predlazem da otvorite novu temu na trudnoci, ovo je ipak podforum s pricama s poroda :)
Printable View
predlazem da otvorite novu temu na trudnoci, ovo je ipak podforum s pricama s poroda :)
:heart:
[quote="Larita"]ja sam baš sinoć gledala jel se cesma javila... nadam se da je sve u redu...
Evo Cesme, zive i nadam se zdrave, već naravno porođene.
Ja stvarno nemogu iznijeti trudnoću do kraja, to nemože čovjek vjerovati.
ovaj puta sam stigla do 35tj. 3/7
Bilo je to ovako:
Izvadila sam krv 3.12. i otišla pokazati nalaz doktorici. Primjetila sam da mi je vrijednost LDH malo povišena, jetrene super. Kako su me u zadnje vrijemestalno mučili iznenadni napadi lupanja srca, doktorica me odlučila zadržati u bolnici i napraviti kardiološku obradu i da se vidi zašto je taj ldh povišen.Kardiolog me pregledao, uveo ponovo terapiju za tlak i preventivno heparin injekcije da nebi slučajno bilo negdje nekakvih ugruščića i nedajbože embolije. Još me i usrećio riječima da mi protok kroz desno srce nije baš najbolji ali nije to ništa prestrašno, vjerovatno zbog većeg opterećenja. I tako cesma danima ćubila u bolnici dok se između ostalog nisu dosjetili da mi naprave proteine u 24-satnom urinu. Kad ono stigne nalaz-katastrofa, bubrezi propuštaju ogromne količine proteina, a u običnom urinu pokazuju da nema proteina. Nitko nije mogao vjerovati. Drugi nalaz još gori, hitno mi pozovu nefrologa koji samo kaže da zbog velike mogućnosti da mi zataje bubrezi porod treba dovršiti, a onda napraviti kompletnu obradu sa de vidi od koje bolesti bolujem jer po njima mora da se radi o nekakvoj autoimunološkoj boleštini.
Ljudi, plakala sam ko kišna godina, nisam mogla vjerovati.Sad umjesto da se posvetim svojim curicama ja moram okolo hodati i boriti se sa nekom boleštinom. Koliko mi je stvari prolazilo kroz glavu, ali pokušala sam se sabrati i ostati normalna, mada su me šokirali sa svih strana. Neki doktorii su tvrdili da je to sigurno greška u labosu, ali nakon što je i treći puta pokazalo da je nalaz loš, nije ništa drugo preostajalo nego da me porode. Kao za vraga kad sam došla, Mija je bila okrenuta glavom dolje. Dan prije poroda, ja na uzv, kaže dr. da se beba namjestila poprečno i da to baš nije sjajan položaj. Nisam mogla vjerovati. Ponovno sam išla na carski u spinalnoj anesteziji jer sam htjela biti budna i vidjeti Miju odmah, ali ovaj puta mi je tako bilo ružno jer je nikako nisu mogli izvaditi i anesteziologica se preznojavala i stalno me ispitivala dali sam dobro i jel mi grozno slušati doktore što govore. Ja sam se samo usredotočila na to da je moram čuti kad zaplače i već kad sam pomišljala da neće biti dobro začula se moja Mijica, nakon 40 min.Nešto prekrasno,za nevjerovati.Stigla je na djedov rođendan 19.12. u 9:46.Oporavak je bio malo teži u početku ali sada je već puno bolje. Nakon poroda ponovno su mi ponavljali proteine u 24-satnom urinu i nalaz je došao puno, puno bolji. Otpustili su me kući 27.12. sa preporukom nefrologa da ponovo sve nalaze ponovim i dođem na kontrolu kroz nekih 2-3 tjedna dok to sve napravim.Oni smatraju da je ili riječ o autoimunološkoj bolesti u začetku ili o nekakvom proteinu koji se izlučuje samo u trudnoći i kojim se po porodu stanje skroz popravlja. Nalazi sa imunologije koji bi govorili o autoimunološkoj bolesti još nisu gotovi. Čekam ih ko ozeblo sunce i neću se smiriti dok ne dođu. Nadam se uskoro.
Kod otpusta zezala me doktorica da ću valjda 3.puta poroditi se na vrijeme i kao ono vidimo se za 2 godine Rekla sam da nema šanse da budem ponovno trudna. Očito je mom organizmu preteško nositi se sa trudnoćom i neželim ga više izazivati, ni u kom slučaju.
Eto, toliko od mene.Pozdrav svima i nadam se da će sve biti ok.
cesma :love:
cesma :heart: i čestitam ti na miji! :love:
Čestitam na maloj Miji i želim ti puno zdravlja :heart:
Hvala cure :)
Evo došla mi je neki dan imunologija negativna što će vrlo vjerovatno značiti da je opet uzrok mojih komplikacija bila trudnoća. Sutra idem kod nefrologa pa ćemo vidjeti što će zaključiti.Pozdrav svima
:love: došla sam samo pozdraviti svoje supatnice :love:
nažalost nisam vidjela ovaj topic kad je otvoren, bilo bi mi lakše da sam mogla popričati s nekim tko je prošao isto što i ja
ja sam uz preeklampsiju i hellp sindrom imala i odljuštenje posteljice, rodila sam u 32. tjednu, jedva smo preživjele i beba i ja
budući da mi je ovo drugo dijete, ne mislimo nikako ići svjesno na treće (jedino nam se može "dogoditi" jedna "durex beba" ;) ), preriskantno je
:( nažalost,jer sam uvijek nekako sanjala da ću jednom imati troje djece...
što se simptoma tiče, ja sam ponekad imala grozne glavobolje, ali su uvijek bile povezane sa stresom na poslu pa im nisam pridavala previše pažnje
veče prije poroda sam se osjećala jako umorno, i osjetila sam laganu bol sa lijeve strane rebara koja je ubrzo prestala pa sam je i zaboravila i otišla spavati
probudili su me blagi bolovi u trbuhu, kad sam otišla na wc shvatila sam da krvarim, u nakon sat vremena smo bili u rodilištu (morali smo prije zbrinuti starije dijete), detaljno su me pregledali (mokraća, uzv, pregled, tlak, krv) nabrzaka su mi dali inekcije za zaustavljanje poroda i razvoj pluća, prikopčali na ctg i čekali nalaze.
srećom, moja je tvrdoglavica odlučila da hoće van 2 sata od dolaska u bolnicu i tako nas obje spasila :heart: , jer još nitko nije stigao shvatiti u koliko sam ozbiljnom stanju (znali su da sam loše, ali se čekala slobodna op. sala, sve su bile pune ) - na kraju sam rodila vaginalno u roku keks, sve mi je ostalo u magli, npr. uopće ne znam tko je sve bio uz mene, znam samo da su se sjurili doktori koji su upravo trebali početi jedan carski i da je omoćna rađaona bila prepuna
tek nakon poroda su mi rekli da sam uz preeklampsiju i odljuštenje posteljice imala i hellp i da me moj anđeo čuvar jako dobro čuvao :saint:
uh, morm ići, moja mala velika mrva je gladna :oops:
evo curke, nefrolog je potvrdio da je sve ok, proteina imam malo u urinu, kaže da je to normalna koncentracija i da nastavim piti terapiju za tlak i ponovo kontrola za 3 mj.
zao mi je da je još jedna upala u hellp klub, ali izgleda da su naši doktori ipak ok kad smo sve žive i zdrave i klinci su nam dobro.
pozdrav svima
moji anđeli
lucija 13.12.2005.
mija 19.12.2007.
Želim pre svega da pozdravim Pandoru i da joj se zahvalim na pokretanju ove teme koja daje informacije i saznanje da niste sami.
Moja sestra je imala skoro identičnu situaciju Pandorinoj. Prve bolove u leđima je osetila u 32 nedelji. Trajali su skoro celu noć u nedelju da bi se u ponedeljak smirili a u utorak na redovnoj kontroli ih nije bilo. Krvna slika od prethodne nedelje je bila i više nego dobra. Bolovi ponovo kreću u sredu i traju sve do petka kada odlazi na patologiju. Tamo joj konstatuju nizak nivo trombocita.
Zahvaljujući vašoj temi na forumu uspela sam da povežem ova dva simtoma, prepoznam hellp i da se postaram da sestra bude pod stalnim nadzorom te noći.
Porođaj je izvršen carskim rezom u 33 nedelji, ona je dobila transfuziju, bebe imaju skoro 2 kg i dobro su.
Puno vam hvala još jednom na iscrpnim informacijama! :mrgreen:
cure, divim se vašoj hrabrosti i snazi!
:heart:
čula sam za hellp sindrom, nisam imala ja već cura koja je do mene ležala na SD. U svakom slučaju jako gadno i teško ga je prepoznati. Cura se izvukla zahvaljujući tome što su doktori prepoznali. Kad mi je ispičala ja sam se smrzla. Zamisli da ti netko kaže morate na hitan carski, a znate da je daleko od termina poroda. Ona siroče pitala što će biti sa djetetom. Oni joj odgovorili da dijete ima 70% šanse za preživljavanje, ali je ona njihova pacijentica i ako joj ne naprave hitan carski umrijeti će u roku od pola sata. Grozno. Ja sam se smrzla kad sam čula njezinu priču. E sad ono bitno, pitala doktora da li može imati drugo dijete jer je sirotica oduvijek htjela imati dvoje djece. Doktor ju je samo u čudu pogledao i rekao vi niste još svjesni koliko ste sreće imali, a ako ga pita da li bi joj se drugi put moglo isto dogoditi drugi put, prije nego njoj (i pokaže na mene). Dakle, curke niste vi krive za to što vam se dogodilo, to se može dogoditi svakoj od nas. Prema reakciji doktora zaključila sam da joj druga trudnoća ne bi bila baš najbolja idea. Inače, kada sam otišla iz bolnice njezina bebica je dobro napredovala. Valjda je sve O.K.
zao mi je sto je tako ispalo... ali vazno je ipak ono sto je sada, a to je da ste vi jedna sretna i vesela obitelj! cestitam :heart:
Cesma, hvala bogu da je sve dobro ispalo :*
:klap:Citiraj:
Sestra prvotno napisa
Tek sam sam naletjela na ovu divno napisanu i ispričanu priču sa sretnim završetkom.
Iskreno me ganula.
:heart:
moram reći i mene. koliko jeto grozno, toliko je i korisno znati, za nedaj bože svaki slučaj.Citiraj:
Indi prvotno napisa
a i dobro je ponekad dignuti temu da što više ljudi zna za ovo.
Da je što manje ovakvih trudnica :heart: !
Moja Hellp priča završila je 25.11. Ovdje sam prvi put čula i pročitala o ovim" zimskim koincidencijama" a bile one točne ili ne, ponukale su me da ispričam i svoju priču, i da, definitivno sljedeću bebu planiram kao ljetnu. Daj Bože...Citiraj:
Larita prvotno napisa
Dakle, iako kod mene hellp sindrom nije bio 100% potvrđen jer su mi jetrene probe jedine ostale u granicama normale, to jutro su me hitno iz Vinogradske prebacili u Petrovu zbog sumnje na taj sindrom i potencijalni prekid trudnoće. Ali da krenem od početka...
Od onog malog postotka trudnica koje dobiju preeklampsiju u trudnoći, ja sam upala u onaj još manji, koje ta bolest uhvati u vrlo ranim tjednima.
Prošlo ljeto, dok sam bila trudna svega 2-3mj, tijekom 1,5 dana na moru dobila sam 10kg! Iako sklona debljanjima u životu, a pogotovo u trudnoći (prva je završila sa +24kg), ovih 10kg mi je bilo previše za tako kratak period. Već sam se počela pitati: pa zar je moguće da se sve što pojedem (a nisam jela ništa pretjerano više nego obično), lijepi za mene? Ustvari, to je bilo -to... početak nakupljanja vode, oteklina... preeklampsije.
No vidljivih oticanja još uvijek nije bilo, osim palaca na rukama. Kad sam se vratila u Zg, i krenula na normalne trudničke pretrage (tada je bio 14tj. trudnoće), krenula sam vidno oticati. Noge, stopala, postali su mi, kako sam voljela reći "kao u pretilih Amerikanaca" (ne etiketiram, samo sam najčešće slike debelih ljudi vidjela baš kod njihove nacije). Moja gin. je odmah posumnjala na preeklampsiju, i odmah me poslala na dodatne pretrage (krv, urin, bubrezi), ali kako je ona soc. gin., samo nalaz 24h urina koji sam odnijela na testiranje na Rebro, čekala sam mislim 3tj. Osim nekih naznaka anemije (blage) i proteina u urinu (koji i jesu glavni pokazatelj preeklampsije), osijećala sam se skroz dobro. Gin. mi je čak bila dala uputnicu za Vinogradsku, da se tamo na licu mjesta sva iskontroliram, no ja sam na pregled došla u petak te su mi rekli da me mogu hospitalizirati preko vikenda i sa nalazima početi tek u pon. što sam ja odbila misleći, ma nije mi ništa a dijete me doma čeka...Greška? Mislim ipak da ne, jer se u mom slučaju, s obzirom na prerani početak svega, ipak nije moglo ništa napraviti... Krenimo dalje...
Krajem listopada bila sam trudna 23-24tj. Dan prije nego sam trebala otputovati na svadbu rodici, toliko me boljela glava, da sam ležala plačući u zamračenoj sobi misleći da će mi eksplodirati. Glava je sutradan malo popustila, ali još uvijek sam osijećala "kuckanja" i bolove pri naglom okretanju. Sjetila sam se da su mi rekli da glava zna boljeti zbog tlaka, ali netko bi rekao - niskog, a drugi - visokog. Svakako, sat vremena prije polaska na put (!), nešto mi nije dalo mira, te odlučim poći u kvartovski dom zdravlja zamoliti neku sestru da mi izmjeri tlak. Zbog svog mira. Bio je 150/100. Zovem na mob. svoju gin., ona kaže - obavezno u bolnicu, otkazujem rođaku put, zovem muža da me vodi... bez ikakvih dugih priprema, stvari i to, jer, idem samo na pregled. Došla sam...i ostala mjesec dana, do rođenja moje mrvice...
Ležala sam u Vinogradskoj, tri tjedna, i kroz to vrijeme sam se osijećala sasvim ok. Nikakvih otežavajućih simptoma nisam imala. Jedino sam konstantno uzimala tablete za tlak koji su ga držali u normalnim okvirima. Znali su mi jedino par puta "šiknuti" injekciju normabela, kada bi tlak ipak malo skočio, na što sam ja šizila jer sam izričiti protivnik bilo kakvih medikamenata, posebice u trudnoći. Ali, u bolnici si, i ne možeš baš puno napraviti...
Taj četvrtak, nakon tri tjedna hospitalizacije, MM i ja POTPISUJEMO da idem doma na vlastitu odgovornost. Boravak u bolnici me deprimirao, prvenstveno zbog toga što sam se osijećala sasvim dobro, a što mi je srce pucalo zbog 2,5god. djeteta koji me doma čekao. I tako odlazimo. Ne zadugo. Sutra u jutro pri odlasku na wc vidim krv na gaćama. Zovem muža da moramo natrag. Zvonimo opet na treći kat Vinogradske, dr. me prima, pregleda i konstatira da sam prst otvorena i da je krvarenje nastalo zbog toga. Daju mi tada neke tablete koje moram analno(!) stavljati a koje navodno smanjuju stvaranje plodne vode. (Zbog svih tih silnih oteklina i vode koju sam zadržavala, i plodne je bilo malkice više). Ne mogu ne prokomentirati sljedeće: kada sam zaprimljena u Petrovu, i dok su mi uzimali anamnezu, nakon što sam im spomenula te tablete i razlog zbog kojih sam ih uzimala, rekli su mi: "Pa ne služe one za to". Moj odgovor je bio da im govorim točno ono što su meni doktori rekli. Nakon toga dr. pogleda drugu dr. i kaže: "Ah, vidi, izgleda da se može i za to koristiti." No comment! :evil: Da se vratim na Vinogradsku...
Znači u petak sam opet zaprimljena u bolnicu. Taj vikend počela sam osijećati lagana stezanja trbuha i lagane boli u leđima. Upozorila sam dr. na to, ali su mi rekli da sve dok nisu stezanja pravilna, da to nisu trudovi. A i da su u mojim tjednima normalni stezanje i povremene kontrakcije. No u nedjelju, dok su mi MM i sin bili u posjeti, takvih stezanja sam nabrojila 7 u tih sat vremena. Zvala sam sestre i zamolila ih da me priključe na ctg. Zabilježeni su laaagani trudići, na skali od 0-200 bili su 15. Po njima - ništa važno. Ali su me ipak priključili na tokolizu, za svaki slučaj, da se spriječe eventualni budući trudovi.
Samo bih htjela nadodati, da sam ta tri prva tjedna u bolnici proživjela većinom plačući. Nikako se nisam mogla priviknuti na razdvojenost od sinčića, u isto vrijeme znajući da moram misliti na bebicu i da ne smijem biti takva. No to je bilo jednostavno jače od mene. Njegov plač nakon što bi ga odvodili na kraju dnevnih posjeta, parao mi je srce... Ali tog petka, kad sam se nakon noći provedene doma opet vratila u bolnicu, postala sam svjesna da ću tu ostati barem do Božića, do onog ključnog 32tj. kada se mogućnost da sve bude dobro sa bebom u slučaju prijevremenog poroda diže na visokih 80%. Te večeri, u meni se dogodila nevjerojatna promjena, nazvala bih je ISCJELJENJEM. U jednom trenutku, dok sam se kupala u suzama, mimo ikakvog mog nastojanja da se "otrijeznim" i počnem osijećati bolje, spontano se dogodio nekakav "KLIK" duboko u meni. Odjednom sam se pridigla, obrisala suze i rekla sebi - dosta! Tako je- kako je, idemo se boriti! Ali to definitivno nije bio produkt moga uma. Uvjerena sam i sigurna (koliko god to možda nekome zvučalo iracionalno ili smiješno), da sam iscjeljena milošću nekog duhovnog bića koje mi je podarilo snagu za dalje. Jer je moja bitka bila upravo krenula...
Sve se od tada događalo relativno brzo. Znači - početak trudova, prikopčanje na tokolizu, ponavljanje kompletnih nalaza u ponedjeljak. Noć sa pon. na uto. , budim se u jutro u 4h; loše se osijećam. Ne mogu spavati, ne mogu se namijestiti, pritisak mi je u trbuhu, u grudima između rebara. Doktore na jutarnjoj viziti upozoravam na simptome. Nalazi od dana prije su katastrofa. Ne sjećam se svega; pamtim da su trombociti bili manji od 60, 24h urin zamućen, crven, izmokrila ga samo 750ml u 24h. Na wc-u skužim da mi je ispao sluzni čep, u cijelosti! (u prvoj trudnoći mi je izlazio po malo, tri dana). Dr. ne vjeruju da je to već kažu da je to posljedica krvarenja u petak. Šalju me u drugu bolničku zgradu na pregled bubrega. Naočigled sve ok. Ultrazvuk bebice ok. Dr. koja mi ga je radila poskrivečki mi je napravila sličicu, kako je rekla: "Prekrasne bebe djevojčice". Njenu posljednju fotografiju...
Pregledaju me razni specijalisti, povlače se na vijećanje, nakon čega mi divni dr. Bolanča dolazi priopćiti da me hitno moraju prebaciti u Petrovu zbog sumnje na hellp sindrom. Stručno ali ipak toliko laički da mogu razumijeti, objasnio mi je o čemu se radi, i rekao mi da su mi za sada u normali jedino jetrene vrijednosti, a ako i one padnu, potreban je hitan prekid trudnoće jer je moj život ugrožen. Tako malu bebicu u tom slučaju mogu zbrinuti jedino u Petrovoj. Opraštam se sa cimericama, dolazi hitna po mene i odvoze me.
U Petrovu sam stigla oko 15h. Ponovno sve pretrage. Stanje je malo bolje. Jetrene probe i dalje ok. Odlučuju ne forsirati porod ali zaključak je STROGO mirovanje! Konstantno ležanje, fiziološke potrebe na kahlicu. Išlo se za tim da se dobije na svakom danu. Što više dana u meni, beba će biti razvijenija i samostalnija za život vani. Dakle nisu inducirali porod, već su ga pokušali zaustaviti na sve moguće načine. A to je izgledalo otprilike ovako:
- i dalje konstantno prikopčana na tokolizu
- maksimalnu dozu tableta za tlak od 500mg koje trudnica može dobiti u razmaku od 6h, meni su dali u 17 pa opet u 19h.
- iskopčali su me sa tokolize samo toliko da mi preko cijevčice daju 3(!) antibiotika paralelno,
- dobila sam prvu injekciju za razvoj bebinih pluća
- naravno, i injekciju normabela od 10mg negdje oko 16h, pa su mi unatoč mome odbijanju šiknuli još jednu oko 20h :evil:
- još jednu injekciju u ruku, ne znam točno kako se zove ali svakako nešto da tijelo uopće može podnijeti sve te medikamente.
Mislim da je bilo još nešto, ali se sad ne mogu sjetiti.
I da, na pregledu pri primitku u Petrovu, došla sam otvorena 7cm! Cijelo to vrijeme, dok sam onako zdrogirano ležala u boksu br.5 gledajući doktorima u leđa i slušajući žene kako rađaju, ja sam - pjevala. U sebi. To je bila moja molitva, moja snaga i sve ono što sam u tom trenutku bila. Bila sam pjesma. Za sebe, za moju bebu, za Boga...:heart:
Doktori me obilaze, pitaju me kako sam; ja ih upozoravam na konstantne kontrakcije koje osijećam. Jedan dr. veli: "Gospođo, vi ste već rodili, vi znate što su trudovi. Dali vas boli?" Ali mene ništa nije boljelo, apsolutno ništa! Samo sam osijećala stezanje trbuha, stezanje u križima i napetost trbuha. Toliko su me nadrogirali da su mi ubili svaki osijećaj boli... U 10min do ponoći osijećam ogroman pritisak dolje. Zovem dr. on pipka trbuh i kaže da jest trud ali da me ne smije pregledati zbog otvorenosti. Nakon toga izbrojim još dva stezanja trbuha nakon čega je slijedio takav pritisak u donjem dijelu da sam imala osijećaj da beba ide van. Vičući sam pozvala dr. Nekoliko njih odmah je došlo do mene i u tom trenutku se čuo "puk", kao da je netko otvorio šampanjac. Pukao je vodenjak. O koliko je samo vode izašlo iz mene! U tom trenutku sam pomislila: jadna čistačica kad ovo bude čistila. Nakon vode, krenula je izlaziti krv. Nisam je skužila dok me nisu prebacili na drugi stol, već sam čula kako sestra komentira: "Jadna žena, koliko krvi." To krvarenje je bilo valjda zbog niskih trombocita. Nakon tog puknuća vodenjaka krenuli su pravi trudovi. Dovoljna su bila tri truda da rodim svoju Leonu. 820g, 32cm. U 27tj + 5dana. U otpusnom pismu sam pročitala da je od prsnuća vodenjaka do rođenja prošlo - 10min. Nisam čula plač, nisu mi dali da je vidim. Čak nisam niti osjetila da je iskliznula iz mene. Pitala sam ih dali se rodila...
Odmah nakon poroda kiretaža. Sva sreća sa narkozom. Nakon buđenja nitko mi nije znao reći kako je. rečeno mi je da je živa i da je prebačena na pedijatriju. Mene su također odveli na odjel. Sutra u jutro, oko 11h, dolazi mi pedijatrica i kaže kako nema dobre vijesti. Bebica je premalena, pluća se nisu uspjela razviti pa nije mogla samostalno disati, a došlo je i do krvarenja u mozgu. Još je živa ali ne može poživjeti. Pitaju me dali je želim vidjeti. U invalidskim kolicima me odvode u sobu sa inkubatorima...prilazimo mojoj Leoni. U ustima ima cjevčicu uz pomoć koje joj dr. ručno utiskuje zrak u pluća. Sićušna je...raširenih ručica i nožica...plava...kao mali alien... Dr. nešto priča, objašnjava, ali malo toga čujem. Samo je gledam. Ne mogu plakati, ne mogu pričati, samo držim obje ruke na inkubatoru i prvi i posljednji put gledam svoju djevojčicu. Morala sam par puta sjesti natrag u svoja invalidska kolica, noge baš nisu slušale. Ali emocije su u tom trenutku stagnirale. To je valjda prirodni, obrambeni mehanizam da čovijek može podnijeti takve trenutke. I bila sam zahvalna što je to tako. Tada je dr. predložila nešto što me u trenutku trgnulo i vratilo u stvarnost, a zbog čega ću joj biti zahvalna cijeli moj život! Pitala me dali želim da ju krstimo. Rekla je kako imaju ovlaštenje crkve u Petrovoj da u takvim situacijama oni obave sakrament krštenja. Sestra je došla sa vodicom, pitala me kako se zove, te je polila i blagoslovila. Zamolila sam ih da je malo dodirnem... pomazila sam svoju djevojčicu gurnuvši ruku kroz otvor inkubatora. Pomazila, poslala poljubac i... oprostila se s njome...:heart:
Nakon 15ak min srela sam se sa mužem u hodniku. Tu sam se slomila. Pitala sam ga dali je umrla, a on je suznih očiju potvrdio kimanjem glave. Grlili smo se u suzama. Otišla je naša bebica... da, još jedna Leona...
Sljedećih 5dana u Petrovoj je bilo možda najtežih 5dana mog života. Što zbog tuge, što zbog boli koju sam osijećala usljed stezanja maternice. Ispočetka sam odbijala tablete protiv bolova jer nisam htjela da me i dalje truju ljekovima, ali sam shvatila da zbog boli ne mogu niti jesti niti hodati i da se neću tako lako oporaviti, a u tom slučaju tko zna kada će me pustiti kući. Tako da sam ipak popila nešto na "k", nakon čega je bol postala podnošljivija.
Neću više duljiti, ionako sam prekardašila sve norme "standardnog umjesnog posta", ali onaj koji je prošao sličnu životnu priču zna da je i ovaj način svojevrsni oblik iscjeljenja. I stoga hvala svima koji razumiju i koji imaju strpljenja pročitati.
I mada ovo sve možda zvuči jako tužno, kada čovjek nađe u sebi dovoljno snage da pogleda i zagrebe dublje, shvatiš da si na svojevrstan način blagoslovljen zbog ovakvog životnog iskustva. Jer bol nas vraća k sebi, uvlači "unutra", a unutra se nalazi Izvor i smisao svega. A Izvor je Mir... Ljubav...Početak i Kraj...ili, kako god to svatko od nas voli nazivati.
Ali to je već filozofska tema, a ja sam već poprilično produžila, jel'da?...;-)
:heart::heart:
Ava M, žao mi je...
:cry:
Ava M :love2::heart:
:cry::heart:
Ava... :heart:
:heart:
Ava, neka tvoj dugački post. Sa suzama sam ga čitala. Znam kako ti je, jer znam kako je meni bilo. Samo piši. Drži se.
:( zao mi je..
Ava :heart:
zao mi je :(
Hvala vam svima :heart:
:cry:
Ava :heart:
:cry: :heart:
Ava :heart:
tako mi je žao :cry:
Joj vidjela sam to jutros, nevjerojatno!Citiraj:
Ava M prvotno napisa
Tužan je komentar jedne majke koja se nakon ovoga pita da li je i ona mogla pokušati sa svojom dječicom tako.....
Da, moje srce se odmah to zapitalo, iako mi racio kaže da moja Leona ni tim načinom ne bi uspjela preživjeti, jer nije imala razvijena pluča. Tada sam bila primila samo jednu injekciju za njihov razvoj, a pretpostavljam da je u slučaju ove majke to bilo drugačije. Jer, kada su blizanci u pitanju, zbog velike vjerojatnosti ranijeg poroda, i to sa injekcijama se obavi u ranijim tjednima trudnoće.Citiraj:
bijelko prvotno napisa
Ali da su mi je barem pokazali, dali dodirnuti... Kao netko kome se sve to događalo, bila sam itekako svjesna kako je moje djetešce moglo izgledati, tako rano rođeno, i bila svjesna da vjerojatno neće preživjeti. Pa baš zato!...
Ali, što je bilo - bilo je...
Nažalost vjerujem da mnoge mame to misle :love2:Citiraj:
Ava M prvotno napisa
Budi jaka :heart:
Hoću..., jesam..., kao što sam već rekla, pronašla sam ja već smisao i snagu ovog životnog iskustva.Citiraj:
bijelko prvotno napisa
:love:
žao mi je ava :love2:
Predivna priča!! Drago mi je da si ovdje s nama! :love2:
Prethodni post je išao Pandori, nisam čitala komentare osim priče s poroda. (Ispričavam se stoga što možda moj komentar u postu prije djeluje neukusno.)
Ava, žao mi je što si prošla tako trnovit put.
Pandora, drago mi je da je dobro završilo. Plakala sam. U uredu. Hvana na temi, jer pojma nisam imala da ovako nešto postoji. Želim vam svu sreću svijeta.
Ava, moj uredski stol je pretrpio kišu suza. Kakva priča! Žao mi je, ali ujedno i drago da si kroz sve prošla obogaćena jednim duhovniim iskustvom. Divno od dr da je pitala za krštenje! Nadam se da će ti Bog, koji je gospodar života i smrti, darovati još (barem) jednu bebicu, i lakšu trudnoću. Pusa!