracje uloge i prisutnisti tata u svakodnevnici, pa ce se time automatski promijeniti i svijet rada - kad ni tate ne budu bili spremni imati sastanke u 7 navecer, te raditi 60 sati na tjedan, morati ce se globalno promijeniti i sustav rada. (ako u meduvremenu europska jos uvijek drzava blagostanja ne ode dovraga :mrgreen:, pa se svi nademo u azijatskim sustavima...)
Ma to, najvažnije bi bilo da se promijeni ozračje i da nekako postane razumljivo i prihvatljivo da ljudi koji imaju malu djecu imaju kod kuće važan prioritet pa da im se to ne uzima za tako veliko zlo.
Ozračje je definitivno nešto što bi trebalo mijenjati. Ali pravedan sustav je teško uspostaviti. Bilo bi ga tesko realizirati i da su svi ljudi dobri radnici, a nisu.
Kod mene radi dvoje ljudi na istom polozaju. Jedan bez i jedan s djecom. Ovaj s djecom imao je i bolesnu zenu i dobro zaleđe.
Godinama je on bio rasterecen svega, a drugi je nosio prevelik dio posla na ledjima. Onda se i naviknes na to da se na jednoga mozes osloniti, a placeni su po koeficijentu i onda ovaj s djetetom jos ima i vecu placu jer ima poreznu olaksicu i ima vise dana godisnjeg. Taj se nista ne umori na poslu pa fuša jos i u radno vrijeme(sklapa poslove) i poslije radnog vremena (odradjuje). Meni to nema nikakve logike.
Ja isto nemam djece, potrosila sam imetak u pokusaju da ga dobijem, energije i emotivnih uspona i padova. Troskovi su mi bili veci od ljudi s djecom, a zadovoljstvo nikakvo. Paralelno sam se mucila na poslu i neke sam stvari realizirala. Vecina misli da mi je lako jer nemam djece. Nema svatko uvid u moju medicinsku dokumentaciju.
Svatko ima neku svoju pricu zasto mu treba vise vremena i novaca. Zato mislim da se treba platiti covjeka onoliko koliko zasluzuje na poslu, a ne doma. Jako su nam razlicita radna mjesta i karakteri i ne moze svatko raditi na pol radnog vremena.
Ono sto nikako ne bi smjelo biti problem su mjesta u vrticima, boravak roditelja u bolnici s djetetom. Idealno bi bilo da se moze zivjeti od 1,5 place pa da jedan roditelj neko vrijeme radi na pola radnog vremena (al to podrazumijeva i manje doprinose i manju mirovinu, sto u slucaju razvoda dosta nezgodno ispadne). To sto puno nas radi prekovremeno bez naknade, to je drugi problem.
Ovo sto je netko napisao da je samohrana majka bez svojih roditelja, to mi je prestrasno da ona ima problem dobiti mjesto u vrticu.
Seni, primjer moje šogorice koja u Australiji ne radi 8 godina je živa istina, slažem se- možda i iznimka, ali niti su se prije obogatili, niti onaj drugi ima iznadprosječnu plaću. Ne žive lagodno ili luksuzno od jedne plaće, ali žive dovoljno dobro da ona i nakon što je nećak krenuo u školu, ne traži posao pod svaku cijenu. Kao što rekoh - žive, a otplaćuju i kuću.
Usporedbe radi- nama u Hrvatskoj stambeni kredit (koji nije u švicarcima) za stan od 60 m2 u starogradnji, u jednom od jeftinijih ZG kvartova, pojede skoro pola primanja koja se sastoje od dvije plaće za poslove sa fakultetskim diplomama.
Nigdje ne teče med i mlijeko i svugdje treba zaraditi za svoju egzistenciju, ali ovaj naš domaći kaotični ćušpajz divljeg kapitalizma, balkanske "snalažljivosti" i mentaliteta koji gleda unatrag umjesto unaprijed, je stvarno priča za sebe i ne pogoduje ničemu pa ni obitelji. No, kad čujem kako ljudi reagiraju na baš svaki pokušaj da se u nešto uvede reda, zaključim da većina ljudi u ovoj državi nije bolje ni zaslužila od gradonačelnika koji lijepe pršut po čelu ili onog koji se slučajno 10 dana prije izbora sjeti podijeliti besplatne udžbenike, nakon što je već demonstrirao socijalnu osjetljivost na vrtićkoj politici.
Apropo posta Jelene, dodala bih da bi isto tako država trebala kao olakšicu uzimati i troškove mpo-a jer jednom su mi prijatelji rekli ne znaš ti koliko košta imati dijete, na što sam joj ja odgovorila da ću nadam se saznati ali ona je imala sreću pa nije trebala saznati koliko košta pokušati dobiti dijete mpo-om.
Puno dobri stvari je tu navedeno ali sam na žalost sigurna da se za mog života neće provesti na ovim prostorima.
Pozdrav svima!
Pa evo mi živimo vani već dugo i mogu potvrditi da se ipak može živjeti od jedne plaće, i to sa dvoje djece. Vani smo petnaestak godina i imamo dvoje djece. Ja ne radim (o razlozima neki drugi put), radi samo muž. Oboje smo fakultetski obrazovani. Kupili smo si stan, dodouše mali, ali živi se, naš je. U Hrvatskoj si adaptiramo nasljeđenu kuću, moglo bi se reći zapravo gradimo, kad se uzmu svi troškovi koji će nam doći s vremenom. Imamo dva auta, jedan obiteljski, jedan tutač, glavno da vozi. Ne osukdijevamo u ničemu, ali se niti razabacujemo. U Hr tako ne bi mogli ni sa naše dvije plaće. Starije dijete ide na klavir i tenis, tako će i mlađe kada dođe vrijeme za to. To košta naravno, ali zato nam djeca ne nose previše marke, tj. nose ali polovno kupljeno na buvljacima ili preko e-beya, isplati se prilično i to ne radi marke, već radi određene kvalitete materijala nekih marki, duže traje moglo bi se reći.
No vrlo je važno napomenuti da je diploma ipak presudna. I ovdje profesori, filozofi, psiholozi i slično zarađuju prilično loše kada se uzme koliko studij košta i vremena i novaca, no inžinjeri, doktori, ekonomsti i slične branše zarađuju više nego dobro. U Hr si puno stvari nismo mogli niti bi si mogli pogotovo sa dvoje djece priuštiti i to sa dvije plaće.
Ali to nismo samo mi. Općenito se vani na žalost, ali ipak lagodnije živi i nisu to nikakve priče. Naime, ipak treba osobno provesti neko vrijeme živjeti vani, i to barem desetak godina da bi se mogla povući neka realna paralela. u protivnom su to poprilična naklapanja tipa rekla kazala.
Evo recimo primjer naših poznanika hrvata. On radi u BMW-u kao tehničar (bez dilome), ona njegovateljica u vrtiću, i to samo pola radnog vremena. Rođeni su ovdje za razliku od nas. Također dvoje djece, školarci. Žive skormno, ali su si nedavno recimo kupili stan od 80m2 + adaptacija kako oni hoće. Ne naravno novogradnja, ali stan i naselje su sasvim ok. Imaju jedan obiteljski auto, njoj drugi ne treba, jer joj je posao preko ceste. Pa drugi poznanici bosanski hrvati, on kopa, ona čisti godinama, niti jedno nema fakultet, imaju 4 djece, tu žive u unajmljenom stanu, ali su si u Bosni sagradili kuću sa bazenom, pa uživaju kad su dole, tu si priušte izlete s djecomi ljeti su svakdonevno na bazenu, srećemo se stalno i tako ima takvih primjera puno.
O domaćima neću, jer oni ipak imaju drugačije startne pozicije nego mi pridošlice i po pitanu jezika i škola odnosno diploma.
I slažem se nigdje ne teče med i mlijeko, samo negdje ima više meda i mlijeka, a negdje drastično manje, kada se uzme u obzir jedan prosječni životni vijek jednog prosječnog čovjeka.
Smatram da bi u Hrvatskoj definitvno trebalo proraditi na olakšicama za majke po pitanju kliznog radnog vremena, međutim problem je što se ne da često živjeti niti od dvije pune plaće, a kamoli od pola