Navodno će bit drugačije kad uđemo u eu, da će se moć raditi kod više poslodavacaZubic vila prvotno napisa
uuuuu, trebalo bi otvorit novu temu s promjenama na tržištu rada od ulaska u eu. idem
 |
|||
|
|
|||
Navodno će bit drugačije kad uđemo u eu, da će se moć raditi kod više poslodavaca
uuuuu, trebalo bi otvorit novu temu s promjenama na tržištu rada od ulaska u eu. idem
Ma nama fali sve ono što imaju u spomenutoj Austriji, Australiji, SAD-u a to je da od jedne plaće može obitelj normalno živjeti, da žena može 10 godina biti sa djecom doma ako to tako želi i da bez problema nađe posao itd. itd. itd.
Kod nas je problem i ako ostaneš godinu dana doma.
kao netko tko zivi u tim spomenutim zemljama u kojima navodno tece med i mlijeko, nesto bih pripomenula:
meni ove price o tome kako se s jednom placom lijepo zivi..itd..itd izgledaju hmmm vrlo slicne onima, kada su nasi gastarbejteri u 70-ima, 80-ima dolazili preko praznika kuci, vozeci mercedese, te zidajuci katove kuce.....(necu o tome kako su oni zivjeli i koliko su radili, te kako je bilo djeci koju su ostavljali sa bakama i didama...godinama i desetljecima)
elem, tako su ljudi pricali, kako je samo ta njemacka krasna, ma med i mlijeko...ma ovo i ono. i eto danas zivimo u tom krasnom kapitalizmu, i nekakao mi se cini da je odusevljene splasnulo.
dakle, ne dvojim uopce da je standard globalno gledajuci bolji nego u hrvatskoj. ne dvojim ni da je nesto lakse naci posao, te da su modeli fleksibilniji. no i sve ostalo je prilicno drugacije. pocevsi od pregoleme drzavne uprave, do stava o radu, gradanske svijesti, itd, itd.
ja u svom krugu fakultetski obrazovanih osoba ne poznajem ni jednog roditelja koji je 10 godina ne radio. niti mislim da ce bilo tko tko je 10 godina bio izvan svijeta rada lako naci posao, a u struci za koju se skolovao, bojim se nikako. da ne govorim o tome, da ce morati poceti na najnizoj ljestvici. tako da ce placa biti prilicno hmhm..
necu spomionjati koliko kosta iznamljivanje ili kupnja stana, troskovi zivota, vrtici, skole, aktivnosti, ako vam dijete recimo svira neki instrument, itd.itd
ja mislim da su sve te price prilicno nerealne. mislim da je relana strana: koliko para, toliko muzike. naravno da sve ovisi i o tome sto u zivotu zelis. os svih familija koje ja poznam jedna jedina je u kojoj samo jedan partner radi.
moja sestra zivi u australiji. imaju jedno dijete i oboje radi i radili su i dok je dijete bilo malo. kako i svi njihovi prijatelji i poznanici.
ako zelis imati jako dug period ne rada mislim, da ili se moras roditi bogat, obogatiti se u mladim danima prije djece, ili se bogato udati/ozeniti. globalno gledajuci. iznimke potvrduju pravila.
da bi vecina ljudi rado radila nesto drugo, radila manje ili uopce ne radila kada bi si to mogli priustiti je opce poznato, normalno i legitimno.
no sumnjam, da postoje drzave, ako izuzmemo katar, emirate, koje tome streme.
i da dodam. zakoni u tim zemljama se ne odnose na mame. odnose se na roditelje. bez obzira kako je stanje "stvari na terenu".
pa kad spominjemo skandinaviju u smislu modela kojem stremimo. u smislu financija, mada je stanje na terenu u hrvatskoj neusporedivo s njima. svejedno kazemo: drzabva bi trebala ovo i ono.
kod njih je postotak tata na porodiljskom 40%.
pa eto jedan korak za koji je potrebno malo truda.(ne mora sve drzava, nesto mozemo i mi) umjesto mama, reci roditelj.
na forumu udruge koja se zove roditelji u akciji. ne mame u akciji.
Posljednje uređivanje od seni : 14.05.2013. at 12:46
što bi država trebala napraviti za djecu i njihove roditelje?
evo ja ću iz svog kuta(vlastiti ti je valjda nejbliži):trebala bi se prestati sramotno i maćehinski ponašati prema djeci s posebnim potrebama.za početak mogli bi početi provoditi UN Konvenciju na koju su se obvezali 2007.
X kakva je država najbolje se vidi po onome kako se odnosi prema najslabijima
Posljednje uređivanje od Mima : 14.05.2013. at 13:05
da.ja sam zbilja (znam da sam naivna) po tom pitanju bila optimistična što se tiče vlade koja se pretendira zvati socijaldemokratskom. no svaki naziv pada u vodu pred činjenicom da su za mobitele bili kadri izdvojiti 40 milijuna kuna(službene aute nećemo uvrštavati u ovu računicu), a za nepravedno oduzete invalidnine teško bolesnoj djeci nisu htjeli/mogli iznaći 5 milijuna kuna? što uopće dalje reći na to?baš čitam ovu temu i mučno mi je, jer znam koliko se nebriga krije u pozadini.
a i društvena klima nam je više nego upitna, kad ispod članaka na tu temu čitam komentare tipa "sram ih bilo, preko leđa svoje djece se bore za povlastice"
Posljednje uređivanje od ronin : 14.05.2013. at 15:03
Mislim da država treba omogućiti majkama (ili očevima) djece do 15. godine 6-satno radno vrijeme, a da se plati puno, tj. 8-satno radno vrijeme. Na većini radnih mjesta to bi bilo dovoljno, a roditelji bi ipak imali malo više vremena za odgoj, što je neprocjenjivo i za obitelj,a onda i za društvo u cjelini.
Eh, da, to bi bilo super.
Realno, mislim da bi trebalo:
- povećati poreznu olakšicu na djecu
- priznati kao poreznu olakšicu (godišnju) veće investicije za djecu, tipa auto sjedalica, kolica, dječja oprema i sl., troškovi privatnih liječničkih pregleda
- bolovanje za djecu do 3g da bude puna plaća za sve, a ne samo za neke (sad je ograničenje do cca. 4200)
Za početak bi bilo dobro i da se počnu provoditi postojeći zakoni. Provjerom da li su sve potvrde o zaposlenju roditelja koje su predavane kod upisa u vrtić ispravne, odmah bi se napravilo barem 20% kapaciteta više po vrtićima. Bez gradnje novih, a vrtiće bi dobili oni koji ih stvarno trebaju.
ovo se bojim da bi financijski tesko islo (radis 6 dobis 8) i tesko da ce se zato naci drustveni konsensus, pogotovo sad, kada se sva proizvodnja seli u zemlje sa jeftinom radnom snagom.
ali kada bii barem bilo moguce do djetetove 7, 8..10 godine imati fleksibilniji sustav rada u kojima bi se roditelji mogli izmjenjivati ( a ne da svaki put imas milijun potvrda i dopustenja), pa da recimo kad dijete krene u vrtic, skolu mozes recimo 2,3 tjedna manje raditi i pomoci djetetu kod prilagodbe.
uz to mislim da bi se trebalo uloziti vise sredstava i puno vise volje da vrtici/jaslice/popdnevni boravak budu puno bolji, da ih ima vise, da se broj pedagoskog osoblja utrostruci (recimo ta malu djecu 1:3, za nesto vecu 1:6..itd)
da se promjeni ozracje, pa da se od ljudi vise ne traze tkz. linearne karijere (koje zene tesko postizu, zbog porodiljskog..itd)
da se promijeni ozracje uloge i prisutnisti tata u svakodnevnici, pa ce se time automatski promijeniti i svijet rada - kad ni tate ne budu bili spremni imati sastanke u 7 navecer, te raditi 60 sati na tjedan, morati ce se globalno promijeniti i sustav rada. (ako u meduvremenu europska jos uvijek drzava blagostanja ne ode dovraga, pa se svi nademo u azijatskim sustavima...)
Ma to, najvažnije bi bilo da se promijeni ozračje i da nekako postane razumljivo i prihvatljivo da ljudi koji imaju malu djecu imaju kod kuće važan prioritet pa da im se to ne uzima za tako veliko zlo.
Ozračje je definitivno nešto što bi trebalo mijenjati. Ali pravedan sustav je teško uspostaviti. Bilo bi ga tesko realizirati i da su svi ljudi dobri radnici, a nisu.
Kod mene radi dvoje ljudi na istom polozaju. Jedan bez i jedan s djecom. Ovaj s djecom imao je i bolesnu zenu i dobro zaleđe.
Godinama je on bio rasterecen svega, a drugi je nosio prevelik dio posla na ledjima. Onda se i naviknes na to da se na jednoga mozes osloniti, a placeni su po koeficijentu i onda ovaj s djetetom jos ima i vecu placu jer ima poreznu olaksicu i ima vise dana godisnjeg. Taj se nista ne umori na poslu pa fuša jos i u radno vrijeme(sklapa poslove) i poslije radnog vremena (odradjuje). Meni to nema nikakve logike.
Ja isto nemam djece, potrosila sam imetak u pokusaju da ga dobijem, energije i emotivnih uspona i padova. Troskovi su mi bili veci od ljudi s djecom, a zadovoljstvo nikakvo. Paralelno sam se mucila na poslu i neke sam stvari realizirala. Vecina misli da mi je lako jer nemam djece. Nema svatko uvid u moju medicinsku dokumentaciju.
Svatko ima neku svoju pricu zasto mu treba vise vremena i novaca. Zato mislim da se treba platiti covjeka onoliko koliko zasluzuje na poslu, a ne doma. Jako su nam razlicita radna mjesta i karakteri i ne moze svatko raditi na pol radnog vremena.
Ono sto nikako ne bi smjelo biti problem su mjesta u vrticima, boravak roditelja u bolnici s djetetom. Idealno bi bilo da se moze zivjeti od 1,5 place pa da jedan roditelj neko vrijeme radi na pola radnog vremena (al to podrazumijeva i manje doprinose i manju mirovinu, sto u slucaju razvoda dosta nezgodno ispadne). To sto puno nas radi prekovremeno bez naknade, to je drugi problem.
Ovo sto je netko napisao da je samohrana majka bez svojih roditelja, to mi je prestrasno da ona ima problem dobiti mjesto u vrticu.
Posljednje uređivanje od Jelena : 14.05.2013. at 18:30
Seni, primjer moje šogorice koja u Australiji ne radi 8 godina je živa istina, slažem se- možda i iznimka, ali niti su se prije obogatili, niti onaj drugi ima iznadprosječnu plaću. Ne žive lagodno ili luksuzno od jedne plaće, ali žive dovoljno dobro da ona i nakon što je nećak krenuo u školu, ne traži posao pod svaku cijenu. Kao što rekoh - žive, a otplaćuju i kuću.
Usporedbe radi- nama u Hrvatskoj stambeni kredit (koji nije u švicarcima) za stan od 60 m2 u starogradnji, u jednom od jeftinijih ZG kvartova, pojede skoro pola primanja koja se sastoje od dvije plaće za poslove sa fakultetskim diplomama.
Nigdje ne teče med i mlijeko i svugdje treba zaraditi za svoju egzistenciju, ali ovaj naš domaći kaotični ćušpajz divljeg kapitalizma, balkanske "snalažljivosti" i mentaliteta koji gleda unatrag umjesto unaprijed, je stvarno priča za sebe i ne pogoduje ničemu pa ni obitelji. No, kad čujem kako ljudi reagiraju na baš svaki pokušaj da se u nešto uvede reda, zaključim da većina ljudi u ovoj državi nije bolje ni zaslužila od gradonačelnika koji lijepe pršut po čelu ili onog koji se slučajno 10 dana prije izbora sjeti podijeliti besplatne udžbenike, nakon što je već demonstrirao socijalnu osjetljivost na vrtićkoj politici.
Apropo posta Jelene, dodala bih da bi isto tako država trebala kao olakšicu uzimati i troškove mpo-a jer jednom su mi prijatelji rekli ne znaš ti koliko košta imati dijete, na što sam joj ja odgovorila da ću nadam se saznati ali ona je imala sreću pa nije trebala saznati koliko košta pokušati dobiti dijete mpo-om.
Puno dobri stvari je tu navedeno ali sam na žalost sigurna da se za mog života neće provesti na ovim prostorima.
Pozdrav svima!
Pa evo mi živimo vani već dugo i mogu potvrditi da se ipak može živjeti od jedne plaće, i to sa dvoje djece. Vani smo petnaestak godina i imamo dvoje djece. Ja ne radim (o razlozima neki drugi put), radi samo muž. Oboje smo fakultetski obrazovani. Kupili smo si stan, dodouše mali, ali živi se, naš je. U Hrvatskoj si adaptiramo nasljeđenu kuću, moglo bi se reći zapravo gradimo, kad se uzmu svi troškovi koji će nam doći s vremenom. Imamo dva auta, jedan obiteljski, jedan tutač, glavno da vozi. Ne osukdijevamo u ničemu, ali se niti razabacujemo. U Hr tako ne bi mogli ni sa naše dvije plaće. Starije dijete ide na klavir i tenis, tako će i mlađe kada dođe vrijeme za to. To košta naravno, ali zato nam djeca ne nose previše marke, tj. nose ali polovno kupljeno na buvljacima ili preko e-beya, isplati se prilično i to ne radi marke, već radi određene kvalitete materijala nekih marki, duže traje moglo bi se reći.
No vrlo je važno napomenuti da je diploma ipak presudna. I ovdje profesori, filozofi, psiholozi i slično zarađuju prilično loše kada se uzme koliko studij košta i vremena i novaca, no inžinjeri, doktori, ekonomsti i slične branše zarađuju više nego dobro. U Hr si puno stvari nismo mogli niti bi si mogli pogotovo sa dvoje djece priuštiti i to sa dvije plaće.
Ali to nismo samo mi. Općenito se vani na žalost, ali ipak lagodnije živi i nisu to nikakve priče. Naime, ipak treba osobno provesti neko vrijeme živjeti vani, i to barem desetak godina da bi se mogla povući neka realna paralela. u protivnom su to poprilična naklapanja tipa rekla kazala.
Evo recimo primjer naših poznanika hrvata. On radi u BMW-u kao tehničar (bez dilome), ona njegovateljica u vrtiću, i to samo pola radnog vremena. Rođeni su ovdje za razliku od nas. Također dvoje djece, školarci. Žive skormno, ali su si nedavno recimo kupili stan od 80m2 + adaptacija kako oni hoće. Ne naravno novogradnja, ali stan i naselje su sasvim ok. Imaju jedan obiteljski auto, njoj drugi ne treba, jer joj je posao preko ceste. Pa drugi poznanici bosanski hrvati, on kopa, ona čisti godinama, niti jedno nema fakultet, imaju 4 djece, tu žive u unajmljenom stanu, ali su si u Bosni sagradili kuću sa bazenom, pa uživaju kad su dole, tu si priušte izlete s djecomi ljeti su svakdonevno na bazenu, srećemo se stalno i tako ima takvih primjera puno.
O domaćima neću, jer oni ipak imaju drugačije startne pozicije nego mi pridošlice i po pitanu jezika i škola odnosno diploma.
I slažem se nigdje ne teče med i mlijeko, samo negdje ima više meda i mlijeka, a negdje drastično manje, kada se uzme u obzir jedan prosječni životni vijek jednog prosječnog čovjeka.
Smatram da bi u Hrvatskoj definitvno trebalo proraditi na olakšicama za majke po pitanju kliznog radnog vremena, međutim problem je što se ne da često živjeti niti od dvije pune plaće, a kamoli od pola
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom