Jesu, ne pišem sve o kome se radilo , ipak sam ovdje ( na forumu )više od desetljeća pa sam se par puta opekla sa iznošenjem detalja.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Odlučiš, presječeš i idemo dalje .
U nekim stvarima nema kompromisa.
Printable View
Jesu, ne pišem sve o kome se radilo , ipak sam ovdje ( na forumu )više od desetljeća pa sam se par puta opekla sa iznošenjem detalja.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Odlučiš, presječeš i idemo dalje .
U nekim stvarima nema kompromisa.
Ok, razumijem, ne mislim da moras pisati detalje.
I naravno da ovisi koliko je sporna psihicki bolesna osoba, moguce uzasna za boravak u istoj prostoriji s djetetom. Ali u braku je dvoje. I moj brak nije bio dobar kad sam pokusala sve kirurski odsjeci. Ona je ipak njegova mama. I on se nije znao nositi i s njenom bolescu i s mojim zahtjevima. Ja sam odustala. Naravno, ovisi o tezini psihicke bolesti. Ali kazem, osim bezobrazluka (koji je danas prema meni puno gori preko telefona nego uzivo) i tu i tamo nekog vikanja (ali ne pred djecom, zadnje je bilo kad je stariji bio beba), nema ekscesa s nama. Najvise ih trpi mm koji u nestretnom trenutku zavrsi sam kod nje. A ona u takvim trenucima ni ne pita za djecu.
Uglavnom, meni je zivot postao jednostavniji kad sam prestala braniti i zabranjivati, ionako se ti susreti svedu na par sati mjesecno. Ona npr. nekad ne dode na bozicni rucak ili na rodendan jer nece. Samo nazove da nece doci i poklopi slusalicu. I dode za 2 dana.
Kad sam ja prije par godina otvorila slicnu temu, pisala je jedna forumasica o svojoj mami, i kako njexina djeca reagiraju na baku. Ponavljam, ako nije rijec o uzasnom slucaju, djeca na neki svoj neopterecen nacin shendlaju situaciju s takvom osobom.
Slažem se! Djecu treba zaštiti od traumatičnih iskustava, ali sasvim nešto drugo je stvaranje prividnog svijeta/okruženja u kojem ne postoje bolesni najbliži rođaci.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Čitam ovu temu i kako imam u blizini suprotnu situaciju - unuče (punoljetno) sa dg manične depresije i djeda i baku u podmakloj dobi (80tak godina), pitam se treba li zapravo i njih zaštiti od manipulacija i ekscesa vlastitog potomka...
Lijepo si napisala, u mom slučaju se radilo o osobi bez dijagnoze .Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
No izrazito negativnoj.
Svekrva nije agresivna, osim u epizodi, za svog muza najvise, prema sinu se i u epizodi pravi kao druga osoba. Ali opet..i kad pije terapiju ima prisilne agresivne misli tako da je to jedan pokazatelj da terapija ne djeluje na nju u potpunosti.
Najradje bi da ovaj problem uopce ne postoji i da se mogu praviti kao da ona uopce ne postoji, ali tu je i to je mama mm koju on voli kakva god da je. Ipak je samo bolesna, jel tako? Zamisljam sebe da obolim i da me obitelj napusti. Ne mogu joj pomoc, ali ne mogu je ni ostaviti. A djete moram od nje definitivno udaljiti. Ne zelim bebu dovoditi u opasnost, ne zelim da joj djetinjstvo bude oznaceno psihickom bolescu, ali je ne zelim ni nauciti da treba ostaviti samog onog tko se ne uklapa u nasa ocekivanja kakav treba biti.
Bebu ne dajem vise nikome u ruke jer pokazuje nelagodu, a kad zeli ici nekome to sama i pokaze.
Razgovarala sam s njenim psihijatrom jos dok sam bila trudna, a ona u epizodi... I rekao mi je covjek da ne bi mogao garantirati ni za sebe u buducnosti, a kamo li za nekog svog pacjenta.
Zanima me samo..vi koji ste imali toliko problema da ste morali odsjeci sve kontakte...je li takva nemoguca situacija dosla odjednom ili se postepeno stanje pogorsavalo ili je pak bilo uzasno od samog pocetka?
Ona vec sad spominje kako ce se njih dvije cut i nalazit poslje skole(8mj mi beba ima).. :-/ pa..ulije mi strah u kosti ta pomisao.
Ja mislim da ti dobro ide. Stvarno.
Sto ce biti za 7-8-9 godina ...previse je to vremena za bilo kakve planove.
Nema to veze sa bolescu nego jednostavno sa zivotom. Zivi u trenutku.
Vrijeme ce pokazati.
Psihičkom bolesti su "označena" uglavnom djeca oboljelih jer prije ili kasnije se susretnu s informacijom da je šizofrenija nasljedna bolest, ovisi od koga to čuju neki ljudi znaju biti vrlo netaktični. Dok djeca imaju nekih 13 % šanse da obole, unuci imaju tek oko 5 %.
Trebaš znati da oni svašta kažu, ali ne moraš sve ozbiljno uzeti kao da će to i ostvariti. Njima se samo jako puno toga mota po glavi. Nešto kao da uključiš tv i šaltaš programe svakih dvije minute. Ako je agresivna na način da bi mogla fizički ozlijediti, i ako ima povijest takvih epizoda, onda se trebaš maknuti od nje pod svaku cijenu, jer to nekad može biti sekunda da je dobro, već u sljedećem trenutku fizički napad. Iako, pacijenti koji su opasni za druge, tako kažu, su rijetkost. Češće su opasni za sebe. Mama moje prijateljice je dvaput nasrnula na njenog oca nožem. Uglavnom je konstantno hospitalizirana, koliko sam razumjela.
Lijepo je što djetetu hoćeš usaditi etička načela, ali za nekim intenzivnim druženjima sada dok je ono malo i najranjivije stvarno nema potrebe.
Citiraj:
sirius prvotno napisa
A da, najradje bi sve isplanirala i da znam kako će sve ispast, a to je nemoguće. Mislim da cu za sada ostati na tome da se vidimo svakih mjesec, možda dva, na par sati i jednostavno vidjeti kako se situacija razvija.
Nakon svih iskustava koje sam pročitala, definitivno ću biti pod većim oprezom i svakako ću prije nego dode poslati muža da provjeri je li dobro. Mislim da će tako sve biti u redu, a beba se ne bi trebala nešto previše na ovaj način vezati. (Iako i dalje imam grižnju savjesti da biram odnose svome djetetu, ali valjda je samo stitim)
Sto se tice vezanja tu se ne trebas brinuti. To bebe vrlo dobro odrađuju same. Mi se nismo imali priliku često viđati pa bi svaki put bilo privikavanja ili plača ako je netko od baka ili deda bio tip koji bi odmah nahrupio a ne ostavio joj vremena da ga ona sama ponovno upozna.
Ovaj dio oko bolesti trebaš pratiti i ovisno o situaciji se ponašati. Naravno tu je sad i onaj dio da si ti zapravo stranac u toj bolesti, da je tvoj muž onaj koji zna reakcije svoje majke i sto neke stvari znače ili ne znače. No gledajući sebe i svoje prijateljice nekako u početku mama vodi glavnu riječ a time i beba to osjeća. Meni je bilo interesantno recimo vidjeti kad je moja imala manje od godinu dana a moja mama došla u posjetu odmah bi ju prihvatila za razliku od MMovih. Nekako je osjetila moju distanciranost. Kasnije se to izjednačilo i oni su sami gradili svoj odnos.
X. Samo je pred tobom put i moraš nadoći na ovo... i kako tvoje dijete bude odrastalo, vidjet ćeš kako reagirava jer, ako na bolesnikovu bolest utječe i karakter, onda i na "primatelja agresije tj. tih ispada" utječe karakter, u smislu da se netko s tim lakše nosi, a neko teže. Moje je iskustvo slično Bubilovom u smislu reakcije djece, ali zapravo i to nikad ne znaš koliko je štete napravilo, jer u situaciji napada si tu zapravo kao u baražnoj vatri i puca adrenalin, ne vidiš di te metak okrznuo, ako zaboli i di te ranilo, kužiš tek poslije, kad prestane pucačina, onda se vide rane.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Nije realno da ćeš ful izolirati sebe i dijete jer žena ipak funkcionira koliko toliko (nije stalno po bolnicama) i ona je mama tvog muža. Ali, možeš se emotivno izolirati ne u smislu da ne suosjećaš s njom, ali da u smislu da vrtiš i analiziraš svaku njenu i da ti je to okosnica svakodnevice. I možeš donekle ograničiti kontakt na relativno sigurne uvjete - uvijek netko prisutan. A možeš se i dogovoriti da je uvijek prisutan i suprug. Stvar je da se vas dvoje dogovorite. Sretno!