Eto i mene, kao nove, da nešto podijelim s vama. Tako ću olakšati svoju dušu i teret, a ako nekome pomogne moja priča - super!
Dakle, od 6/08 ne živimo zajedno. Ja u svojoj 38. s djetetom (7 godina-1.razred) otišla (prethodni dogovor) u svoj rodni grad (40 km udaljenosti) kod svojih. Pravomoćna presuda po sporazumnom razvodu postala u 2/09. Od 7 godina braka jako smo malo bili zajedno. Naprosto, udaljili se. Ja sam od njega očelivala i tražila nešto što on kaže nije mogao pružiti meni, djetetu. Želim reći da nije bilo droge, alkohola, nasilja. Naprosto, nekomunikacija. Možda neki ljudi ipak nisu za biti skupa. Prošli smo razne faze zajedno nakon što smo vidjeli da to - naš brak - neće ići. Ja sam se trudila iz petnih žila, ali nije išlo. I dok mi to nije počelo djelovati zdravstveno sve sam poduzimala da bi nas dvoje razgovarali, našli zajednički jezik, spasili brak... Kako sam i sama dijete razvedenih roditelja bio mi je to i dodatni imperativ!
Shavitili smo da smo oboje postali nesretni, zločesti ljudi... a život ide... Tako je bilo najbolje za sve - mene, njega, dijete...
Prošla sam faze ljutnje, plakanja.... ma sve ovo o čemu vi govorite. Bitno je - shvatiti i prihvatiti, te krenuti dalje. Život je samo jedan i prekratak da bi ga na taj način protratili.
Sada, komuniciramo relativno normalno - razgovor oko djeteta, smsi, mailovi sve za dobrobit djeteta. Ako već nismo mogli kao partneri (a nismo) trudimo se biti korektni roditelji jer to smo do kraja života! Na taj način pokazujemo primjer našoj zvončici. Ona je to ok primila - za sada. Ma djeca su super - prihvate to na način na koji im vi predstavite. Problem je ono što mi smatramo problemo i oko čega "dramimo". S tatom može biti kadgod želi. Čuju se, vide... Zajedno idemo na roditeljske sastanke, priredbe,.... Uzdržavanje je plaćao od kada smo se mi iselile.
E sada. Da, ponekad osjećam nemir... Onaj nemir povezan s društvenim pravilima i normama o "sretnoj, savršenoj obitelji". No kako sam od 4.godine odrastala samo uz majku - brzo me to prođe. Jer imala sam sve u životu! I potrudit ću se biti odgovoran inježan roditelj prema svom djetetu. A trudi se i on! I to mi je drago. Što će biti - ne znam! Možda ne treba previše razmišljati u budućnost, nego kvalitetno proživjeti sadašnji tren!
Ono što mene sada muči je osjećaj samoće - željna sam dodira, zagrljaja, pošptovanja... Hoću li ikada upoznati nekoga?
Elin, modesty71 - glavu gore! Ima ovakvih i onakvih dana. I sve te osjećaje i stanja proživite. Ako vam se plače - plačite! Bitno je - biti zdrav; imati posao i sve drugo dođe na svoje!
Kad pogledam svoju zvončicu - u tren mi se lice ozari osmjehom! Možete vi to! Držim palčeve. Svima puuuno hrabrosti i snage! I samoj sebi želim.
E da, pišite, pišite - ako vam tako lakše.