Rađanje velikog broja djece samo po sebi meni nije nešto divljenja vrijedno, kao što mi nije divljenja vrijedno odlučiti se na jedno ili ni jedno. To su sve suviše intimne stvari, i još ovise o vanjskim okolnostima. Eto, ja sam htjela puno djece, ali nisam mogla. (S tim da je meni puno bilo 3-5.) I da sam rodila toliko, ili više, ne bih bila ništa više divljenja vrijedna nego sam sad. Konačno, to bi bilo ispunjenje moje želje.
Dovesti djecu (bez obzira na broj) kroz sretno djetinjstvo do odgovorne i sretne odrasle dobi - mislim da je to ono čemu bi svi roditelj trebali težiti. I tko u tome uspijeva, zaslužuje divljenje - barem na tom polju. Imam rođake koji mi nisu simpatični, ali odgojili su četvero prekrasnih mladih ljudi, i eto, njima se kao roditeljima divim.
Za bilo koji pojedinačni slučaj iz medija nemam dovoljno informacija da bih donosila sud. Kako i koliko se oni brinu o svojoj djeci? A koliko se brinem ja, kad dođem doma u pola pet i odjurim u kuhinju, a nakon osam navečer mogu još samo izvesti psa ili čitati? Moja draga kolegica naizmjence se ljuti na prosjakinju koja po cijele dane sjedi s djetetom, a naizmjence tužno konstatira da je njeno dijete barem cijeli dan s njom. Svi imamo takve dvojbe.
Prilično se zgražam nad roditeljima mnogobrojne djece koji žive u neimaštini i pred kamerama kažu "država nije ništa učinila za nas", a nit rade niti u dvorištu imaju pedalj vrta obrađen za uzgojit nešto. Ali i takvih ima koji imaju samo jedno dijete ili dva, pa su mi jednako za osudu.
Poznajem jednu ok obitelj s osmero djece. Sve ono što mi se kod njih ne sviđa nije mi se sviđalo ni kad su imali prvih troje - i obrnuto.
Broj djece sam sa sobom zaista nije ni za pohvalu ni za pokudu.
