Slažem se da treba dijete saslušati, ali što ćeš kad npr. pitaš zašto si sad udario bracu ili zašto nećeš pospremiti igračke, a moj Luka kaže:
"Neću ti jeći (reći)" :shock:
Već dugo ga drži faza neću ti jeći.
Printable View
Slažem se da treba dijete saslušati, ali što ćeš kad npr. pitaš zašto si sad udario bracu ili zašto nećeš pospremiti igračke, a moj Luka kaže:
"Neću ti jeći (reći)" :shock:
Već dugo ga drži faza neću ti jeći.
Možda da probaš drugačije pitati, npr. što se dogodilo (umjesto zašto, kažu da zašto blokira) ili da ga pitaš 15 minuta nakon svega, kad prođe kriza?
Vedrana, vjerojatno je u tome problem
Npr. dođem jučer doma i pitam ga zašto se nisi presvukao kad si došo iz vrtića, on mi odgovori - neću ti jeći.
Poslije toga kažem ja njemu (za dvadesetak minuta), da bi si baš mogao obući onu lijepu trenirku pa idemo van. On trči i presvlači se :?
Isto kao kod apricot.
Ne želim da me se dijete boji i da nešto ne radi ili radi iz straha od mene.
Krajnji cilj mi je prijeteljstvo sa mojim djetetom i njegovo povjerenje prema meni. Znači, da zna da mi uvijek može doći s problemom, pitanjem, bilo čim bez straha od moje reakcije.
A mislim da je netučenje i rješavanje "situacija" "mirovnim pregovorima" prvi korak k tome.
Vedranova omiljena replika u takvim trenucima je "I neka sam!" ili "I jos cu" :x :shock:Citiraj:
Oriana prvotno napisa
Zasto nam nikada ne padne na pamet udariti supruga kada nas izbaci iz kontakta ili prijateljicu ili radne kolege a pokoji od navedenih su sigurno sto puta bezobrazniji nego moje dijete...zašto je dijete teško prihvatiti kao osobu koja je ravna meni ili svakom od nas samo je metar kraća...?
Naravno da me dijete izbaci iz kontakta, naravno da puno puta nemam vremena/volje/snage objašnjavati se s njime i podnositi njegovu kapricioznost...ali zašto ne dozvoljavate da mi u tim trenucima uopće ne pada na pamet da ga udarim?
Mogu ga zeznuti (mislim razvoj njegove ličnosti) na tisuću i jedan način, vjerojatno puno toga nesvjesno i iz neznanja ali udaranjem sigurno neću, to je nešto što stvarno mogu imati pod svojoj kontrolom...
bubica u potpunosti te potpisujem.
Ja dozvoljavam, dapace, meni je uzor ponasanje kao tvoje.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Na zalost, jos uvijek nekad (mozda 1-2 puta mjesecno u zadnje vrijeme, prije jos puno rjedje) popustim adrenalinu pa mali dobije po guzi i zbog tog se, kao sto vec rekoh nekoliko puta na ovom Forumu, osjecam lose.
No, popravljam se - u posljednjih 3 tjedna nije dobio ni jednom iako je bilo trenutaka kada je bio maksimalno bezobrazan i inace bih ga vec klopio ... no, kontrolirao sam se (iako tesko).
Hej, stvarno, pa koliko puta uopće i povisiš glas na ljude na poslu... jedino što na poslu ipak i drugi misle kako se ponašaju (bar kod mene).
Meni batine nisu ni kazna ni ventil kad izgubim živce - iako onda kažem stvari koje su možda za njih štetnije nego batine.
Ali još uvijek ih koristim kao krajnju odgojnu mjeru u situacijama kad ne žele prestati raditi nešto opasno, a nalaze se u stanju "začepljenih ušiju" i druge metode (vikanje, držanje) ne pale...
Jedino što MM ima malo kraći fitilj...pa oni dođu k meni "mama pusi" a napravili su nešto što nisu smjeli - onda sam ja u komi jer ako pusim (tj. dam pusu) ispast će da nisu napravili ništa loše a da je tata teški negativac, a ako ne pusim onda sam ja.
Ajde dajte ideje za izvlačenje djece iz opasnih situacija (kod mene su obično dvojica, ukupne težine 44 kg (17+27)) tipa penjanje po namještaju, nabadanje očiju prstima, skakanje po longeti bolesnom bratu (a sve shvaćeno kao dobra zabava). Tome bi pridodala i gađanje prozora/televizora igračkama i šlapama, penjanje po plinskim cijevima za kamin i sl. To su obično stanja kad oni umiru od smijeha, misle kak se dobro zabavljaju i što ja više govorim da je nešto opasno to je njima veselije i rade opasnije stvari. Ako ja stojim kraj djeteta i držim mu stolac dok se penje na ormar, onda znači da odobravam tu aktivnost i to mi nikako nije rješenje. Ako ga maknem, krenut će opet. Ako maknem stolac, penjat će se po kutijama za igračke i bilo čemu što nađe. Moji dečki su jaaako uporni. I prestari za odvraćanje pažnje. To je palilo do 2 godine.
Mislim, ja ih nekad pošaljem vrit i odem u kuhinju, pa što bude. I najčešće ništa ne bude. Ako i padnu nema posljedica. Do sad. Zato se razbiju u paviljonu 25 :mrgreen:
Možda da pozovem super nanny ? :mrgreen:
Kod nas jako pali to da govorim što osjećam. Npr. ako se penje na namještaj ja se zaista jako prestrašim, napravim prestrašenu facu, kažem hi, trčim do njega spriječiti da padne i kažem kako sam se jako prestrašila zato i zato. Ako mi nije veliki bad, stojim kraj njega tako da stvarno ne može pasti pa se on zabavlja i radi što hoće, a siguran je. Pritom kažem kako sad može raditi to što radi jer ga čuvam, ali da se jako prestrašim kad to sam radi jer je to što radi opasno i može se ozlijediti.
Kad radi nešto što drugog boli, jako pazim da je razumio da to drugu osobu boli i da ja ta druga osoba prva dobila moju pažnju. Npr. "Lupio si ga i sad ga boli, plače zato što ga boli, hoću da ga čuvaš, da paziš na njega." Kontakt oči u oči je isto jako važan.
Kad mi se zaletio na cestu sam jako i prestrašeno viknula, otrčala do njega, digla ga, čvrsto ga zagrlila i govorila nježno i zabrinuto kako sam se jako prestrašila, kako je cesta opasna (fora iz Sears-a) i kako hoću da stane prije ceste i da mi da ruku. Sad se zaleti i stane barem metar prije ruba.
Savjet iz Škole za roditelje je da kažemo kad ne kuže da rade nešto opasno ili loše za njih "Ja sam tvoja mama, moj posao je da te čuvam i da pazim da si siguran. Ja bih bila loša mama kad te ne bi čuvala. Ja želim biti dobra mama." I onda napraviti po svojem.
Hm, a sto uciniti kad oni znaju da rade nesto opasno i sto se ne smije, a ipak to cine zato sto ne zele popustiti pred tudjim misljenjem? :?
U svim frkovitim situacijama (tipa "I neka sam!") Vedran jako dobro zna da se nesto ne smije raditi, ali to cini usprkos tome.
Po meni jedini izlaz je naci neko rjesenje da on "sacuva obraz" tj. da to ne bude win-lose situacija nego win-win. Kad se ima vremena to je OK, uvijek smislimo nesto, no u nekim trenucima (udara sestru, baca nesto sto bi se moglo razbiti itd.) kad je svaki momenat bitan i nemamo rjesenje navrh jezika ... e, tad je frka i tad se pribjegne onom neslavnom "po guzi".
Situacija kad on radi nesto sto je opasno,a ne zna da je opasno naravno da rjesavamo uvjeravanjem, nema frke. No, ove druge je tesko za rijesiti ...
I jos jedan tip situacije koje tesko rjesavamo, a sto se nrp desilo vise puta ovih dana. Boli ga uho i dodje placnim glasom:
- "Boliiii me uho".
- "OK, dobit ces cepic".
- "Necuuuu cepic!"
- "Ali, znas, to ti je jedini nacin da ti brzo prodje bol. Zamisli to kao malu raketicu koja ce uletjeti u guzu i zacas ce ti smanjiti bol i temperaturu bla-bla truc-truc" (fora sa raketicom je palila 3-4 puta :mrgreen: )
- "Necuuu raketicu ...!"
- "Ali onda ce te boljeti uho ..."
- "Necuuuu da me boliii uho ...!"
I onda nema napretka ni na koju stranu. Nakon 2-3 minute takvog status quo uhvatimo ga i damo mu taj cepic na silu, dobije par pusa i odmah krene neka lijepa prica i nakon 2-3 minute je sve OK. Jest da nam je tesko slusati ga dok mu stavljamo cepic, ali da je njega jos bi satima razmisljali uz plac da li je gore da ga boli uho ili da dobije cepic.
(opaska: kad je koliko toliko odmoran tad je cepic OK, no kad je umoran pa ga jos i boli ... tad je frka)
malo van teme, ali zasto cepic?
Cepic zato sto ga je jako boljelo uho, a i temperaturu je imao preko 39.
(uobicajeni savjet je davati cepic za preko 38,5 no mi toleriramo jos donekle temperaturu do 39, ali kad ga boli tad dajemo cepic bez obzira na temperaturu)
Moja mama je bila prilicno jasna i kratka i ja nikad nisam radila frku oko injekcija, lijekova, vakcina. Ali ja sam bila dobro dijete. :D Brata na primjer nije tako lako mogla uvjeriti.
Meni bi za neke od mnogobrojnih upala pluca rekla koliko injekcija mi je doktorica prepisala, da ako hocu ona ce me drzati na krilu, da ce boljeti ali da tako mora i da ce brzo opet proci.
Meni je to bilo dovoljno. Poslije sam zavidila klincima koji su poslije svake injekcije dobivali poklone. Ja ne bih ni cokoladicu ni nista slicno posto nisam pravila frku. :D
Imajuci u glavi to kakva sam ja bila kad sam bila dijete drago mi je da ovaj moj hoce protestirati, sumnjati u moje ili tude rijeci i zahtjevati da ga se tretira na neki nacin (da ga se pusti na miru :D). Jer iako je moja mama bila u pravu u svemu sto je rekla (nikad nije lagala to ne boli), zbog sve te silne logike kojom bi me okruzila, sve moje sumnje su se cinile premale prema velicini istina koje je mama govorila tako da nikad nisam rekla da me na primjer strah ici dva puta na injekciju umjesto jednom ili pitati zasto ne mogu dobiti sirup umjesto injekcija.
Sve istine koje su dolazile od odraslih su se cinile prevelike da bih mogla makar pokusati iznijeti sumnju.
I sad koliko god ja jasno, strogo ili na bilo koji drugi nacin prilazila svom malcu kad ga treba provuci kroz nesto sto ne zeli, dijelom mi je drago kad uspije bez protesta a dijelom i zao jer se pitam sta mi je presutio.
(Ah, nikad zadovoljna :D)
Ja sam nama kupila sirup paracetamol. Spas.
Isto pitanje kao Ivka.
Inače, mi imamo takve situacije kod pranja zubiju. Natežem se s njim pola sata i onda ga ponekad uhvatim u klinč i operem na silu. U zadnje vrijeme je bolja situacija, otkako je čuo priču o Gricu i Grecu koji si rade kućice u zubima pa se zato nakon slatkog mora oprati zube, i otkako mu svaki put kad si da oprati zube kažem kako mi je SUPER pomogao i kako mi je puno lakše kad mi tako lijepo pomaže. Fora mi je kad mu perem zube pa mi kaže: "Reci mi da mažem (pomažem)." (hoće da ga pohvalim) :D.
Za ovo prvo - kod nas je u takvim situacijama problem obično negdje drugdje, prvo ga brzo maknem iz opasne situacije (često doslovno nosim u drugu prostoriju, dalje od svih i svega) i rješavam onaj prvi problem.
Sa sirupima imamo dvojaka iskustva: najcesce super (onda si sam nalijeva u zlicicu, pita kad ce opet itd), a ponekad koma (nece pa nece). U tim koma slucajevima nema sanse da dijete silom natjeras da popije sirup, a cepic se ipak moze staviti.
Na svu srecu, jako rijetko se susrecemo sa antibiotskim sirupima koji imaju one ruzne boje i bljak okus. Oni protiv kaslja su finiji. Najbolje je iskustvo sa homeopatijom - nema okusa ni boje i to nikad nije odbio.
Uh što ste brzi.
Jeste mu probali sirup za skidanje temperature, ako neće na žličicu, staviti u onu špricu koju dobiješ npr. s Imunalom, uvaliti između čeljusti i obraza i stisnuti. Meni sirupi s paracetamolom nisu odvratni, možda neće pljuvati kad skuži da je okus ok.
Kod nas to ide ovako:
- Popij sirup (paracetamol)
-Neću, nije mi fino.
- Onda čepić!
-NEĆU ĆEPIĆ!!!
- Ajde onda sirup
- Može, ali stavi mi u sok.
Inače, možda se sjećate mojih muka s antibiotskim sirupom kod Luke... Daniel je to riješio jer mu je rekao da će mu narasti rogovi kao Grdani iz Trnoružice. Pa je malac to poslušno pio. Sad je smislio da će on otrgati rogove ako mu narastu - pa ne znam što ćemo kod slijedeće terapije.
Prospan sirup (bršljan, za kašalj) ima one čašice za doziranje. S obzirom da je on jako fin, moji dečki vole i druge, manje fine sirupe popiti iz toga. A i čašica im je sama po sebi fora. Onda poslije sirupa piju vodu iz nje.
E jesam skrenula s teme...
I meni je najteže rješavanje tih situacija kad namjerno rade nešto što znaju da ne smiju. Kad naprave nešto novo onda se ne mogu ni ozbiljno ljutiti nego počnem odmah objašnjavati zašto ne.
A moj D. kad tako namjerno radi psine, poslije kad ga pitam zašto si to napravio, kaže da ne zna. :roll: Inače za sve ima objašnjenje.
Probali smo prije sa antibiotskim sirupom i uvijek je bilo 90% sirupa uokolo.
No, uvidjeli smo da je rezultat uvijek puno bolji kad se ide na foru zanimljivosti i kad ga ukljucivo u igru. Sam uvuce sirup iz bocice ili natoci u zlicu, samo popije ...
Ma, i cepic obicno nije velika fora, no ovih dana ga je bas boljelo i imao je visoku temperaturu. Kad malo bolje razmislim, mislim da mu je ovo bila dosad najteza bolest u zivotu sto se njegova opceg stanja za vrijeme bolesti tice. Imao je kao manji 6-7 upala uha, ali nikad ovako. Vodene kozice su isto bile pjesmica prema ovom. Viroze su obicno kratko trajale i nikad nisu na njega jako djelovale.
Jedino je laringitis bio dvaput gadan, no tamo i tak temperatura ne igra puno pa nije bilo potrebe za cepicima.
Tatek, tako velikim dečkima su čepići "ispod časti" ;)
Ako ne povraća daj mu sirup.
Obican cepic mozda da, ali kad je rijec o raketici sa specijalnom misijom, tada je to OK. ;)Citiraj:
mamazika prvotno napisa
Medvjedic Fredi (iz one knjige "365 prica o veselim medvjedicima"), njegovi prijatelji Pit i Tom i Teletubbiesi (svi oni zajedno su trenutno junaci vecine prica) su u zemaljskoj orbiti u satelitu sa specijalnom misijom da Vedranu snize temperaturu i rijese ga boli. Oni ispale malu raketicu koja udje na Vedranovu guzu i koja se odmah nakon toga rastopi i Vedranu snizi temperaturu i umanji bol.
(ovo je okosnica price koja se u raznim varijantama i uz stotien detalja prica u prigodnim trenucima ... :roll: )
Zar nije uzbudljivije od nekog tamo sirupa? :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen:
Tatek, svaka čast :mrgreen: Super ideja ;)
haha, kako kome.
mozda je cepic raketica, uzbudiljiva prica, ali kod ivara puno vise pali to da astronaut koji je u raketi nece dobiti cepic kad ga nesto boli, nego ce, odrastao kakav je 8) , popiti lijek. u sirupu, tableti ako treba.
Slažem se, mi smo u manjoj grupi, kod nas je to još uvijek super. :lol:Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Nekad i veliki decki uzivaju :mrgreen: kad su dio velike svemirske misije, pa makar samo kao pasivni objekti ... ;)Citiraj:
ivarica prvotno napisa
blago vama. kod nas vazi - ili sam na mjesecu ili ne zelim ni gledati lansiranje. takav karakter :cry:
Hm, cesto i kod Vedrana prevladava takvo razmisljanje, no s vremena na vrijeme ga uspijevamo dobiti na razne fore ... ;)Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Kod njega je najvaznije da je nesto novo i zanimljivo i tad (barem na pocetku) nije vazno koliku ulogu igra on. Naravno, poslije on diktira pravila igre, ali tad mastoviti roditelji vec smisle nesto novo ... :mrgreen: :roll: ;)
Mi smo Dini uredno stavljali čepiće dok je bio mali i onda je u nekoj dobi (mislim negdje oko 3 godine) počeo svaki put užasno plakati kad bi mu trebali staviti čepić. Baš sam vidjela da je dijete očajno i to mi je bilo grozno. Tada mi je frendica rekla da ona svom klincu daje Panadol protiv temperature (to je isto paracetamol, ali ima jako fin okus po jagodi) i ja sam ga kupila. Nikad mu više nismo stavili čepiće, sirup pije bez problema.
Moji baš taj ne vole, nego Plicet, ima okus po naranči (ili mandarini?).
Kako B mora svakodnevno piti lijek koji je doslovce odvratnog okusa (vjerujte, svi ovi često upotrebljavani nisu ima ravni) mi smo eksperti u nagovaranju...
Od početka smo krenuli s time da je B preveliki da bi to rješavali sliom ( u smislu ulovi ga za ruke i noge :) ), nekada je uvjeravanje i razgovori trajali i više od pola sata (pije lijek ujutro i navečer), poruka se svodila na to da mi razumijemo da je lijek jako ružnog okusa, da znamo da mu se ne sviđa ali da je jako bitno, radi njegova zdravlja (da bude jošššš zdraviji) da ga pije svaki dan. Mi smo mama i tata i naša je odgovornost da ga popije...i ponavljamo tu priču koliko god puta treba.
prekjučer...pišo malo crven, treba staviti garamicin kremu (nakon što mu je doktorica taj dan nategla kožicu da je i meni bilo prestrašno). Vrištao je iz petnih žila i nije dao da mu priđemo u deset sati na večer...vrišti on pa vrišti muž...ne znaš tko je gori :evil: Uvjeravanje je opet trajalo preko pola sata - meni pomaže da se u tim trenicima u potpunosti isključim: izbacila muža van iz sobe :) , prestala misliti na to što će reći susjedi (vjerojatno su mislili tko zna što mu radimo, dobro da nisu socijalno zvali...), pustila Bornu da sam sudjeluje u postupku (sam je potezao kožicu iako to nije bilo niti približno onoliko koliko treba ali drugi dan je već bilo puno bolje), nalazali prije nogu :mrgreen: da vidi kako kreme nije "ljuta".........Drugi dan i nadalje obavili sve tako "da niti jednu suzu nisam pustio" :)
Da, niti mi čepiće već dugo ne koristimo, čini mi se preveliki za to...
:lol: Ovako je i kod nas. :roll: :lol:Citiraj:
Bubica prvotno napisa
I ako je muz pokusao prije mene obicno zavrsi ovako. :lol:Citiraj:
izbacila muža van iz sobe :) , prestala misliti na to što će reći susjedi...
gledam sinoc jednim okom super nanny i baš me zanima da li možete na neki način usporediti svoju djecu sa klincima koji su u toj "dokumentarnoj sapunici". da li su ti ispadi toliko intezivni kao u seriji ili je to ipak blaže. mislim meni je ovo melem na ranu ja tek sad vidim kako mi je dijete dobro :)
Gleadao ja jucer jednim okom 5 minuta (nije da me nije više zanimalo, ali bilo je toooliko posla za napraviti) ... ekscesi mi izgledaju poznato, tako to izgleda kad je Vedran u afektu. No, na sreću taj afekt je ipak puno rjeđi ...
A poznate su mi i metode kojiam se služi "super nanny", i mi upotrebljavamo slične, ali ne pomažu baš uvijek (ne znam kakve su bile reakcije kod nje).
Inače, moram biti iskren, jučer je Vedran nakon nešto dužeg vremena dobio opet po guzi. Bili smo na izletu, bio je umoran, no nije zaspao u autu na povratku kuci i onda je počeo gnjaviti i odvezivati si pojas i naginjati naprijed. Nakon pokušaja objašnjenja da je to opasno za njega i da može nastradati ako se nešto desi, pokušaja odvraćanja od toga drugim temama i prijetnjom da će biti kažnjen ako nastavi s time on još uvijek nije prestao. E, onda sam morao stati na žutu traku, izvaditi ga van i klepiti po guzi ... :( :x
Rezultat je bio plac, ali i prestanak poigravanja sa pojasom. Nakon toga je uslijedilo jos jedno objasnjenje zasto je dobio po guzi i prelazak na drugu temu.
Evo, za takve trenutke nemam rezervno rješenje - ima li netko ideju kako bolje razriješiti takvu situaciju?
(u 99,9 % slucajeva vezanje nije problem, ali eto, ponekad jest ... :x u stvari, sve moze biti problem kad je umoran ... no, neke stvari se moraju napraviti i neka pravila postivati i kod najveceg umora)
Nas mis je jos mali i ova tema je malo preuranjena ali, citamo, ucimo i pamtimo.... :)Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
Jos je davno jedan Drug rekao: "Ako zelis mir, spremaj se za rat".... :mrgreen:
Naravno, od prvog dana planiramo i radimo na tome da se nas troje uskladimo i da do "rata" nikada ne dodje ali krize uvijek postoje i nitko nije savrsen pa tako niti roditelji u svom odgoju.
U svim ovim odgovorima na Tatekov post nisam nasao odgovor na ono sto me oduvijek najvise brinulo...to jest nije da me bas brinulo ali sam si postavljao to pitanje kada bi na ulici, u ducanu, u parku vidio djecu koja su pokazivala krajnji prkos i totalno ignoriranje roditeljskih zamolbi, naredbi, deranja i sl. i uvijek je zvrsavalo sa "po guzi"...
Sta radite u extremnim slucajevima? Svi pricaju o "ne po guzi" i drugim nacinima objasnjavanja, nagradjivanja, kaznjavanja....ali sta radite ili sta bi napravili u slucaju krajnjeg prkosa, neposluha i potpunog ignoriranja vas kao roditelja?
Ne treba pricati o tome da su si u 99% slucajeva roditelji sami krivi da je do toga doslo ali, kada je vec doslo sta onda?
:)
ja se podosta pronalazim u ovome sto je anchie76 napisala.
ono sto mene u odgajanju moje djece ne zabrinjava je - sto i kako reagirati. to znam. mnogo toga instiktivno, mnogo toga sam procitala, vidjela, podijelila i dobila od drugih.
ono sto me uzasava je - kad u mojoj glavi prioriteti reagiranja nisu onakvi kakvi bi trebali biti i kakvi jesu kad ja nisam u afektu. a kad sam u afektu prva mi je - e kad te sad klepim po guzici :( i to je ono sto mi je ostalo od odgojno-obrazovnih mjera mojih roditelja (posebno moje mame, tata me nikad nije udario niti pokazao namjeru da hoce, znao je vrlo rijetko dignuti glas i to bi me do kosti uvrijedilo... al mama, e, ona je znala posteno udariti i fizicki i verbalno :cry: )
ono sto meni, dakle, treba - nauciti kako u sebi odreagirati kako treba, na prihvatljiv nacin. jer, iako jesam digla ruku i iako jesam zbilja klepila po guzici (nebitno koliko cesto ni koliko jako - sama cinjenica da jesam dovoljno je grozna i uzasna...), to nije, naravno, rijesilo moju frustraciju. na onu da me nije dijete poslusalo nakalemila se i ona od pogresne unutarnje reakcije (moje, naravno). sad, s vremenom se ja jesam naucila da prije nego dignem ruku ipak pregrizem, progutam, prodisem, iztajmautiram se i reagiram kako bi trebalo (ili bar priblizno), no to nikad do sad jos nije uklonilo onu frustraciju koju osjetim jer sam ipak prvo pomislila na dizanje ruke... to je moj problem... :(
Mamaitata, moj odgovor na tvoje pitanje bi bilo - dijete odgajas u vremenu, ne u trenutku. znaci, po meni je prakticki nemoguce da dijete koje ces na prihvatljiv nacin nauciti koji su prihvatljivi nacini komunikacije pokaze toliko prkosa i inata da ne mozes nikako drugacije odreagirati nego "po guzi". ono sto nasa djeca prihvacaju kao "ultimate" kaznu ono je na sto smo ih mi naucili. ako je to sjedenje na klupici ili stajanje u hodniku ili samo verbalna opomena - njima ce to biti maksimalno zamisliva kazna koju ce se vremenom truditi svim snagama izbjeci. poanta je u tome da to, naravno, nece biti tako ako nismo dosljedni i uporni...
no, iako ja nisam nikad u javnosti digla ruku na svoju djecu, i iako sam poprilicno zadovoljna kako rjesavamo tekuce probleme na ulici/u ducanima/gostima... u full ekstremnim slucajevima bacanja po podu, vristanja, ugrozavanja sebe i/ili drugih, ja ih uzmem u ruke (jos sam jaca od njih ;)) i odnesem negdje (promjena okoline), snazno zagrlim i trudim se prvo utjesit pa onda razgovarat. mozda izgleda jednostavno, ali nije, ni fizicki ni psihicki. i drago mi je da je to zbilja samo ekstremna situacija...
meni se cini da ja imam srece sto nisam dobivala po guzi nego sam samo gledala oko sebe kako drugi jesu i oduvijek mi je to tesko padalo. tako da mi je nagon kad sam na rubu da odem u timeout ja i da se ispusem, dode mi i da bacam stvari ali to se trudim zaboraviti.
sto se tice jucer supernany njima je trebalo xy dana da dijete prvi put odreagira mislim da je dobra poruka strpljivost.
što se auta i remena tiče to smo imali neki dan sa lukasom. on je dobio novi stolac i sad mu se čini zabavno micati pojas sa sebe. mi smo svaki put kad je to napravio stali i čekali da se dogovorimo i da idemo dalje. na kraju je shvatio da nikad necemo doci tamo gdje mu se ide (a kud god da isli uvijek to mogu zapakirati tako da se veseli tom mjestu bila kuca ili nesto drugo)
Ja bih potpisala dobar dio Litaline poruke. Nama je ultimativna kazna sjediti na kaucu i stvarno nikada mi nije trebalo traziti tezu. Sa nagonima da klepim se borim kad me zbilja jako naljuti. Na ulici i u prodavnici nikad nismo imali scene.
Bacanje po podu i urlanje je bilo u diru jedno kratko vrijeme i bas kad bi bio umoran. Ako bih ga recimo uzela umornog iz vrtica ja sama sam odlucila da necu ici u prodavnicu jer sam znala da bi nastala drama zbog sitnice. To sto sam izbjegavala konfrontaciju ne vidim si kao slabost, nego naprotiv. Ako ga odvedem i tamo mi pravi scene, moja reakcija tada nece biti odgojna nego samo spasavanje tog momenta dok ne stignemo kuci, on se ne smiri i ja mu mogu na bilo koji nacin pokazati da se tako ne ponasa. Znaci, od stvaranja takve situacije nemam nista. Radije cu ju izbjeci ako mogu.
E da, to sa stajanjem smo i mi u dva navrata lani primjenjivali - samo cool stanemo sa autom, objasnimo zasto stojimo i onda se pravimo kao da se nista posebno ne desava. No, na malog to nije posebno djelovalo - i dalje nije htio staviti pojas pa smo putovali Sesvete-Zagreb skoro sat vremena, a pri svakom stajanju je bio sve vise u afektu, ali nije dao da mu se zaveze pojas tako da smo do daljnjega odustali od te "ghandijevske" metode ...Citiraj:
Alamama prvotno napisa