Printable View
ajmee.... :(Citiraj:
nina09 prvotno napisa
sve vase price su moje cak i previse..i djecji rodendani..i obiteljski ruckovi...i kave s frendicama gdje sjedim dva sata i nemam o cemu pricati jel se cijela kava vrti oko klinaca..i plakanje iza zakljucanih vrata...sve to i jos puno vise...
ova tuga ponekad je i prejaka za rijeci... :(
:cry: :cry: :cry: o bože kako mi je sve ovo poznato... :cry:
I ja se sebi gadim jer sam ljubomorna, zavidna,teško se veselim tuđoj trudnoći. Sve teže i glumim!
Prijateljice s dicom izbjegavam. :/
nina09 :love2:Citiraj:
nina09 prvotno napisa
doći će i vrijeme za nas ...
E, tako sam i ja.... samo pomažući vidjela sam neku svoju svrhu na tim dječjim rođendanima. Kao da se vidim i sad, dijelim komade torte na prigodno ukrašenim papirnatim tanjurima i ispisujem imena djece na plastične čaše... I onda dođe klaun (i on je bio dio rođendanskog slavlja) i obrati mi se sa: "Hajde, mama...". Ne moram opisivati kako sam se osjećala kad sam mu odgovorila: "Ja nisam mama..." :( "Ma jesi, jesi!", reče klaun.Citiraj:
nina09 prvotno napisa
I bio je u pravu. Ja sam danas mama. :)
Neplodnost je bol koja se nikad ne zaboravlja. Ali se uspješno zamjenjuje s velikom radošću. Držite se, cure... I vi ste mame! :love:
Na mom putu ka ostvarenju cilja spoznala sam različite vrste boli. S nekima sam se nosila lakše, s nekima teže, neke sam jedva proživljavala, neke su me boli nagnale da odustanem, neke druge da pokušam iznova...Sve te emocije, grčevi, suze,sva ta dizanja i padanjane mogu nadmašiti samo jednu bol, a to je bol spoznaje, bol neizvjesnosti, bol koju mi nameće misao kako možda nikada neću biti mama
Ovo moram nažalost potpisati :cry: :cry:Citiraj:
diona prvotno napisa
Neplodnost je bol koja se nikad ne zaboravlja. Ali se uspješno zamjenjuje s velikom radošću. Držite se, cure... I vi ste mame! :love:[/quote]
Ovo potpisujem u cijelosti!
Imam dva predivna anđela koji još nisu niti prohodali ali moram iskreno reći da još uvijek boli i još uvijek se uhvatim kako maštam o prirodnoj trudnoći. Neki me upozoravaju da moram biti sretna i zahvalna na ove dvije divotice..kao da bih mogla ne biti, ali zašto ne bih smjela željeti još?
Jako me dirnuo ovaj post, posebno zadnja rečenica :heart:!Citiraj:
mu prvotno napisa
Mummy_s, razumijem te, nisi sama :heart: !
Toliko jednostavno rečeno, a tako istinito.Citiraj:
mu prvotno napisa
e da, baš tako, a zadnji redak se odnosi sigurno na sve nas, pogotovo zato što se baš takva divna čuda događaju, i što se svi potajno nadamo takvim prekrasnim čudima prirode.Citiraj:
gupi51 prvotno napisa
XCitiraj:
mare41 prvotno napisa
Mu :* :love: :heart:
jako lijepa tema...
čitam sve ovo i mogu se stopit sa svakim osjećajem i razmišljanjem svih vas. koliko toga zajedničkog a povezuju nas samo riječi na ekranu...meni je to super, divno i lijepo. mogu reći da se sigurno osječam puno puno bolje od kad misli i riječi dijelim sa vama. toliko me puno ljudi kroz svakodnevnicu okružuje, a toliko malo njih osječa moju bol i tugu, ustvari toliko malo njih uopće prepoznaje te osječaje koji meni izviru na svakom koraku, u svakom postupku i svakom proživljenom trenutku. sad sam u fazi kad mi ta neispunjena želja okupira veliki dio inače veoma lijepog života. a najveći strah koji me svakodnevno obuzima jest taj da neću imati priliku baš nikada ispričati priču kako smo i mi proživljavali sve i svašta i kako je bilo teško, al se dobro i sretno završilo pa smo sve nekako lakše prebolili. eto to je strah od kojeg me jeza prolazi, zaboli želudac i stisne u grlu...da to je taj najogromniji i najstrašniji moj strah! a ja to ne želim, ne želim biti tolika žrtva, ne želim biti pod tolikim utjecajem...želim živjeti život punim plućima! pa misli lete, prolaze, pa sama sebe tješim, doći će kad tada, bit ćeš i ti sretna...pa onda tuga, nevjerica, sumnja i strah i tako iz dana u dan...i prolaze ti dani, takvi svakakvi i ružni. onda se javi krivnja, kako si mogu dozvolit takve osječaje. pa ima onih koji se sa time bore godinama, a ja se nakon samo dva neuspjela pokušaja usuđujem osjećati loše i gubiti nadu. ali to je moje pravo, pa me mm tješi i kaže da smijem, mogu i moram biti tužna... "moraš to odradit na svoj način. ne slušaj nikog osim svog srca duše i mene (na ovu se riječ uvijek nasmije), ...jer moraš shvatit da je normalno da te nitko ne razumije što znači da ne prolaze ni sličnu a kamoli istu situaciju, a mi moramo biti sretni što toliki nama dragi ljudi nisu morali osjetiti ovoliku bol". sigurno mogu reći da su to rječi koje mene vode i koje meni daju snagu za dalje...jer jedva čekam trenutak kad ću mu vidjeti onaj njegov poseban sjaj u očima koji mu se pojavi svakog puta kad je sretan...a najsjajniji će biti sigurno kad svoje dijete primi u ruke...jer...mi smo mladi, dobri, pošteni i zaslužujemo biti sretni i borimo se i borit ćemo se da nam netko ili nešto ne oduzme to "pravo"!!!
jako lijepa tema...
čitam sve ovo i mogu se stopit sa svakim osjećajem i razmišljanjem svih vas. koliko toga zajedničkog a povezuju nas samo riječi na ekranu...meni je to super, divno i lijepo. mogu reći da se sigurno osječam puno puno bolje od kad misli i riječi dijelim sa vama. toliko me puno ljudi kroz svakodnevnicu okružuje, a toliko malo njih osječa moju bol i tugu, ustvari toliko malo njih uopće prepoznaje te osječaje koji meni izviru na svakom koraku, u svakom postupku i svakom proživljenom trenutku. sad sam u fazi kad mi ta neispunjena želja okupira veliki dio inače veoma lijepog života. a najveći strah koji me svakodnevno obuzima jest taj da neću imati priliku baš nikada ispričati priču kako smo i mi proživljavali sve i svašta i kako je bilo teško, al se dobro i sretno završilo pa smo sve nekako lakše prebolili. eto to je strah od kojeg me jeza prolazi, zaboli želudac i stisne u grlu...da to je taj najogromniji i najstrašniji moj strah! a ja to ne želim, ne želim biti tolika žrtva, ne želim biti pod tolikim utjecajem...želim živjeti život punim plućima! pa misli lete, prolaze, pa sama sebe tješim, doći će kad tada, bit ćeš i ti sretna...pa onda tuga, nevjerica, sumnja i strah i tako iz dana u dan...i prolaze ti dani, takvi svakakvi i ružni. onda se javi krivnja, kako si mogu dozvolit takve osječaje. pa ima onih koji se sa time bore godinama, a ja se nakon samo dva neuspjela pokušaja usuđujem osjećati loše i gubiti nadu. ali to je moje pravo, pa me mm tješi i kaže da smijem, mogu i moram biti tužna... "moraš to odradit na svoj način. ne slušaj nikog osim svog srca duše i mene (na ovu se riječ uvijek nasmije), ...jer moraš shvatit da je normalno da te nitko ne razumije što znači da ne prolaze ni sličnu a kamoli istu situaciju, a mi moramo biti sretni što toliki nama dragi ljudi nisu morali osjetiti ovoliku bol". sigurno mogu reći da su to rječi koje mene vode i koje meni daju snagu za dalje...jer jedva čekam trenutak kad ću mu vidjeti onaj njegov poseban sjaj u očima koji mu se pojavi svakog puta kad je sretan...a najsjajniji će biti sigurno kad svoje dijete primi u ruke...jer...mi smo mladi, dobri, pošteni i zaslužujemo biti sretni i borimo se i borit ćemo se da nam netko ili nešto ne oduzme to "pravo"!!!
nemampojma kako mi je promakla tema (ccc moderatorica:oops:)
čitam i suzim
neke od vas su već mame,neke će to postati:love2:
ja sam bila cmoljava žena koja se bori s neplodnošću
bila sam žena koja je hodala s knedlom u grlu
suzila sam kad je bio lijep i sunčan dan,kad je padala kiša ......
najviše me boli što moja sestra nije uživala u prvim trenucima svoje trudnoće,nego je plakala i mislila na mene
nikada neću zaboraviti kada sam joj došla čestitati,i kad smo obje zagrljene plakale,a ona je govorila kako nije fer jer sam ja starija i trebala sam prije ostati trudna
bole me mamine suze koje isplakala poskrivećki,a mene je tješila i hrabrila
šest puta nisam ni dočekala betu,to užasno boli
prvu betu vadila sam kad sam bila trudna s ptičicama
ja sam danas mama,ali neplodnost i dalje boli
još uvijek nisam u stanju pričati o tome periodu bez suza
ma koliko se trudila zaboraviti sve godine borbe duboko su u meni
taj period života me je obilježio
još se ne mogu odlijepiti od ovog pdf :heart:
još uvijek pratim sve vezano uz MPO
svim suborkama :heart: :heart: :heart: i veliko hvala što ste svoju bol podijelile i izgovorile!!!
Naša neplodnost je najviše boljela nakon saznanja, dok još nismo došli na ovaj forum i nismo ništa znali. Znali smo samo da smo se dvije godine uludo nadali, da smo iščekivali vještice i gorko plakali kad bi stigle.
Najviše su me bolila pitanja moje nećakinje: pitala me da li imam bebu u buši, kad ću rodit bebu, jednom me čak pitala zašto ja nisam njezina mama :( Kad sam trogodišnjem djetetu morala reći da teta nema bebu u buši raspala sam se, plakala nad tim tjednima i osjećala se mizerno.
Sad čekamo naš prvi IVF i manje boli, život je podređen tome, nema kava, nema izleta, nema izlazaka, nema ni jedne situacije u kojoj se troši na nešto što nije neophodno jer svaka kuna ide u štednju za IVF. Imam detaljno razrađen plan, ukoliko ne uspijem u HR, idemo u Sloveniju, ako ne uspije u Sloveniji idemo u Austriju, ako ne uspije ni tamo, idemo usvojit anđela. Bole me moji planovi, boli me što se ne mogu iskreno i od srca veseliti i nadati uspjehu jer se bojim boli od neuspjeha. Život mi se svodi na bol i izbjegavanje buduće boli :( i tješim se noćima kad san ne dolazi da ako nešto zaista iskreno i od srca želiš, cijeli će se svijet urotiti da baš to dobiješ...
Ne bih se previše uzrujavala s onim člankom. Iskorištena je neuka žena (ne želim nikog uvrijediti), možda bolje reći medicinski laik u punom smislu te riječi, da bi se napisao senzacionalistički članak o uspjehu hrvatske medicine.
"Postoji mogućnost da nosim i blizance. Vidjet ćemo za koji dan s prvim otkucajima srca – priča V. Š. U bolnici je, govori nam, samo zato da bude pošteđena putovanja iz Novalje u Zagreb radi kontrola. No, sve je u redu i vjerojatno sljedeći tjedan odlazi kući."
Mislim kakva je to izjava, trudnoća bez potvrde cirkulacije embrija. I zadržana je k tome u bolnici. Gluposti. Baš me zanima kad će objaviti članak o rođenju prvog djeteta iz oplodne zamrznutih oocita. Naravno da gospođi želim svu sreću i žalim joj da bude zajedno sa svojom dječicom glavni subjekt takvog članka u 9. mj. o.g. kada se očekuje prva beba iz odmrznutih oocita.
No, svakako osuđujem one koju su sposboni kritički rasuđivati (nije takva povlastica svakom dana kao što vidimo) da na ovakav medijski način slave lažne uspjehe HDZ-ovske medicine. To je jedna od razloga zašto nisam se na ovom forumu hvalala trudnoćom iz odmrznute jajne stanice kad sam još i mislila da će biti uspješna.
Pino, svi smo mi prošli slične situacije naravno u različitim nijansama. Oči uvijek vide ono čega je duša puna. I uvijek se pitaš kako Bog ili to već kroji sudbinu daje djecu onima koji ih ostave u Nazorovoj i sličnim ustanovama a ne nama koji bi živili i živimo za to dijete. Ali nama je dan drugi dar a to je sreća i spoznaja da ćemo znati voljeti to dijete kao malo tko drugi jer smo ga tako dugo željeli, voljeli, maštali. I zbog toga smo blagoslovljeni i trud se isplati.
Što se tiće okoline ljudi se uglavnom zavidni, površni i nemaju empatije za druge. Čak su i u stanju nabijati ti na nos tvoju nesreću kako bi sebi u vlastitim očima slavili svoju sreću koju možda ni sami ne vide. I ja imam prijateljice koje pokazuje UZV fetusa, traže savjete, drame oko gluposti kao što se uvučene bradavice a da ne mogu razmisliti svojom glavom koloko me takve situacije užasavaju. Ali zbog toga su oni siromašni a ne ja jer ne znaju da NEPLODNOST BOLI.
Idemo dalje, zakon će pasti, a mi ćemo poastati mame i tate.
«Moram ti nešto reći!» (kaže veselim glasom)
«Ali bojim se kako ćeš reagirati.» (kaže ozbiljnijim glasom)
«Trudna sam!»
Ove riječi mi i dalje odzvanjaju u ušima. Oduzela sam se, zavrtilo mi se u glavi, prestala sam disati, osjećam kao da mi ogroman nož para dušu i srce. Imam neodoljivu potrebu pobjeći, sakrit se u neki kut i plakati. Sama. Kroz suze izbaciti svu tugu koja me neizmjerno steže i guši. No, moram ostati tu i nekako reagirati. Iz mene je kao iz topa izašlo samo «Zar već?». A onda sam malo došla k sebi i rekla nešto tipa da joj čestitam, da mi je drago zbog nje i da se ne obazire na moju reakciju, da to nema nikakve veze s njom. Mislim da sam joj još jednom ponovila da sam sretna zbog nje, jer sam imala osjećaj da se iz Svemira vidi da se raspadam u tisuću komadića i zbog toga sam imala veliku grižnju savjesti. Ona me tješi da će mi sada Maribor biti uspješan, da smo nekada govorile da ću ja nju čekati s trudnoćom i da ćemo jednog dana zajedno šetati s velikim trbusima i da je ona uvjerena da će se to i dogoditi sada kada zatrudnim u Mariboru, a ja više nemam vjere niti u Maribor niti da ću ikada doživjeti svoj veliki trudnički trbuh.
Sve me je ovo kao munja podsjetilo kako bi trudnoća trebala biti nešto samo po sebi logično, nešto potpuno prirodno što dolazi samo od sebe kada se dvoje ljudi voli, nešto za što se ne treba puno mučiti i što je, između ostalog, osnovna bit održavanja vrste. Nešto na što svako biće ima apsolutno pravo samim rođenjem i do određenog trenutka niti ne sumnja da bi to moglo biti upitno. Da, tako bi to trebalo biti, no nama je baš to oduzeto…
Moja vjenčana kuma je jako dobra osoba i jako je volim. I želim joj svu sreću u životu jer je to i zaslužila. No, koliko god me slušala i trudila se razumjeti me, imam osjećaj da nikada nije u potpunosti uspjela shvatiti sve emocije i bol koju prolazimo MM i ja proteklih 5 godina koliko traje naša borba za djetetom. Ona godinama nije imala dečka i kada sam joj se imala potrebu izjadati, znala je govoriti: «Ma bit će, ti barem imaš D., vidi mene, ja nemam nikoga s kime bih uopće napravila dijete!» Na to sam joj odgovarala da je vrlo izgledno da će se situacija jednog dana promijeniti, da bude ona nekog našla, zaljubila se i gotovo preko noći ostala trudna, a D. i ja ćemo i dalje ostati u ovoj našoj borbi i samoći. Mislim da mi nije vjerovala, a i ja sam se nadala da se to ipak neće dogoditi. Da ne bude nesporazuma, neizmjerno sam željela da nađe nekoga koga će voljeti i tko će voljeti nju, da napokon bude sretna u ljubavi koju je dugo čekala, ali sam se potajno nadala da ćemo ipak mi prvi imati dijete. Nekako mi je to bilo prirodno, jer mi smo već dugo zajedno, godinama radimo na bebi, a osim toga, 2 i pol godine sam starija od nje.
Kada je prije pet i pol mjeseci upoznala Njega, odmah sam bila uvjerena da je to to i da će njihova ljubav nevjerojatnom brzinom postati ozbiljna. Čak sam u šali prognozirala svadbu u roku od godinu dana. I bila sam najiskrenije sretna i ushićena zbog njih i njihove sreće, ponekad toliko kao da se to meni osobno događa…
Sjedile smo na plaži, prekjučer poslije podne, kada je izgovorila riječi s početka ove priče. Još smo nekoliko sati poslije toga provele zajedno, tijekom kojih niti jedna nije spomenula više ni riječ vezanu za njenu trudnoću. Mislim da smo obje namjerno izbjegavale tu temu. A bilo je trenutaka kada sam jedva čekala da se rastanemo da se napokon mogu u miru isplakati.
No, kada smo se napokon rastale - ništa. I dalje me je stezalo u predjelu prsnog koša, trudila sam se kroz suze izbaciti knedlu u grlu koja me toliko guši, no i suze su presušile od tuge. I nije ih bilo još neko vrijeme. A kada su napokon krenule, nisu stale. Već dva dana plačem gotovo bez prestanka, budim se po noći, bezuspješno pokušavam skrenuti misli na nešto drugo. Trudim se pokupiti komadiće sebe koji se već dva dana sipaju kuda god krenem i nastaviti SVOJ život i SVOJU borbu, a pustiti jednu meni toliko dragu osobu da bez grižnje savjesti uživa u svojoj sreći.
Najgore od svega mi je što sam nekada zamišljala da ću se od sveg srca veseliti tako divnoj vijesti, skakati i ljubiti svoju kumu od sreće kada mi izgovori te čudesne riječi.
No sudbina piše drugu priču…
o miki,evo i ja placem s tobom,imam osjecaj da ce mi se dusa rasprsnuti od muke...bas me taklo...ufff,saljem ti zagrljaj,veliki ko kuca,iako se neznamo
vec dugo vrimena nisam ovako ronila suze,zapravo gusila se u njima,neznam odakle vise curi iz ociju nosa....ja sam nekako to sve potisla i sad kad sam pocela citati sve je nekako ozivilo,jos malo krecemo na drugi postupak,i stalno smo u nekom grcu,strahu,obuzavamo svoj optimizam,samo da se ne razocaramo previse...kad se sjetim kako smo prvi put odlucili da se necemo cuvati i mjesec dana nakon toga prvog testa,a onda su se zaredali testovi,i nikad plusa.Prvog spremiograma,koji je bija katastrofalan za nas pojam,i kad je reka,samo me nemoj ostaviti....sto bi ja sad trebala reci njemu...sve smo napravili poduzeli da nam poslje ne bude zao da nismo napravili sto je u nasoj moci...mozda ce me Bog,mozda sam vec sad osudjena na neuspjeh jer ovako razmisljam,ali imam osjecaj da je moja beba daleko od mene.I to boli...neznam kako smo uspjeli preziviti prosli put,samo da ovaj put uspije,nikome zlo nismo napravili,ne vidim razloga zasto bi bili kaznjeni,ako i jesmo valjda smo u ovih 6 godina naucili lekciju.neznam kako bi vise opravdala zasto se to nama dogadja.Neznam sto je gore imati novca ili nemati,ne mogu novcem kupiti ono sto najvise zelim,nemoze mi novac pomoci i to me u ocaj baca.Moje prijateljice su vec neke i po 3 put rodile,nigdin ne idem,nikoga ne posjecujem,jer ne mogu,sad mi je u gostima bila trudnica,i neznam kako sam prezivila.nisam bila ni zavidna ni ljubomorna,smao tuzna i sjetna kad cu ja to doziviti.kako je to tako lipo i prirodno!Toliko mi je tesko praviti se pred mm i svima da sam jaka i da ce sve biti u redu,samo da ne budu i oni tuzni,nezelim im pojacati muku i jad.Koliko ce sve ovo jos trajati,ne zelim o tome ni misliti...Samo molim Boga da me ne zaboravi....
Još do nedavno sam plakala ko kišna godina, a onda sam odlučila da ću ovo ljeto uživati daleko od svega što me žalostilo i gledati u budućnost. Važno je ne samosažaljevati se i ne izbjegavati ljude. Uživala sam u tome što sam slobodna i mogu raditi što hoću, mogu spavati do koliko hoću, brinem se za psa (kojeg obožavam), kuham što volim, bila sam na moru, pripremam se za posao na jesen kojeg baš želim raditi, a ne bi mogla da sam trudna, mm i ja se slažemo bolje nego ikad,... Nisam ljubomorna na frendice koje su trudne ili rodile, one imaju druge brige, jedna ne može nikud jer čuva trudnoću, jedna se bori s poslom i svoje dvoje djece, svaka od nas ima svoje brige. Sretna sam jer sam još lijepa, dobro izgledam, imam muža koji me voli, dobar brak, završila sam fakultet,....
Naravno da me uhvati misao da jedva čekam da odem na tu operaciju i onda čekam hoće li uspjeti,... Zasad sam dobro i napokon se ne budim s mišlju da ne mogu zatrudnit i da nešto nije u redu sa mnom.... :klap:
draga Miki76 evo i ja plačem s tobom, joj kako te dobro razumijem :cry:
šaljem ti veliki zagrljaj i nadam se da ćeš uskoro uživati u svom velikom trbuhu a potom i bebici u svom zagrljaju :love:
joj ja ne mogu ovo ni citati ....ovo tako boli.....:( :( :(
bolilo me vec...sad me manje boli, kad vas citam opet zaboli... a kad krenem na jesen opet sva sretna i docekam minus.... boljet ce strasno , neizdrzivo, :(....uglavnom non-stop boli samo nekad manje nekad vise.....nadam se da ce jednog dana prestat bolit - jer ne znam koliko mogu izdrzat...
Mene boli negdje oko srca. I to nije baš bol, više onako, peče. Pa se od toga srce stisne i onda me počne gušiti. Na takav način da cure suze i pokušavam doći do daha.
Ne predajemo se, ali pokušavamo biti realni i otvorili smo vrata i onoj drugoj mogućnosti. Bez djece.
Od tog trenutka ne peče samo od vrućine. Sad peče i od hladnoće.
Steže me sa svih strana i bojim se da jedan dan ne stegne prejako i da onda ne puknem na pola......
Nadam se samo da ću uspjet to izdržat ............
tlatincica, s mojeg stajališa imate vremena do druge mogućnosti (bar se meni tako čini), ja bih trebala misliti o njoj, a ne mogu, užasavam se te hladnoće.
Cure, imamo mi još dosta snage!
Neplodnost boli jako. I sve što ste navele je točno: i zavist i tuga i bol...
Mi imamo sreće što je naš trud uspio i sada imamo skoro dvogodišljeg sina. Ali zbog svega gore navedenog ne možemo se odlučiti na ponovni postupak.
Sve te ordinacije, čekanja, poniženja, boli i tuga ponovo? Još ne. A htjeli bi sestricu.
Ali za razliku od Pino i još nekih, mi smo svoj problem dijelili sa nama bliskima. Svi su znali da želimo dijete i da se liječimo. Nekako mi je bilo normalno da i od njih dobijemo podršku, pa su oni i žalovali i veselili se sa nama.
Boli me sto ista ta drugaica je vec trudna za drugo, a mi smo cini mi se miljama daleko...Citiraj:
marti_sk prvotno napisa
Boli me sto postajem ravnodusna
Boli me sto mislim da ne zasluzujem bebu i da je ovo nekakva Bozja kazna za nesto sto sam skrivila
joj marti nisi kriva :love2: i ja nekad razmisljam o tome recimo kako mm stalno ismijavamo nekog i nesto pa nam se vraca (!?!) ali to stvarno nema nikakve veze... zbog praznine silne covjek razmislja o sebi, ne moze dalje od sebe :( pa se ocijenuje, da li je dovoljno dobar, los, zasluzuje li.. naravno da zasluzujemo! jer zelimo od :heart:
kad sam preksinoc pocela krvariti, nakon dva spontana, citala sam ovu temu i naglas jecala i gusila se. nisam uspjela sve ni procitati... boli po svuda, preko cijelog zivota.
nijentje, :love2: ne mogu ni zamisliti koliko boli da izgubis bebu! Zelm ti sto prije da dodjes od cilja :heart:
Smrdljivko čarapasti - uzela si mi riječi iz usta. I mi smo imali sreće da nam je uspjelo i još se ne mogu odlučiti da li i ako uopće krenuti još jedanput kroz sve. Sad kad se osvrnem na sve što je bilo i kad "smirena" sagledam svoje osjećaje (jer sad je gotova borba) vidim koliko sam bila bezosjećajna prema tuđoj sreći, tupa i ko kamen s umjetnim osmjehom. Danas sam saznala da je jedna draga osoba trudna i nakon duuuugoooo vremena sam ponovno osjetila kako je to iskreno se poveseliti tuđoj sreći.
Drage moje, evo i danas mi je jedan od onih dana kada me boli ne znam više niti gdje, ali boli za ne izdržati:cry: Suze samo teku i teku...
Boli me to što mislim da Bogu nisam bitna, da mu nije stalo do mene, iako Mu se stalno molim, postim...jer kad vidim tko sve ima djecu, i kako ih bez muke dobije,a ja - mi koji se toliko patimo još nemamo svoje smotuljke...imam osjećaj da mi je okrenuo leđa, a sve zato što Njega sve češće optužujem kako mi može ali neće pomoći....
Boli me to što sam se nekada radovala postupcima, a sada kako se postupak bliži, meni se ledi krv u žilama, jer vidim još jednu negatinu betu u nizu, najradije bih odustala, dignula ruke, ali želim opet poduzeti sve što je u mojoj moći...boli me što su mi sve nade potonule, i mislim da nikada neću uspjeti, da mi je sudbina bez djece već davno zapisana zvijezdama...već vidim da neću uspjeti niti u MB, bez obzira što mi se tamo pruža mogućnost koju u našoj zemlji nemam:-(...boli me to što godine prolaze, a ja ne da sam na istom, nego i niže, svako malo mi se nameću prepreke kojima se niti najmanje nisam nadala...boli, boli, boli....:cry:
Najviše me boli što su sve moje prijateljice, kume, poznanice trudne. Moja šogorica ima troje male djece. Ostane trudna dok trepneš. Mi se mučimo i tome ne vidim kraja. Najgore mi je kad mi duše brižnici daju razne savjete. Osjećam se tako drugačija od drugih. Kao s drugog planeta. Sretna sam ja radi trudnoća svih njih, ali i istodobno nesretna radi sebe. Onda kažu-opustite se. Da, kako da ne.
danas je jedan od onih dana kada se "bez ikakvog razloga" osjećam jako loše. znam da je preda mnom još dug put, možda, možda i ne. ali ne mogu si pomoći. jednostavno 24 sata na dan živim za svoj sljedeći postupak, nedostupna za ostatak svijeta. stalno sam u svom filmu, tako mi je lakše kad razmišljam kakva ću biti mama, kako ću imati zdrave bebice... osjećam se tako sama. jadna, u svojoj familiji imam 10 nećaka i nećakinja. muka mi je već od svih tih rođendana, krstitki, pričesti... želim bebu, želim da i nama neko donosi darove, a ne samo mi nekome. želim ići u dućan i konačno svojoj bebi kupiti neku majčicu, hlačice. ne samo drugima. toliko me boli i nema nikoga samo da me zagrli, njima to ništa ne znači jer svi imaju djecu. ja sam jedina posebna jer se više ne volim družitis njima, kad non stop razgovaraju o djeci i porodu. one su tu "doma". šta njih briga za moje propuhivanje, za folikulometrije, za AIH-ove, za testove koji su negatovni??? kad one imaju jedino ono što ja želim???? evo danas sam stvarno loše, najgore mi je sada ići na posao i glumiti kako je sve super. hvala bogu na ovom forumu na kojem provodim puno vremena. i znam da nisam jedina, a ni sama...:cry:
Ružo, draga, drži se. Svi imamo takvih dana. Mene opet neki entuzijazam puca. Bliži se ta menga i nekako sam odmah bolje volje jer ću u zg, a to je samo korak bliže do bebe. Nisi sama naravno. Kad se sretnemo na vv ići ćemo na kavu u kantinu. Drži mi se. Ja odoh na posao. Pusa.Citiraj:
ruža82 prvotno napisa
vishe ne znam gdje boli, postala sam ravnodushna....
potpisujem svaku riječ,svi oko mene su trudni,čak i čuvam male nećake svaki dan,al ja želim osjetiti kako je to napokon čuvati svoju bebu.veselim se svim trudnicama al svaki put mi je sve teže i teže biti u njihovoj blizini,jer i ja želim takav osjećajCitiraj:
ruža82 prvotno napisa
Do oba deteta sam došla kroz MPO.
Iako je sve to daleko iza mene, još mi je loše kad se setim kako mi je bilo, a to je kako je sad vama.
Ni sa kim nismo delili naše probleme, i sad mi je drago zbog toga.
Izdržite, verujte, ne posustajte, želim vam puno sreće.
100 ljudi 100 čudi! meni je upravo druženje s ljudima iz MPO priče pomoglo da preživim i lakše prihvatim sve što nam se događa... to se posebno odnosi na cure s ovog pdf-a! no, iskreno, mislim da je za osvještavanje teme neplodnosti i MPO-a bolje o tome pričati, ne zatvarati se u svoja 4 zida, jer to NIJE ništa sramotno! a na loše šale, glupa pitanja i idiotske savjete sam ionako oguglala... za sve drugo sam prejaka da bi me pogodilo!Citiraj:
Hajdi prvotno napisa